Poslovni broj: Usž-3942/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Snježane Horvat-Paliska, predsjednice vijeća, Gordane Marušić-Babić i Mire Kovačić, članica vijeća, te više sudske savjetnice - specijalistice Blaženke Drdić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ŠF, [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Boris Pezić, odvjetnik u Zagrebu, Vončinina 2/1, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za strance, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi odobrenja stalnog boravka, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI- 6242/2023-4 od 17. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 20. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-6242/2023-4 od 17. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/I-217-02/21-04/45, urbroj: 511-01-204-23-8 od 24. listopada 2023., te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za odobrenje stalnog boravka.

3. Tužitelj podnosi žalbu protiv pobijene presude zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima spora. Smatra da sud nije dao valjane razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva, jer je odluku donio na temelju činjenica utvrđenih u upravnom postupku i nije sam utvrdio činjenično stanje. Prigovara i da sud nije proveo dokaze koje je predložio. Ističe da se pandemija Covid-19, proširila iz njegove matične zemlje Narodne Republike Kine te da je boravio u gradu koji je udaljen pedeset kilometara od ishodišta pandemije. Navodi da je planirao povratak u Zagreb 8. veljače 2020., no da je grad u kojem je boravio bio zatvoren te nije mogao doći do zračne luke u Pekingu. Nadalje navodi da je zabrana napuštanja mjesta boravka trajala dva mjeseca, nakon čega je bio obaviješten da su svi letovi iz Kine prema Europskoj uniji prekinuti, iz kojeg razloga je svoj povratak morao odgoditi za slijedeća četiri mjeseca. Navodi da u Republici Hrvatskoj ima odobreni privremeni boravak, te da živi sa suprugom i da je otac malodobnog djeteta. Ističe da sud nije izveo dokaze i utvrdio činjenično stanje prema članku 33. Zakona o upravnim sporovima, koji propisuje da sud izvodi dokaze prema pravilima kojima je uređeno dokazivanje u parničnom postupku, te se poziva na članak 261. Zakona o parničnom postupku. Poziva se na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava u odnosu na provođenje dokaza pred sudom u svrhu osiguranja jednakosti oružja, kao jednog od načela pravičnog suđenja. Predlaže Sudu da uvaži žalbu, poništi pobijanu presudu i ukine osporeno rješenje tuženika uz naknadu troška sastava žalbe.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da ostaje kod razloga iznesenih u osporenom rješenju. Ističe da je odredbom članka 92. stavka 2. Zakona o strancima ("Narodne novine", broj: 130/11., 74/13., 69/17., 46/18., 53/20.) jasno određeno vremensko razdoblje u kojem državljanin treće zemlje može boraviti izvan Republike Hrvatske, te da nisu ispunjeni uvjeti za odobrenje stalnog boravka. Predlaže Sudu da žalbu odbije.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujuću pobijanu presudu u skladu s odredbom članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje: ZUS), ovaj Sud smatra da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, odnosno oni ne utječu na donošenje drukčije odluke.

7. Člankom 92. stavkom 1. Zakona o strancima propisano je da se stalni boravak može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina zakonit boravak, što uključuje odobreni privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu. Smatra se da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u [adresa] i ako je u razdoblju od 5 godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno 10 mjeseci ukupno ili jednokratno do 6 mjeseci. (stavak 2. istog članka 92.).

8. Prema podacima spisa predmeta proizlazi da je tužitelj zahtjev za odobrenje stalnog boravka podnio 4. studenoga 2020., te da je u razdoblju od 22. srpnja 2017. do dana podnošenja zahtjeva 4. studenoga 2020. izbivao iz Republike Hrvatske u jednokratnom trajanju dužem od 6 mjeseci, iz kojeg razloga je utvrđeno da ne ispunjava zakonske uvjete za odobrenje stalnog boravka prema članku 92. stavku 1. i 2. Zakona o strancima.

9. Tužitelj smatra da je u njegovom slučaju odlučno to što su u razdoblju od 5 godina postojali opravdani razlozi za jednokratno izbivanje koje prelazi ukupno 6 mjeseci.

10. U postupku je utvrđeno da je tužitelj prilikom graničnih izlazaka i ponovnog ulaska evidentiran izlazak iz Zagreba 10. prosinca 2019. (zračni), a 10. srpnja 2020. je evidentiran ulazak u Zagreb (zračni).

11. Osnovano tuženik navodi da razlozi koji tužitelj navodi nisu razlozi koji bi utjecali na drugačiju odluku.

12. Članak 92. Zakona o strancima jasno propisuje uvjete koji moraju biti ispunjeni u trenutku podnošenja zahtjeva, a to je neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, da će se pritom taj boravak smatrati neprekidnim ako nije bilo izbivanja višekratno od ukupno 10 mjeseci ili jednokratno do 6 mjeseci. S obzirom na jasan izričaj zakonskih odredbi, osnovano je zaključeno da tužitelj ne navodi razloge kojim bi se moglo opravdati prekoračenje razdoblja izbivanja od propisanog, uslijed kojeg bi se mogao odobriti stalni boravak.

13. Prema članku 2. stavku 1. podstavku 9. Zakona u hrvatsko zakonodavstvo preuzeta je, između ostalih akta Europske unije, Direktiva Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenog 2003. o statusu državljana trećih država s dugotrajnim boravištem (SL L 16, 23. 1. 2004.), na koju se žaliteljica poziva.

14. Navedena Direktiva u članku 4. propisuje da države članice odobravaju status osobe s dugotrajnim boravištem državljanima trećih zemalja koji zakonito i neprekinuto borave na njezinu državnom području pet godina neposredno prije podnošenja odgovarajućeg zahtjeva (stavak 1.). U stavku 3. propisano je da razdoblja izbivanja s državnog područja predmetne države članice ne prekidaju razdoblje iz stavka 1. i uzimaju se u obzir za njegov izračun ako su kraći od šest uzastopnih mjeseci i ukupno ne iznose više od 10 mjeseci unutar razdoblja iz stavka 1. (podstavak 1.); u slučajevima privremenih posebnih ili iznimnih razloga i u skladu s njihovim nacionalnim pravom, države članice mogu prihvatiti da duže razdoblje izbivanja od onog iz prvog podstavka ne prekida razdoblje iz stavka 1. U takvim slučajevima države članice pri izračunu razdoblja iz stavka 1. ne uzimaju u obzir odgovarajuće razdoblje izbivanja. (podstavak 2.); odstupajući od 2. podstavka, države članice pri izračunu ukupnog razdoblja iz stavka 1. mogu uzeti u obzir razdoblja izbivanja koja se odnose na upućivanje u drugu državu za potrebe zaposlenja, uključujući pružanje prekograničnih usluga (podstavak 3.). Dakle, nema obaveze za države članice da određena razdoblja izbivanja ne uzmu kao razdoblja izbivanja. Navedeno je ostavljeno kao mogućnost nikako kao obaveza nacionalnim zakonodavstvima.

15. Također prema stajalištu Europskog suda za ljudskog prava, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", - Međunarodni ugovori, broj: 18/97. do 2/10.) ne jamči strancu pravo ulaska ili boravka u određenoj državi, te države ugovornice imaju pravo, sukladno međunarodnom pravu i uz preuzete ugovorne obveze, uključujući Konvenciju, kontrolirati ulazak, boravak i protjerivanje stranaca. Navedeno je stajalište izraženo u više presuda ovoga Suda, (primjerice poslovni broj: Usž-3091/22-4 od 1. veljače 2023., Usž-1331/2022 od 14. lipnja 2022.) na koje se osnovano prvostupanjski sud poziva u obrazloženju pobijane presude.

16. Stoga žalbeni navodi nisu osnovani niti utječu na donošenje drukčije odluke.

17. Tužitelju se napominje da je 1. srpnja 2024. stupio na snagu ZUS, kada su prema članku 171. ZUS-a prestale važiti ranije odredbe Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10 do 110/21), koje spominje u žalbi.

18. Odluka o trošku temeljena je na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a koji propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora ako Zakonom nije drukčije propisano. S obzirom da je žalba odbijena, nije osnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

19. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. i 147. stavka 1. ZUS- a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 20. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća

Snježana Horvat-Paliska