REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1182/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mirko Kovač, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, OIB 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci, Građansko-upravni odjel, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-1230/2021-2 od 12. prosinca 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-458/2018-31 od 23. kolovoza 2021., u sjednici održanoj 20. studenoga 2024.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-1230/2021-2 od 12. prosinca 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-458/2018-31 od 23. kolovoza 2021. Prijedlog je podnesen zbog tri pravna pitanja za koja podnositeljica navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i to zbog nepodudarnosti pravnih shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda s praksom revizijskog suda (Revd- 4029/2019-2 od 26. siječnja 2021. u odnosu na prvo naznačeno pitanje; Revd- 1559/2020-2 od 22. rujna 2020., Revd-3662/2021-3 od 13. travnja 2022., Rev- 2104/2022-3 od 11. siječnja 2023. i Rev-1140/2022-2 od 15. veljače 2023. u odnosu na drugo naznačeno pitanje; Revd-3685/2021-2 od 14. rujna2021., Revd-3682/2021 od 1. prosinca 2021., Revd-4435/2021-2 od 1. prosinca 2021., Revd-4985/2021-2 od 14. prosinca 2021. i Revd-492/2022-2 od 11. siječnja 2023. u odnosu na treće naznačeno pitanje).
2. Pitanja koja je tuženica u prijedlogu naznačila glase:
"1. Smatra li se da su evidencije radnog vremena službene isprave ovjerene od ovlaštene službene osobe (poslodavca) te imaju li dokaznu snagu javne isprave, a s obzirom da se istima dokazuje broj stvarno odrađenih sati rada, godišnjeg odmora i bolovanja te ostvarenih prekovremenih sati službenika u pojedinom mjesecu na okolnost dokazivanja iskorištenih dana temeljem ostvarenih prekovremenih sati rada? Treba li sud primijeniti pravila o teretu dokazivanja u slučaju nepodudaranja podataka iz isprava u spisu (obračunskih lista, evidencija o korištenju radnog vremena) na teret tužitelja u smislu dokazivanja da su mu slobodni dani odobreni s neke druge osnove, a ne s osnove vođene evidencije radnog vremena u kojoj su evidentirani prekovremeni sati rada tužitelja i slobodni dani koje je koristio s osnove prekovremenog rada;
2. Smatra li se prekovremenim radom, rad službenika koji radi u turnusu odnosno u smjenama i ostvari broj radnih sati koji su duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati neovisno o tome je li službenik radio u radne ili neradne dane odnosno blagdanom;
3. Pripada li tuženici u odnosu na dio za koji je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev pravo na naknadu troškova sukladno odredbi članka 158. stavka 1. Zakona o parničnom postupku?".
3. Tužitelj je odgovorio na reviziju tuženice ocijenivši je neosnovanom te ju je predložio odbiti.
4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda dopuštenjem revizije.
5. Pobijana je presuda utemeljena na utvrđenju da evidencija radnog vremena u odnosu na tužitelja kao zaposlenika tuženice nije uredno vođena (postoji razlika između podataka navedenih u „Evidenciji o korištenju radnog vremena“ i onih navedenih u „Obračunskim listama)“ jer tužitelju nije bio evidentiran sav prekovremeni rad sukladno odredbama mjerodavnih kolektivnih ugovora te tumačenju Zajedničke komisije za tumačenja odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 20. svibnja 2104., kao i da ostvareni prekovremeni sati rada nisu u cijelosti kompenzirani kroz slobodne dane čime je tužitelj ostvario pravo na isplatu bruto iznosa od 9.487,85 kuna (1.259,27 EUR) s osnove neisplaćenih prekovremenih sati. Pobijana presuda u tom smislu ne odstupa od prakse revizijskog suda (presuda broj Rev-3773/2018-2 od 8. siječnja 2019. i dr.) koja počiva na pravnom shvaćanju da je na poslodavcu teret dokaza u situaciji kada evidencija nije uopće ili nije uredno vođena.
6. Drugo naznačeno pitanje također nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zato što razlozi važnosti na koje podnositeljica ukazuje nisu odgovarajući. U odluci broj Rev-1140/2022-2 od 15. veljače 2023., jednako kao i u odluci broj Rev-446/2023-2 od 23. studenoga 2023. koje su donesene nakon što je revizija dopuštena u predmetima na koje ukazuje predlagateljica, radilo se o tome da je tuženica pogrešno računala fond radnih sati propuštajući taj fond umanjiti za dane blagdana u pojedinom mjesecu. U ovom, pak, predmetu prekovremeni su sati rada tužitelja utvrđeni na način da je od njegovih ukupno odrađenih sati rada u mjesecu odbijen mjesečni fond radnih sati, a mjesečni fond radnih sati utvrđen je tako da je broj radnih dana u mjesecu pomnožen s osam pri čemu u taj fond ne ulaze blagdani i neradni dani određeni zakonom kada se prekovremeni rad obračunava kao rad koji prelazi mjesečni fond radnih sati.
7. Ni treće naznačeno pitanje nema potrebno obilježje važnosti zato je pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana odluka u vezi s ovim pitanjem podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u presudi broj Rev-589/2021-2 od 11. listopada 2022. pri čemu valja naglasiti da podnositeljica pitanjem zaobilazi činjenicu da je u ovom predmetu podnesena stupnjevita tužba zbog čega upravo ni razlozi važnosti nisu odgovarajući. Spomenuto pravno shvaćanje s kojim je podudarno pravno shvaćanje u ovom postupku glasi: „Kod stupnjevite tužbe se kao vrijednost predmeta spora mjerodavnog za odluku o troškovima postupka, uzima prvotno naznačena vrijednost predmeta spora (manifestacijskog zahtjeva), a ako ona nije naznačena onda se ona, sukladno odredbi članka 50. stavka 5. ZPP, predmnijeva u iznosu od 50.000,00 kuna, a nakon konačne specifikacije tužbenog zahtjeva vrijednost predmeta spora je vrijednost novčanog zahtjeva (članka 40. stavak 1. ZPP), pri čemu specificiranje ranije neodređenog tužbenog zahtjeva (postavljanje tužbenog zahtjeva) kod stupnjevite tužbe ne predstavlja djelomično povlačenje tužbe.
8. U opisanim je okolnostima prijedlog tuženice za dopuštenje revizije valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP i riješiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 20. studenoga 2024.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
