Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-3977/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan, sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Općine Bebrina iz Bebrine, Bebrina 81, OIB:52630455645, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Antun Stuparević, Ljubica Lalić, Domagoj Vuković i Anja Perković iz Slavonskog Broda, protiv tuženika ŽŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Pencigeru, odvjetniku iz Slavonskog Broda, radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe, rješavajući žalbe stranaka, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-164/2018-14 od 26. lipnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 20. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-164/2018-14 od 26. lipnja 2020. u točkama I i II izreke.

r i j e š i o  j e

1. Uvaženjem žalbe tužitelja ukida se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-164/2018-14 od 26. lipnja 2020. u točkama III i IV izreke te se u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

2. O troškovima žalbenog postupka odlučit će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I izreke je utvrđena nedopuštenom ovrha ovrhovoditelja u postupku izravne naplate koja je pokrenuta po zahtjevu tuženika ŽŠ iz [adresa], protiv tužitelja Općine Bebrina kao

Poslovni bro Gž-3977/2020-3

ovršenika, pljenidbom i prijenosom na novčanim sredstvima za iznos od 27.107,24 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 22. studenoga 2013. do isplate, u točki II izreke je naloženo tuženiku vratiti tužitelju iznos od 27.107,24 kn sa zateznom kamatom od 22. studenoga 2013. do isplate, u točki III izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe na novčanim sredstvima tužitelja za iznos od 17.862,50 kn, te iznos od 114,00 kn sa zateznom kamatom od 14. veljače 2018. do isplate, dok je u točki IV izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

2. Protiv presude su žalbu podnijele obje stranke, tužitelj pobijajući presudu u točkama III i IV izreke pozivajući se na žalbene razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dok tuženik žalbu podnosi protiv presude u točkama I i II izreke zbog svih žalbenih razloga propisanih čl.353. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP).

3. Tužitelj u žalbi prije svega ukazuje da je o troškovima postupka sud prvog stupnja propustio odlučiti primjenom čl.28. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("NN" 70/19 – dalje: ZID ZPP/19), te s tim u svezi utvrditi da se pretežni dio postupka vodio radi osporavanja osnove tužbenog zahtjeva. Pored toga da je pogrešno utvrđen i postotak uspjeha stranaka u sporu, budući da je presudom naloženo vraćanje glavnice s kamatama od 22. studenoga 2013., dok je odbijen zahtjev za iznos koji predstavlja parnični trošak na koji kamata teče od 6. prosinca 2014., tako da je u trenutku naplate kamata na odbijajući dio bila znatno manja negoli kamata na glavnicu. Osim toga smatra nezakonitom i odluku glede odbijajućeg dijela zahtjeva radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe za isplatu iznosa od 17.862,50 kn, uz obrazloženje da se parnični troškovi koje odvjetnik naplati po punomoći naplaćuju kao iznos koji pripada klijentu – zastupanoj osobi, da odvjetnik izdaje svojoj stranci račun koji stranka mora platiti, a isti iznos mora naplatiti od stranke koja je izgubila spor.

4. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev u cijelosti prihvatiti, uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

5. Tuženik u žalbi ukazuje na postojane bitne postupovne povrede iz čl.354. st.2. t.11. ZPP-a, bez posebnog obrazloženja. Ukazuje da je podnio prijedlog za proglašenje nedopuštenosti ovrhe u skladu s čl.210. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 06/24 - dalje OZ), na koji prijedlog se primjenjuju odredbe o žalbi iz čl.50. st.1. t.3. OZ-a. Iz podataka u spisu da proizlazi da je ovršni postupak pokrenut 12. veljače 2018., a da je tužitelj u tom postupku dao izjavu o prijeboju 21. veljače 2018., dakle, za vrijeme vođenja ovršnog postupka. Tvrdi da isticanje prigovora prijeboja u žalbi nije dopušteno za vrijeme vođenja ovršnog postupka. Pored toga navodi da u svezi nepostojanja ovlaštenja ovrhovoditelja već postoji pravomoćno rješenje suda prvog stupnja poslovni broj Ovr-205/18 kojim je odbijen prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe. Smatra da se radi o presuđenoj stvari o kojoj se stoga nije moglo odlučivati u ovoj parnici. Također da je utvrđeno da je tuženik sa svojim pravnim prednikom imao zaključen ugovor o ustupu potraživanja od 12. veljače 2018. koji da je pravno

Poslovni bro Gž-3977/2020-3

perfektan i koji do danas nije poništen niti utvrđen ništetnim. Danom zaključenja tog ugovora da je tuženik kao preuzimatelj postao vlasnikom predmetne tražbine u skladu s čl.81. i čl.83. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO), te smatra da je od tog dana imao pravo naplatiti svoju tražbinu. Posljedično tome, smatra da je 12. veljače 2018. bio ovlašten pokrenuti ovršni postupak izravne naplate te nije bio u obvezi obavještavati tužitelja kao dužnika o tome, niti mu je za pokretanje postupka bio potreban njegov pristanak. Osporava i da tužitelj nije znao za svoju obvezu prema pravnom predniku tuženika do 15. veljače 2018., s obzirom na činjenicu da je prije toga primio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 4209/14 od 6. prosinca 2017. U svakom slučaju tvrdi da njegova tražbina prema tužitelju nije prestala niti je mogla prestati prijebojem. Pored toga smatra da nije dužan vratiti primljeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom od 14. veljače 2018., jer da njegova eventualna nesavjesnost ne može teći od dana zapljene sredstava, već eventualno trenutkom pravomoćnosti presude u točki I izreke.

6. Predlaže stoga presudu u točkama I i II izreke preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 1.652,50 kn.

7. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika uzvraća da su u nazočnom slučaju bile ispunjene zakonske pretpostavke za prijeboj iz čl.195. ZOO-a, te da sudska praksa na koju se poziva tuženik nije primjenjiva na ovaj slučaj. Tvrdi da je prigovor prijeboja istaknut pravovremeno, te da je nejasno zbog čega tuženik apostrofira činjenicu da je tužitelj bio obaviješten o ustupu te tu činjenicu dovodi u vezu s davanjem izjave o kompenzaciji.

8. Predlaže stoga žalbu tuženika odbiti i u tom dijelu presudu potvrditi, uz nadoknadu troška sastava tog podneska u iznosu od 1.250,00 kn.

9. Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika protiv presude u točkama I. i II. izreke nije osnovana.

10. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo u dijelu u kojem je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Međutim, u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev, zbog pogrešnog pravnog pristupa, relevantno činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno, zbog čega nije moguće ispitati pravilnost u primjeni materijalnog prava.

11. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene sljedeće činjenice:

- da je tuženik pokrenuo postupak izravne naplate pred Financijskom agencijom 12. veljače 2018., zahtijevajući isplatu duga prema presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4209/2014 od 6. prosinca 2017.,

- da je narečenom presudom preinačena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-487/13 od 27. veljače 2014. na način da je prvotuženik iz tog postupka, Općina Bebrina, obvezan isplatiti tužitelju iz tog postupka ZŠ iznos od 27.107,24 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 22. studenoga 2013. do isplate, kao i troškove parničnog postupka od 17.862,50 kn,

Poslovni bro Gž-3977/2020-3

- da je u narečenom parničnom postupku tužitelja ZŠ zastupao punomoćnik ŽŠ, ovdje tuženik,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2256/2014 od 6. rujna 2017. potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je naloženo tužitelju iz tog postupka ZŠ naknaditi prvotuženiku iz tog postupka Općini Bebrina, troškove parničnog postupka u iznosu od 49.062,50 kn te je prvostupanjska presuda preinačena u dijelu u kojem je bio odbijen zahtjev Općine Bebrina za naknadu parničnog troška te je naloženo tužitelju ZŠ naknaditi tuženiku Općini Bebrina troškove parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 kn, u roku od osam dana, te trošak žalbenog postupka u iznosu od 89,25 kn, u roku od osam dana,

- da je između ZŠ i ŽŠ **.**.2018. (istog dana kada je pokrenut postupak izravne naplate) sklopljen ugovor o prijenosu potraživanja, prema kojemu je ZŠ kao ustupitelj ustupio preuzimatelju ŽŠ svoje potraživanje utvrđeno pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž 4209/14 od 6. prosinca 2017. za isplatu iznosa od 27.107,24 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 22. studenoga 2013. do isplate,

- da je Općina Bebrina 21. veljače 2018. dala izjavu o kompenzaciji međusobnih dospjelih novčanih tražbina i to tražbina Općine Bebrina prema presudi Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu broj P-1769/2011 od 18. studenoga 2013. u iznosu od 49.062,50 kn, presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2256/2014 od 6. rujna 2017. u iznosu od 6.250,00 kn, 89,25 kn na ime troškova žalbenog postupka te obračunate zatezne kamate u iznosu od 19.749,18 kn, odnosno ukupno 75.150,93 kn te s druge strane tražbine odvjetnika ŽŠ prema presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 4209/2014 od 6. prosinca 2017. u iznosu od 27.107,24 kn na ime glavnice, 17.862,50 kn na ime troškova parničnog postupka, te obračunate zatezne kamate od dospijeća tražbine u iznosu od 17.378,11 kn, odnosno ukupno 62.347,85 kn, pa je nakon izvršenog prijeboja ostao dug u korist Općine Bebrina u iznosu od 12.803,08,

- da je Općina Bebrina saznala za podnošenje prijedloga za izravnu naplatu 15. veljače 2018.,

- da je tužitelj kao ovršenik podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim tvrdeći da je odluka temeljem koje se predlaže izravna naplata izgubila djelotvornost u trenutku kada su se stekli uvjeti za prijeboj,

- da je zaključkom suda prvog stupnja poslovni broj Ovr-205/18 od 28. ožujka 2018. tužitelj upućen na parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim temeljem čl.50. st.1. t.7. i 9. OZ-a,

- da je 13. veljače 2018. izvršena zapljena tražbine tuženika ŽŠ za iznos od 56.144,40 kn.

12. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je u skladu s čl.199. st.1. ZOO-a dužnik ustupljene tražbine mogao prebiti primatelju one svoje tražbine koje je do obavijesti o ustupu mogao prebiti ustupitelju. S obzirom na činjenicu da je Općina Bebrina dala izjavu o prijeboju 21. veljače 2018., ocjenjuje da su u odnosu na tražbinu u iznosu od 27.107,24 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 22. studenoga 2013. bile ispunjene zakonske pretpostavke za prijeboj iz čl.195. ZOO-a, a to su uzajamnost, istovrsnost, dospjelost i utuživost, kao i izjava o prijeboju. Pritom se poziva i na primjenu čl.84. st.2. ZOO-a, prema kojem dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu i

Poslovni bro Gž-3977/2020-3

one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje, pri čemu kompenzacijska izjava djeluje ex tunc, retroaktivno od dana kad su obje strane bile ovlaštene tražiti ispunjenje.

13. Kako je ocijenjeno da je tražbina za iznos od 27.107,24 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 22. studenoga 2013. prestala prijebojem, sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev radi nedopuštenosti ovrhe pokrenute po zahtjevu odvjetnika ŽŠ protiv Općine Bebrina na novčanim sredstvima ovršenika.

14. Istovremeno prihvaća i tužbeni zahtjev za vraćanje istog iznosa tužitelju Općini Bebrina sa zateznom kamatom od 22. studenoga 2013., uz obrazloženje da je taj iznos tuženik stekao provedbom ovrhe bez pravne osnove, pa vraćanje određuje primjenom čl.1111. ZOO-a.

15. Glede utvrđenja nedopuštenosti ovrhe radi naplate iznosa od 17.862,50 kn na ime troškova parničnog postupka, koja tražbina je također stavljena u prijeboj, sud ocjenjuje prigovor neosnovanim, jer ta tražbina nije bila predmetom ugovora o ustupu potraživanja između ZŠ i ŽŠ, zbog čega da nisu ispunjeni uvjeti uzajamnosti iz čl.195. ZOO-a, pa u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija. U tom dijelu utvrđuje da je ŽŠ u postupku pred trgovačkim sudom bio punomoćnik ZŠ, da je u skladu s čl.95. st.1. t. 3. ZPP-a bio ovlašten primiti dosuđene troškove, ali s obzirom na stajalište da nisu ispunjeni uvjeti za prijeboj te tražbine, ocjenjuje da je tuženik bio ovlašten tražbinu naplatiti u postupku izravne naplate.

16. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl.154. st.4. ZPP-a, pri čemu je ocijenjeno da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, pa je odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

17. Prije svega treba navesti da su odredbe o ustupu tražbine (cesija) sadržane u člancima 80.-89. ZOO-a. Prema čl.80. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga (st.1.). Prema čl.81. ZOO-a s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, prava na kamate, ugovornu kaznu i slično (st.1.). Prema čl.82. ZOO-a za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju (st.1.). Ispunjenje ustupitelju prije obavijesti o ustupanju je pravovaljano i oslobađa dužnika obveze, ali samo ako nije znao za ustupanje, inače obveza ostaje i on ju je dužan ispuniti (st.2.). Odredbe o odnosu primatelja i dužnika sadržane su u čl.84. ZOO-a kojim je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, a dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje. Dakle, primjenjujući narečene odredbe na konkretan slučaj, valja zaključiti da je tuženik ŽŠ imao prema Općini Bebrina ista prava koja je ZŠ imao prema toj pravnoj osobi do ustupanja, a Općina Bebrina je bila ovlaštena tuženiku isticati sve prigovore koje je mogla istaknuti ustupitelju, dakle, ZŠ, do časa kada je saznala za ustupanje.

Poslovni bro Gž-3977/2020-3

18. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da je tužitelj kao ovršenik bio ovlašten, nakon podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu, izjaviti građanskopravni prijeboj svoje tražbine s tražbinom ovrhovoditelja iz tog postupka, budući da je ovršeniku u tom stadiju postupka dopušteno izjaviti prijeboj, a što dovodi do prestanka tražbine iz ovršne isprave. Još treba dodati da je podnošenje izjave o građanskopravnom prijeboju dopušteno sve do provedbe ovrhe, pa kako u trenutku podnošenja izjave o prijeboju tražbina zbog koje je podnesen zahtjev za izravnu naplatu nije bila prenesena na ovrhovoditelja, to je izjava o prijeboju proizvela svoj pravni učinak.

19. Tuženik u žalbi ponavlja svoje stajalište da isticanje prigovora radi prijeboja u žalbi za vrijeme vođenja ovršnog postupka nije dopušteno, koje stajalište je pogrešno, budući da se radi o građanskopravnom prigovoru kompenzacije iz čl. 195. ZOO-a, a ne o prigovoru radi prebijanja iz čl.333.ZPP-a. Također ustraje na tvrdnji da je izjava o građanskopravnom prijeboju mogla polučiti odgovarajući učinak samo pod pretpostavkom da je prijeboj izjavljen do 12. veljače 2018., kada je zaključen ugovor o ustupu potraživanja između ZŠ i ŽŠ, koje stajalište je također pogrešno. Naime, prema čl. 199. st. 1. ZOO-a dužnik ustupljene tražbine može prebiti primatelju one svoje tražbine koje je do obavijesti o ustupu mogao prebiti ustupitelju pa je, primjenjujući narečenu odredbu na ovaj slučaj, tužitelj kao dužnik ustupljene tražbine bio ovlašten staviti u prijeboj primatelju, tuženiku, svoje tražbine koje je mogao prebiti ustupitelju ZŠ.

20. Međutim, glede zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe u odnosu na troškove parničnog postupka u iznosu od 17.862,50 kn, koju tražbinu je Općina Bebrina također stavila u prijeboj izjavom od 21. veljače 2018., sud prvog stupnja je zaključio da ta tražbina nije bila predmetom ustupa između ZŠ i tuženika pa da se radi o tražbini za koju je vjerovnik i nadalje ZŠ, ali istovremeno je ocijenjeno da je tuženik ŽŠ, kao punomoćnik stranke ZŠ, bio ovlašten zahtijevati dosuđene troškove primjenom čl. 95. st.1. t. 3. ZPP-a, zbog čega da je neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe u tom dijelu.

21. Glede primjene čl. 95. st.1. toč.3. ZPP-a, treba navesti da se prema ustaljenoj sudskoj praksi takvo ovlaštenje punomoćnika odnosi na slučaj dobrovoljnog plaćanja parničnih troškova, o čemu u ovom slučaju nije riječ. Ovdje se radi o prisilnoj naplati tražbine u postupku izvansudske ovrhe kojeg je tuženik pokrenuo primjenom čl. 209. OZ-a pa se i glede ovlaštenja za pokretanje tog postupka trebaju primijeniti mjerodavne odredbe tog zakona. Pritom treba imati u vidu činjenicu da ovrhovoditelj iz postupka izravne naplate nije osoba kojoj je dosuđen parnični trošak (ZŠ) te da parnični trošak nije bio predmetom ustupa u ugovoru koji je sklopljen 12. veljače 2018. između ZŠ i tuženika.

22. Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa u rješavanju ovog pitanja relevantno činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, bilo je nužno u tom dijelu presudu suda prvog stupnja ukinuti, a posljedično tome ukinuti i odluku o parničnom trošku. Treba navesti da je u pravu tužitelj kada ukazuje na pogrešan stav suda da su stranke podjednako uspjele u sporu, budući da je već prvostupanjskom presudom tužitelj od postavljena tri zahtjeva uspio sa dva zahtjeva, pri čemu treba imati u vidu da se ne radi o zahtjevima za isplatu novčanih iznosa , već zahtjevu za utvrđenje

Poslovni bro Gž-3977/2020-3

nedopuštenosti ovrhe pa se postavlja pitanje od kakvog je utjecaja na odluku o parničnom trošku okolnost što tužitelj nije uspio s jednim od postavljenih zahtjeva.

23. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I i II izreke potvrditi, primjenom čl.368. st.1. ZPP-a, a žalbu tužitelja uvažiti i istu presudu u točkama III i IV izreke ukinuti, primjenom čl.370. ZPP-a pa će nakon dopune dokaznog postupka sud ponovno odlučiti o zahtjevu za utvrđenjem nedopuštenosti ovrhe radi naplate iznosa od 17.862,50 kn te iznosa od 114,00 kn, kao što će ponovno odlučiti i o troškovima cijelog postupka, vodeći računa o uspjehu stranaka u postupku.

24. Odluka o troškovima žalbenog postupka je donesena primjenom čl. 166. st.3. ZPP-a.

U Rijeci, 20. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća:

Helena Vlahov Kozomara