Poslovni broj Gž-1209/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RK (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojega zastupa punomoćnik Dominik Musulin, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Musulin i suradnici d.o.o., Zagreb, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. (OIB: 02535697732), Zagreb, Radnička cesta 50, kojega zastupaju punomoćnice Sanja Krišto i Marija Bartoluci, odvjetnice u Odvjetničkom društva Leko i partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6726/2021-28 od 25. ožujka 2024., u sjednici vijeća 20. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6726/2021-28 od 25. ožujka 2024.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6726/2021-28 od 25. ožujka 2024. u točki II izreke.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetne odredbe čl. 4. 4. Ugovora o kreditu broj kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 6. prosinca 2006., koja glasi: „… po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila....".

U točki II. izreke utvrđeno je da je ništetan dio odredbe članka 6. Ugovora o kreditu kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 6. prosinca 2006. koja glasi: „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete."

U točki III izreke utvrđeno je da je ništetan dio odredbe 1. Ugovora o kreditu kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 6. prosinca 2006., koja glasi: „…iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita."

U točki IV izreke utvrđeno je da je ništetna dio odredbe članka 4. Ugovora o kreditu broj kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 6. prosinca 2006. koja glasi: „Kamata se obračunava u CHF…“

U točki V izreke utvrđeno je da je ništetan dio odredbe članka 5. Ugovora o kreditu kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 6. prosinca 2006., koja glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate“.

U točki VI. izreke utvrđeno je da je ništetan dio odredbe članka 6. Ugovora o kreditu kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 6 prosinca 2006., koja glasi: „… plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…“

U točki VII izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.506,21 eur sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

U točki VIII izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.045,95 eur sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

U točki IX izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Rješenjem suda prvog stupnja sadržanim u istom pisanom otpravku kao presuda utvrđeno je da je tužba povučena u dijelu u kojem je tužitelji zahtijevao isplatu iznosa od 2.475,47 eur (točka I izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova u odnosu na povučeni dio tužbe (točka II. izreke).

Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Bitnu povredu odredaba parničnog postupka nalazi u tome što je izreka presude nerazumljiva te ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno presuda proturječi sama sebi i razlozima presude, odnosno razlozi presude su nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Tuženik ustraje da se tužitelj u konkretnom slučaju ne može pozivati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 jer se navedene presude ne odnose na predmetni ugovor. Navodi da je presuda donesena uz pogrešnu pretpostavku da je ugovor na snazi iako je isti prestao isplatom. Također, navodi da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i ugovorne odredbe u predmetnom ugovoru. Navodi da je tužitelj ugovor i svaku njegovu pojedinačnu odredbu u cijelosti prihvatio potpisom istoga, pa tako i u dijelu koji se odnosi na ovlast tuženika da mijenja kamatnu stopu sukladno internoj odluci koja se bazira na uvjetima promjene propisanim u čl. 4. Ugovora i u Općim uvjetima poslovanja tuženika i Informacijama o promjeni kamatne stope po kreditima građana. Iz ponašanja tužitelja može se zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te njegova prava i obveze, a što proizlazi iz odredbi potpisanog ugovora, tim više što se tužitelj, niti kasnije tijekom razdoblja otplate ugovora o kreditu, ni u jednom trenutku nije obratio ovlaštenoj osobi, odnosno nadležnoj službi tuženika kako bi dobio dodatna pojašnjenja vezano za razloge i kriterije promjene kamatne stope. U odnosu na pitanje valutne klauzule, ukazuje da je takva klauzula dopuštena temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23,155/23 - dalje ZOO) te ona jednako djeluje prema svim ugovornim stranama. Fiksiranje tečaja za početno ugovoreni, da bi predstavljalo drugi kreditni proizvod, kredit u kunama, što nije bila volja ugovaratelja.

Tuženik ustraje i kod prigovora zastare ističući da je ugovor sklopljen 2006. pa zastara počinje teći od dana kada je plaćeno, odnosno od dana kada je tužitelj imao pravo tražiti vraćanje. Budući da se predmetno potraživanje odnosi na iznose preplaćene u razdoblju počevši od 2007., a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 2021., smatra da je predmetno potraživanje zastarjelo. Pogrešnim smatra i zaključak suda da bi zastara kondemnatornog zahtjeva upravljenog na isplatu bila vezana uz datum podnošenja kolektivne tužbe Udruge Franak u kolektivnom sporu, odnosno uz datum donošenja drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda u Republike Hrvatske, a sud navedeni stav ni na koji način nije niti pokušao valjano obrazložiti. Navodi da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokretne pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Naime, podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava. Posebno ističe kako ni tužba potrošača na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine njegove odredbe ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO. Tuženik pobija i odluku o troškovima.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužiteljici da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen

Žalba nije osnovana.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni, ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od tih povreda.

U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je između tužitelja i tuženika 6. prosinca 2006. sklopljen ugovor o kreditu broj br. 9012148350 koji je potvrđen po javnom bilježniku Zoranu Jelaviću iz Zagreba 7. prosinca 2006. pod broj OU-1060/2006, a kojim je tuženik kao banka stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 24.409,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz rok otplate kredita od 60 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja, dok je namjena kredita bila kupnja vozila,

-da su stranke u čl. 4. ugovora odredile da se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopio kreditu koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ugovora iznosila 4,99 % godišnje,

-da je kredit otplaćen 5. prosinca 2011.,

-da je tuženik u skladu sa svojom Odlukom tijekom trajanja ugovornog odnosa stranaka uglavnom povećavao kamatnu stopu u odnosu na početnu i tako je naplaćivao tužitelju, a takva kamatna stopa iznosila je 4,99 % godišnje u razdoblju do 31. srpnja 2007., zatim 5,99 % godišnje u razdoblju od 1. kolovoza 2007. do 31. siječnja 2008. te u konačnici 7,45 % godišnje u razdoblju od 1. veljače 2008. do isplate kredita, kao i da je u tom razdoblju dolazilo do rasta tečaja CHF u odnosu na kunu,

-da je iz nalaza i mišljenja vještaka Vještak Tkalec d.o.o., Zagreb utvrđeno da je tužitelj po predmetnom kreditu uslijed rasta tečaja u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita u utuženom razdoblju preplatio iznos od 1.506,21 EUR (ukoliko su ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli).

Na temelju navedenog, sud prvog stupnja smatra da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelja, osobno pokrene radi naknade štete, odnosno isplate s ciljem otklona povreda koje su uzrokovane postupanjem tuženika (u kojem pravcu upućuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-3142/2018), pa kako iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

U odnosu na pitanje zastare ističe da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. prekinuta zastara u smislu čl. 241. ZOO-a i pravomoćnošću odluke u tom postupku je počela ponovno teći, tj. 14. lipnja 2018., a tužitelj je podnio tužbu 19 kolovoza 2021., prigovor zastare ocjenjuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a. Kod toga posebno napominje i to da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.). Dakle, sud prvog stupnja smatra da je vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj.za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, pa prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja i odlučuje kao u izreci presude temeljem Zakona o zaštiti potrošača («Narodne Novine» 96/03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne Novine» 14/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14) u vezi s čl. 3-4., 269., čl. 272. i 323. ZOO-a.

Slijedom navedenog obvezuje tuženika da vrati tužitelju sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja, jer je nepošten stjecatelj, pa kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika u anuitetima, kao posljedica različitih tečajeva u odnosu na tečaj koji je bio na dan isplate kredita u tom periodu iznosi 1.506,21 eura prihvaća tužbeni zahtjeva tužitelja i dosuđuje tužitelju pripadajuće zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, temeljem čl. 323. st.1., čl.1111. st.1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice.

Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81. , 82. i 90. tada važećeg ZZP/03.

Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužitelj u ovom postupku mogao se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir. Suprotno žalbenim navodima tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravo shvaćanje iz postupka «Potrošač», zbog čega se u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitati poštenje spornih odredaba potrošačkih ugovora, pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja u pogledu direktnog učinka, pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, prema odredbi 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i druge organizacije koji su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Prema navedenom, citirane odredbe ZPPa i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a. S obzirom da se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak.

Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

Tuženik u žalbi ustraje kod tvrdnje da nije ugovoren kredit sa fiksnim tečajem CHF, kao što i proizlazi iz sadržaja istog. Međutim, kako je ugovaranje valutne klauzule utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno obvezao tuženika na isplatu iznosa čija visina između stranaka nije sporna.

Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. ) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4.travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 19. kolovoza 2021., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina. Pritom se napominje da je tužitelj u podnesku od 14. ožujka 2023.( list spisa 117 -119 ) specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da na ime preplate s osnove promjene tečaja švicarskog franka potražuje ukupan iznos od 1.506,21 eur.

Također činjenica da je kredit isplaćen, ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes i pravo na utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne. Naime, pravni interes i pravo na utvrđenje proizlazi iz navoda same tužbe da dug tuženika nije podmiren, a tužitelj osim deklaratornog zahtjeva postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredabe preplatio tuženiku na ime i tečajne razlike iznos od 1.506,21eur to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obvezo tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju.

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1115. ZOO/05 kada je obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa. Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81., 82. i 90. ZZP/03.

Točan je žalbeni navod tuženika da je potrošač, u konkretnom slučaju tužitelj, imao mogućnost raskida ugovora, međutim takva zakonska mogućnost ne daje spornim odredbama o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu karakter poštenih odredbi u smislu ZZP-a.

Jednako tako odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st.1. i 155. st.1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23 dalje Tarifa).

U odgovoru na žalbene navode tuženika reći da je prema odredbi čl. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23 dalje Tarifa) vrijednost boda iznosi 2,00 eur s time da je Tarifa stupila na snagu 25. studenog 2023. Dakle, u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, a kako je glavna rasprava zaključena 11. ožujka 2024. primjenjuje se Tarifa kojom je utvrđena vrijednost boda u iznosu od 2,00 eur. Naime, odredbom čl. 52. t. 3. Tarife, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje se Tarifa i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa tužitelju na ime zastupanja za navedene radnje pripada dosuđeni iznos.

Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika u odnosu na zahtjev tuženika za naknadu troška u odnosu na povučeni dio, jer je visina naknade parničnih troškova obračunatih prema Tarifi jednaka kako u odnosu na konačni tužbeni zahtjev tako i u odnosu na raniji tužbeni zahtjev istaknut u tužbi.

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu i rješenje suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude i rješenja pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. i čl. 380.toč. 2. ZPP-a.

U Rijeci, 20. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan