REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4407/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AN, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Maro Ogresta, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnica Čistoća, Zagreb, Radnička cesta 82, OIB 85584865987, kojeg zastupa punomoćnik Denis Bajs, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž R-79/2023-3 od 5. lipnja 2024., ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj Gž R-79/2023-6 od 2. rujna 2024., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-13882/2021-28 od 16. ožujka 2023., u sjednici održanoj 20. studenoga 2024.

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u odnosu na pravna pitanja se odbija.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava se odbacuje.

III. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije odbija se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije (dalje i: prijedlog) protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanje za koje smatra da je pravno pitanje važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), a smatra da mu reviziju treba dopustiti i na temelju stavka 2. toga članka zato što mu je, prema njegovu mišljenju, povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično odnosno pošteno suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske (dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: EKLJP).

2. U odgovoru na prijedlog tuženik je ovome sudu predložio da ga odbaci ili odbije i tužitelja obveže da mu nadoknadi trošak sastava toga podneska.

3. Prijedlog za dopuštenje revizije je djelomično neosnovan, a djelomično nedopušten.

4.1. Predmet spora zahtjev je tužitelja da se utvrdi nedopuštenost tuženikove odluke od 13. travnja 2021. o izvanrednome otkazu ugovora o radu tužitelju i da tužitelju radni odnos kod tuženika nije prestao te da se tuženiku naloži da tužitelja vrati na radno mjesto poslovođe odvoza glomaznoga otpada.

4.2. Prvostupanjski je sud ove tužiteljeve zahtjeve ocijenio osnovanima. Obrazložio je da je u dokaznome postupku utvrdio činjenicu, na koju se tuženik u odluci i otkazu radnoga odnosa pozvao, da je tužitelj kao radnik tuženika na radnome mjestu poslovođe odvoza glomaznoga otpada odobrio drugome tuženikovom radniku da iz svoje kuće bez podnošenja zahtjeva tuženiku odveze glomazni otpad, a za što tužitelj nje imao ovlaštenje. Međutim, primjenjujući na utvrđene činjenice članak 116. stavak 1. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, dalje: ZR), prvostupanjski sud dalje obrazlaže: „... navedena povreda obveze iz radnog odnosa ne predstavlja povredu koja bi opravdala izvanredno otkazivanje ugovora o radu već bi za istu bilo moguće izreći blažu sankciju u vidu opomene i na taj način spriječiti takve eventualne nepravilnosti u budućnosti. Svojim postupanjem tužitelj je nedvojbeno počinio povredu obveze iz radnog odnosa, međutim prema mišljenju suda ona ne predstavlja dovoljan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu. Budući da nije utvrđeno da bi tužitelj unaprijed imao saznanja da će se otpad odvoziti i sa susjedove nekretnine i da se radi o velikoj količini otpada, davanjem odobrenja za odvoz otpada radniku FN ne može se zaključiti da je tužitelj dao i odobrenje da se otpad odveze sa susjedove nekretnine i da se odveze veća količina otpada. Navedena povreda ne dovodi nužno do gubitka povjerenja u tužitelja, jer se tužitelju putem opomene mogla skrenuti pozornost na činjenicu da se u niti jednom slučaju ne može odobriti odvoz otpada bez zahtjeva, odnosno da se u narednom razdoblju izvrši detaljnija kontrola onoga što radnici rade na terenu u okviru postupanja prema zahtjevu građana.“.

4.3. Drugostupanjski sud je uvažavanjem tuženikove žalbe preinačio prvostupanjsku presudu i tužbene zahtjeve odbio kao neosnovane, u bitnome obrazloživši:

„... nesporno je da je tužitelj dugogodišnji radnik tuženika, koji od 1999., obavlja poslove poslovođe odvoza glomaznog otpada temeljem Ugovora o radu od 6. svibnja 1999., a koji poslovi podrazumijevaju neposredno organiziranje i kontroliranje rada ekipa na terenu te isti po opisu svog radnog mjesta odgovara i za pravovremenost i kvalitetu izvršavanja radnih zadataka (članak 4. Ugovora). Nadalje, nesporno je i to da je tužitelj u svom iskazu priznao da je na usmeni zahtjev radnika FN istom odobrio odvoz vlastitog otpada s navedene adrese, znajući pri tome da isti nije podnio formalni zahtjev, obzirom da je to bila uobičajena praksa tuženika, a da je podnošenje formalnog zahtjeva bilo nužno za odvoz komunalnog otpada obveza, bez obzira radilo se o djelatniku tuženika ili trećoj osobi, nedvojbeno proizlazi iz suglasnih iskaza svjedoka ČN, ON i ŠN. Cijeneći navedena utvrđenja, stav je ovog suda da je tužitelj kao radnik tuženika kod istog uživao veliko povjerenje samim time što mu je povjerio poslove poslovođe dugi niz godina te je isti po opisu svog radnog mjesta morao organizirati proces rada, ali istovremeno kontrolirati podređene radnike koji sudjeluju u procesu tog rada. Međutim, tužitelj bez obzira na tu ugovorom preuzetu obvezu iz članka 4., dopušta radniku FN da suprotno internim aktima tuženika, konkretno da bez formalnog zahtjeva odvozi svoj privatni glomazni otpad na trošak svog poslodavca, ovdje tuženika, bez obzira o kojoj količini otpada se radilo (tuženik tvrdi da se radilo o 11 tona otpada) i pri tome angažira i ostale radnike koji su sudjelovali u tom procesu rada. Dakle, tužitelj kao nadređeni svojim ponašanjem svjesno krši pravila tuženika, kao i članak 4. Ugovora o radu, umjesto da svojim ponašanjem bude primjer ostalim podređenim radnicima u urednom izvršavanju radnih obveza poštujući pri time interna pravila tuženika, tužitelj naprotiv svojim ponašanjem djeluje suprotno.

Stoga osnovano tuženik u žalbi ističe da opisano ponašanje tužitelja predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, uslijed čega je došlo do nepovratnog gubitka povjerenja tuženika prema tužitelju i radi čega nastavak radnog odnosa nije moguć, s čime s slaže i ovaj sud.

Slijedom navedenog, a kako u konkretnom slučaju postoje okolnosti (gubitak povjerenja) koje opravdano upućuju na to da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju strana nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika ne bio moguć, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja ....“.

5. Tužitelj je u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačio sljedeće pravno pitanje: „Je li sud prilikom ocjene dopuštenosti izvanrednog otkaza zbog postupanja radnika protivno internim aktima poslodavca, pored utvrđenja da je radnik time počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, uvijek dužan sagledati i pažljivo razmotriti sve druge okolnosti konkretnog slučaja, o kojima ovisi ocjena je li nastavak radnog odnosa moguć, a koje okolnosti predstavljaju drugu zakonsku pretpostavku za izvanredni otkaz?“.

6. Iako iz prijedloga proizlazi da tužitelj osporava i to da bi ponašanje koje mu tuženik stavlja na teret uopće predstavljalo osobito tešku povedu obveze iz radnoga odnosa, jer se poziva na to da se, navodno, radi o količini otpada za koju je svaki građanin na području za koje je nadležan tuženik mogao tražiti besplatni odvoz, raščlambom citiranoga pitanja dolazi se do zaključka da tužitelj polazi od toga da se radi o teškoj povedi obveze iz radnoga odnosa, a pitanjem da se problematizira samo to je li, „pored utvrđenja da je radnik time počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa“, sud „uvijek dužan sagledati i pažljivo razmotriti sve druge okolnosti konkretnog slučaja, o kojima ovisi ocjena je li nastavak radnog odnosa moguć, a koje okolnosti predstavljaju drugu zakonsku pretpostavku za izvanredni otkaz“.

7. Tako koncipirano pitanje polazi, dakle, od tužiteljeva shvaćanja da drugostupanjski sud nije „sagledao“ i „pažljivo razmotrio“ okolnosti konkretnoga slučaja, na temelju kojih je, prema tužiteljevu shvaćanju, primjenom članka 116. stavka 1. ZR (kojim je propisano: „Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.“) valjalo zaključiti kako je nastavak radnog odnosa moguć, a što je, prema tužiteljevu mišljenju, prvostupanjski sud valjano ocijenio i obrazložio.

8. Naznačeno pitanje, međutim, zanemaruje da je drugostupanjski sud, kako je to citirano u točki 4.3. obrazloženja ovoga rješenja, dao razloge zbog koji smatra zašto, po utvrđenju da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, smatra da je ispunjena i ostala pretpostavka iz članka 116. stavka 1. ZR, ona da „uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć“. Tako je, kako je to već citirano, drugostupanjski sud pošao od toga da je tužitelj poslovođa odvoza glomaznoga otpada, da odgovara i za pravovremenost i za kvalitetu izvršavanja radnih zadataka te da mu je dužnost istovremeno kontrolirati podređene radnike koji sudjeluju u procesu tog rada, da je uživao povjerenje kod poslodavca, zbog čega mu je ovaj i omogućio da dugogodišnje obavlja taj posao, a tužitelj da je svjesnim kršenjem pravila, umjesto da svojim ponašanjem bude primjer ostalim podređenim radnicima u urednom izvršavanju radnih obveza, svojim ponašanjem djelovao suprotno.

9. Prema mišljenju ovoga suda, za obrazloženje drugostupanjske presude u vezi s ispunjenjem pretpostavki iz članka 116. stavka 1. ZR ne može se reći da je takvo da nije pošlo od toga da treba „sagledati i pažljivo razmotriti sve druge okolnosti konkretnog slučaja, o kojima ovisi ocjena je li nastavak radnog odnosa moguć, a koje okolnosti predstavljaju drugu zakonsku pretpostavku za izvanredni otkaz“. Iz sadržaja predmetnoga prijedloga proizlazi da tužitelj smatra i kako ono što tvrdi drugostupanjski sud glede okolnosti koje upućuju na to da nastavak radnoga odnosa nije moguć ne predstavlja pravilnu primjenu materijalnoga prava iz članka 116. stavka 1. ZR. No, s obzirom na okolnosti ovoga slučaja, nema mjesta ni za takav zaključak, a tužitelj neosnovano smatra da je u vezi s naznačenim pitanjem ovaj sud u odlukama na koje se tužitelj pozvao obrazlažući razlog važnosti naznačenoga pitanja zauzeo shvaćanje s kojim nije podudarno shvaćanje iz predmetne drugostupanjske presude. Naime, te su odluke donesene u postupcima u kojima je činjenična situacija dovoljno drukčija da nema mjesta usporedbi pravnih shvaćanja.

10. Kako naznačeno pitanje zato nije važno pravno pitanje u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP, odlučeno je na temelju članka 389.b stavka 1. toga Zakona kao u točki I. izreke.

11. Glede tužiteljevih navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 116. stavka 1. ZR, treba istaknuti da članak 6. stavak 1. EKLJP i članak 29. stavak 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede toga prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnoga prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj. Osim što iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku, drugostupanjski je sud u svojoj presudi, kako je to već navedeno u točki 9. obrazloženja ovoga rješenja, svoje zaključke podrobno obrazložio i njegova se odluka ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Zato ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje. Tako tužitelj nije učinio vjerojatnom tvrdnju o povredi temeljnoga ljudskog prava pa je na temelju članka 389.a stavka 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke.

12. Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije (točka III. izreke) jer se ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o prijedlogu (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP).

Zagreb, 20. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek