Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-1021/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tonija Šantića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Jadranka Babić-Milberg, odvjetnica u Slavonskom Brodu, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj P-2612/2019-26 od 3. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 19. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-2612/2019-26 od 3. studenoga 2022. u odluci o glavnoj stvari (točke I. i II. izreke) te u dijelu točke III. izreke kojim je tuženici naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.362,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 3. studenoga 2022. do isplate.

II. Uvažava se djelomično žalba tuženice i preinačava presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-2612/2019-26 od 3. studenoga 2022. u preostalom dijelu odluke o parničnom trošku (dio točke III. izreke) na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška preko iznosa od 12.362,50 kn do iznosa od 13.800,00 kn, tj. za iznos od 1.437,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju s osnove promjene kamatne stope iznos od 7.369,90 kn/978,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose do isplate, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženici isplatiti tužitelju s osnove valutne klauzule iznos od 21.595,86 kn/2.866,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose do isplate. Pod točkom III. izreke odlučeno je o troškovima postupka na način da je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak u iznosu od 13.800,00 kn/1.831,57 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude pa do isplate.

2. Protiv te presude kao i odluke o troškovima postupka žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava njezine navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu, te zahtijeva naknadu troška za sastav odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj 3207837853/06 od 10. studenoga 2006. koji je zaključen između tuženice kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita.

6. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu. Postupak u povodu stupnjevite tužbe odvija se u dva stadija. U prvom stadiju sud odlučuje o manifestacijskom zahtjevu (članak 186.b stavak 1. ZPP), a u drugom stadiju o određeno postavljenom tužbenom zahtjevu (članak 186.b stavak 2. i 3. ZPP). Pri tome, ako sud utvrdi da je manifestacijski zahtjev osnovan, rješenjem će ga prihvatiti i tuženiku naložiti polaganje računa, podnošenje pregleda imovine i obveza ili davanje podataka na koje se manifestacijski zahtjev odnosi. Naprotiv, ako se utvrdi da manifestacijski zahtjev sadržan u tzv. stupnjevitoj tužbi nije osnovan, sud o tom zahtjevu ne donosi odmah (odbacujuću ili odbijajuću) odluku, nego će rješenjem, koje zapravo ima značenje rješenja iz članka 109. ZPP, kojim se tužitelj poziva otkloniti nedostatke svoje tužbe, tužitelju odrediti rok radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva (za isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava), a koje rješenje, u tom slučaju, ima značaj rješenja o rukovođenju postupkom (članak 311. stavak 4. ZPP).

7. U konkretnom slučaju iz podataka u spisu predmeta proizlazi da se u odgovoru na tužbu tuženica usprotivila manifestacijskom zahtjevu navodeći da tužitelj nije dokazao da mu je odbila predati zatraženu dokumentaciju. U podnesku od 24. travnja 2020., prije nego je sud donio bilo kakvu odluku o manifestacijskom zahtjevu, tužitelj ističe da mu je tuženica naknadno dostavila svu potrebnu dokumentaciju nakon čega je na temelju privatno sačinjenog nalaza i mišljenja vještaka u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev, što i čini tim podneskom. Pritom neosnovano tuženica tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o nedopuštenoj preinaci tužbe. Naime, kako tužitelj u izvorno postavljenom tužbenom zahtjevu nije označio visinu utužene novčane tražbine kao ni datum početka tijeka kamata, to navedenim podneskom od 24. travnja 2020. nije izvršena preinaka tužbe u smislu odredbe članka 191. stavka 1. ZPP već je tužba uređena, za koje uređenje nije potreban pristanak tuženice.

8. Točno je da je nakon provedenog (nužnog) dokaza u postupku – financijskog vještačenja, podneskom od 25. ožujka 2022. tužitelj preinačio tužbu, a kojoj preinaci su tuženica protivila navodeći da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev po izračunu vještaka uzimajući samo ono što je „više“ plaćeno u odnosu na tečajnu razliku, a ne i ono što je „manje“ plaćeno. Nakon toga, podneskom od 31. kolovoza 2022. tužitelj uvažavajući iskazanu negativnu razliku, postavlja konačni tužbeni zahtjev kojim s osnove ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi umjesto izvorno traženih 7.368,91 kn traži isplatu iznosa od 7.369,90 kn, dok s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli umjesto izvorno traženih 22.995,38 kn traži iznos od 21.595,86 kn, a kojoj preinaci tužbe (u odnosu na izvorno postavljeni zahtjev), odnosno smanjenju tužbenog zahtjeva se tuženica nije protivila, već se na raspravi održanoj 19. rujna 2022. upustila u raspravljanje u odnosu na takav, konačno postavljeni tužbeni zahtjev. 9. S obzirom na navedeno, pobijanom presudom kojom je odlučeno o konačno postavljenom zahtjevu nije prekoračen tužbeni zahtjev već je prvostupanjski sud odlučio u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, u smislu odredbe članka 2. ZPP, pa stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP. Nadalje, pred sudom prvog stupnja nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 109., 186.b i 190. ZPP na koju tuženica ukazuje u žalbi. Pritom okolnost što je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi naveo da je dopustio preinaku, iako takvo rješenje nije doneseno, u opisanoj situaciji, tj. kada se tuženica upustila u raspravljanje po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, nije utjecala ili mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

10. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ista ne proturječi sama sebi niti razlozima obrazloženja, presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati. Pred sudom prvog stupnja nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 502.a i c ZPP na koju također neosnovano ukazuje tuženica, a o čemu će niže biti riječi.

11. Konačno, nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP, to žalba tuženice zbog tog žalbenog razloga nije osnovana.

12. Sud prvog stupnja zaključak o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak temelji na pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/2013 od 14. lipnja 2014., a u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koje odluke su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te odredbi članka 502.c ZPP kao i na odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP) propisanoj obvezatnosti takve presude i u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika. Pored toga, prvostupanjski sud je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da je predmetnim Ugovorom o kreditu, između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da tuženica, kao trgovac, nije potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane.

13. Navedena činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog Ugovora, pa je tuženica trebala, jer je teret dokaza bio na njoj, na sporne okolnosti odredaba navedenog Ugovora predložiti saslušanje osobnog bankara tužitelja, odnosno svjedoka koji je zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti potrošaču - tužitelju, a što ista nije učinila.

14. Neosnovano tuženica u žalbi prigovara u pravcu da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača. Ovo stoga što je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj kao korisnik kredita – potrošač predmetni ugovor s tuženicom sklopio u svojstvu potrošača te isti potpisao u svoje ime u svojstvu fizičke osobe, da je kredit podignut u svrhu kupnje osobnog vozila za koji je tužitelj u svojem stranačkom iskazu naveo da se radi o osobnom vozilu koje za cijelo vrijeme otplate kredita nije koristio u poslovne svrhe, te nije bio upisan u registar obrtnika niti (su)vlasnik trgovačkog društva. Pritom je ukazati tuženici da sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-56/23 od 23. studenog 2023. u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.

15. Pravilno je sud prvog stupnja otklonio i prigovor tuženice koji se odnosi na aktivnu legitimaciju tužitelja, budući da iz predmetnog Ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da ga je, kao korisnik kredita, zaključio tužitelj, što mu za potraživanje nastalo iz predmetnog Ugovora daje aktivnu legitimaciju, budući da je isti obveznik predmetnog ugovornog odnosa i da su svim predmetnim uplatama zatvarane obveze upravo iz predmetnog ugovora te se sve što je uplaćeno po kreditnoj partiji uračunava u ispunjenje njegove obveze.

16. Nije osnovan ni prigovor tuženice koji se odnosi na isključenje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od primjene Direktive 93/13/EEZ, tvrdeći da se radi o dispozitivnoj odredbi, pa da je stoga isključena dopustivost kontrole nepoštenosti valutne klauzule. Naime, odredba o valutnoj klauzuli – koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu članka 1. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa (članak 18. točka P), a takve odredbe nema u članku 22. stavku 1. ZOO niti je nužno odraz te zakonske odredbe. Valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

17. Prema tome, tužitelj je dokazao činjeničnu osnovu tužbe da je s tuženom bankom sklopio predmetni Ugovor o kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe članka 502.c ZPP te ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga, prvostupanjski sud, time što se pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, nije u dijelu odluke koja se odnosi na utvrđenja iz navedenog spora počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 502.a. i c ZPP, na koju tuženica upire u žalbi.

18. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

19. Naime, sud prvog stupnja je kao prethodno pitanje glede osnovanosti tužbenog zahtjeva zaključio da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa kako je odredbom članka 323. stavka 1. ZOO propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, dosudivši tužitelju preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, na koje vještačenje u smislu matematičkog izračuna nije bilo primjedbi, a kojim je utvrđeno da je tužitelj zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita platio veći iznos od ukupno 23.106,91 kn za utuženo razdoblje, a zbog promjene kamatne stope iznos od 7.369,90 kn, time da je u mjesecima u kojima je razlika anuiteta negativna tužitelj platio 1.511,05 kn manje u odnosu na anuitet po prvobitno ugovorenim uvjetima, dakle, ukupno je platio 21.595,86 kn, koliko je tužitelj i zatražio konačno postavljenim tužbenim zahtjevom.

20. U odnosu na žalbene navode da je zahtjev neosnovan u dijelu zatraženih kamata nakon 1. siječnja 2013., i taj navod je valjalo otkloniti kao neosnovan, s obzirom na to da iz utvrđenja prvostupanjskog suda slijedi zaključak da tužitelj nije doveden u stanje kao da nepoštene odredbe nije bilo.

21. Što se tiče prigovora tuženice da se Direktiva 93/13 na koju se pozvao prvostupanjski sud prihvaćajući tužbeni zahtjev ne primjenjuje na ugovor o kreditu iz studenoga 2006. kao što je tužiteljev, navesti je da je Sud EU ustanovio u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti, a što su sudovi u kolektivnom sporu, kao i ovom predmetnom, imali u vidu.

22. Što se tiče pozivanja tuženice na Opće uvjete poslovanja, navesti je da tuženica ne spori da ni ugovor niti Opći uvjeti ne sadrže ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženice, ne može se smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope. Što se pak tiče navoda da je tužitelj imao pravo od sebe otkloniti primjenu izmijenjenih Općih uvjeta, istaći je da se ne može smatrati da je korisnik pristao na ovakvu ponudu novacije Ugovora time što je nastavio ispunjavati obvezu vraćanja kredita, u situaciji kad mu je jedina preostala opcija bila pravo na prijevremeno vraćanje kredita (uzmi ili ostavi), čime bi se korisnik doveo u još teži položaj.

23. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare kod čega valja dodati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 31. siječnja 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtijeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, sukladno kojem je za tužiteljevu tražbinu zastara počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, a s naslova preplaćene kamate, zastara je počela teći 13. lipnja 2014. trenutkom pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenosti ugovorene odredbe o jednostranoj odredbi kamatne stope. Kako je predmetna tužba podnesena 10. lipnja 2019., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok. 24. Pritom suprotno pravnom shvaćanju tuženice, u slučaju neodređenosti tužbenog zahtjeva iz tužbe, kako stupnjevite tako i one koja nije stupnjevita, dolazi do primjene odredbe članka 109. ZPP, pa tako i stavka 3. toga članka po kojoj se smatra da je tužba podnesena sudu onog dana kad je prvi put bila podnesena.

25. Što se pak tiče prigovora zastare u odnosu na preinačenu tužbu povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) ukazati je na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024., po kojem se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

26. Konačno, ne stoji ni žalbeni prigovor tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 1115. ZOO, kada je tužitelju dosudio zatezne kamate. Ovo stoga jer je tuženica nepošteni stjecatelj, budući da je povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača koristeći u ugovoru ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedila odredbe tada važećeg ZZP/03, odnosno ZZP/07 te ZOO. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekla na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, a kako je to u predmetnom slučaju tužitelj i zatražio sukladno prometu po kreditu zaprimljenom od strane tuženice.

27. Međutim, djelomično je u pravu tuženica kada pobija odluku o troškovima postupka. Naime, prvostupanjski je sud priznao tužitelju trošak sastava podneska od 24. travnja 2020. u visini od 1.000,00 kn te PDV, iako se ne radi o obrazloženom podnesku iz Tbr. 8. točke 1. već o podnesku iz Tbr. 8. točke 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa), tako da tužitelju za sastav ovog podneska pripada iznos od 250,00 kn s PDV-om, tj. 25% nagrade iz Tbr. 7. točke 1. Tarife. Također, neosnovano je tužitelju priznat trošak privatno sačinjenog nalaza i mišljenja u iznosu od 500,00 kn, budući da u situaciji kao što je predmetna, kad je priznat trošak provedenog sudskog vještačenja radi izračuna visine potraživanja, tužitelju ne pripada i trošak tzv. preliminarnog izračuna visine tužbenog zahtjeva koji je načinjen po njegovu zahtjevu, jer se ne radi o trošku koji je nužan za vođenje postupka u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP.

28. S druge pak strane neosnovano tuženica prigovara da troškovnik koji u konkretnom slučaju nije dostavljen putem e-komunikacije, nije trebalo uzeti u obzir. Ovo stoga što prema odredbi članka 164. ZPP o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja, a stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Kako je na ročištu 19. rujna 2022. glavna rasprava dovršena, tužitelj je bio dužan zatražiti troškove najkasnije do završetka tog ročišta, što je isti i učinio predajući sudu troškovnik, koji se ne može smatrati podneskom već određenim zahtjevom za naknadu troškova o kojem zahtjevu se ne raspravlja. Također neosnovano tuženica prigovara da je pogrešnom primjenom materijalnog prava tužitelju dosuđena nagrada za sastav podneska od 25. ožujka 2022. jer se ovim podneskom tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, kao što i podnesak od 31. kolovoza 2022., suprotno navodima žalbe, predstavlja obrazloženi podnesak iz Tbr. 8. točke 1. Tarife kojim tužitelj odgovara na navode i prigovore tuženice. Na koncu, pravilno je prvostupanjski sud tužitelju za zastupanje na ročištu od 19. rujna 2021. dosudio nagradu po Tbr. 9. točka 1. Tarife, jer se na ovom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-1121/22). Odluka o troškovima postupka u preostalom dijelu, zakonita je i pravilna.

29. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju na ime troškova postupka valjalo dosuditi iznos od 12.362,50 kn/1.640,79 EUR, a u preostalom dijelu, preko iznosa od 12.362,50 kn do iznosa od 13.800,00 kn, tj. za iznos od 1.437,50 kn/190,79 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, zahtjev odbiti kao neosnovan.

30. Slijedom svega navedenog valjalo je primjenom odredbe članka 368. ZPP djelomično odbiti žalbu tuženice i potvrditi presudu suda prvog stupnja kako je to odlučeno pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke, odnosno djelomično uvažiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku odluku te odlučiti kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke (članak 380. stavak 3. ZPP).

31. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, pri čemu je zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe valjalo odbiti, jer sa podnesenom žalbom nije uspjela u odluci o glavnoj stvari (članak 154. stavak 1. ZPP), te ujedno odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu, budući da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka (članak 166. stavak 1. u vezi članka 155. stavak 1. ZPP).

U Šibeniku, 19. studenoga 2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić