REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-9632/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od suca Marija Soljačića, predsjednika vijeća te sudaca Tomislava Tomašića i Marjane Rajić, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Omazić Pavličić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv I-okrivljenog pravne osobe EMPLASTRUM d.o.o., Dicmo, Prisoje 15A, OIB: 15375737471 i II-okrivljene GE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po branitelju Edvardu Sušcu, odvjetniku u Splitu,

zbog prekršaja iz članka 12. stavka 2. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022., dalje u tekstu: ZR) kažnjivog po članku 228. stavku 1. točki 1. i stavku 2. istog zakona, odlučujući o žalbi I-okrivljenika iII-okrivljenika podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalna služba suda u Sinju od 27. rujna 2024., broj: Pp-2217/2024, u sjednici vijeća održanoj 20. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba I-okrivljenika pravne osobe EMPLASTRUM d.o.o. Dicmo, Prisoje 15A, OIB: 15375737471 i II-okrivljene GE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao neosnovana te se u pobijanom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona (Narodne novine broj 107/2007, 39/2013, 157/2013, 110/2015, 70/2017, 118/2018 i 114/2022 – dalje u tekstu: PZ), okrivljenici su obvezni naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 60,00 eura (šezdeseteura) – svaki, u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalna služba suda u Sinju od 27. rujna 2024., broj: Pp-2217/2024, u točki I. presude, proglašeni su krivim okrivljenici da su, na način činjenično opisan u izreci, počinili prekršaj iz čl. 12. st. 2. ZR-a kažnjiv po čl. 228. st. 1. toč. 1. i st. 2. istog zakona za koji je I-okrivljeniku izrečena novčana kazna u iznosu od 1.100,00 eura, a II-okrivljenoj novčana kazna u iznosu 150,00 eura. Navedenu novčanu kaznu okrivljenici su dužni platiti u roku 30 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne sukladno članku.

1.1. Navedenom presudom, okrivljenici su, u točki II. presude, obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 25 eura, u roku od 30 dana, dok su točkom III. navedene presude oslobođeni od optužbe da su, na način činjenično opisan u izreci presude, počinili prekršaj iz čl. 12. stavku 12. ZR-a, kažnjiv po članku 229. stavku 1. i stavku 2. istog zakona.

2. Protiv navedene presude, okrivljenici su pravodobno, putem branitelja, podnijeli žalbu protiv odluke u točki I. presude i to zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o prekršajnopravnim sankcijama i troškovima postupka.

2.1. U navedenoj žalbi okrivljenici u bitnome navode da prvostupanjski sud nije odlučio o prijedlogu branitelja za izdvajanjem dokaza iz spisa predmeta sukladno odluci Visokog prekršajnog suda, broj Ppž-4128/2023, od 18. listopada 2023. te da je time počinio apsolutno bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka. Nadalje navode da je sud tijekom postupka trebao utvrditi razlog zbog kojega, u aneksu ugovora, nije naveden objektivan razlog sklapanja ugovora, a da je navedeno trebalo utvrditi saslušanjem bivše zaposlenice SE, a koji je dokazni prijedlog prvostupanjski sud odbio. Okrivljenici smatraju da im je odbijanjem navedenog dokaznog prijedloga uskraćeno pravo na obranu te da je, posljedično, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Okrivljenici također drže da ugovor o radu, neovisno o činjenici da je formalan ugovor, iskaz suglasnosti volja stranaka pa da je bilo bitno ispitati SE kako bi se utvrdila volja ugovornih strana. Okrivljenici također navode da su izrečene kazne previsoko određene te da specifične okolnosti slučaja opravdaju primjenu instituta oslobođenja od kazne.

2.3. Žalitelji predlažu da se iz razloga iznijetih u žalbi, ista prihvati.

3. Žalba je neosnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, odlučujući o žalbama te ispitujući pobijanu odluku u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022 – dalje u tekstu: PZ), uz ocjenu navoda žalbe, utvrdio je da prvostupanjskom odlukom nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, kao i da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. PZ-a, a na što Sud pazi po službenoj dužnosti, te je našao da je prvostupanjski sud točno utvrdio činjenično stanje i na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno pravno označilo djelo.

5. Naime, prvostupanjski sud je na temelju rezultata prekršajnog postupka, i to iskaza svjedokinje KE od 24. rujna 2024. te uvida u priloženu dokumentaciju, osnovano zaključio da su se u ponašanju okrivljenika stekla sva bitna obilježja prekršaja iz članka 12. stavka 2., članka 228. stavka 1. točke 1. i stavka 2. Zakona o radu.

6. Nadalje, u postupku nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, kako to neutemeljeno ističu žalitelji, navodeći da prvostupanjski sud, na prijedlog okrivljenika, a sukladno odluci Visokog prekršajnog suda, nije odlučio o izdvajanju nezakonitih dokaza.

6.1. Odredbom članka 121. PZ-a je propisano da u slučaju kada je Prekršajnim zakonom određeno da se na nekom dokazu ne može utemeljiti sudska odluka, sudac će na prijedlog stranaka ili po službenoj dužnosti rješenjem odmah odlučiti o njegovu izdvajanju iz spisa predmeta te izdvojiti zapisnik ili njegov dio koji sadrži takav dokaz, te iste zatvoriti u poseban omot i čuvati odvojeno u spisu, a koje ne može razgledati ili koristiti u postupku.

6.2. Sukladno članku 195. stavku 1. točki 10. PZ-a bitna povreda odredaba prekršajnog postupka postoji ako se presuda temelji na dokazu iz članka 90. ovoga Zakona, odnosno na nezakonitom dokazu.

6.3. Dakle, ukoliko sud nije proveo formalno izdvajanje nezakoniti dokaza, odnosno o izdvajanju nezakonitih dokaza nije donio rješenje, navedeno samim tim ne predstavlja bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 10. PZ-a. Navedena povreda počinjena je samo ukoliko je sud svoju odluku temeljio na tim nezakonitim dokazima.

6.2. Odlukom ovoga suda Ppž-4128/2023 od 18. listopada 2023. godine kao nezakoniti dokazi ocijenjeni su zapisnici o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 6. listopada 2021. i 2. rujna 2021. te iskaz svjedokinje JE od 2. ožujka 2023. budući da je navedeni iskaz izveden iz spornih zapisnika pa je sud ukinuo presudu prvostupanjskog suda od 6. ožujka 2023. te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

6.3. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da sud zaključak o počinjenju prekršaja nije izveo iz zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 6. listopada 2021. i 2. rujna 2021. niti na iskazu svjedokinje JE od 2.ožujka 2023. godine, a koji dokazi su ocijenjeni kao nezakoniti presudom ovoga suda od 18. listopada 2023. godine. Naime, u točki 4. pobijane presude prvostupanjski sud je jasno naveo koje dokaze proveo u dokaznom postupku (sporni zapisnici nisu navedeni), a iz točke 5. presude i zapisnika o održanoj glavnoj raspravi od 24. rujna 2024., razvidno je da je svjedokinja JE ponovno ispitana te da je iskazala da svoje saznanje o prekršaju ne temelji na izjavama okrivljenika i pomoćnika okrivljenika (spornim zapisnicima) nego na predmetnom ugovoru i aneksu ugovora.

6.4. Budući da prvostupanjski sud svoj zaključak o počinjenu prekršaja ovoga puta nije utemeljio na nezakonitim dokazima to, suprotno navodima okrivljenika, nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. stavka 1. točke 10. iako sud nije formalno izdvojio nezakonite dokaze iz spisa.

7. Nadalje, u postupku, također, nije onemogućeno pravo na obranu, kako to ističe okrivljenik time što je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog okrivljenika niti je time nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

7.1. Naime, prvostupanjski sud odlučuje je li potrebno i do koje mjere saslušavanje svjedoka i izvođenje drugih dokaza te sud može odbiti prijedlog stranaka za saslušavanjem svjedoka i izvođenjem drugih dokaza ukoliko je stanje stvari već dovoljno razjašnjeno, međutim to je dužan i obrazložiti u razlozima odluke. Dakle, sud nije dužan izvesti sve dokazne prijedloge, ali je dužan sve dokazne prijedloge razmotriti te potom iznijeti konkretne razloge kojima obrazlaže svoju odluku o neprihvaćanju pojedinog predloženog dokaza.

7.2. Uvidom u pobijanu presudu utvrđeno je da sud nije prihvatio dokazni prijedlog obrane za saslušanjem zaposlenice, svjedokinje SE, ali je naveo razlog odbijanja navedenog dokaznog prijedloga. Naime, obrana je predložila saslušanje zaposlenice SE na okolnost utjecaja volje na odluku okrivljenika da ne unese objektivan razlog za sklapanje aneksa ugovora o radu.

7.3. Prvostupanjski sud je kao razlog odbijanja navedenog dokaznog prijedloga naveo da je ugovor o radu formalan ugovor te da kao takav mora sadržavati sve zakonom propisane uvjete pa i objektivan razlog sklapanja ugovora te da navedeni ne ovisi o dispoziciji samog radnika slijedom čega nije bilo potrebno saslušavati svjedoka na navedenu okolnost, a sa kojim razlogom se slaže i ovaj sud.

7.4. Stoga je prvostupanjski sud, na temelju provedenog dokaznog postupka, imao dovoljno osnova za zaključak da su žalitelji počinili prekršaj za koje se pobijanom presudom terete te da njihovi žalbeni navodi ne dovode u sumnju rezultat dokaznog postupka.

8. Ispitujući odluku o prekršajno pravnoj sankciji, ovaj sud je ocijenio da je kazna za predmetni prekršaj žaliteljima odmjerena razmjerno težini djela i stupnju njihove odgovornosti, pri čemu je prvostupanjski sud na njihovoj strani kao olakotnu okolnost, uz prekršajnu neosuđivanost, ocijenio okolnosti kao što su stupanj krivnje, ranije ponašanje okrivljenika, ponašanje nakon počinjenja prekršaja, imovinske prilike kao i težinu i posljedice počinjenja prekršaja te im je kaznu za djelo znatno ublažio, na iznos znatno ispod zakonom propisanog posebnog minimuma novčane kazne za tu vrstu prekršaja. Naime, za predmetni prekršaj zakonom je propisana novčana kazna u rasponu od 4.110,00 do 7.960,00 eura za poslodavca pravnu osobu,a za odgovornu osobu novčana kazna u rasponu od 530,00 eura do 790,00 eura.

8.1. Također, žalitelji su upozoreni na mogućnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, u skladu s odredbom članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona.

8.2. Također, u odnosu na navode žalitelja, kako specifične okolnosti ovog slučaja opravdavaju primjenu instituta oslobođenja od kazne treba navesti da je institut oslobođenja od kazne propisan odredbom članka 38. Prekršajnog zakona, prema kojoj je postupanje suda u primjeni ovog instituta ograničeno na procesne situacije kad je zakonom izričito propisano da će sud počinitelja prekršaja osloboditi od kazne (stavak 1.) - tj. obavezno oslobođenje od kazne, odnosno kad je zakonom propisana takva mogućnost (stavak 2.) - tj. fakultativno oslobođenje od kazne.

8.3. Odredba članka 38. stavka 2. Prekršajnog zakona, propisuje da sud može osloboditi od kazne počinitelja prekršaja kad ga posljedice prekršaja tako pogađaju da je njegovo kažnjavanje nepotrebno radi ostvarivanja svrhe kažnjavanja (točka 1.), zatim kad je otklonio ili umanjio posljedice prekršaja ili naknadio štetu koju je njime prouzročio ili je platio ili ispunio propisanu obvezu zbog čijeg je neplaćanja odnosno neispunjenja pokrenut prekršajni postupak (točka 2.), kao i kad se pomirio s oštećenikom i naknadio štetu (točka 3.).

8.4. U konkretnom slučaju se ne radi niti o jednoj procesnoj situaciji koja je, prema citiranoj zakonskoj odredbi članka 38. stavka 2. Prekršajnog zakona, morala biti ispunjena da bi sud imao mogućnost primijeniti institut oslobođenja od kazne. Uz to, u konkretnom slučaju ne radi se niti o prekršaju za koji je zakonom izričito propisano oslobođenje od kazne (članak 38. stavak 1. Prekršajnog zakona).

8.5. S obzirom na sve navedeno, ovaj sud nije našao razloge, a koje već nije cijenio prvostupanjski sud, za daljnje ublažavanje novčane kazne žaliteljima kao niti razloge za oslobođenje od kazne te smatra da će se izrečenom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja.

9. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika, ili samo o žalbi okrivljenika, te je valjalo, na temelju članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezati žalitelja na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i trajanje postupka pred ovim sudom, u skladu s okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (NN broj 18/13).

U Zagrebu 20. studenog 2024.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Iva Omazić Pavličić, v.r.

Tomislav Tomašić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 6 prijepisa: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.