REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-737/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri, Rijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koje zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvo Knezović & partneri j.t.d., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-250/2023-2 od 9. ožujka 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 3420/2019-33 od 23. studenoga 2022., u sjednici održanoj 20. studenoga 2024.,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom odbijena tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je:
- utvrđena „ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 396-203/2007 od 11.09.2007. godine, sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, koji Ugovor je potvrdio javni bilježnik Radosna Mavrinac iz Kastva pod brojem OV-5332/07 dana 12.09.2007. godine, u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s odlukama tuženika i shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, pa tužitelj nije dužan plaćati mjesečne anuitete po promjenama kamatnih stopa tuženika od kada je tuženik prvi puta jednostranom odlukom povećao kamatnu stopu pa nadalje.“ (točka I. izreke);
- naloženo tuženiku da tužiteljici plati 4.924,18 kn / 653,55 EUR sa zateznim kamatama (točka II. izreke);
- utvrđena „ništetnom odredba čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu broj 396-203/2007 od 11.09.2007. godine, sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, koji Ugovor je potvrdio javni bilježnik Radosna Mavrinac iz Kastva pod brojem 396-203/2007 dana 12.09.2007. godine, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata švicarski franak, odnosno u dijelu kojim je određeno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, te u dijelu u kojem je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, pa ne postoji obveza tužitelja da tuženiku vrati odobreni mu i isplaćeni iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka po srednjem tečaju tuženika, važećem na dan plaćanja.“ (točka III. izreke);
- naloženo tuženiku da tužiteljici plati 21.342,57 kn / 2.832,65 EUR) sa zateznim kamatama (točka IV. izreke) i
- naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 15.375,00 kn (2.040,61 EUR) sa zateznim kamatama (točka V. izreke).
2. Tuženik je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 3242/2023-2 od 25. listopada 2023. u odnosu na pravno pitanje: „Protivi li se članku 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007), a posebice stavku 4. ovog članka, odluka suda kojom je utvrđeno da se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe primjeni valutne klauzule u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, bez izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka kojega je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi?“.
3. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.
4. Ovaj je sud na temelju članka 391. stavka 3. ZPP drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako ju tuženik revizijom pobija i kako mu je ona dopuštena, a samo zbog pitanja zbog kojega je dopuštena.
5. Revizija je neosnovana.
6. Predmet spora su zahtjevi tužiteljice da se utvrde ništetnima odredbe ugovora o kreditu koji je kao korisnica kredita sklopila s tuženikom, bankom, u dijelu kojim je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu sa svojom odlukom i tako povećati mjesečni anuitet i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata švicarski franak, te za isplatu preplaćenih anuiteta.
7. Prema shvaćanju nižestupanjskih sudova tužbeni zahtjevi su osnovani jer je ugovaranjem odredaba o kojima je ovdje riječ tuženik postupio suprotno odredbama u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79707, 125707, 75709, 79/09, 89/09 i 139/09). Drugostupanjski sud je obrazložio da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. „utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to čl. 81., 82., 90. a od 7. kolovoza 2007., nadalje protivno odredbama ZZP/07 i to čl. 96. i čl. 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ZOO-a -promjenjiva kamatna stopa, a presudom Visokog trgovačkog suda Zagreb broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., ... po tužbi Udruge Potrošač i tuženika, utvrđeno da je tuženik do 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF (valutna klauzula), a da se prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, da ove odluke obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava, te do odluke iz zaštite kolektivnih interesa i prava po odredbi čl. 502. c. ZPP i čl. 118. ZZP ("Narodne novine" broj 41/14) u ovoj parnici imaju direktan učinak i u pojedinačnim sporovima i po ocjeni ovog suda.“. Kod ocjene neosnovanosti tuženikova prigovora zastare pozvali su se na pravno shvaćanje ovoga suda izraženo u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Prvostupanjski sud je odbio saslušati svjedoka kojega je tuženik predložio radi utvrđenja činjenice da je tužiteljicu informirao u vezi sa spornim odredbama ugovora.
8. Obrazlažući revizijsko pitanje tuženik tvrdi da se presuda donesena u kolektivnome sporu „ne može automatizmom primijeniti u ovome sporu jer je riječ o dva različita postupka: kolektivnom u kojemu se pruža apstraktna pravna zaštita i individualnom u kojemu se ostvaruje konkretna pravna zaštita“ te da je „svjedokom namjeravao dokazati da pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora (tzv. slučaj Franak) nisu primjenjiva u ovom sporu“. Zaključuje da je zato predloženi svjedok trebao biti saslušan, odnosno da je pogrešno shvaćanje da on to ne mora biti zbog vezanosti za utvrđenja iz kolektivnoga spora.
9.1. Odgovarajući na revizijsko pitanje sadržajno istovjetno predmetnome ovaj je sud u više odluka odgovorio da je u pojedinačnome postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog navodno nepošteno ugovorenih i posljedično tome ništetnih ugovornih odredbi sud dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi a nije ovlašten utvrditi njihovu nepoštenost i posljedično tome ništetnost isključivo na temelju utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Kako je to odgovor i na predmetno revizijsko pitanje, proizlazi da sudovi načelno ne bi mogli po prijedlogu banke odbiti saslušati svjedoke koje je banka predložila saslušati radi utvrđenja činjenice u vezi s okolnostima pregovaranja prilikom sklapanja ugovora o kreditu.
9.2. Međutim, u konkretnome slučaju u drugostupanjskoj presudi nema ni riječi o tome da predloženoga svjedoka ne treba saslušati zbog vezanosti sudova utvrđenjima u kolektivnome sporu. Suprotno tome, drugostupanjski sud ustvrđuje (točka 6.1. obrazloženja drugostupanjske presude) da svjedoka u konkretnome slučaju nije trebalo saslušati jer „nije utvrđeno kako je isti bio involviran u navedeni kreditni aranžman“. Revizijskim se pitanjem, međutim, ne problematizira ova ocjena drugostupanjskoga suda o neadekvatnosti predloženoga dokaza.
10. Kako odgovor na revizijsko pitanje ne može dovesti do zaključka da je tuženiku zbog bitne povrede odredaba parničnoga postupka onemogućeno sudjelovati u postupku, revizija je neosnovana te je na temelju članka 391. stavka 6. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.
Zagreb, 20. studenoga 2024.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek
