Poslovni broj Gž-1577/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Krka&Krka d.o.o. iz Splita, protiv tuženice ĐZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mišo Živaljić, odvjetnik u Splitu, radi iseljenja i predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-74/2023-11 od 2. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalbe tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-74/2023-11 od 2. rujna 2024.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

" I - Dužna je tužena ĐZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, a po pravomoćnosti ove presude, iseliti iz stana u [adresa], i to stana koji se zgradi izgrađenoj na čest. zem. [katastarska čestica] ZU 17848 K. O. [katastarska općina], koji je upisan kao ETAŽNO VLASNIŠTVO pod red.br. 3: Suvlasnički dio 201/632 ETAŽNO VLASNITŠVO (E-3) 1. dijela povezanih sa stambenim prostorom na drugom katu označen kao S3 koji se sastoji od dvije sobe, dnevnog boravka, kuhinje i blagovaone, kupaone, WC-a i hodnika ukupne neto površine 76,07 m2, te pripadajuće 4 lođe u površini od 26,82 m2, sveukupne površine 102,89 m2, na etaži potkrovlja se sastoji od dvije sobe, kupaone, dvije spreme, predprostora i pripadajuće lođe ukupne površine 56,40 m2, te pripadajućeg pomoćnog prostora broj 2 u naravi garažni prostor, predprostor i WC u površini od 21,80 m2 na prizemlju, sveukupne neto površine 181,09 m2, te navedeni stan predati u posjed tužitelju GZ, OIB: [osobni identifikacijski broj].

II - Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju u roku od 15 dana na ime troškova parničnog postupka iznos od 1.418,68 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 2.rujna 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena."

Protiv te presude žali se tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

U žalbi navodi da 28 godina živi u stanu na adresi [adresa] u [adresa], a u predmetnom stanu je živjela sa svojim bivšim suprugom (sinom tužitelja) 23 godine, a ne kako je u pobijanoj presudi navedeno 17 godina. Prvih sedam godina živjela je na prvom katu gdje se sada nalazi ured tvrtke čiji je vlasnik tužitelj i u kojoj radi njezin bivši suprug. Nakon sedam godina ona i bivši suprug su sređivali stan u kojem su živjeli. Tijekom brakorazvodne parnice, iako su živjeli u istom stanu, bivši suprug tuženice je promijenio brave na dijelu prostorija i isključio struju te od tada živi u stanu s roditeljima, dok je kćer tuženice bila na studiju u Bosni i Hercegovini. Osporava utvrđenje suda prvog stupnja da tuženica ima na korištenju cijeli stan, već kuhinju, dnevni boravak, spavaću sobu i mali WC. U naravi radi se o dvostruko manjoj površini od one koju sud navodi kao površinu od 132,47 m2. Navodi da je postupanjem tužitelja i njegovog sina već četiri godine bez struje, bez tople vode, bez grijanja, bez mogućnosti da se otušira, da opere odjeću i da skuha neko jelo. Mobitel povremeno napuni kod susjeda, koristi malo plinsko kuhalo za kampiranje i grije vodu na voštanicama, a kod susjeda drži injekcije inzulina koje trebaju biti u hladnjaku. Navodi da je u vrijeme smrti oca (2006.) bila u sretnom braku i vjerovala je suprugu koji joj je rekao:"Ženo, mi imamo, ne traži ništa od brata!", a što je razlog zbog kojeg ništa nije uzela od predmetne imovine koju bi u jednom dijelu naslijedila iza pok. oca. U predmetnom stanu u [adresa] živi njezin brat sa mnogočlanom obitelji i ne postoji niti jedna soba koja bi eventualno bila slobodna te u kojoj bi ona danas mogla živjeti za slučaj da bude prisiljena iseliti i nemati smještaj. Ističe da je sada u dobi od 55 godina, bez posla i na žalost narušenog zdravlja, a od nadležnih službi socijalne zaštite dobila je isključivo odgovor da joj nemaju što ponuditi u vidu smještaja. Također, dok je živjela u braku jedno vrijeme je bila prijavljena na rad u tvrtki tužitelja a faktički ona je čistila navedeni prostor tvrtke, održavala predmetni stan, kuhala, spremala, odgajala dijete i radila sve potrebne kućanske poslove, tako da ista nije primala nikakvu plaću niti ostvarila zaradu i to sve u vrijeme dok su s njezinim suprugom, njegovim ocem i tuženicom vladali harmonični odnosi. Vezano za prigovor prava na dom, smatra da bi sud u svakom pojedinačnom slučaju trebao odvagnuti interes osobe kojoj prijeti gubitak doma nasuprot cilju koji se želi postići mjerom iseljenja. U tom smislu trebalo je pravilno primijeniti test razmjernosti koji se sastoji od utvrđenja mogu li sporne prostorije smatrati se domom, je li došlo do miješanja u pravo na dom. Tako s jedne strane je tužitelj koji živi u stanu u predmetnoj stambenoj kući te raspolaže još jednom stambenom kućom na selu za koju sam kaže da je useljiva, a sud njegovo imovinsko stanje dovodi u pitanje utvrđenjem da se zasigurno radi o kući u [adresa] gdje je rođen, koja je vjerojatno 30-ak kilometara od njegovog sadašnjeg prebivališta pa se od tužitelja starog 78 godina ne može očekivati da useli u ovu kuću. Navodi da nikad nije predlagala niti isticala ovu mogućnost već je samo iznijela činjenicu o posjedovanju vrijedne imovine na strani tužitelja, u obliku dvije useljive nekretnine. Dakle, primjenom testa razmjernosti sud nije trebao raspravljati o retroaktivnoj mogućnosti prihvata nasljedstva u ostavini iz 2006. od strane tuženice, već utvrditi što bi se tužitelju dogodilo u stambenom i materijalnom smislu da tuženica ne iseli iz stana koji je njegovo vlasništvo a posjed tuženice. S obzirom na činjenicu prikrivanja ugovora o darovanju, navođenja da je isti bio zaključen iz razloga sprječavanja ovrhe ili prikrivanja ovrhe pri tijelima porezne uprave, činjenicu stavljanja izvan snage ugovora o darovanju tek sada, činjenica da je tuženici isključena struja za što tužitelj navodi da se radi o kvaru na mjerilu, sud je prilikom provođenja testa razmjernosti mogao utvrditi da tuženica nije ta koja svojim ponašanjem dovodi u pitanje poštivanje zakonskih propisa i razumnog ophođenja građana u civiliziranom društvu, a niti pozitivno pravo zloupotrebljava u svrhu materijalne koristi. Da ima bilo kakvu nekretninu, zaposlenje, da je zdrava zasigurno više ne bi boravila u ovoj nekretnini.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava sve navode žalbe kao neosnovane i nezakonite, predlažući žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi.

Žalba nije osnovana.

Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka tuženica u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se ostvario taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14.Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) , ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je prema izvatku iz zemljišne knjige tužitelj uknjižen kao vlasnik stana, pa je on vlasnik istog,

-da ugovor o darovanju od 3. veljače 2014. nije proveden u zemljišnim knjigama pa ne proizvodi učinke u smislu stjecanja prava vlasništva (čl. 120. st. 1. ZV-a) jer su NZ i tužitelj suglasno iskazali da je tužitelj vlasnik stana odnosno da je ugovor o darovanju između njih usmeno raskinut,

- da je usmeni sporazum o raskidu darovnog ugovora je valjan u smislu odredbe čl.288. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) , a tuženica nije dokazala da cilj, radi kojega je pisani oblik darovnog ugovora zahtijeva da se taj ugovor raskine u istom obliku,

-da tuženica stanuje u predmetnom stanu, međutim ne raspolaže nekakvim ugovorom osim prešutnog dopuštenja vlasnika da stanuje u stanu, dok vlasnik ne odluči drugačije, a upravo je podnošenjem tužbe tužitelj odlučio drugačije,

-da tuženica ničim nije dokazala ulaganja u predmetni stan, te njezine tvrdnje ne potvrđuju ni tužitelj ni svjedoci, štoviše sama tuženica u iskazu navodi da su ulaganja u uređivanje stana za stanovanje vršena sa suprugove strane, a ne zna kako je on taj novac pribavio,

- da je NZ, saslušan kao svjedok iskazao da je bio u braku s tuženicom od 1996., da je 2017. pokrenuo postupak za razvod braka te da je i on sam živio u predmetnom stanu, koji se nalazi u obiteljskoj kući 17 godina, a tuženica je i nakon razvoda braka nastavila živjeti u tom stanu, pa može se reći da je ona ostvarila dovoljno jaku stvarnu i trajnu vezu sa tom nekretninom, odnosno da taj stan predstavlja njezin dom,

-da miješanje u dom tuženice zakonski utemeljeno jer odredba čl.161.st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV) ovlašćuje tužitelja, kao vlasnika, da traži posjed svoje stvari (nekretnine),

-da je miješanje u pravo na poštovanje tuženičinog doma teži ostvarenju legitimnog cilja zaštite prava drugih, izričito navedenom u članku 8. stavku 2. Konvencije, konkretnije, radi se o zaštiti prava tužitelja kao vlasnika predmetnog stana, pri čemu je odredbom čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju svakome zajamčeno pravo mirnog uživanja svojeg vlasništva, i nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava,

-da je miješanje u konkretnom slučaju nužno u demokratskom društvu, odnosno razmjerno cilju koji se težilo ostvariti,

-da tuženica sama živi u tuđem stanu površine 132,47 m2 dok njezin bivši suprug i njihova kćerka, a prema neosporenim iskazima NZ i LZ, žive skupa sa tužiteljem i tužiteljevom suprugom u drugom stanu tj. kako je iskazala tuženica "u stanu ispod" (na I.katu koji prema izvatku ima 76,19 m2),

-da tuženica nema u vlasništvu neku drugu nekretninu, ali je prema sadržaju rješenja o nasljeđivanju br. O-213/06 iza smrti oca svom bratu ĆZ ustupila svoj nasljedni dio na nekretnini č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a prema podacima iz zemljišne knjige u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] tuženičin brat je uknjižen kao vlasnik troetažnog četverosobnog stana ukupne površine 93,19 m2.

- da tuženica nije ustupila svoj nasljedni dio bratu, mogla je biti suvlasnik te nekretnine pa u istoj zadovoljiti svoje stambene potrebe bilo suposjedovanjem, bilo unovčenjem svog suvlasničkog udjela te kupnjom neke druge nekretnine.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženica socijalno ugrožena osoba (bez stambene nekretnine u vlasništvu; sa određenim zdravstvenim problemima - dijabetes i hipertenzija prema liječničkoj potvrdi od 2013., bez zaposlenja, a raniji radni staž je pretežito vezan uz tužiteljevu firmu u kojoj je godinama formalno bila zaposlena bez radnih obveza), što međutim ne znači da ona ima ovlaštenje besplatno koristiti tuđi stan površine 132,47 m2, a koji površinom znatno premašuje njezine stambene potrebe, već zapravo njezino stambeno zbrinjavanje trebaju osigurati tijela državne vlasti.

Pritom je ocjena suda prvog stupnja da se opravdani cilj tužitelja ne može postići blažom mjerom (nijedna od stranaka nije ni spominjala neku blažu mjeru od iseljenja) i miješanje u pravo tuženice (njezinim iseljenjem) je razmjerno potrebi tužitelja u odnosu na potrebe tuženice, odnosno prednost treba dati tužiteljevom pravu vlasništva. Kao potrebe tužitelja, navodi da se može uzeti u obzir i njegovu želju da kao umirovljenik dodatno zaradi ekonomskim iskorištavanjem predmetnog stana o čemu je iskazivao u dopunskom iskazu 6. lipnja 2024. Naglašava da se ne može očekivati od tužitelja starog 78 godina da u toj dobi odseli u svoju kuću na selu (koja je vjerojatno u 30-ak km udaljenim [adresa] gdje je rođen) umjesto da živi u obiteljskoj kući u mjestu svog prebivališta koju kuću je, prema neosporenom iskazu LZ, stekao prije nego je tuženica sklopila brak s tužiteljevim sinom

Konačno sud prvog stupnja zaključuje da tuženičino pravo na dom u konkretnom slučaju, ne sprječava tužiteljev zahtjev za iseljenje pa je stoga tužbeni zahtjev prihvaćen.

Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

Naime, obzirom na činjenicu da tuženica dugi niz godina živi u spornoj nekretnini jer je tuženica bila u braku s tužiteljevim sinom, a nema druge nekretnine, ovaj sud smatra pravilnim zaključak suda prvog stupnja da predmetna nekretnina predstavlja dom tuženice u smislu Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10

– dalje Konvencija).

Također, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da tužba za iseljenje iz sporne nekretnine predstavlja miješanje u tuženičino pravo na poštivanje doma.

U konkretnom slučaju sud prvog stupnja je utvrdio da tuženica bez valjane pravne osnove koristi nekretninu u tužiteljevom vlasništvu, pa je stoga tužitelj kao vlasnik nekretnine ovlašten tražiti sudsku zaštitu prava vlasništva njezinim iseljenjem u smislu odredbe čl. 161. i čl. 162. ZV-a. Slijedom navedenog pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je miješanje u pravo na dom tuženice u skladu sa zakonom.

U odgovoru na pitanje koji se legitimni cilj želio ostvariti iseljenjem tuženice, sud prvog stupnja je pravilno naveo da je tužitelj ovlašten tužbom, kao vlasnik sporne nekretnine tražiti zaštitu svog prava vlasništva, a zaštita kojeg je zajamčena odredbama ZV-a i Ustava Republike Hrvatske. Slijedom navedenog pravilna je ocjena suda prvog stupnja da je miješanje u pravo na dom tuženice težilo ostvarenju legitimnog cilja.

Konačno, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je miješanje u pravo tuženice na poštivanje njezinog doma razmjerno legitimnom cilju koji se njezinim prisilnim iseljenjem nastoji postići.

Naime, u konkretnom slučaju radi se o predmetu u kojem su suprostavljena dva pojedinačna privatna prava. To su s jedne strane tužiteljevo pravo vlasništva sporne nekretnine, a s druge strane pravo na dom tuženice. Stavljajući u međusobni odnos ta dva pojedinačna prava, ocjena je i ovog suda da u konkretnom slučaju pravo vlasnika sporne nekretnine preteže nad pravom tuženice, kao korisnice nekretnine. To stoga jer je tuženica od razvoda braka sa sinom tužitelja (2017.), znala da je razdoblje korištenja sporne nekretnine ograničeno te da se iz nje mora iseliti. Uz to za njezino korištenje nije plaćala nikakvu naknadu. Naime, tuženica je znala da je sporna nekretnina vlasništvo tužitelja, nije pokušavala na neki drugi način riješiti svoje stambeno pitanje i nakon zahtjeva tužitelja za njeno iseljenje, to odbija učiniti i nastavlja koristiti nekretninu na isti način.

Navodi tuženice vezani za razloge sklapanja i raskida ugovora o darovanju, potpuno su irelevantni i ne mogu dovesti tuženicu u povoljniji položaj u postupku.

Iako posebne okolnosti tuženice nedvojbeno zaslužuju razumijevanje i suosjećanje, one ne mogu opravdati zaključak da bi u konkretnom slučaju, kada vlasnik traži predaju posjeda stana, pravo korisnika pretezalo nad pravom vlasnika.

Stoga je pravilna ocjena suda prvog stupnja da je u konkretnom slučaju miješanje tužitelja u tuženičino pravo na dom, utemeljeno na zakonu, usmjereno na postizanje legitimnog cilja, te je ono bilo nužno u demokratskom društvu. Opravdani cilj nije se mogao postići blažom mjerom, te je miješanje razmjerno potrebama tužitelja kao vlasnika nekretnine u odnosu na potrebe tuženice.

Tuženica nije ničim dokazala da koristi samo dio predmetnog stana. Te njezine tvrdnje ne potvrđuju ni tužitelj ni svjedoci.

Iz navedenih razloga, valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a

U Rijeci, 20. studenoga 2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Milena Vukelić Margan