Poslovni broj Gž-339/2023-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić- Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Robertu Kopajtiću odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Hrvatski telekom d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB 81793146560 zastupan po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža odvjetnici iz Zagreba, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 1475/2021-11 od 23. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 20. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1475/2021-11 od 23. svibnja 2022. u točki I. i II. izreke.

Obrazloženje

Presudom suda pravog stupnja suđeno je:

" I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„1. Utvrđuje se da nije dopuštena ovrha određena Rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnih bilježnika Ive Hanžeković Živković i Lade Škaričić-Sinčić, posl.broj: Ovrv-37804/08, od dana 22.08.2008.godine, ovršna i pravomoćna 07.10.2008.godine, i to ovrha pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava ovršenika koje ima na računu kod banke.

2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnične troškove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima određena za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 kn sve u roku od 15 dana.

III. S preostalim dijelom zahtijeva za naknadu parničnog troška tuženik se odbija

Protiv te presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) nalazi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer su razlozi presude nejasni i proturječni te nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a osobito jer o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

U žalbi navodi da u ovom predmetu nikada nije donesena odluka o prekidu postupka niti o nastavku postupka pa je neutemeljeno pozivanje suda na odredbu čl. 245. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO). Tražbina tuženika temelji se na mjesečnim iznosima pruženih usluga koje dospijevaju svaki mjesec, pa slijedom toga da se radi o potraživanju na koje se primjenjuje odredba čl. 232. st. 1. toč. 3. ZOO-a. Navodi da se rješenje o ovrsi ne temelji na potraživanjima utvrđenim sukladno čl. 233. st. 1. i 2. ZOO-a već na vjerodostojnoj ispravi, pa se primjenjuje odredba čl. 232. st. 1. toč. 3. ZOO-a. Potraživanje je utvrđeno vjerodostojnom ispravom a na temelju iste je doneseno rješenje o ovrsi kojim je samo određena ovrha, a kojim nije utvrđeno potraživanje. Smatra da zastara za tromjesečna i kraća potraživanja temeljena na mjesečnim računima tuženika zastarijeva za jednu godinu, a apsolutna zastara je 6 godina. Navodi da je odredbom čl. 12. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" broj 68/2018, 2/2020, 47/2020, 46/2020, 83/2020, 133/2020, dalje ZPONS) propisano ako tražbina iz osnove za plaćanje ne bude naplaćena od ovršenika u roku od tri godine FINA prestaje s izvršavanjem ovrhe. Sukladno toj odredbi FINA je brisala sve relevantne podatke i dokumente iz očevidnika. Tri godine su istekle 6. ožujka 2012., pa se time smatra da je ovrha okončana. Stoga tužitelj smatra da je nastupila zastara jer je bilo koji zastarni rok pa i onaj od 10 godina istekao.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je pravomoćnim rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ive Hanžekovi Živković i Lade Škarićić-Sinčić posl.br. Ovrv-37804/2008 od 22. kolovoza 2008. naloženo tužitelju isplatiti tuženiku iznosu od 44.467,47 kn s zateznom kamatom te troškovima u visini od 2.203,50 kn,

-da je predmetno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave od 22. kolovoza 2008. postalo pravomoćno i ovršno 7. listopada 2008.,

-da je temeljem naprijed citiranog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave od 22. kolovoza 2008. posl.br. Ovrv-37804/08 pred Financijskom agencijom (dalje:FINA) po Zahtjevu tuženika kao ovrhovoditelja provodio se postupak izravne naplate od 17. ožujka 2009. sve do 4. kolovoza 2018., kada je FINA-a a što između stranka nije sporno, temeljem čl. 12. ZPONS-a prestala izvršavati predmetno rješenje te je tu osnovu isknjižila,

-da je tuženik kao vjerovnik, temeljem citiranog pravomoćnog i ovršnog rješenja javnoga bilježnika posl.br. Ovrv-37804/08 od 22. kolovoza 2008. FINA-i podnio novi Zahtjev za izravnu naplatu 29. lipnja 2021.,

-da je tužitelj vezano uz naprijed navedeni te pokrenuti postupak izravne naplate pred FINA-om temeljem Zahtjeva tuženika za prisilnu naplatu od 29. lipnja 2021. smatrao da je provedba ovrhe na temelju istog nedopušena zbog nastupa zastare,

- da je Zaključkom istog prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-845/2021-5 od 26. kolovoza 2021. tužitelj kao ovršenik upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga koje je naveo u prijedlogu za upućivanjem u parnicu tj . iz razloga iz čl. 46 st.1. toč.11. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08),

-da je pravomoćno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ive Hanžeković Žikvović i Lade Škarićić-Sinčić posl.br. Ovrv-37804/2008 od 22. kolovoza 2008. kojim je tužitelju kao dužniku naloženo isplatiti tuženiku kao vjerovniku iznosu 44.467,47 kn s zateznom kamatom te troškovima u visini od 2.203,50 kn, pravomoćna i ovršna odluka te ovršna isprava u smislu odredbe čl. 23. st. 5. Ovršnog zakona (Narodne novine broj br.112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 13/20),

-da je tuženik kao vjerovnik temeljem ovršne isprave i pravomoćnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave unutar zastarnog roka od deset godina pokrenuo postupak prisilne naplate i to još 17. ožujka 2009. dostavom predmetnog rješenja o ovrsi Privrednoj banci Zagreb d.d. na provedbu radi naplate temeljem čega se pred FINA-om provodio postupka prisilnog izvršenja a sve s ciljem ostvarenja i naplate tražbine utvrđene ovršnom ispravom, time da je FINA prestala izvršavati osnovu za plaćanje 4. kolovoza 2018. jer na računu tužitelja kao ovršenika te dužnika nije bilo novčanih sredstava, a sve u smislu odredbe čl. 12. ZPONS-a,

-da je temeljem Zahtjeva za izravnu naplatu koji se je provodio pred FINA-om u razdoblju od 17. ožujka 2009. pa do 4. kolovoza 2018. tuženik kao vjerovnik nije ostvario svoju tražbinu utvrđenu pravomoćnim rješenjem o ovrsi jer na računu tužitelja kao ovršenika nije bilo novčanih sredstva time da je FINA prestala s izvršenjem osnove za plaćanje tijekom 2018. te osnovu isknjižila.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje da zastara nije nastupila jer tražbina proizlazi iz pravomoćnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pa ista na temelju odredbe čl. 233. ZOO-a zastarijeva za deset godina.

Naime, prvostupanjski sud utvrđuje kako je prekid zastare tuženikova potraživanja u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a nastupio podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu FINA-i 17. ožujka 2009., kao i to da je zastara ponovno teći isknjiženjem osnove za plaćanje u kolovozu 2018. Kako je zastara za tuženika počela teći ponovno nakon brisanja osnove za plaćanje od strane FINA-e koja osnova je bila isknjižena u kolovozu 2018. iz razloga nedostatka novčanih sredstava na računu tužitelja, zbog čega prethodno zahtijevana odluka i nije bila provedena, pa kako je tuženik kao vjerovnik novi zahtjev za izravnu naplatu temeljem osnove za plaćanje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave od 22. kolovoza 2008. podnio FINA-i 29. lipnja 2021., sud prvog stupnja utvrđuje da je to učinio unutar zastarnog roka unutar 10 godina, te je po njemu sada zahtijevana ovrha pred FINA- om dopuštena.

Slijedom navedenog, a kako je u konkretnom slučaju zahtjev tuženika kao vjerovnika za izravnu naplatu od 29. lipnja 2021. podnesen FINA-i unutar zastarnog roka od deset godina iz odredbe čl. 233. ZOO-a, odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za proglašenje ovrhe nedopuštenom.

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da sukladno odredbi čl. 233. st. 1. ZOO-a tražbina čiju prisilnu naplatu tuženik potražuje temeljem zahtjeva upućenog FINA-i 29. lipnja 2021. nije zastarila.

Naime, prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu FINA-i 17. ožujka 2009. došlo do prekida zastare, kao i da je postupak pred FINA-om bio u tijeku do kolovoza 2018. kada je FINA temeljem odredbe čl. 12. ZPONS-a prestala sa izvršavanjem predmetnog rješenja te tu osnovu isknjižila, a nakon čega je tuženik FINA-i podnio izravni zahtjev za naplatu 29. lipnja 2021., kada je po drugi put prekinuta zastara.

Stoga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da je podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu ovrhovoditelja, ovdje tuženika FINA-i 17. ožujka 2009. došlo do prekida zastare te je zastara ponovno počela teći 4. kolovoza 2018., a vrijeme koje je isteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok zastare.

Suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilno je sud prvog stupnja utvrdio kako je tuženik kao ovrhovoditelj, zahtjev za izravnu naplatu od 29. lipnja 2021. podnio unutar zastarnog roka od deset godina računajući od dana kada je Agencija prestala sa izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika (4. kolovoz 2018), pa stoga nisu ni tražbine iz ovršne isprave – rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-37804/08 od 22. kolovoza 2008. zastarjele.

Nije osnovan žalbeni navod tužitelja da su tri godine od kad je Fina prestala izvršavati osnovu za plaćanje istekle 6. ožujka 2012. Naime, prestanak prisilne naplate, odnosno obustave izvansudske ovrhe posljedica je primjene članka 12. ZOPNS koji je stupio na snagu 4. kolovoza 2018., a kojom odredbom je propisano ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanje za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti. Prema odredbi čl. 33. st. 1. ZPONS-a Agencija je dužna u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona prestati izvršavati osnove za plaćanje koje na dan stupanja na snagu ovoga Zakona ispunjavaju uvjet iz članka 12. stavka 1. ovoga Zakona. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je Fina prestala izvršavati osnovu za plaćanje 4. kolovoza 2018.

Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja koji se odnose na tvrdnju da nikad nije bio određen prekid postupka. Navedeno iz razloga što je zastara institut materijalnog prava i Zakonom o obveznim odnosima propisuje radnje koje poduzima dužnik ( čl. 240. ZOO-a ) i radnje koje poduzima vjerovnik ( čl. čl. 241. - 243. ZOO-a ). U tom smislu za nastup prekida zastare ne traži se donošenje odluke o prekidu postupka.

Ni ostali žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani jer rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave sastoji se od dva dijela: naloga ovršeniku da u roku od osam dana od dana dostave rješenja namiri ovrhovoditeljevu tražbinu (taj dio ima značenje svojevrsnog platnog naloga iz čl. 448. st. 2. ZPP-a) i dio kojim je određena ovrha radi prisilne naplate tražbine određenim sredstvom na određenom predmetu ovrhe (taj dio ima značaj rješenja o ovrsi u užem smislu). Kad rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave postane pravomoćno, ono u dijelu koji ima značaj platnog naloga stječe svojstvo ovršne isprave na temelju koje se ponovno u drugom postupku može tražiti ovrha.

Kako u konkretnom slučaju prestanak izvršavanja osnove za plaćanje od strane FINA-e, odnosno obustave izvansudske ovrhe nije posljedica pasivnosti tuženika odnosno njegovog postupanja već je posljedica nastupa pretpostavki iz članka 12. stavka 1. ZPONS na koje tuženik nije mogao utjecati, to je i po ocjeni ovog suda podnošenjem rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave na naplatu FINA-i 17. ožujka 2009. došlo do prekida zastare sukladno članku 241. ZOO koji prekid je trajao do 4. kolovoza 2018. kada je FINA prestala s izvršavanjem te osnove za plaćanje, te je sukladno članku 245. stavku 1. ZOO nakon prekida zastara počela teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Budući da od 4. kolovoza 2018. do ponovnog podnošenja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave na naplatu FINA-i 29. lipnja 2021. nije protekao zastarni rok od deset godine u kojem roku zastarijevaju tražbine iz sudskih odluka, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tražbina iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave nije zastarjela.

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točkama I i II izreke, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Presuda suda prvog stupnja u točki III izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 20. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan