REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3451/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Nikoline Mišković, suca izvjestitelja te Davora Pustijanca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BC iz [adresa], vl. obrta za obalni prijevoz putnika „[obrt]“, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Stipe Cvitanović, odvjetnik u Metkoviću, A. Hebranga 8, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 31, OIB: 261879994862, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-571/2022-12 od 31. kolovoza 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-571/2022-12 od 31. kolovoza 2023. u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 8.750,68 EUR / 65.932,03 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. siječnja 2020. do isplate.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-571/2022-12 od 31. kolovoza 2023. u pobijanoj točki II. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom tuženiku je naloženo platiti tužitelju iznos od 8.750,68 EUR / 65.932,03 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. siječnja 2020. do isplate, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj tražio od tuženika plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznos od 8.750,68 EUR / 65.932,03 kn koje teku od 8. svibnja 2019. do 19. siječnja 2019. (točka I. izreke).

2. Pobijanim rješenjem je utvrđeno da je tužba povučena za iznos od 2.288,51 EUR / 17.242,85 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 654,44 EUR / 4.832,46 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke).

3. Predmet spora proizlazi iz štetnog događaja koji se dogodio 23. kolovoza 2018., na moru u Korčulanskom arhipelagu. Tom prilikom, tužiteljev brod za prijevoz putnika „Amadeus” se nasukao.

4. Za brod „Amadeus”, tužitelj je s tuženikom sklopio policu osiguranja broj: [broj police osiguranja], kojom je osiguran gubitak najamnine te policu osiguranja broj [broj police osiguranja] – 175202101156 kojom je osiguran rizik od sudara, udara itd.

5. Tuženik je tužitelju zbog nastanka osiguranog slučaja (za vrijeme trajanja postupka) isplatio iznos od 17.242,85 kn. Tako je tužitelj tužbom (nakon sniženja tužbenog zahtjeva) tražio isplatu preostale naknade iz osiguranja u ukupnom iznosu od 8.755,91 EUR / 65.932,03 kn s kamatama. Tuženik je osporio visinu (snižene) utužene naknade, jer je smatrao da je isplatom osigurnine u iznosu od 17.242,85 kn ispunio svoju obvezu prema tužitelju u cijelosti.

6. Na temelju svih izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je tuženikove prigovorne tvrdnje ocijenio neosnovanim te utvrdio da je tuženik dužan platiti tužitelju iznos od 8.750,68 EUR / 65.932,03 kn s pripadajućim kamatama koje teku od 20. siječnja 2020. do isplate. Zato je taj dio tužbenog zahtjeva prihvaćen, dok je ostali dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan.

7. O zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka, prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe čl. 154. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP).

8. Budući da se tuženik nije protivio sniženju tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužba povučena za iznos od 2.288,51 EUR / 17.242,85 kn sa zakonskim zateznim kamatama (čl. 193. st. 2. ZPP-a).

9. Tuženik je podnio žalbu protiv dijela presude kojim mu je naloženo plaćanje utužene naknade te protiv odluke iz točke II. izreke pobijanog rješenja, zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu da ih preinači ili ukine.

10. Tuženik je u žalbi ponovio razloge koje je još iznosio tijekom trajanja parničnog postupka pred prvostupanjskim sudom. Tuženik je tako ponovio razloge zbog kojih smatra da tužitelju ne pripada utužena tražbina. Tuženik je napomenuo da gubitak najamnine nije dokazan. On smatra da je pogrešna odluka i o zakonskim zateznim kamatama.

11. Tuženikova žalba nije osnovana.

12. Nakon što su pobijana presuda u pobijanom dijelu i rješenje ispitani na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da su oni pravilni i zakoniti.

13. Predmetni spor proizlazi iz pomorskog osiguranja. Zato se u postupku primjenjuju odredbe Pomorskog zakonika („Narodne novine“ broj: 181/04, 76/07, 146/08, 61/11, 56/13 i 26/15; dalje: PZ), koje reguliraju ugovor o pomorskom osiguranju.

14. Osnova tužbenog zahtjeva je tužiteljev zahtjev za isplatu naknade iz osiguranja - osigurnine po osnovi štete koja je nastala 23. kolovoza 2018., na tužiteljevom brodu „Amadeus” na moru u Korčulanskom arhipelagu. Tom prilikom došlo je do nasukavanja tužiteljevog broda.

15. Tužiteljev brod „Amedeus” bio je (nesporno) osiguran kod tuženika s policom osiguranja broj [broj police osiguranja] – 175202101156, za osiguranje odgovornosti, između ostalog, rizika od sudara i udara, za razdoblje od 3. veljače 2018. do 2. veljače 2019. te s policom osiguranja broj: [broj police osiguranja], za gubitak najamnine, za razdoblje od 13. veljače 2018. do 13. veljače 2019. (police, list 14. -16. spisa).

16. Sastavni dio police broj [broj police] – 175202101156 su tuženikova Pravila za osiguranje brodova (list 126. -132. spisa), dok su sastavni dio police osiguranja broj: [broj police osiguranja], tuženikova Pravila za osiguranje gubitka najamnine.

17. Cijeneći utvrđene činjenice i izvedene dokaze te aktivnosti odnosno, propuštanja stranaka, ovaj sud u potpunosti dijeli zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 8.750,68 EUR / 65.932,03 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. siječnja 2020. do isplate. Ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke prvostupanjskog suda iz pobijane presude i njeno detaljno obrazloženje, koje u cijelosti sadrži pravilne razloge i zaključke o izvedenim dokazima. Jednako tako, ovaj sud prihvaća i pravilnu primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje. Ovaj sud ne nalazi ni povrede u postupanju prvostupanjskog suda na koje tuženik upućuje u žalbi (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a). Izreka pobijane presude je razumljiva, ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja, pobijana presuda ne proturječi sama sebi i razlozima presude. Zbog svega toga, u ovoj odluci ovaj sud se poziva i na obrazloženje pobijane presude.

18. O isplati naknade iz osiguranja – osigurnine po polici osiguranja broj [broj police osiguranja] – 175202101156:

19. Stanje u spisu u ovoj pravnoj stvari upućuje na to da je vještak kojeg je angažirao sam tuženik, procijenio štetu na tužiteljevom brodu u iznosu od 42.825,50 kn, što umanjeno za ugovorenu frašizu iznosi 30.090,50 kn. Tuženik je nesporno platio tužitelju naknadu iz osiguranja u iznosu od 2.288,51 EUR / 17.242,85 kn pa tužitelj tužbom traži od tuženika isplatu preostale naknade u iznosu od 1.705,18 EUR / 12.847,65 kn.

20. Osnovu za isključenje svoje obveze za isplatu ove naknade tuženik je našao u odredbi čl. 17. njegovih Pravila za osiguranje brodova, na kojeg se poziva i u žalbi. No ovaj sud, jednako kao i prvostupanjski sud tu odredbu tuženikovih Pravila za osiguranje brodova drži ništetnom.

21. Naime, svrha osiguranja je prebacivanje rizika za nastupanje štetnog događaja s osiguranika na osiguratelja. Svrha isplate osigurnine za štetni događaj na temelju ugovora o osiguranju, je dovesti oštećenog u materijalni položaj što bliži onome u kojem kao da štete nije ni bilo.

22. Ipak, čini se kako tuženik takvu svrhu osiguranja ne podržava u cijelosti, odredbama njegovih Pravila za osiguranje brodova. Tako je upravo odredbom čl. 17. Pravila za osiguranje brodova na kojeg se poziva, propisano da osiguranik nema pravo na naknadu štete prije nego što se oštećeno plovilo popravi ili izgubljeni dijelovi zamijene (bez obzira na to da li je to za vrijeme trajanja osiguranja ili poslije toga) osim ako se plovilo proda pa tako oštećenje ili izgubljeni dijelovi budu imali utjecaj na kupoprodajnu cijenu ali ne iznad procijenjenih troškova popravka plovila, odnosno zamjene u vrijeme nastanka štete.

23. Ova odredba premda razumljiva s gledišta osiguratelja, je najblaže rečeno protivna smislu i svrsi osiguranja, zbog kojeg postoje osiguratelji i njihovi osiguranici.

24. Odredbom čl. 921. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), propisano je da se ugovorom o osiguranju osiguratelj obvezuje ugovaratelju osiguranja, ako nastane osigurani slučaj osiguraniku ili korisniku osiguranja isplatiti osigurninu, a ugovaratelj osiguranja se obvezuje osiguratelju platiti premije osiguranja.

25. Pored sadržaja ove odredbe postavlja se pitanje koji je smisao odredbe čl. 17. Pravila za osiguranje brodova, osim ako to možda nije isključenje mogućnosti da osiguranici kod kojih je nastupio osigurani slučaj iz ugovora o osiguranju, u velikom broju slučajeva uopće ne dođu u priliku namiriti svoju štetu iz osigurnine. Pretpostavlja se da najveći broj osiguranika nije u mogućnosti samostalno podmiriti nastalu štetu iz osiguranog slučaja koji je nastupio, kao uvjet da mu tu istu štetu namiri osiguratelj kod kojeg se osigurao upravo zato da ne snosi teret te štete, barem ne u pretežnom dijelu.

26. I prema već ranije zauzetom pravnom shvaćanju ovog suda u sličnim predmetima, a kako to pravilno upućuje prvostupanjski sud, svrha svakog osiguranja, je za određenu naknadu (premiju osiguranja) prenijeti rizik nastupanja štetnog događaja s osiguranika na osiguratelja (ugovor o osiguranju je instrument u funkciji naknade za štetu). Pored takve svrhe osiguranja, uvjetovati isplatu naknade za štetu (osigurnine) osiguraniku (oštećeniku) njegovim prethodnim popravkom te štete, je i po ocjeni ovog suda suprotno svrsi ugovora o osiguranja. Na taj način osiguratelj, ovdje tuženik, izravno i svjesno te unaprijed ugrožava postizanje svrhe sklopljenog ugovora, postavljanjem gotovo nemogućeg uvjeta za većinu osiguranika.

27. Ne može se ni tvrditi da je ta odredba dio ugovora kojem ugovorne strane pristupaju dobrovoljno i slobodno. Može se samo pretpostaviti da tužitelj nikada ne bi pristao na sklapanje ovog ugovora, da je znao za ovu odredbu tuženikovih Pravila za osiguranje brodova.

28. Odredbom čl. 296. st. 1. ZOO-a propisano je da su ništetne odredbe Općih uvjeta ugovora koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu su-ugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji sadrže odobreni od strane nadležnog dijela.

29. Prema odredbi st. 2. ovog članka, zakonodavac daje uputu sudu koje kriterije treba primijeniti pri ovlasti da ocjeni ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora o kojoj odlučuje. Tako je propisano da prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora preuzeta.

30. Kod takvog stanja stvari, uvažavajući sadržaj odredbe citiranog čl. 296. ZOO-a, kao i sve opisane okolnosti ovog slučaja, ovaj sud dijeli ocjenu prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe čl. 17. tuženikovih Pravila za osiguranje brodova.

31. Kako to pravilno dvoji prvostupanjski sud, doista se postavlja pitanje kakvog smisla ima osiguravati se ako osiguranik prethodno mora sam snositi cjelokupni trošak nastale štete. To je posebno problematično za mnoge osiguranike koji to materijalno sebi ne mogu priuštiti, jer da mogu, ne bi se ni osiguravali. Odatle neosnovanost tuženikovih žalbenih razloga u tom pogledu.

32. O isplati naknade iz osiguranja – osigurnine po polici osiguranja broj: [broj police osiguranja]:

33. Osnovu za isključenje svoje obveze za isplatu ove naknade iz osiguranja tuženik je našao u odredbi čl. 5. njegovih Pravila za osiguranje gubitka najamnine. Prema njegovim tvrdnjama, tužitelj ga suprotno spomenutoj odredbi, nije bez odgađanja obavijestio o nastanku štete niti mu omogućio pregled nastalih oštećenja. Međutim, rezultati izvedenih dokaza opovrgavaju tuženikove tvrdnje. Zapravo, rezultati izvedenih dokaza potvrđuju da tužitelj tuženika obavještavanjem o štetnom događaju tek 21. prosinca 2018., nije ničim doveo u nepovoljniji položaj. Rezultati izvedenih dokaza potvrđuju i to da je evakuacija 34 inozemna putnika zbog nasukavanja tužiteljevog broda, bila opravdana. Odatle neosnovanost tuženikovih žalbenih razloga u tom pogledu.

34. Ukazivanjem u žalbi da tužitelj nije dostavio Ugovor kojeg je imao sklopljen s Sail Craotia Adventures, da se stvarni iznos štete-gubitak najamnine mogao utvrditi samo uvidom u taj ugovor, da račun kojeg je izdala određena tvrtka agenciji radi prelaska putnika na drugi brod, ne podrazumijeva iznos kojeg bi zaradio tužitelj, tuženik nije popravio svoj pravni položaj u ovoj pravnoj stvari. Naime, tuženik je na ove okolnosti ukazao tek u žalbi. Zato sadržaj žalbe, u tom pogledu predstavlja iznošenje novih okolnosti koje je tuženik imao prilike, ali i obvezu, iznijeti do bar zaključenja glavne rasprave (čl. 352. ZPP-a).

35. Zaključno, ovaj sud je prihvatio ocjenu prvostupanjskog suda da je tuženik dužan tužitelju platiti ostalu naknadu iz osiguranja u ukupnom iznosu od 8.750,68 EUR / 65.932,03 kn.

36. Tuženik je u zakašnjenju s ispunjenjem dospjele obveze pa je u smislu odredbi čl. 721. PZ-a i odredbe čl. 29. ZOO-a na dosuđeni iznos glavnog duga tuženik dužan platiti zakonske zatezne kamate s dospijećem mjesec dana nakon dostave odštetnog zahtjeva.

37. Pravilnost odluka o troškovima postupka tuženik nije osnovano doveo u pitanje. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a odluku o troškovima detaljno obrazložio, navođenjem radnji za koje dosuđuje trošak, u kojem iznosu i po kojoj osnovi.

38. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1., čl. 380. st. 2. ZPP-a).

Zagreb, 20. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac