REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-987/2023-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenome od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ante Pecirep, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB 66486182714, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko upravni odjel, radi isplate razlike plaće, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-421/2021-3 od 1. prosinca 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr- 342/2017-29 od 2. veljače 2021., u sjednici održanoj 20. studenoga 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Uvažava se revizija, ukidaju presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-421/2021-3 od 1. prosinca 2022. i presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-342/2017-29 od 2. veljače 2021. u dijelu kojim je njome prihvaćen tužbeni zahtjev i predmet u tome dijelu vraća prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom:
- naloženo tuženiku da tužitelju plati 24.199,22 kn sa zateznim kamatama i nadoknadi mu parnične troškove u iznosu od 7.200,00 kn sa zateznim kamatama (točka 1. izreke),
- odbijen kao neosnovan dio tužbenoga zahtjeva za isplatu dodataka na plaću u bruto iznosu od 164,77 kn sa zateznim kamatama (točka 2. izreke),
- odbijen kao neosnovan dio tužbenoga zahtjeva za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza na dohodak u dosuđenim iznosima bruto razlike plaće (točka 3. izreke) i
– odbijen kao neosnovan dio tužbenoga zahtjeva za isplatu bruto iznosa od 24.192,22 kn sa zateznim kamatama na žiro račun tužiteljeva punomoćnika u ovoj parnici (točka 4. izreke).
2. Drugostupanjskom je presudom odlučeno:
„Žalba tuženika se odbija kao neosnovana, dok se žalba tužitelja uvažava kao osnovana, pa se presuda Općinskog suda u Karlovcu od 2. veljače 2021. broj Pr- 342/2017-29:
a) potvrđuje u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev (točka 1. izreke),
b) preinačava u pobijanom dijelu kojim je odbijen dio potraživanja tužitelja u iznosu od 164,77 kn/ 21,87 Eura1 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos (točka 2. izreke) i sudi:
Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 164,77 kn/ 21,87 Eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 15. travnja 2012. pa do isplate.
c) preinačava se odluka o parničnom trošku (točka 1. izreke) tako da sada glasi:
Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 10.637,50 kn/ 1.411,84 Eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 3. veljače 2021. pa do isplate, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku 8 dana.“
3. Tuženik je protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojemu nije uspio u sporu, podnio reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 1476/2023-2 od 16. svibnja 2023. zbog pravnoga pitanja: „Mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja i svjedoka imati prednost pred materijalnim dokazima, odnosno dostavljenim evidencijama o radu potpisanim od strane tužitelja?“. Predložio je ovome sudu da preinači ili ukine nižestupanjske presude.
4. U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio ovome sudu da reviziju odbije kao neosnovanu.
5. Ovaj je sud na temelju članka 391. stavka 3. ZPP drugostupanjsku presudu ispitao u dijelu u kojem ju tuženik revizijom pobija, a samo zbog pitanja zbog kojega je dopuštena.
6. Revizija je osnovana.
7.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa navedenih u točki 1. obrazloženja ovoga rješenja sa zateznim kamatama, na ime dodatka na plaću za neplaćeni prekovremeni rad u razdoblju od ožujka 2012. do travnja 2014.
7.2. U tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:
- da je tužitelj djelatna vojna osoba zaposlena kod tuženika, Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Hrvatska kopnena vojska, ustrojbeno mjesto vozača,
- da iz dostavljene tuženikove evidencije radnoga vremena tužitelja proizlazi da tužitelj nije radio prekovremeno na terenu u utuženom razdoblju ili da je radio kraće nego što to tužitelj i saslušani svjedoci navode u svojim iskazima te
- da iz suglasnih iskaza tužitelja i svjedoka proizlazi kako u utuženom razdoblju nisu bili evidentirani svi prekovremeni sati koji su određivani na terenu, pa da tuženikove evidencije o radnome vremenu nisu predstavljale stvarno odrađeno vrijeme na terenu.
7.3. Uz zaključak da je tužitelj radio na terenu prekovremeno duže od vremena naznačenoga u evidencijama koje je sačinio tuženik, a posljedično tome da taj rad tužitelja nije obračunat niti mu je isplaćen dodatak na plaću, pozivom na odredbe članka 3., članka 14., članka 97. stavka 5. i članka 168. Zakona o službi u Oružanim snagama (Narodne novine br. 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 78/09 i 124/09, dalje: ZOSORH/02) te odredbe članka 1. stavka 3., članka 153. stavka 3. i članka 155. Zakona o službi u Oružanim snagama (Narodne novine br. 73/13, dalje ZOSO/13) prvostupanjski sud djelomično prihvaća tužbeni zahtjev kako je to navedeno u točki 1. obrazloženja ovoga rješenja.
7.4. Drugostupanjski sud smatra kako je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja i svjedoka pravilno utvrdio spornu činjenicu broja odrađenih prekovremenih sati tužitelja, a na tuženiku da je teret dokaza da tužitelj u predmetnome razdoblju nije radio prekovremeno onoliko koliko je to utvrđeno, što tuženik u postupku nije dokazao, odnosno proizlazi kako smatra da tuženik nije dostavio potpunu evidenciju u vezi s odrađenim prekovremenim radom tužitelja. Drugostupanjski sud uvažavanjem tužiteljeve i odbijanjem tuženikove žalbe smatra da tužitelju po utuženoj osnovi pravilnom primjenom materijalnoga prava, a na temelju nalaza i mišljenja vještaka, pripadaju iznosi kako je to navedeno u točki 2. obrazloženja ovoga rješenja.
8. S obzirom na sadržaj predmetnoga revizijskog pitanja, proizlazi da je sporan način utvrđivanja sati prekovremenoga rada i u vezi s tim imaju li personalni dokazi poput iskaza tužitelja i svjedoka, prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima, dostavljenim tuženikovim evidencijama o radu.
9. O ovome revizijskom pitanju, u slučaju činjenično i pravnome podudarnom ovome, ovaj je sud donio odluku poslovni broj Rev-927/2022-2 od 7. veljače 2023. te je na pravno pitanje, sadržajno podudarno predmetnom, izrazio pravno shvaćanje:
„Pitanje mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja imati prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima dostavljenim evidencijama o radu potpisanim od strane tužitelja zavisi od svih okolnosti pojedinog slučaja, a kada na temelju međusobno proturječnih tvrdnji stranaka nije moguće utvrditi je li postojeća evidencija radnog vremena uredno vođena, sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja, pri čemu je nužno imati u vidu jesu li, ne samo tužitelju nego i svjedocima kojima se dokazuje (ne) istinitost evidencije, davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, koji su isti jednim dijelom potpisali a drugim nisu, a posebno od kakvog je utjecaja na kvalitetu iskaza svjedoka o kvaliteti i potpunosti evidencije o radnom vremenu činjenica jesu li na tu evidenciju bilo tužitelj bilo svjedok do pokretanja sudskih postupaka iznosili primjedbe, i jesu li nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imali primjedbi na (ne) obračunate prekovremen sate rada, te je li tužitelj eventualno u upravnom postupku, prije podnošenja tužbe osporavao evidenciju o svom radu na terenu podnoseći pisani prigovor, neovisno o tome što se to pitanje može rješavati, kao prethodno pitanje i u ovoj parnici, a sve to posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena.“
10. Pritom je za naglasiti kako iz nižestupanjskih presuda proizlazi da tuženik nije uredno vodio evidenciju o radnom vremenu, a da ničim nije obrazloženo kako je to utvrđeno.
11. Reafirmirajući navedeno pravno shvaćanje, a polazeći od toga da je tužitelj tužbeni zahtjev utemeljio na tvrdnji o pogrešno obračunatome prekovremenom radu odnosno pogrešno vođenoj evidenciji radnoga vremena, pogrešno su nižestupanjski sudovi s obzirom na navedeno primijenili materijalno pravo kada su u navedenim okolnostima tužbeni zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim.
12. Budući da zbog pogrešnoga pravnog pristupa u ocijeni dokaza sudovi osnovanost tužbenoga zahtjeva nisu u dovoljnoj mjeri raspravili, to nema uvjeta za preinaku pobijane presude, slijedom čega je na temelju članka 391. stavka 7. ZPP valjalo ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke).
13. U ponovnom postupku nižestupanjski će sudovi otkloniti nedostatke na koje je ukazano ovim rješenjem.
14. Odluka iz točke II. izreke ovoga rješenja temelji se na članku 166. stavku 3. ZPP.
Zagreb, 20. studenoga 2024.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek
