Poslovni broj: Usž-3540/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja OG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Irena Periček, odvjetnica u Sisku, Matije Gupca 7, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi priznavanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3158/2023-7 od 22. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 20. studenoga 2024.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3158/2023-7 od 22. srpnja 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-560-01/23-01/25, URBROJ: 511-01-149-23-1 od 23. svibnja 2023.
2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave sisačko-moslavačke, KLASA: UP/I-560-01/23-01/53, URBROJ: 511-10-05-23-1 od 9. veljače 2023., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata u razdoblju od 11. veljače 1991. do 25. lipnja 1991. (točka 1. izreke) te je utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od 26. lipnja 1991. do 9. srpnja 1991. sudjelovao u Domovinskom ratu kao hrvatski branitelj, pripadnik postrojbi prvostupanjskog javnopravnog tijela (točka 2. izreke).
3. Tužitelj pobija presudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 126. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 36/24. - dalje: ZUS). Smatra da je tijekom postupka bilo sporno od kojeg datuma je bio pripadnik pričuvnog sastava Policijske uprave sisačko-moslavačke i s kojim mu je datumom priznat status hrvatskog branitelja. Neprihvatljivim smatra zaključak da nije pristupio obrani suvereniteta Republike Hrvatske 11. veljače 1991. jer navedeno ne proizlazi iz materijalnih dokaza u spisu predmeta, posebno iz službene iskaznice pripadnika rezervne policije Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Neosnovanim smatra i stav suda prema kojem navedena iskaznica nije vjerodostojan dokaz jer je oznaka mjeseca brisana i ista je unesena drugačijom bojom olovke. Navodi da je iz službene iskaznice vidljivo da je brojka „dva“ u mjesecu izblijedila, a nije bila brisana jer bi tragovi brisanja i prepravljanja bili vidljivi. Stoga smatra da se jedini ispravni zaključak u odnosu na datum izdavanja službene iskaznice mogao utvrditi provođenjem grafološkog vještačenja izvornika, a ne preslike iskaznice koja se nalazi u spisu predmeta. Ističe da su pogrešno ocijenjeni i iskazi svjedoka TG i ČG, a u pobijanoj presudi nisu niti posebno obrazloženi. Smatra da iz njihovih iskaza proizlazi da je pristupio pričuvnom sastavu policije i da je aktivno sudjelovao u borbenim aktivnostima od prvog dana pristupanja rezervnom sastavu, odnosno od 11. veljače 1991. Također smatra da se njegovo obnašanje stražarskih aktivnosti s naoružanjem i sudjelovanje u izviđačko-diverzantskim aktivnostima može smatrati borbenim djelovanjem u smislu članka 3. stavka 2. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine", 121/17., 98/19. i 84/21. – dalje: ZOHBDR). Slijedom iznesenog, predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno predmet vratiti na ponovni postupak s uputom da se provedu svi predloženi dokazi te na temelju rezultata istih donese odluka o tužbenom zahtjevu.
4. Podneskom od 12. kolovoza 2024., unutar zakonskog roka za podnošenje žalbe, tužitelj je dostavio troškovnik u kojem je postavio specificirani zahtjev za naknadu troškova upravnog spora, uključujući i trošak za sastav žalbe protiv pobijane presude u iznosu od 1.200,00 eura.
5. Tuženik, iako uredno pozvan, nije odgovorio na žalbu.
6. Žalba nije osnovana.
7. Ispitujući presudu Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.
8. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja prvostupanjski sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza te, imajući na umu relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pri tome na sve tužbene navode (članak 119. stavak 5. ZUS-a).
9. Naime, suprotno navodima tužitelja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenice koje su odlučne za rješavanje predmetne upravne stvari, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke tuženika, kao i činjenice koje je sam utvrdio u sporu na temelju priloženih dokaza i navoda tužitelja iznesenih tijekom upravnog postupka. Sud je ocjenjujući provedene dokaze, na utvrđeno činjenično stanje primijenio mjerodavni članak 3. stavak 1. i stavak 2. ZOHBDR-a te je za svoju odluku dao dostatno i razumno obrazloženje koje ovaj Sud prihvaća u cijelosti.
10. U članku 3. stavku 1. i stavku 2. ZOHBDR-a propisane su pretpostavke za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.
11. Predmetni upravni postupak je pokrenut zahtjevom tužitelja od 28. listopada 2022. kojim je zatražio priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju pripadnosti Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi sisačko-moslavačkoj u razdoblju od 11. veljače 1991. do 1. rujna 1991.
12. U postupku pretpostavke za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na strani tužitelja za razdoblje od 11. veljače 1991. do 25. lipnja 1991. nisu utvrđene, stoga nije ni prema mišljenju ovoga Suda bilo osnove da se udovolji njegovom zahtjevu. Tužitelj nije dokazao od kada je u predmetnom razdoblju bio izravno angažiran kao pripadnik pričuvnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, a što je uvjet u smislu članka 3. ZOHBDR-a za priznavanje traženog statusa. Isto tako, dužnosti i zadaće koje je izvršavao (stražarenje, osiguravanje objekata, izviđanja neprijateljskih položaja i dr.), a kako ih je sam naveo u zahtjevu i iskazu danom tijekom upravnog postupka dana 29. studenoga 2022., kao i iz izjava svjedoka TG od **.**.2022. i ČG od 29. studenoga 2022., ne mogu se smatrati oružanim otporom agresoru i djelovanjem u izravnoj vezi s tim otporom u smislu članka 3. stavka 2. ZOHBDR-a.
13. Pri tome se ističe da se prema ustaljenoj upravnosudskoj praksi status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata ne dokazuje samo na temelju iskaza svjedoka, već o sudjelovanju podnositelja zahtjeva u Domovinskom ratu moraju postojati i drugi dokazi.
14. Prvostupanjski sud, u skladu s člankom 49. ZUS-a, slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice, uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, kojima nije vezan, i činjenice koje je sam utvrdio, a stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima. Prvostupanjski sud je dostatno obrazložio zašto se u konkretnom slučaju iz preslike službene iskaznice ne može dokazati pripadnost tužitelja pričuvnom sastavu Policijske uprave sisačko-moslavačke od 11. veljače 1991., a koje obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud, jer se prema spisu priležećoj preslici službene iskaznice, koju je tužitelj dostavio uz zahtjev, ne može nedvojbeno zaključiti u kojem mjesecu je iskaznica izdana.
15. Naime, tužitelj je u smislu članka 49. stavka 4. i članka 51. ZUS-a mogao u tužbi predložiti sve dokaze kojima se mogu utvrditi odlučne činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, odnosno kada je službena iskaznica o njegovoj pripadnosti pričuvnom sastavu izdana, a što je propustio učiniti. Činjenica što je tek u žalbi predložio provođenje grafološkog vještačenja nije od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari imajući na umu članak 130. stavak 3. ZUS-a.
16. Prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi ocijenio sve činjenice utvrđene u postupku donošenja osporenog rješenja tuženika, uzimajući u obzir navode tužitelja iz tužbe zajedno sa svim dokazima iz spisa predmeta na osnovi kojih su predmetne činjenice utvrđene. U odnosu na navedena utvrđenja bio je dužan u obrazloženju presude dati razloge za svoju ocjenu, što je i učinio.
17. Ovaj Sud stoga otklanja žalbene navode o postojanju bitne povrede pravila postupka zbog nedostatnog obrazloženja presude o odlučnim činjenicama i neprovođenja predloženih dokaza jer presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 119. ZUS-a te dostatno obrazloženje svih odlučnih činjenica za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava, a posebno imajući na umu sadržaj tužiteljeve izjave u upravnom sporu koja upućuje na neosnovanost njegovog zahtjeva za priznanje predmetnog statusa u zatraženom razdoblju.
18. Tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila postupka ovaj Sud nije našao.
19. Kako je žalba odbijena, tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 147. stavak 1. ZUS-a), dok se za preostali dio zahtjeva napominje tužitelju da je zahtjev trebao postaviti najkasnije do zaključenja rasprave u skladu s člankom 148. stavkom 3. ZUS-a.
20. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. i članka 147. stavka 1. ZUS- a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 20. studenoga 2024.
Predsjednica vijeća:
dr. sc. Sanja Otočan
