REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1395/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića i Dragana Katića, članova vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ADRIA RIJEKA d.o.o. Rijeka, Užarska 28, OIB 07638053150, (ranije HYPO GROUP d.o.o. Rijeka, Užarska 28, OIB 04938014535 kao osporavatelj za stečajnog dužnika OPEKA d.d. u stečaju Osijek, OIB 61547182596), kojeg zastupa punomoćnik Alen Ivković, odvjetnik u Rijeci, Užarska 28, protiv tuženika EUROKAMEN d.o.o. Osijek, Sv. Petka 40a, OIB 05466936326, kojeg zastupa punomoćnik Ante Župić, odvjetnik u Zagrebu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-36/2022-2 od 26. srpnja 2022., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osjeku poslovni broj P- 322/2019-24 od 18. prosinca 2020., u sjednici održanoj 20. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je taj sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da je osnovano osporavanje i da ne postoji tražbina II. višeg isplatnog reda u iznosu od 6.633.718,64 kn / 880.445 € vjerovnika Eurokamen d.o.o. Osijek (ovdje tuženik), prema stečajnom dužniku Opeka d.d. u stečaju Osijek (točka 1. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 275.287,00 kn/ 36.536,86 € (točka 2. izreke).

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1729/2024-2 od 23. travnja 2024. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-36/2022-2 od 26. srpnja 2022. u odnosu na sljedeće pravno pitanje:

"Na kome je teret dokazivanja postojanja tražbine u situaciji kada je stečajni vjerovnik osporio tražbinu koju je priznao stečajni upravitelj i za koju ne postoji ovršna isprava, a sud je uputio na parnicu osporavatelja da dokaže osnovanost svog osporavanja - na stečajnom vjerovniku ili na osporavatelju?"

3. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužitelj je podnio reviziju u odnosu na pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena. Predložio je da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu odluku.

4. Tuženik je u odgovoru na reviziju predložio odbiti istu kao neosnovanu.

5. Revizija nije osnovana.

6. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje osnovanosti osporavanja tražbine stečajnog vjerovnika za koju tražbinu vjerovnik nema ovršnu ispravu. Sporno je u revizijskom stadiju postupka na kome je teret dokazivanja postojanje tražbine u situaciji kada je stečajni vjerovnik osporio tražbinu koju je priznao stečajni upravitelj i za koju ne postoji ovršna isprava, a sud je na parnicu uputio osporavatelja tražbine.

8. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tuženik u stečajnom postupku koji se kod prvostupanjskog suda vodi nad dužnikom Opeka d.d. u stečaju Osijek (St-1069/18) prijavio tražbinu u iznosu od 7.555.465,23 kn /1.002.782,56 € od čega je tražbinu u iznosu od 6.633.718,64 kn/ 880.445 € prijavio na temelju ugovora o cesiji od 9. siječnja 2019. i 23. siječnja 2019., dok je tražbinu u iznosu od 921.746,59 kn/122.336 € prijavio na temelju okvirnog ugovora o zajmu i zasnivanju založnog prava od 22. ožujka 2018.,

- da je tuženikovu tražbinu priznao dužnikov stečajni upravitelj, da je tražbinu osporio vjerovnik osporavatelj, ovdje tužitelj,

- da je pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog stečajnog suda poslovni broj St-1069/18-50 od 22. svibnja 2019. u parnicu upućen tužitelj kao osporavatelj, radi dokazivanja osnovanosti osporavanja tuženikove tražbine u iznosu od 6.633.718,64 kn/ 880.445 € i tuženikove tražbine u iznosu od 921.746,59 kn/122.336 € na koje rješenje se stečajni vjerovnik osporavatelj, ovdje tužitelj, nije žalio.

9.1. U ovom je sporu činjenica postoji li ovršna isprava za prijavljenu tražbinu ili ne, značajna za odluku o tome tko će biti upućen na parnicu u slučaju osporavanja tražbine jer ako stečajni vjerovnik nema ovršnu ispravu za svoju tražbinu, a koji od stečajnih vjerovnika je osporio tu tražbinu, stečajni sudac će stečajnog vjerovnika čija je tražbina osporena uputiti na parnicu radi utvrđivanja osporene tražbine sukladno čl. 266. st. 2. Stečajnog zakona ("Narodne novine", broj 71/2015, 104/2017, 36/2022 i 27/2024 - dalje: SZ). Ako za osporenu tražbinu postoji ovršna isprava, stečajni sudac će na parnicu uputiti osporavatelja da dokaže osnovanost svoga osporavanja (čl. 266. st. 4. SZ-a).

9.2. Nižestupanjski su sudovi utvrdili da u ovom sporu za tuženikovu tražbinu od 6.633.718,64 kn / 880.445 € po osnovi ugovora o cesiji od 9. siječnja 2019. i 23. siječnja 2019. ne postoji ovršna isprava. Ipak, u parnicu nije upućen stečajni vjerovnik tražbine za koju nema ovršnu ispravu, a radi utvrđenja osporene tražbine, već je upućen tužitelj kao osporavatelj kako bi dokazao osnovanost svog osporavanja. Rješenje prvostupanjskog stečajnog suda poslovni broj St-1069/18-50 od 22. svibnja 2019. kojim je tužitelj upućen u parnicu radi dokazivanja osnovanosti tuženikove tražbine od 6.633.718,64 kn/ 880.445 € postalo je pravomoćno pa su sudovi zaključili da su u predmetnoj parnici vezani pravomoćnim rješenjem o upućivanju u parnicu. Nižestupanjski sudovi su zaključili da je na tužitelju teret dokaza odlučnih činjenica.

9.3. Međutim, nižestupanjski sudovi su utvrdili da je u postupku koji je prethodio reviziji tužitelj samo općenito naveo da je tražbina tuženika neosnovana dok je tuženik u spis dostavio ovjerene ugovore o ustupu od 9. siječnja 2019. i 23. siječnja 2019., stanje poslovnih partnera po kontima za društvo Opeka d.d. Osijek, ovjerenu obavijest o ustupu potraživanja, temeljnice i račune društva Opeka trade d.o.o., sve u prilog postojanja ustupljene mu tražbine od 6.633.718,64 kn / 880.445 €. Tužitelj nije obrazložio zašto bi dokazi tuženika bili nevjerodostojni, a tražbina neosnovana.

10. Stoga su nižestupanjski sudovi ocijenili da tužitelj nije opravdao osporavanje tuženikove tražbine od 6.633.718,64 kn/ 880.445 €, dok je tuženik dostavio dokaze da je njegovo potraživanje osnovano, slijedom čega je odbijen zahtjev tužitelja da se utvrdi da ne postoji tražbina tuženika od 6.633.718,64/ 880.445 € jer iz navoda i dokaza tuženika proizlazi da sporna tražbina tuženika postoji.

11.1. Prema čl. 266. st. 2. Stečajnog zakona ("Narodne novine", broj 71/2015, 104/2017, 36/2022 i 27/2024 dalje: SZ) propisano je ako je koji od stečajnih vjerovnika osporio tražbinu koju je priznao stečajni upravitelj, sud će stečajnog vjerovnika uputiti na parnicu radi utvrđenja osporene tražbine. Osporavatelj u takvoj parnici nastupa u ime i za račun stečajnog dužnika.

11.2. Sukladno zakonskoj odredbi čl. 266. st. 2. SZ i shvaćanju ovog suda izraženom u odluci broj Revt-175/2017-2 od 19. svibnja 2020.: "Ako je u stečajnom postupku tražbinu za koju ne postoji ovršna isprava priznao stečajni dužnik (upravitelj), a osporio drugi vjerovnik, u parnicu se upućuje vjerovnik kojem se tražbina osporila, radi dokazivanja osnovanosti tražbine", u parnicu je trebao biti upućen vjerovnik čija je tražbina osporena i za koju ne postoji ovršna isprava.

11.3. Međutim u parnicu je pogrešno upućen vjerovnik osporavatelj (za osporenu tražbinu za koju stečajni vjerovnik nema ovršnu ispravu), a nije izjavio žalbu protiv rješenja kojim je upućen u parnicu već je podnio tužbu radi utvrđenja da je osnovano osporavanje i da ne postoji predmetna tražbina tuženika stoga je trebao sukladno svojoj procesnoj ulozi, ovlaštenjima i obvezama tužitelja u parnici i postupati.

12.1. Naime prema odredbi čl. 7. st. 1. ZPP stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice dok je čl. 5. st. 1. određeno da će sud svakoj stranci dati mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP propisana je dužnost svake stranke da pruži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Odredba čl. 106. st. 4. ZPP propisuje da u podnescima koji sadrže zahtjev, stranke trebaju navesti činjenice na kojima zahtjev temelje i dokaze kad je to potrebno, a odredba čl. 186. st. 1. ZPP propisuje da tužba treba pored zahtjeva sadržavati i činjenice na kojima tužitelj temelji taj zahtjev, kao i dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Odredba čl. 284. st. 1. ZPP propisuje dužnost suda da već u pozivu za davanje odgovora na tužbu pozove tuženika da iznese sve bitne činjenice i predloži sve dokaze kojima pobija dokaze i navode protivnika. Nadalje, prema odredbi čl. 285. st. 1. ZPP tuženik se u odgovoru na tužbu može očitovati o zahtjevima i navodima tužbe te predložiti dokaze kojima potkrjepljuje te navode, a u skladu s odredbom čl. 292. st. 2. ZPP u daljnjem tijeku pripremnog ročišta raspravlja se o prijedlozima stranaka i činjeničnim navodima kojima one obrazlažu svoje prijedloge, odnosno pobijaju prijedloge protivnika, a i o dokazima predloženim s njihove strane. Osim toga, sukladno odredbi čl. 299. st. 1. ZP stranke su dužne već u tužbi i u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve te se izjasniti o činjeničnim navodima protivne stranke.

12.2. Navedena pravila o iznošenju činjenica kao predmeta utvrđivanja i pravila o teretu dokazivanja čine posrednu zakonsku osnovu za utvrđivanje pravila o teretu dokazivanja. Teret iznošenja činjenica kao predmeta utvrđivanja u parničnom postupku dobiva svoju puni smisao tek ako se uzmu u obzir posljedice koje će pogoditi stranku koja te terete ne ispuni. Stoga teret dokazivanja snosi stranka za koju je utvrđenje o postojanju neke činjenične pretpostavke, prema normama primjenom kojih treba donijeti odluku, povoljno u smislu da o tom postojanju ovisi njezin uspjeh u sporu. Ta stranka snosi štetne posljedice odnosno rizik neuspjeha da se određena pravno relevantna činjenična pretpostavka utvrdi na zahtijevanoj razini utvrđenosti. Dakle, pravila o teretu dokazivanja u pravnom poretku Republike Hrvatske u parničnom postupku nalažu, u načelu, da je tužitelj dužan dokazati ono što u tužbi tvrdi i na čemu zasniva svoj tužbeni zahtjev, a teret dokazivanja suprotnog je na tuženiku (Rev-971/2024 od 22. listopada 2024.).

13. Odgovor na naznačeno pitanje u situaciji kada je stečajni vjerovnik osporio tražbinu koju je priznao stečajni upravitelj i za koju ne postoji ovršna isprava, a sud je pogrešno uputio na parnicu osporavatelja da dokaže osnovanost svog osporavanja, teret dokazivanja je na stečajnom vjerovniku osporene tražbine za koju nema ovršnu ispravu, a ne na osporavatelju. Međutim u činjeničnim i pravnim okolnostima ovog spora, revizijski je sud cijeneći ovlaštenja koja strankama daju odredbe ZPP sukladno kojima je stečajni vjerovnik osporene tražbine za koju nema ovršnu ispravu, ovdje tuženik, dokazao postojanje svoje tražbine, ovaj je sud ocijenio da o odgovoru na naznačeno pitanje ne ovisi odluka u ovom sporu.

14. Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 20. studenog 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić