REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4081/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Pajalića predsjednika vijeća, Renate Šantek sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zoran Zović, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Grada Splita, Split, Obala kneza Branimira 17, OIB:78755598868, radi isplate, odlučujući povodom prijedloga tužiteljice za dopuštenje revizije, protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-698/2024-2 od 20. svibnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu Pn-234/21-10 od 12. veljače 2024., u sjednici održanoj 20. studenoga 2024.,
r i j e š i o j e :
I. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-698/2024-2 od 20. svibnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu Pn-234/21-10 od 12. veljače 2024., zbog pravnih pitanja koje smatra važnima za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i zbog povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik je naveo da je prijedlog za dopuštenje revizije nepravovremen jer je podnesen kad je već protekao rok od 30 dana od dana dostave drugostupanjske odluke, pa je predložio prijedlog odbaciti.
2.1. Protivno navodima tuženika, prijedlog za dopuštenje revizije podnesen je pravovremeno. Naime, odredbom čl. 112. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), je propisano da ako posljednji dan roka pada na državni blagdan, ili u nedjelju ili u koji drugi dan kad sud ne radi, rok istječe protekom prvoga idućeg radnog dana, dok je odredbom čl. 106.a st. 3. ZPP propisano da se dan kada je informacijski sustav podnositelju potvrdio primitak podneska smatra danom predaje podneska sudu kojemu je upućen. Prema odredbi čl. 4. Pravilnika o elektroničkoj dostavi ("Narodne novine" broj 5/20), u postupanju s podnescima podnesenim u elektroničkom obliku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, Sudskog poslovnika i Pravilnika o radu u sustavu eSpis, ako ovim Pravilnikom nije drukčije određeno. Odluka suda drugog stupnja dostavljena je punomoćniku tužiteljice elektroničkim putem 7. lipnja 2024., pa je posljednji dan roka za podnošenje prijedloga za dopuštenje revizije bio 7. srpnja 2024. Međutim, taj dan je bila nedjelja, pa je posljednji dan roka prema odredbi čl. 112. st. 3. ZPP, bio prvi sljedeći radni dan, 8. srpnja 2024. Navedena odredba čl. 112. st. 3. ZPP odnosi se i na situaciju kad se dostava obavlja elektroničkim putem (tako i u odluci ovoga suda broj Rev 1052/2021-2 od 25. listopada 2023.).
2.2. U jedinstvenom informacijskom sustavu za upravljanje i rad na sudskim predmetima (eSpis) vidljiva je potvrda da je punomoćnik tužiteljice Zoran Zović, 8. srpnja 2024. u 10:11 sati, u svojstvu "odvjetnik", sustavu za komunikaciju sa sudovima elektronskim putem predao pošiljku – prijedlog za dopuštenje revizije. Iz navedenog proizlazi da je prijedlog za dopuštenje revizije pravovremen.
3. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. st. 1. ZPP, vijeće je ocijenilo da pravna pitanja koja je tužiteljica postavila u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. To stoga jer je drugostupanjska odluka utemeljena na pravnom shvaćanju koje je podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim na drugoj sjednici Građanskog odjela održanoj 27. svibnja 2024., prema kojem zahtjev za isplatu naknade za zemljište koje je oduzeto bez zakonom predviđenog postupka (radi izgradnje prometnice), zastarijeva u općem zastarnom roku iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), time da zastara počinje teći onog trenutka kada tužitelj kao prijašnji vlasnik objektivno više nije mogao s uspjehom zahtijevati vraćanje i predaju te nekretnine u posjed, što je zapravo trenutak izgradnje ceste i završetka radova.
4. Glede pozivanja tužiteljice na odluke Europskog suda za ljudska prava, treba navesti da su odluke u predmetima Papamichalopoulos i drugi protiv Grčke (zahtjev broj 14556/89), presuda od 24. lipnja 1993. i Carbonara i Ventura protiv Italije (zahtjev broj 24638/94) presuda od 30. svibnja 2000., donesene u činjeničnim i pravnim okolnostima drugačijim od onih u ovoj parnici. U predmetu Papamichalopoulos i drugi protiv Grčke, vlasnik zemljišta je dobio dozvolu za gradnju turističkog kompleksa, država mu je oduzela zemljište i predala mornarici za vojnu bazu, dok formalno rješenje o eksproprijaciji nije doneseno, zahtjev za vraćanje zemljišta je odbijen, a sporazum o visini naknade nije postignut niti poslije više godina. U predmetu Carbonara i Ventura protiv Italije, ESLJP je izrazio određena stajališta u svezi konstruktivnog izvlaštenja i pitanja zastare u kontekstu kad je posebnim (talijanskim zakonom) bilo dopušteno javnim vlastima graditi i prije izvlaštenja, uz obvezu da se kasnije izvrši formalno izvlaštenje i isplati naknada. Međutim, u navedenom predmetu je utvrđeno da su podnositelji bili lišeni mogućnosti ostvarivanja prava na naknadu uslijed talijanske sudske prakse koja je najprije dopuštala potraživanje naknade bez ikakvog vremenskog ograničenja (u to vrijeme je bio i pokrenut postupak pred nacionalnim sudom), da bi kasnije primjenjivala petogodišnji zastrani rok koji važi za tužbe radi naknade štete, što nije slučaj u ovom predmetu.
5. Budući da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za postupanje revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije to je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.
6. Prema ocjeni vijeća tužiteljica navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinila vjerojatnim da joj je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav RH) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: EKLJP), u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, pa je na temelju odredbe čl. 389.a st. 1. i 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
7. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije je odbijen kao neosnovan, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice.
Zagreb, 20. studenoga 2024.
Predsjednik vijeća:
Željko Pajalić
