Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-734/2022-9

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Arnoldu Čadu, odvjetniku u Dugom Selu, protiv tuženice RI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Maji Vidović, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5918/2021-4 od 23. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 20. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5918/2021-4 od 23. veljače 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da joj tuženica isplati iznos od 128.450,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 4. veljače 2021. do isplate (točka I izreke), odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka (točka II izreke) te je naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 6.875,00 kn, u roku od 15 dana (točka III izreke).

2. Protiv presude je žalbu podnijela tužiteljica pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP).

3. U žalbi navodi da je tuženica tužbom prije svega zahtijevala isplatu od žaliteljice na ime bračne stečevine, da bi potom postavila eventualno kumulirani zahtjev 10. siječnja 2012. radi utvrđenja suvlasništva jedne polovine prijeporne nekretnine, a koja nekretnina je bila upisana u zemljišnim knjigama kao vlasništvo žaliteljice. Ističe da je Županijski sud u Varaždinu presudom i rješenjem broj Gž- 2343/16 od 14. studenog 2017. potvrdio odbijajući dio za isplatu, a ukinuo odbijajući dio za utvrđenje suvlasništva te da je u tom trenutku žaliteljica reagirala podnoseći u toj parnici protutužbu na isplatu podneskom od 13. svibnja 2019. Naglašava da prije toga takav zahtjev nije ni mogla postaviti, budući da je parnica započela kao obveznopravni zahtjev, a tek kada je stvarnopravni zahtjev postao glavni, tada da su se stekli uvjeti za postavljanje protutužbenog zahtjeva.

4. Smatra da je sud prvog stupnja pogrešno protumačio pravne norme koje bi trebalo primijeniti pa tako navodi da je pogrešno stajalište da je tuženica temeljem zakona građenjem s naslova bračne stečevine stekla suvlasništvo zgrade izgrađene na zemljištu u vlasništvu žaliteljice. Tvrdi da tuženica nije mogla steći suvlasništvo na zemljištu kojeg je vlasnik bila žaliteljica, već da je suvlasništvo stekla tek upisom u zemljišne knjige. Stoga da se u primjeni čl. 153. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje ZV) glede prava na naknadu tržišne vrijednosti zemljišta, mora samostalno i odvojeno gledati pojam zemljišta od pojma građevine koja je na tom zemljištu izgrađena. Naglašava da zemljište narečeni propis govori o pravu, ali ne određuje vremenski od kada se to pravo može ostvarivati, pri čemu stajalište suda prvog stupnja da je tužiteljici zastarni rok za traženje tržišne vrijednosti zemljišta počeo teći 2010., kada je dovršena gradnja građevine, smatra neživotnim, budući da je u to vrijeme tužiteljica bila upisana kao vlasnica zemljišta te protiv nje još nije bila podnesena tužba. Također smatra da ni podnošenjem tužbe 30. rujna 2011. radi isplate po osnovi bračne stečevine nije mogao počeo teći zastarni rok, budući da je tužba glasila na isplatu, a tuženica nije zahtijevala upis vlasništva u zemljišnim knjigama. Stoga da je tek podnošenjem eventualno kumuliranog stvarnopravnog zahtjeva 14. studenog 2017. mogao početi teći zastarni rok za isplatu tržišne vrijednosti zemljišta. Smatra da sud potpuno pogrešno tumači čl. 153. ZV-a na način da daje pravo vlasniku zemljišta tražiti tržišnu vrijednost zemljišta, ali da mogućnost ostvarenja tog prava isključivo ovisi o volji i ponašanju druge strane hoće li ili neće tražiti utvrđenja prava vlasništva unutar ili nakon proteka roka od pet godina od dovršetka gradnje. Naglašava da čl. 153. ZV-a ne sadrži ni okvirno parametre od kada teče rok zahtijevati isplatu tržišne vrijednosti zemljišta pa da je sud prvog stupnja propustio dati logične i životne razloge o tome zašto bi zastara počela teći od trenutka kada je dovršena gradnja građevine. Ističe da su građevina i zemljište dva različita pojma, a zajednički nazivvnik da im je nekretnina, pri čemu ona da ne traži tržišnu vrijednost nekretnine, već zemljišta kao samostalnog pojma, u skladu sa zakonom, pa da se to pravo ne može vezati za trenutak dovršenja građevine jer da bi to bilo proturječno samo sebi. Tvrdi da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da obrazloženje presude proturječi samo sebi, a da je zbog pogrešnog tumačenja sadržaja i dosega čl. 153. ZV-a materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

5. Predlaže stoga presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

6. Tuženica u odgovoru na žalbu naglašava da još uvijek nije u suposjedu prijeporne nekretnine, koje stanje se nije promijenilo niti nakon donošenja pravomoćne presude kojom je utvrđena suvlasnicom nekretnine u jednoj polovini, zbog čega je bila prisiljena podnijeti prijedlog za razvrgnuće suvlasničke zajednice, a potom i prodaju nekretnine u ovršnom postupku. Predlaže stoga žalbu odbiti i pobijanu presudu potvrditi.

7. Žalba tužiteljice nije osnovana.

8. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda na koju ukazuje tužiteljica u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 128.450,00 kn kao naknade jedne polovine tržišne vrijednosti zemljišta kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina].

10. Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenice:

-da se između stranaka, ali u suprotnim stranačkim ulogama, vodio parnični postupak u kojemu je RI zahtijevala od ĆI isplatu iznosa od 413.224,00 kn sa zateznom kamatom, na ime ulaganja izvršenih u izgradnju kuće za vrijeme trajanja braka sa sinom tužiteljice,

-da je tijekom tog postupka postavljen i stvarnopravni zahtjev (u eventualnoj kumulaciji) na utvrđenje da je RI stekla suvlasništvo nekretnine u jednoj polovini dijela po osnovi bračne stečevine,

-da je presudom Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-2343/16-2 od 14. studenog 2017. pravomoćno odbijen zahtjev RI za isplatu iznosa od 413.224,00 kn sa zateznom kamatom, dok je istom odlukom ukinuta prvostupanjska presuda kojim je bio odbijen stvarnopravni zahtjev,

-da je presudom Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1574/2020 od 4. veljače 2021. uvažena žalba RI i preinačena prvostupanjska presuda na način da je utvrđeno da je RI, suvlasnica u ½ dijela nekretnine kč. br. [katastarska čestica], kuća i dvorište u [adresa], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], što je ĆI obvezana priznati i trpjeti uknjižbu prava suvlasništva u korist ovdje tuženice,

-da je tijekom narečenog postupka ĆI podnijela protutužbu koja je predana na glavnoj raspravi održanoj 13. svibnja 2019., a kojom je zatražila isplatu iznosa od 128.450,00 kn sa zateznom kamatom od 23. kolovoza 2013. do isplate,

-da je rješenjem na glavnoj raspravi održanoj 21. veljače 2020. razdvojen postupak po protutužbi od 13. svibnja 2019. radi odvojenog raspravljanja i donošenja posebne odluke,

-da je tuženica u ovom postupku istaknula prigovor zastare tužiteljičine tražbine,

-da je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Gž- 1574/2020 od 4. veljače 2021., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev RI radi utvrđenja suvlasništva u ½ dijela nekretnine kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], zauzeto stajalište da su RI i njezin suprug, sin ĆI, za vrijeme trajanja bračne zajednice na narečenom zemljištu izgradili objekt, visoku prizemnicu, da je RI bila pošteni graditelj na zemljištu u vlasništvu ĆI u smislu čl. 153. ZV-a te da su građenjem RI i njezin bivši suprug stekli suvlasništvo na predmetnoj nekretnini svaki u ½ dijela,

-da je objekt na zemljištu u vlasništvu tužiteljice građen u razdoblju od 2003. do 2010.

11. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je tuženica vlasništvo prijeporne nekretnine stekla na temelju zakona, građenjem na tuđem zemljištu, što znači da je upis prava suvlasništva u njezinu korist deklaratoran, a ne konstitutivan. Kako je gradnja građevine dovršena 2010., a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. svibnja 2019., ocjenjuje da je do podnošenja tužbe protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) u kojem roku je tužiteljica imala mogućnost zahtijevati naknadu tržišne vrijednosti zemljišta na kojemu je građevina izgrađena. Stoga odbija tužbeni zahtjev tužiteljice, a o troškovima parničnog postupka odlučuje primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, na način da tuženici priznaje trošak zastupanja odvjetnika, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa) u ukupnom iznosu od 6.875,00 kn.

12. Pravilno je pravno stajalište suda prvog stupnja da je u nazočnom slučaju nastupila zastara tužiteljičine tražbine.

13. Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, početak tijeka zastare u nazočnom slučaju se računa od dovršetka gradnje objekta na zemljištu u vlasništvu tužiteljice, dakle, 2010., kako to proizlazi iz nespornih utvrđenja suda prvog stupnja. Kako se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, proizlazi da je do dana podnošenja tužbe nastupila zastara tužiteljičine tražbine.

14. Tužiteljica i tijekom postupka i u žalbi pogrešno vezuje dospijeće svoje tražbine za donošenje presude kojom je tuženica utvrđena suvlasnicom prijeporne nekretnine, odnosno činjenicom upisa suvlasništva u zemljišnim knjigama u korist tuženice. Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, građenjem na tuđem zemljištu se vlasništvo stječe na temelju zakona u smislu čl. 129. ZV-a . Prema tom propisu, kad je zakon odredio da će se vlasništvo steći ispunjenjem određenih pretpostavki koje nisu pravni posao, ni odluka suda ili drugog tijela na temelju kojega se stječe vlasništvo, niti su nasljeđivanje, onaj kome se glede neke stvari ispune te pretpostavke stječe samim tim pravo vlasništva na njoj u trenutku ispunjenja tih pretpostavki (stavak 1.). Ako nije što drugo zakonom određeno, stjecanjem vlasništva na temelju zakona prestaju sva stvarna prava koja su do tada postojala na odnosnoj stvari, osim onih za koje je stjecatelj znao da postoje ili je to morao znati (stavak 2.). Pravila o stjecanju prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu su propisana čl. 152. do 154. ZV-a, s tim što se posljedice takvog građenja razlikuju s obzirom na poštenje, odnosno nepoštenje graditelja te poštenje, odnosno nepoštenje vlasnika zemljišta. Prema čl. 153. ZV-a, koji u ovom predmetu dolazi u primjenu, ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije bez odgode zabranio daljnju gradnju poštenom graditelju, zemljišta čestica sa zgradom koja je na njoj izgrađena pripada graditelju, a prijašnji vlasnik zemljišta ima samo pravo zahtijevati naknadu tržišne vrijednosti zemljišta. Tužiteljica je bila vlasnica zemljišta na kojoj su tuženica i sin tužiteljice izgradili zgradu pa je izgradnjom zgrade nastao novi pravni odnos između stranaka, prema kojemu je tuženici pripala i zemljišna čestica i zgrada koja je na njoj izgrađena, a tužiteljici je pripalo pravo zahtijevati naknadu tržišne vrijednosti zemljišta.

15. Kako se radi o stjecanju vlasništva na temelju zakona, izgradnjom zgrade su se ispunile zakonske pretpostavke za stjecanje, neovisno od upisa vlasništva u zemljišne knjige te neovisno o sadržaju tužbenih zahtjeva koje je tuženica RI prema tužiteljici ĆI postavljala u prethodno vođenom parničnom postupku koji je u konačnici završen donošenjem presude kojom je tuženica RI utvrđena suvlasnicom u ½ dijela prijeporne nekretnine.

16. Utoliko su bez osnove činjenične tvrdnje tužiteljice koje elaborira u žalbi glede dospijeća njezine tražbine te s tim u svezi utjecaja činjenice upisa suvlasništva na nekretnini u zemljišnim knjigama, odnosno utjecaja trenutka podnošenja stvarnopravnog zahtjeva u prethodno vođenom parničnom postupku.

17. Kako je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice, valjalo je žalbu tužiteljice odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 20. studenog 2024.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara