Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž Ob-69/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov- Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice te Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] (kod [adresa]), zastupana po punomoćniku Vladimiru Rađenoviću, odvjetniku u Jastrebarskom, protiv tuženice mlt. NJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po ocu i zz AJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], a on zastupan po punomoćnici Katarini Zrlić, odvjetnici iz Splita, radi proglašenja pljenidbe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P Ob-585/2022-18 od 12. travnja 2024.,u sjednici vijeća održanoj 20. studenog 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P Ob-585/2022-18 od 12. travnja 2024.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se proglase nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava u postupku koji se vodi kod Financijske agencije po zahtjevu za izravnu naplatu tuženice mlt. NJ temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P Ob-649/2018 od 24. rujna 2021. ( točka I) te je naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 1.250,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 12. travnja 2024. do isplate ( točka II).
2. Protiv presude je žalbu podnijela tužiteljica pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP).
3. U žalbi ponavlja da su pljenidba i prijenos novčanih sredstava nedopušteni iz razloga koji su propisani čl. 50. st. 1. točka 7., 9. i 10. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20; u nastavku OZ). Navodi da joj je narečenom presudom naloženo plaćati uzdržavanje za mlt. NJ u iznosu od 800,00 kn mjesečno, međutim da dijete i dalje živi s njom te da joj ona kao majka pruža svakodnevnu skrb. Stoga smatra da obveza plaćanja uzdržavanja nije ni nastala, pri čemu ukazuje na sadržaj čl. 310. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 103/15, 98/19 i 47/20, 49/23, 156/23; dalje ObZ) prema kojemu roditelj s kojim dijete stanuje svoj udio u obvezi uzdržavanja ispunjava kroz svakodnevnu skrb o djetetu. Tvrdi da je tražbina na ime uzdržavanja prestala stanovanjem tuženice kod tužiteljice, zbog čega da nije ovlaštena tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave. U svakom slučaju smatra da je ispunjenje tražbine na ime uzdržavanja odgođeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno budući da dijete stanuje s njom. Navodi da otac djeteta zlouporabljuje svoju ulogu zakonskog zastupnika djeteta kako bi prisilio tužiteljicu da mu vrati dijete koje svojom voljom želi živjeti s majkom. Smatra da je sud prvog stupnja trebao odrediti prekid ovog parničnog postupka do okončanja postupka koji se vodi pod brojem P Ob- 59/2023 te ističe da je ovrhu trebalo utvrditi nedopuštenom barem za iznos od 99,00 eura mjesečno kojeg na ime uzdržavanja djece otac prima od nadležnog tijela.
4. Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, podredno presudu preinačiti, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.
5. Žalba nije osnovana.
6. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda čl. 365. st. 2. ZPP- a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je tužiteljica putem zakonskog zastupnika, oca, 3. veljače 2022. podnijela zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine prema presudi Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P Ob-649/2018 od 24. rujna 2021., koja je djelomično preinačena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž Ob-1305/2021 od 8. prosinca 2021., a kojom je odlučeno da će maloljetna djeca tužiteljice i oca tuženice AJ i to R, N, NJ i ĆJ stanovati s ocem, da će roditeljska skrb biti zajednička, te da će tužiteljica plaćati doprinos za uzdržavanje mlt. NJ u mjesečnom iznosu od 800,00 kn. Nadalje je utvrđeno da je tužiteljica podnijela prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim pozivajući se na čl. 50. st. 1. točka 7., 9. i 10. OZ-a te da je zaključkom suda prvog stupnja tužiteljica kao ovršenica upućena na parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenima. Također proizlazi da je zastupnik tuženice pokrenuo ovršni postupak pod brojem Ovr Ob-18/2022 radi predaje djeteta, mlt. NJ, te da je u tom postupku odgođena ovrha, a da je tužiteljica podnijela tužbu radi izmjene pravomoćne presude te se postupak vodi pod brojem P Ob-59/2023.
8. Iz iskaza tužiteljice i zastupnika tuženice je utvrđeno da mlt. NJ tijekom dana boravi i kod oca, da tužiteljica nije predala dijete ocu, tvrdeći da dijete želi živjeti s njom, da otac djeteta nije htio silom oduzeti dijete majci, već da je pokrenuo ovršni postupak u kojemu njegov zahtjev još nije realiziran.
9. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da nisu ostvareni žalbeni razlozi zbog kojih je tužiteljica upućena na parnicu, budući da je tuženica ovlaštena tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, pravomoćne sudske odluke, a također ocjenjuje da nisu ostvareni razlozi iz čl. 50. st. 1. točka 9.i 10. OZ-a, jer da tražbina djeteta nije prestala, niti je ispunjenje tražbine odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili onemogućeno time što tužiteljica nije postupila prema pravomoćnoj sudskoj odluci. U odnosu na tvrdnju da se na novčanim sredstvima tužiteljice vodi ovrha radi naplate novčane tražbine, sud prvog stupnja ocjenjuje da tužiteljica nije podnijela prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz razloga što je namirila tražbinu, niti je zbog tog razloga upućena na parnicu, a pored toga da je i sama navela da novčano nije doprinosila za uzdržavanje mlt. NJ pa da tužiteljica nije ovlaštena takve tvrdnje isticati u ovoj panici.
10. Stoga je tužbeni zahtjev odbijen, a odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženici priznat trošak zastupanja odvjetnika, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura.
11. Pravilno je pravno stajalište suda prvog stupnja da u nazočnom slučaju nisu ostvareni razlozi za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim temeljem čl. 210. OZ-a, povodom kojih je tužiteljica upućena na parnicu.
12. Naime prema čl. 210. st. 2. OZ-a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim na odgovarajući se način primjenjuju odredbe OZ-a o žalbi protiv rješenja o ovrsi, a tužiteljica se u zahtjevu pozvala na razloge iz čl. 50. st. 1. točka 7., 9. i 10. OZ-a.
13. Pravilna je ocjena suda prvog stupnja da razlog iz čl. 50. st. 1. točka 7. OZ- a nije ostvaren, jer je tuženica bila ovlaštena zahtijevati izravnu naplatu novčane tražbine na temelju pravomoćne presude kojom je tužiteljica obvezana plaćati doprinos za njezino uzdržavanje. Nadalje, pravilna je i ocjena da nije ostvaren razlog iz čl. 50. st. 1. točka. 9. OZ-a, jer tražbina tuženice nije prestala time što dijete nije predano ocu na cjelodnevnu skrb. Treba naglasiti da iz suglasnih iskaza tužiteljice i oca tuženice proizlazi da mlt. NJ svakodnevno boravi kod oca te da se vodi ovršni postupak radi predaje djeteta ocu, zbog toga što tužiteljica nije dobrovoljno postupila prema odluci suda. Isti zaključak se odnosi i na razlog iz čl. 50. st. 1. točka 10. OZ-a, jer ispunjenje tražbine mlt. NJ prema majci, koja se odnosi na obvezu plaćanja doprinosa za uzdržavanje, ni na koji način nije odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno, budući da odbijanje tužiteljice da postupi prema pravomoćnoj presudi ne može utjecati na obvezu ispunjenja tražbine utvrđene istom odlukom.
14. Na žalbene navode tužiteljice, treba navesti da se tužiteljica neosnovano poziva na primjenu čl. 310. ObZ-a, budući da je pravomoćnom presudom suda odlučeno da mlt. NJ treba stanovati s ocem, a u tom postupku je sud cijenio okolnosti propisane čl. 310. ObZ-a prilikom odnošenja odluke o obvezi plaćanja uzdržavanja mlt. NJ. Pogrešno je i stajalište tužiteljice da obveza uzdržavanja nije ni nastala. Naime, ta obveza je nastala donošenjem pravomoćne sudske odluke koju stranke nisu ovlaštene jednostrano mijenjati, već su ovlaštene, ukoliko smatraju da su za to ispunjene zakonske pretpostavke, zahtijevati izmjenu odluke, kao što je to učinila tužiteljica podnošenjem tužbe povodom koje postupak još nije okončan. Tvrdnje tužiteljice o tome da je otac za djecu ishodio privremeno uzdržavanje od nadležnog Centra za socijalnu skrb, nije od utjecaja na ishod ovog postupka, s obzirom na razloge zbog kojih je tužiteljica podnijela prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim.
15. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužiteljice odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.
U Rijeci 20. studenog 2024 .
Predsjednica vijeća
Helena Vlahov-Kozomara
