Poslovni broj: Usž-3963/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Snježane Horvat-Paliska i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te više sudske savjetnice specijalistice Blaženke Drdić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ĆD, [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Mate Knezović, odvjetnik u Zagrebu, Vrbanićeva 20, protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, radi oglašavanja rješenja ništavim, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-558/2024-32 od 17. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 20. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

Poništava se presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI- 558/2024-32 od 17. lipnja 2024.

r i j e š i o  j e

I. Tužba se odbacuje.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom poništeno je rješenje Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Republike Hrvatske klasa: UP/II-562-02/06-0001/24, urbroj: 519-04/5-06-2 od 21. rujna 2006. Rješenjem prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana od dostave pravomoćne odluke tužitelju nadoknadi troškove spora u iznosu od 4.062,50 EUR-a (točka I. Izreke), dok je zahtjev u više zatraženom iznosu od 1.250,00 EUR-a odbijen (točka II. izreke).

2. Rješenjem tuženika oglašeno je ništavim rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihove obitelji Grada Zagreba i Županije Zagrebačke, Područne jedinice Centar, klasa: UP/I-562- 02/98-26/51, urbroj: 519-110-98-2 od 1. ožujka 1999. Tim rješenjem tužitelju je priznat status ratnog vojnog invalida VIII. grupe s 40% oštećenja organizma, za stalno, s osnova ranjavanja zadobivenog 12. lipnja 1992. i 2. siječnja 1993. na „južnom bojištu“ s pravom na osobnu invalidninu i posebni dodatak počev od 1. srpnja 1992. nadalje.

3. Protiv pobijane presude i rješenja tuženik je podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila sudskog postupka. Navodi da je tužba podnesena izvan zakonom propisanog roka. U pogledu zaprimanja osporavanog rješenja ukazuje na odredbu članka 87. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku. U odnosu na meritum spora smatra da prvostupanjski sud pogrešno tumači odredbe Zakona o pravima hrvatskih braniteljima i članovima njihovih obitelji, zbog čega sud izvodi pogrešan zaključak u svezi s obnovom spora. Osporava odluku o trošku. Predlaže usvojiti žalbu.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode u cijelosti. Navodi da je nesporno da tuženik nije izvršio urednu dostavu osporavanog rješenja i da je tužba podnesena pravovremeno. Navodi da tuženik nije učinio vjerojatnim da postoji osnov za oglašavanje rješenja ništavim, jer predmetno rješenje nije doneseno u stvari iz sudske nadležnosti, a samo izvršenje rješenja je moguće. Smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice i primijenio materijalno pravo. Predlaže odbiti žalbu tuženika. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), koji se primjenjuje sukladno odredbi članka 169. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo zbog čega su presuda i rješenje prvostupanjskog suda nezakoniti.

7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužitelj prvostupanjskom sudu 9. lipnja 2016. podnio tužbu radi poništavanja osporavanog rješenja tuženika od 21. rujna 2006. u kojoj je naveo da ga je zaprimio 30. svibnja 2016. na ročištu održanom pred Općinskim sudom u Imotskom u predmetu poslovni broj P-659/2015. Rješenjem prvostupanjskog suda poslovi broj UsImio-195/16-12 od 21. veljače 2018. tužba je odbačena kao nepravodobna uz obrazloženje da je u postupku nedvojbeno utvrđeno da rješenje tuženika nije osobno dostavljeno tužitelju, već da je za sadržaj rješenja saznao 2. veljače 2007. (na ročištu održanom pred Općinskom građanskim sudom u predmetu poslovni broj P-6391/02 koji se vodio radi isplate po prvostupanjskom rješenju od 1. ožujka 1999.), odnosno najkasnije 16. veljače 2007. kada je sudu podnio podnesak kojim se očitovao na osporavano rješenje. Rješenjem ovog suda poslovni broj Usž-3322/2018-2 od 9. lipnja 2020. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena pravilnost navedenog rješenja prvostupanjskog suda, uz obrazloženje da se tužba ne može smatrati pravodobnom, odnosno podnesenom u roku propisanom odredbom članka 24. stavka 1. ZUS-a niti odredbom članka 24. stavka 3. ZUS-a, jer je pravilno utvrdio prvostupanjski sud da je tužitelj za sadržaj rješenja saznao 2. veljače 2007., odnosno da je s tim datumom rješenje i dostavljeno tužitelju, a na koje rješenje se i očitovao podneskom od 6. veljače 2007.

8. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4257/2020 od 15. veljače 2024. ukinuto je rješenje ovog suda od 9. lipnja 2020. i rješenje prvostupanjskog suda od 21. veljače 2018. i predmet vraćen na ponovni postupak. Iz obrazloženja navedene odluke proizlazi da Ustavni sud Republike Hrvatske ne prihvaća stajalište upravnih sudova prema kojem je tužitelj potvrdio da mu je u prilogu podneska uručenog tijekom parničnog postupka dostavljeno osporavano rješenje od 21. rujna 2006. i očitovao se na isto, jer suprotno proizlazi iz podneska od 16. veljače 2007. u kojem je tužitelj naveo da se će se na rješenje tuženika očitovati nakon što mu bude pravilno dostavljeno. Pri tome Ustavni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da se dostava rješenja, koje je trebalo biti dostavljeno sukladno odredbi članka 87. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91 i 103/96, dalje: ZUP-a), ne može smatrati uredno izvršenom u parničnom postupku u kojem je tužitelj istaknuo da mu rješenje nije dostavljeno i da se ne može očitovati, odnosno da način na koji su upravni sudovi primijenili članak 30. stavak 1. točku 1. ZUS-a nije razmjeran cilju kojim ta odredba teži, čime je narušena sama bit prava tužitelja na pristup sudu zajamčena odredbom članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 113/00, 29/01, 76/10 i 5/14). Prvostupanjski sud je, u ponovnom postupku, polazeći od pravnog shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u naprijed navedenoj odluci predmetnu tužbu ocijenio pravodobnom, te donio pobijanu presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev i poništeno rješenje tuženika od 21. rujna 2006.

9. Među strankama nije sporno da rješenje tuženika nije dostavljeno tužitelju sukladno pravilima o dostavi propisanim odredbom članka 87. stavka 1. ZUP-a. Sporno je treba li se pravodobnost tužbe cijeniti od trenutka od kad je tužitelj saznao za osporavano rješenje tuženika (u parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-6391/02 na ročištu dana 2. veljače 2007. kada je punomoćniku tužitelja uručen podnesak kojem je priloženo i rješenje tuženika) ili od trenutka koji tužitelj navodi u tužbi (u parničnom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Imotskom na ročištu održanom dana 30. svibnja 2016. kada je uručeno punomoćniku tužitelja).

10. Odredbom članka 24. ZUS-a propisano je da se tužba podnosi sudu u roku od 30 dana od dostave osporene pojedinačne odluke ili odluke o prigovoru na osporeno postupanje (stavak 1.). Ako pojedinačna odluka nije dostavljena stranci sukladno propisanim pravilima o dostavi, tužba se može podnijeti u roku od 90 dana od dana kad je stranka saznala ili je mogla saznati za odluku, a najkasnije pet godina nakon isteka roka iz stavka 1. ovoga članka (stavak 3.)

11. Ovaj je Sud prilikom donošenja odluke imao na umu utvrđenje Ustavnog suda Republike Hrvatske da je shvaćanje izraženo u ranijoj presudi ovog Suda (da je tužitelj s danom 2. veljače 2007. saznao za postojanje rješenja, odnosno da je sa tim danom navedeno rješenje i dostavljeno tužitelju te je protiv istog imao mogućnost pokrenuti upravni spor sukladno odredbama ranijeg Zakona o upravnim sporovima na koji se u žalbi poziva), ustavnopravno neprihvatljivo te je time narušena sama bit prava tužitelja na pristup Sudu. Međutim, pravo na pristup sudu zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/0, 1/06, 2/10 i 13/17) nije apsolutno, već može biti podložno ograničenjima, propisivanjem zakonskih pretpostavki koje moraju biti ispunjene za podnošenje tužbe ili rokova za izjavljivanje pravnih lijekova. Pri tome, odlučno je da nije ograničeno pravo na pristup sudu na takav način ili u tolikoj mjeri da je narušena sama bit prava, već da se na propisani način jamči pravna sigurnost i zaštita svih stranaka u postupku.

12. Tužitelj nije osporio da je saznao za rješenje tuženika na ročištu održanom 2. veljače 2007. (s obzirom na to da je ono bilo u privitku podneska tuženika uručenog opunomoćeniku u tom parničnom postupku), samo je osporio da mu je izvršena dostava sukladno odredbama ZUP-a. Iako je nedvojbeno javnopravno tijelo propustilo obvezu na zakonom propisani način dostaviti svoju odluku, u upravnom je sporu utvrđeno da je tužitelj za postojanje osporenog rješenja saznao 2. veljače 2007., na isti način na koji je o postojanju osporenog rješenja saznao i 30. svibnja 2016. Stoga, polazeći od odredbe članka 24. stavka 3. ZUS-a, tužitelj je tužbu trebao podnijeti u roku od 90 dana od dana kada je prvi put saznao za odluku (najkasnije 3. svibnja 2007.), jer nema zakonske ni činjenične podloge da se kao dan saznanja za odluku utvrdi 30. svibnja 2016.

13. S obzirom na navedeno, tužba podnesena dana 9. lipnja 2016. ne može se smatrati pravodobnom odnosno podnesenom u roku iz naprijed citirane odredbe članka 24. stavka 3. ZUS-a, kojom odredbom je uređena mogućnost podnošenja tužbe u slučaju kada odluka stranci nije dostavljena sukladno propisanim pravilima o dostavi, što je u konkretnom slučaju i riječ.

14. Stoga je primjenom odredbe članka 30. stavka 1. točke 1. ZUS-a, kojom je propisano da će sud rješenjem odbaciti tužbu, jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi da je tužba podnesena nepravodobno ili prijevremeno, trebalo odbaciti tužbu kao nepravodobnu. U konkretnom slučaju ograničenje roka za podnošenje tužbe je bilo propisano zakonom, slijedilo je legitiman cilj zaštite svih stranaka u postupku i osiguranje pravne sigurnosti, te se ne radi o pretjeranom formalizmu već o prihvatljivoj primjeni proceduralne formalnosti, jer je upravo zakonskom odredbom propisana i zaštita stranaka u slučaju propusta tijela pri dostavi kao i dostatan rok za podnošenje tužbe u toj situaciji (čl. 24. stavak 3. ZUS-a). Na navedeni način tužitelju nije nametnut nerazmjeran teret koji narušava pravednu ravnotežu koju je potrebno uspostaviti između legitimne brige da se osigura poštivanje formalnog postupka za podnošenje tužbe i prava tužitelja na pristup sudu.

15. Zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora nije osnovan u smislu odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu ovaj Sud ne smatra da se radi o opravdanom trošku koji bi bio od utjecaja na odluku u ovom žalbenom postupku.

16. Slijedom navedenog, primjenom odredbe članka 74. stavka 2. ZUS-a odlučeno je kao u izreci presude, dok je primjenom odredbe članka 30. stavka 1. točke 1. i članka 79. stavaka 4. i 6. ZUS-a odlučeno kao u izreci rješenja.

U Zagrebu 20. studenog 2024.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić