Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž-703/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Kate Brajković, kao predsjednice vijeća, Josite Begović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Verice Perić Aračić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica ABC, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz ... u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude sadržane u presudi i rješenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-7496/2019-49 od 30. kolovoza 2023., u sjednici održanoj 20. studenog 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tužitelja se djelomično prihvaća a djelomično odbija kao neosnovana, a žalba tuženika se odbija kao neosnovana i presuda sadržana u presudi i rješenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-7496/2019-49 od 30. kolovoza 2023. se:
a) potvrđuje u točkama I., II., III. i IV. izreke,
b) preinačuje u točki V. i VI izreke i sudi:
„V. Nalaže se tuženiku ..., [adresa], platiti tužitelju CĐ iznos od 223,41 eura/1.683,44 kn zajedno sa zateznom kamatom i to na iznos od:
- 0,79 eur/5,95 kn od 15. studenoga 2007.
- 0,84 eur/6,33 kn od 16. siječnja 2008.,
- 0,22 eur/1,68 kn od 15. veljače 2008.,
- 0,50 eur/3,75 kn od 15. ožujka 2008.,
- 0,35 eur/2,61 kn od 15. lipnja 2008.,
- 0,37 eur/2,82 kn od 15. kolovoza 2008.,
- 15,00 eur/1,99 kn od 16. listopada 2008.,
- 18,05 eur/136,01 kn od 13. prosinca 2008.,
- 11,98 eur/90,23 kn od 3. veljače 2009.,
- 11,39 eur/85,79 kn od 16. veljače 2009.,
- 10,16 eur/76,58 kn od 16. ožujka 2009.,
- 9,32 eur/176,26 kn od 16. svibnja 2009.,
- 9,38 eur/70,71 kn od 16. lipnja 2009.,
- 9,11 eur/68,67 kn od 16. lipnja 2009.,
- 8,91 eur/67,14 kn od 16. srpnja 2009.,
- 8,20 eur/61,80 kn od 16. kolovoza 2009.,
- 7,95 eur/59,93 kn od 16. rujna 2009.,
- 7,37 eur/55,55 kn od 16. listopada 2009.,
- 7,36 eur/55,43 kn od 16. studenog 2009.,
- 6,73 eur/50,72 kn od 16. prosinca 2009.,
- 6,72 eur/50,63 kn od 16. siječnja 2010.,
- 6,55 eur/49,34 kn od 16. veljače 2010.,
- 6,13 eur/46,21 kn od 16. ožujka 2010.,
- 5,76 eur/43,39 kn od 16. travnja 2010.,
- 6,08 eur/45,84 kn od 16. svibnja 2010.,
- 5,64 eur/42,51 kn od 16. lipnja 2010.,
- 5,04 eur/37,94 kn od 16. srpnja 2010.,
- 5,01 eur/37,75 kn od 16. kolovoza 2010.,
- 4,93 eur/37,11 kn od 16. rujna 2010.,
- 3,47 eur/26,18 kn od 16. listopada 2010.,
- 4,48 eur/33,74 kn od 16. studenoga 2010.,
- 3,98 eur/29,97 kn od 16. prosinca 2010.,
- 3,50 eur/26,34 kn od 16. siječnja 2011.,
- 3,26 eur/24,53 kn od 16. veljače 2011.,
- 3,03 eur/22,80 kn od 16. ožujka 2011.,
- 2,86 eur/21,53 kn od 16. travnja 2011.,
- 2,71 eur/20,44 kn od 16. svibnja 2011.,
- 2,53 eur/19,06 kn od 16. lipnja 2011.,
- 2,52 eur/18,99 kn od 16. srpnja 2011.,
- 2,25 eur/16,97 kn od 16. kolovoza 2011.,
- 1,69 eur/12,77 kn od 16. rujna 2011.,
- 1,43 eur/10,81 kn od 16. listopada 2011.,
- 1,22 eur/9,22 kn od 16. studenog 2011.,
- 1,02 eur/7,70 kn od 16. prosinca 2011. te na iznos od
- 0,63 eur/4,74 kn od 16. siječnja 2012., sve do isplate,
sve kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope [obrt] koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je [obrt] primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
VI. Nalaže se tuženiku ... da tužitelju ĐĐ nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.545,79 eura/19.181,25 kuna zajedno sa zateznom kamatom od 30. kolovoza 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je [obrt] primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“
II. Odbijaju se zahtjevi parničnih stranaka za naknadom troškova žalbe.
Obrazloženje
1.Prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:
" I. Odbijaju se tužbeni zahtjevi tužitelja ĐĐ u cijelosti koji glase:
„I. Utvrđuje se da je Ugovor o namjenskom kreditu broj: [osobni identifikacijski broj], kreditna partija [osobni identifikacijski broj] od 15. rujna 2006., solemniziran po javnom bilježniku ABC [broj] dana 22. rujna 2006., sklopljen između tuženika ..., kao davatelja kredita, i tužitelja ĐĐ, kao korisnika kredita, ništetan te da nema pravnog učinka.
II. Nalaže se tuženiku ... da tužitelju ĐĐ na ime vraćanja onoga što je temeljem ništetnog ugovora primio isplati iznos od 86.912,18 kn/11.535,23 eur zajedno sa zateznom kamatom od 16. siječnja 2012. do isplate.“
II. Utvrđuju se ništetnima odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl. 2. i 3. Ugovora o namjenskom kreditu broj: [osobni identifikacijski broj], kreditna partija [osobni identifikacijski broj] od 15. rujna 2006., solemniziran po javnom bilježniku ABC [broj] dana 22. rujna 2006., sklopljen između tuženika ..., kao davatelja kredita, i tužitelja ĐĐ, kao korisnika kredita, a koje glase: „…Redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama…“ pa stoga navedene odredbe ugovora, kao i sve daljnje odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita ne proizvode nikakav pravni učinak između ugovornih strana.
III. Nalaže se tuženiku ... da tužitelju ĐĐ na ime stjecanja bez osnove isplati iznos od 1.298,21 eur/9.781,32 kn zajedno sa zateznom kamatom i to na iznos od:
- 40,38 eur/304,23 kn od 15. studenog 2007.,
- 40,25 eur/303,23 kn od 15. prosinca 2007.,
- 40,57 eur/305,69 kn od 16. siječnja 2008.,
- 41,14 eur/309,98 kn od 15. veljače 2008.,
- 41,65 eur/313,81 kn od 15. ožujka 2008.,
- 78,15 eur/588,83 kn od 15. travnja 2008.,
- 75,75 eur/570,71 kn od 16. svibnja 2008.,
- 76,16 eur/573,79 kn od 15. lipnja 2008.,
- 75,60 eur/569,61 kn od 15. srpnja 2008.,
- 74,66 eur/562,49 kn od 15. kolovoza 2008.,
- 74,92 eur/564,46 kn od 15. rujna 2008.,
- 75,57 eur/569,39 kn od 16. listopada 2008.,
- 80,57 eur/607,06 kn od 15. studenog 2008.,
- 76,37 eur/575,43 kn od 16. prosinca 2008.,
- 13,97 eur/105,25 kn od 3. veljače 2009.,
- 13,92 eur/104,86 kn od 16. veljače 2009.,
- 13,76 eur/103,68 kn od 16. ožujka 2009.,
- 14,07 eur/106,03 kn od 16. svibnja 2009.,
- 13,04 eur/98,24 kn od 16. lipnja 2009.,
- 12,59 eur/94,83 kn od 16. lipnja 2009.,
- 12,11 eur/91,26 kn od 16. srpnja 2009.,
- 20,38 eur/153,55 kn od 16. kolovoza 2009.,
- 20,11 eur/151,54 kn od 16. rujna 2009.,
- 19,49 eur/146,85 kn od 16. listopada 2009.,
- 18,87 eur/142,20 kn od 16. studenog 2009.,
- 18,60 eur/140,14 kn od 16. prosinca 2009.,
- 18,29 eur/137,78 kn od 16. siječnja 2010.,
- 17,90 eur/134,84 kn od 16. veljače 2010.,
- 17,33 eur/130,54 kn od 16. ožujka 2010.,
- 17,08 eur/128,69 kn od 16. travnja 2010.,
- 16,36 eur/123,26 kn od 16. svibnja 2010.,
- 13,31 eur/100,32 kn od 16. lipnja 2010.,
- 13,56 eur/102,18 kn od 16. srpnja 2010.,
- 12,66 eur/95,39 kn od 16. kolovoza 2010.,
- 12,80 eur/96,42 kn od 16. rujna 2010.,
- 12,74 eur/95,99 kn od 16. listopada 2010.,
- 10,91 eur/82,18 kn od 16. studenog 2010.,
- 6,44 eur/48,52 kn od 16. prosinca 2010.,
- 6,25 eur/47,06 kn od 16. siječnja 2011.,
- 5,66 eur/42,66 kn od 16. veljače 2011.,
- 5,24 eur/39,47 kn od 16. ožujka 2011.,
- 4,69 eur/35,35 kn od 16. travnja 2011.,
- 4,26 eur/32,12 kn od 16. svibnja 2011.,
- 8,54 eur/64,35 kn od 16. lipnja 2011.,
- 3,96 eur/29,90 kn od 16. srpnja 2011.,
- 2,57 eur/19,37 kn od 16. kolovoza 2011.,
- 2,01 eur/15,16 kn od 16. rujna 2011.,
- 1,46 eur/11,00 kn od 16. listopada 2011.,
- 0,96 eur/7,24 kn od 16. studenog 2011.,
- 0,45 eur/3,36 kn od 16. prosinca 2011. te na iznos od
- 0,13 eur/0,99 kn od 16. siječnja 2012., sve do isplate, sve kamate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope [obrt] koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je [obrt] primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
IV. Utvrđuju se ništetnima odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: [osobni identifikacijski broj], kreditna partija [osobni identifikacijski broj] od 15. rujna 2006., solemniziran po javnom bilježniku ABC [broj] dana 22. rujna 2006., sklopljen između tuženika ..., kao davatelja kredita, i tužitelja ĐĐ, kao korisnika kredita, a kojima se glavnica veže za promjenu ugovorene valute švicarskog franka te se nalaže tuženiku ... da na ime stjecanja bez osnove isplati tužitelju ĐĐ iznos od 3.491,55 eur1/26.306,99 kn zajedno sa zateznom kamatom i to na iznos od:
- 16,89 eur/127,25 kn od 15. studenog 2008.,
- 37,12 eur/279,67 kn od 3. veljače 2009.,
- 39,04 eur/294,17 kn od 16. veljače 2009.,
- 22,50 eur/169,56 kn od 16. ožujka 2009.,
- 27,10 eur/204,19 kn od 16. svibnja 2009.,
- 20,57 eur/154,97 kn od 16. lipnja 2009.,
- 20,59 eur/155,15 kn od 16. lipnja 2009.,
- 21,76 eur/163,98 kn od 16. srpnja 2009.,
- 15,89 eur/119,70 kn od 16. kolovoza 2009.,
- 22,72 eur/171,21 kn od 16. rujna 2009.,
- 15,18 eur/114,34 kn od 16. listopada 2009.,
- 20,10 eur/151,47 kn od 16. studenog 2009.,
- 19,35 eur/145,79 kn od 16. prosinca 2009.,
- 32,66 eur/246,09 kn od 16. siječnja 2010.,
- 41,25 eur/310,83 kn od 16. veljače 2010.,
- 39,46 eur/297,34 kn od 16. ožujka 2010.,
- 48,04 eur/361,92 kn od 16. travnja 2010.,
- 63,73 eur/480,18 kn od 16. svibnja 2010.,
- 67,31 eur/646,82 kn od 16. lipnja 2010.,
- 85,85 eur/140,12 kn od 16. srpnja 2010.,
- 85,34 eur/643,02 kn od 16. kolovoza 2010.,
- 123,82 eur/932,89 kn od 16. rujna 2010.,
- 101,62 eur/765,62 kn od 16. listopada 2010.,
- 106,94 eur/805,71 kn od 16. studenog 2010.,
- 131,83 eur/993,26 kn od 16. prosinca 2010.,
- 134,14 eur/1.010,69 kn od 16. siječnja 2011.,
- 125,56 eur/946,05 kn od 16. veljače 2011.,
- 130,97 eur/986,78 kn od 16. ožujka 2011.,
- 131,38 eur/989,87 kn od 16. travnja 2011.,
- 147,65 eur/1.112,46 kn od 16. svibnja 2011.,
- 181,67 eur/1.368,80 kn od 16. lipnja 2011.,
- 221,46 eur/1.668,61 kn od 16. srpnja 2011.,
- 264,59 eur/1.993,54 kn od 16. kolovoza 2011.,
- 197,25 eur/1.486,16 kn od 16. rujna 2011.,
- 174,67 eur/1.316,06 kn od 16. listopada 2011.,
- 176,36 eur/1.328,76 kn od 16. studenog 2011.,
- 179,67 eur/1.353,71 kn od 16. prosinca 2011. te na iznos od
- 199,52 eur/1.503,26 kn od 16. siječnja 2012., sve do isplate, sve kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope [obrt] koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je [obrt] primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
V. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za isplatu iznosa od 223,41 eur1/1.683,44 kn zajedno sa zateznom kamatom i to na iznos od: - 0,79 eur/5,95 kn od 15. studenoga 2007.
- 0,84 eur/6,33 kn od 16. siječnja 2008.,
- 0,22 eur/1,68 kn od 15. veljače 2008.,
- 0,50 eur/3,75 kn od 15. ožujka 2008.,
- 0,35 eur/2,61 kn od 15. lipnja 2008.,
- 0,37 eur/2,82 kn od 15. kolovoza 2008.,
- 15,00 eur/1,99 kn od 16. listopada 2008.,
- 18,05 eur/136,01 kn od 13. prosinca 2008.,
- 11,98 eur/90,23 kn od 3. veljače 2009.,
- 11,39 eur/85,79 kn od 16. veljače 2009.,
- 10,16 eur/76,58 kn od 16. ožujka 2009.,
- 9,32 eur/176,26 kn od 16. svibnja 2009.,
- 9,38 eur/70,71 kn od 16. lipnja 2009.,
- 9,11 eur/68,67 kn od 16. lipnja 2009.,
- 8,91 eur/67,14 kn od 16. srpnja 2009.,
- 8,20 eur/61,80 kn od 16. kolovoza 2009.,
- 7,95 eur/59,93 kn od 16. rujna 2009.,
- 7,37 eur/55,55 kn od 16. listopada 2009.,
- 7,36 eur/55,43 kn od 16. studenog 2009.,
- 6,73 eur/50,72 kn od 16. prosinca 2009.,
- 6,72 eur/50,63 kn od 16. siječnja 2010.,
- 6,55 eur/49,34 kn od 16. veljače 2010.,
- 6,13 eur/46,21 kn od 16. ožujka 2010.,
- 5,76 eur/43,39 kn od 16. travnja 2010.,
- 6,08 eur/45,84 kn od 16. svibnja 2010.,
- 5,64 eur/42,51 kn od 16. lipnja 2010.,
- 5,04 eur/37,94 kn od 16. srpnja 2010.,
- 5,01 eur/37,75 kn od 16. kolovoza 2010.,
- 4,93 eur/37,11 kn od 16. rujna 2010.,
- 3,47 eur/26,18 kn od 16. listopada 2010.,
- 4,48 eur/33,74 kn od 16. studenoga 2010.,
- 3,98 eur/29,97 kn od 16. prosinca 2010.,
- 3,50 eur/26,34 kn od 16. siječnja 2011.,
- 3,26 eur/24,53 kn od 16. veljače 2011.,
- 3,03 eur/22,80 kn od 16. ožujka 2011.,
- 2,86 eur/21,53 kn od 16. travnja 2011.,
- 2,71 eur/20,44 kn od 16. svibnja 2011.,
- 2,53 eur/19,06 kn od 16. lipnja 2011.,
- 2,52 eur/18,99 kn od 16. srpnja 2011.,
- 2,25 eur/16,97 kn od 16. kolovoza 2011.,
- 1,69 eur/12,77 kn od 16. rujna 2011.,
- 1,43 eur/10,81 kn od 16. listopada 2011.,
- 1,22 eur/9,22 kn od 16. studenog 2011.,
- 1,02 eur/7,70 kn od 16. prosinca 2011. te na iznos od
- 0,63 eur/4,74 kn od 16. siječnja 2012., sve do isplate.
VI. Nalaže se tuženiku ... da tužitelju ĐĐ nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.447,05 eur1/18.437,30 kn zajedno sa zateznom kamatom od 30. kolovoza 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je [obrt] primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Tužba je povučena za iznos od 6,30 eur/47,50 kn zajedno sa zatraženom zateznom kamatom, sve zatraženo s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi".
2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama presudu pobijaju i tužitelj i tuženik, oboje zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), a tužitelj i povrede odredaba članaka 6. stavak 1., članka 13. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju, sve u vezi s odredbom članka 14. Konvencije i članka 1. Protokola broj 12. uz Konvenciju. Tužitelj žalbu podnosi protiv točaka I., V. i VI. izreke, a tuženik u cijelosti osim u točkama I. i V., dakle u točkama II., III., IV. i VI. Tužitelj predlaže preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti, te tuženika obvezati naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka, podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu ali drugom uređujućem sucu, te obvezati tuženika naknaditi mu troškove žalbenog postupka. Tuženik predlaže preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, a također potražuje troškove žalbe.
3. Na žalbu tuženika odgovorio je tužitelj, dok na žalbu tužitelja tuženik nije odgovorio. 4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.
5. Predmet spora glavni je zahtjev za utvrđenjem ništetnim Ugovora o kreditu što su ga parnične stranke sklopile, te vraćanjem svega što je tuženik od tužitelja primio na temelju navedenog Ugovora, te eventualno kumulirani zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke (tuženika), te odredbi o valutnoj klauzuli po kojima se glavnica veže za švicarski franak (CHF), te povrat plaćenog na temelju tih ništetnih odredbi sa zakonskim zateznim kamatama od plaćanja do vraćanja, odnosno onog što je tužitelj otplaćujući kredit platio više nego bi platio da nije bilo povećanja tečaja CHF u odnosu na onaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, te onog što je platio više zbog povećanja kamatne stope u donosu na početno ugovorenu.
6. Prvostupanjski je sud utvrdio:
- da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu 15. rujna 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor) od 119.025,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju [obrt] za CHF koji vrijedi na dan isplate kredita radi kupnje stana,
- da je ugovorena kamata od 4,30% koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika,
- da je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF, po srednjem tečaju [obrt] na dan plaćanja,
- da je tužitelj u kupljenom stanu stanovao do 2010. kada je u istom otvorio obrt. 7. Prvostupanjski je sud odbio glavni, a prihvatio eventualni tužbeni zahtjev pozivajući se na pravna utvrđenja iz odluka sudova na koje se pozvao tužitelj, a koje su donesene u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, za koja je sud vezan na temelju članka 502.c ZPP-a, te članka 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 19/22, u daljnjem tekstu ZZP/22). Riječ je o presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 i Pž-6632/17-10, te Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/2014-2 i Rev-2221/18-11.
8. Prvostupanjski sud navodi kako je navedenim presudama utvrđeno kako ugovorne odredbe:
- koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. banke, bez da ista istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, te
- kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije, pa kako je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, to je ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) kao i ništetnost odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika utvrđena i u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako navedene odluke sukladno odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/22) obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena takvim postupanjem banke, to sukladno odredbi čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, u daljnjem tekstu: ZOO) predmetni Ugovor o kreditu u navedenom dijelu nema učinak pa je odlučeno kao pod točkom II. i IV. izreke presude pri čemu je sud imao u vidu i odredbu čl. 502.c ZPP-a smatrajući da je u ovoj parnici, protivno navodu tuženika, vezan za takva utvrđenja navedenih sudova.
9. Prvostupanjski sud obrazlaže da predmetni Ugovor, neovisno o ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i plaćanju anuiteta vezano uz valutu švicarskog franka, sadrži sve elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost, te ne povlači ništetnost cijelog ugovora, i pri tom se poziva na odredbu članka 324. ZOO kojom je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora niti odlučujuća pobuda za sklapanje ugovora.
10. Zbog toga prvostupanjski sud odbija glavni tužbeni zahtjev za utvrđenjem čitavog Ugovora ništetnim i vraćanjem svega što je tužitelj platio tuženiku temeljem tog Ugovora, a prihvaća eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim se tražilo utvrđenje ništetnima samo onih ugovornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci tuženika i CHF kao valuti uz koju je vezana glavnica), o ništetnosti kakvih je, s obzirom na pravomoćnu presudu donesenu u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, vezan za pravna utvrđenja iz te (tih) presuda.
11. Prvostupanjski je sud prihvatio zahtjev za isplatom svega onog što je tužitelj platio više otplaćujući kredit nego što bi bio plaćao da nije bilo ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci tuženika po kojoj je stopa kamate rasla, te onog što je plaćao više zbog rasta tečaja CHF-a, a koja razlika je utvrđena na temelju financijskog vještačenja, odbijajući pri tom dio zahtjeva za kojeg je, povodom prigovora tuženika, smatrao da je zastario i to stoga što je u tom dijelu tužbeni zahtjev, postavljen nakon i u skladu s financijskim vještačenjem, podneskom od 31.1.2023. bio veći od prvotno postavljenog, budući je do povećanja tužbenog zahtjeva došlo nakon proteka 5 godina od pravomoćnosti presude donesene u postupku po kolektivnoj tužbi od kada se računa rok zastare, a to je u odnosu na pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, bilo 13. lipnja 2014.
12. O troškovima postupka prvostupanjski je sud odlučio na temelju odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a utvrđujući da je tužiteljev uspjeh u sporu 95,54%.
13. Ispitujući prvostupanjsku presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP- a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska presuda, kao i postupak koji joj je prethodio, bila opterećena bitnim povredama odredaba parničnog postupka na koje tako pazi po službenoj dužnosti.
14. O žalbi tužitelja, u kojoj su najprije napada pobijana odluke u dijelu u kojem je djelomično odbijen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, a tek potom odluka kojom je glavni tužbeni zahtjev odbijen (kad se prihvati glavni tužbeni zahtjev o eventualno kumuliranom se niti ne odlučuje) navodi se kako slijedi:
14.1. U odnosu na odluku o glavnom tužbenom zahtjevu, protivno žalbenim navodima tužitelja da bi bila počinjena bitna povreda parničnog postupka i to ona iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju opisno ukazuje žalitelj tvrdeći da prvostupanjski sud nije na određen i jasan način utvrdio karakter spornih ugovornih odredbi, odnosno jesu li one bitni sastojci ugovora ili ne, ovaj sud nalazi da ona nije počinjena jer je sud dao razloge (točka 9. obrazloženja ove drugostupanjske presude) zašto čitav Ugovor nije ništetan, već su ništetne samo pojedine ugovorne odredbe, što je uostalom i sadržaj eventualno kumuliranog (podrednog) tužbenog zahtjeva. Kada bez ništetnih odredbi Ugovor ne bi mogao opstati onda ni tužitelj ne bi mogao tražiti vraćanje onog što je eventualno kumuliranim zahtjevom zatražio da mu tuženik vrati. Parnične stranke složile su se oko iznosa kredita koji je iznos tuženik i isplatio tužitelju, složile su se i oko početne kamatne stope, pa da do promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF nije dolazilo, vrijedio bi uvijek isti tečaj i ista kamatna stopa, dakle jasno je da Ugovor ima sve bitne sastojke, o kojima je tužitelj informiran i na koje je pristao (štoviše u žalbi potvrđuje da je niska kamatna stopa bila odlučujući uvjet zbog kojeg je sklopio predmetni Ugovor), dakle da Ugovor nije u cijelosti ništetan.
14.2. Žalbeni navodi tužitelja prvenstveno se odnose na povrede konvencijskih prava i to prava na pošteno suđenje iz članka 6.1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava koja propisuje pravo svakoga da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj, članka 13. (1) kojom je propisano pravo na djelotvoran pravni lijek, članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju koji se odnosi na zaštitu vlasništva, u vezi članka 14(1) Konvencije koji se odnosi na zabranu diskriminacije, te članak 1. Protokola 12. uz Konvenciju, koji se odnosi na opću zabranu diskriminacije.
14.2.1. Kako je već navedeno nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud dao razloge za svoju odluku kojom je glavni tužbeni zahtjev odbio, a eventualno kumulirani u pretežitom dijelu prihvatio, a u manjem dijelu odbio, pa je tužitelj ostvario pravo na obrazloženu sudsku odluku koju je donio zakonom ustanovljeni sud, za kojeg niti žalitelj ne tvrdi da bi bio ovisan ili pristran. Rok u kojem je odluka donesena ne utječe na zakonitost same odluke o kojoj je povodom tužbe odlučivao zakonom ustanovljeni sud, a potom, povodom žalbe, odlučuje zakonom ustanovljeni drugostupanjski sud.
14.2.2. Tužitelj ističe u žalbi kako su nacionalni sudovi dužni primijeniti pravno shvaćanje iz presude Europskog suda u postupcima koji se vode pred nacionalnim sudovima, da nema obveze postavljanja prethodnog pitanja kada je postavljeno pitanje materijalno identično pitanju koje je već bilo predmetom prethodne odluke u analognom slučaju, ili ako postavljeno pitanje nije bitno ili da je dotična odredba Zajednice već bila predmetom tumačenja, te da pravna pravila Europske unije nacionalni sudovi moraju primijeniti na način na koji su bila protumačena čak i na pravne odnose koji su nastali i koji su uspostavljeni prije donošenja interpretativne presude, pa se poziva na više odluka Suda EU. S tim u vezi valja ukazati i da je prema ustaljenoj sudskoj praksi tog Suda, Sud nadležan tumačiti pravo Unije u pogledu njegove primjene u novoj državi članici isključivo od dana njezina pristupanja Uniji (presuda od **.**.2020., Đ, C-801/19, EU:C:2020:1049, t.16 i navedena sudska praksa), što je u odnosu na Republiku Hrvatsku 1. srpnja 2013., da je člankom 2. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (SL 2013., L 300, str.22.) propisano da se odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije prije pristupanja Republike Hrvatske obvezujuće za tu državu članicu i primjenjuju se u njoj tek od dana njezina pristupanja, te kako je Sud nadležan za odlučivanje o pitanju tumačenja prava Unije čiji odgovor može dovesti u pitanje usklađenost s tim pravom nacionalnog propisa koji, donesen nakon razmatranog pristupanja, također proizvodi pravne učinke u pogledu ugovora koji je sklopljen prije pristupanja. Ovdje je riječ o ugovoru koji je nastao prije pristupanja Republike Hrvatske EU, o propisu koji je bio donesen prije toga, kao i o učincima tog ugovora koji su nastali prije pristupanja RH EU.
14.2.3. Pozivanje žalitelja na razne odluke Suda EU kako bi se osporio pravni stav prvostupanjskog suda o tome kako cijeli Ugovor nije ništetan ne dovodi stoga u pitanje pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o tom pitanju, te odluku o tom zahtjevu, a utvrđenje da su ništetne samo neke odredbe bez kojih Ugovor može opstati nisu u protivnosti sa sudskom praksom Suda EU. Pravo potrošača jest pozvati se na nepoštenost a time i ništetnost neke ugovorne odredbe, ali nije njegovo pravo određivati granice učinka nepoštenosti neke ugovorne odredbe, kako bi to htio tvrdeći da nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF čini cijeli Ugovor ništetnim.
14.3. Nejasan je žalbeni navod da je (cit.) "…sud postupao sa unaprijed stvorenim utvrđenjem, dakle sa predrasudom, bez da je temeljio svoje utvrđenje na provedenom dokazu da sporni ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, ukazuje okolnost da je sud prvog stupnja apriori odbio provesti dokaze na okolnost utvrđenja dijela tužbenog zahtjeva kojeg je tužitelj pred sud stavio, a to je utvrđenje spornog ugovora o kreditu ništetnim u cijelosti." Kako nije konkretizirano koji je to "provedeni dokaz da sporni ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti", na kojem prvostupanjski sud nije temeljio svoju odluku o tome da (doista) sporni Ugovor nije ništetan u cijelosti, te koji je to dokaz koji je "prvostupanjski sud apriori provesti na okolnost utvrđenja….spornog ugovora o kreditu ništetnim u cijelosti", u odnosu na provedene i neprovedene dokaze, nije se moguće detaljnije očitovati, ali je dostatno ukazati da pitanje ništetnosti cijelog Ugovora (ili samo nekih njegovih odredbi) u konkretnom slučaju predstavlja prvenstveno pravno pitanje za koje i nije bilo potrebe provođenja posebnih dokaza a s obzirom na vezanost suda za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi. Na koliku svotu stečenog bez osnove bi tužitelj imao pravo ako bi Ugovor u cijelosti bio ništetan, jasno je da nije relevantno za pitanje same ništetnosti.
14.4. O zahtjevu za izuzeće uređujućeg suca odluku donosi predsjednik/ca suda, kako je to i bilo u ovom slučaju i o tome se ne odlučuje i ne obrazlaže i odluci o glavnoj stvari, pa su irelevantni navodi kojima se ukazuje na nedostatak obrazloženja pobijane presude u tom smislu.
14.5. Praksa drugih sudova RH o pitanju ništetnosti cijelog Ugovora ne obvezuje ovaj sud, čak ni odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koju ukazuje žalitelj, sve da je njome i odlučeno onako kako to žalitelj tvrdi, a nije.
14.6. Osnovano žalitelj pobija prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva (točka V.) izreke i to zbog zastare. Naime, u slučaju kad do je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (tako i VSRH , pravno shvaćanje br.2., Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.).
15. O žalbi tuženika valja reći slijedeće:
15.1. Neosnovano tuženik tvrdi da je počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a u dijelu u kojem je riječ o deklaratornom tužbenom zahtjevu, jer je jasno o kojim je odredbama, odnosno dijelovima odredaba Ugovora riječ.
15.2. Neosnovani su žalbeni navodi kako su založni dužnici nužni suparničari. Stranke ugovora o kreditu, sukladno odredbi članka 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) su banka i korisnik kredita, a sukladno odredbi članka 109. ZOO- a sudužnikova obveza ne može biti veća od obveze glavnog dužnika. Stoga je jasno da založni dužnici nisu nužni suparničari. K tome valja ukazati na shvaćanje Vrhovnog suda RH izraženo u odluci Rev-x-985/13 prema kojem u parnici radi utvrđenja ništetnosti pravnog posla stranke tog ugovora nemaju svojstvo nužnih suparničara.
15.3. Tvrdnja tuženika kojom dovodi u pitanje pravilnost ukupno dosuđenih iznosa i zbroj pojedinačnih iznosa u kunama te eurima nije konkretizirana, međutim valja reći da je riječ o razlikama nastalim zbog uvođenja eura kao službene valute u Republiku Hrvatsku temeljem Zakona o
15.4. Neosnovano žalitelj tvrdi da je je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a pri tom ukazujući na pitanje zastare. Sve da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o ovom prigovoru tuženika, a nije (barem kada je u pitanju dio prvostupanjske presude koju tuženik osporava) bila bi riječ o pogrešnoj primjeni materijalnog prava a ne bitnoj povredi parničnog postupka. No, neovisno o tome o kojem žalbenom razlogu je riječ, valja reći da je prvostupanjski sud pravilno odlučio o tome da zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti presude donesene u postupku po kolektivnoj tužbi na koju se tužitelj pozivao i do podnošenja tužbe taj rok (petogodišnji) nije istekao.
15.5. Žalbeni navodi o kvazistupnjevitoj tužbi nisu relevantni jer je kondemnatornim tužbenim zahtjevima, kako glavnim tako i eventualno kumuliranim, tužitelj bio postavio određeni tužbeni zahtjev, pa nije bilo nikakvog razloga pozivati tužitelja na ispravak neuredne tužbe, kako to tuženik tvrdi.
15.6. U pogledu preinake tužbe do koje je došlo povećanjem zahtjeva za isplatu, a nakon provedenog financijskog vještačenja, prvostupanjski je sud pravilno dopustio, financijsko vještačenje je provedeno jer je tuženik osporavao ne samo osnov već i visinu tužbenih zahtjeva (koju je, kao financijska institucija, mogao lako i sam izračunati), pa je upravo riječ o situaciji iz članka 190. stavak 2. ZPP-a.
15.7. U odnosu na žalbenu tvrdnju da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo prosječnog potrošača i da se ta svojstva ne utvrđuju iz sadržaja ugovora o kreditu, valja reći da ta tvrdnja nije točna, jer je upravo iz činjenice da je tužitelj fizička osoba, a namjena kredita kupnja stana, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj potrošač, pa se ima pravo pozivati presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača. Točno je da se svojstvo potrošača ne može promatrati samo u fazi sklapanja ugovora o kreditu već i tijekom otplate kredita, a li ovaj sud smatra da okolnosti konkretnog slučaja ne oduzimaju tužitelju svojstvo potrošača. To stoga što iz iskaza tužitelja proizlazi da je iz stana iselio kad se oženio 2010., a obrt, i to za poslovne usluge (koji se može obavljati i u okviru stambenog prostora), u stanu koji je kupio sredstvima kredita po tom Ugovoru otvorio je koncem 2010., točnije 25. studenog 2010., dok je kredit u cijelosti otplatio u siječnju 2012. Iz navedenih okolnosti, po shvaćanju ovog suda, proizlazi da predmetni ugovorni odnos ne spada među djelovanja u okviru profesionalne djelatnosti tužitelja zbog čega on ne bi imao status potrošača i stoga pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz odluka sudova donesenih u postupku po kolektivnoj tužbi.
15.8. U odnosu na žalbene tvrdnje da se postupak po kolektivnoj tužbi vodio samo u odnosu na predugovornu fazu, te kako je u ovom, pojedinačnom slučaju, valjalo u obzir uzeti sve okolnosti u vrijeme sklapanja ugovora, valja reći da je pravilno prvostupanjski sud odluku o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi vezao za pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku po kolektivnoj tužbi, jer iz tvrdnji tuženika i predloženih i provedenih dokaza nije bilo moguće utvrditi da u konkretnom slučaju postoje okolnosti na temelju kojih bi se moglo utvrditi da predmetne ugovorne odredbe nisu ništetne. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i Rev-3142/2018-2), a tuženik, na kojem je bio teret dokazivanja, nije tvrdio niti dokazao postojanje nekih okolnosti na temelju kojih bi se u predmetnom slučaju moglo utvrditi da predmetne ugovorne odredbe nisu ništetne.
15.9. Tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da je konkretnog tužitelja obavijestio o onome što nije bio sadržaj obavijesti svih potrošača u reklamnoj i predugovornoj fazi ugovaranja kredita, a što bi dovelo do drugačijeg utvrđenja u pogledu (ne)poštenosti odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, točnije da je tužitelja obavijestio o rizicima fluktuacije tečaja CHF, kao valute utočišta, kao i da ga je obavijestio o parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope, što tuženi nije niti tvrdio, pa stoga niti dokazivao.
15.10. Neosnovano tuženik smatra da zatezne kamate ne bi dugovao od dana stjecanja, već tek od podnošenja tužbe, odnosno preinake tužbenog zahtjeva jer je o tijeku zateznih kamata odlučeno u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da se zatezne kamate duguju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a to je tuženik, kao onaj koji je sastavio nepoštene i zbog toga ništetne ugovorne odredbe.
15.11. Neosnovano tuženik tvrdi da je prilikom izračuna trebalo u obzir uzeti i tzv. "negativne" razlike, točnije ono što je tužitelj plaćao manjeg tečaja CHF-a nego što je bio prilikom isplate kredita, jer se tužbenim zahtjevom traži vraćanje onog što je tuženik stekao bez osnove, a to je upravo ono što predstavlja tzv "pozitivne" razlike.
15.12. Osnovanost pozivanja na odredbe članka 502.c ZPP-a proizlazi iz činjenice da je postupak vođen u vrijeme kada je ta procesna odredba bila na snazi i nju se ne može povezivati s vremenom kad je Ugovor zaključen, što je relevantno za primjenu materijalnog prava.
16. Neosnovani su i tuženikovi navodi koji se tiču odluke o troškovima postupka u kojima se navodi kako je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir činjenicu da je tužitelj djelomično povukao tužbu, smanjivši tužbeni zahtjev za isplatom razlike s osnove ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jer ta činjenica nije utjecala na visinu nastalih troškova, naime troškovi odvjetnika jednako su visoki (100 bodova za svaku radnju zastupanja za koju Tarifom o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika nije predviđen postotak), a troškovi vještačenja dosuđuju se u punom iznosu neovisno o postotku uspjeha. Netočno je i da troškovnik (a ne podnesak s troškovnikom) ne proizvodi pravni učinak jer je predan neposredno na raspravi a nije dostavljen e komunikacijom, ne proizvodi pravni učinak, jer takvo što ne proizlazi iz odredaba na koje se žalitelj poziva – članka 106.a stavci 5. i 6. ZPP-a, jer iz navedenih odredaba proizlazi samo da će se podnesci koji nisu dostavljeni u elektroničnom obliku smatrati povučeni ako ne budu u tom obliku dostavljeni u roku od 8 dana od poziva suda da ih tako dostave, a u ovom slučaju takvog poziva nema, sve da se troškovnik i može smatrati podneskom iz navedenog članka.
16.1. Osnovano tužitelj smatra da nije bilo razloga obračunavati troškove kako je to učinio prvostupanjski sud, jer je s obzirom na utvrđeni uspjeh od preko 95%, tužitelju trebalo dosuditi puni iznos troškova, budući je tuženikov uspjeh neznatan (članak 154. stavak 5. ZPP-a).
17. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci i točki I.a) na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, a kao u točki I.b) na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a.
18. O zahtjevu stranaka da im se naknade troškovi žalbe odlučeno je kao u točki II. izreke i to u odnosu na tužitelja jer je uspio samo u pogledu sporedne tražbine (troškova) a uspjeh se mjeri samo prema uspjehu u glavnoj stvari, a u odnosu na tuženika jer sa žalbom nije uspio.
Dubrovnik, 20. studenog 2024.
Predsjednica vijeća:
Kate Brajković
