Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-2848/2023-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja,u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis,članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara, protiv tuženika Addiko Bank d.d., [osobni identifikacijski broj], sa sjedištem u [adresa], zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, a povodom prijedloga tužitelja za naknadu troška postupka protiv presude Općinskog suda u Osijeku Stalna služba u Valpovu broj P-279/2022-13 od 29. prosinca 2022., dana 19. studenog 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku Stalna služba u Valpovu broj P-279/2022-13 od 29. prosinca 2022. godine, u dijelu pod točkom I i II izreke.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.775,34 eura, sa zakonskim zateznim kamatama, pobliže označenim u točki I. izreke prvostupanjske presude, kao i naknaditi joj trošak parničnog postupka u iznosu od 2.823,21 eur, sa zakonskim zateznim kamatama, sve u roku od 15 dana.
2. Ujedno je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenom, kao neosnovan.
3. Protiv navedene presude žali se tuženik iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1 do 3. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijena presuda preinači, odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.
4. Žalba nije osnovana.
5. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama.
6. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koja ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
7. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.
8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.775,34 eura na temelju ništetnosti odredbi kojima je ogovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te odredbe o valutnoj klauzuli, sa zakonskim zateznim kamatama i troškom parničnog postupka.
9. Žalbeni navod da se utvrđenje iz kolektivnog spora ne odnose na tuženika s obzirom na to da je Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005, sklopljen 15. travnja 2005. između tužiteljice i prednika tuženika Slavonske banke d.d., pa time što je tuženik slijednik Slavonske banke d.d. utvrđenja iz kolektivnog spora ne odnose se na njega jer je Slavonska banka d.d. bila samostalna pravna osoba različita od tuženika i sklapala ugovore različite od onih tuženika, nije osnovan, budući da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom se utvrđuje da je 5. tuženik Addiko bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju zbog čega se, suprotno žalbenim navodima, utvrđenja iz tih presuda odnose i na tuženika.
10. Isto tako su i neosnovani žalbeni navodi glede podnošenja stupnjevite tužbe tužiteljice, budući da je tužiteljica tu tužbu postavila u smislu odredbe čl. 186.b st. 2. ZPP, u kojoj je istaknula, pored zahtjeva za dostavu potrebnih podataka i zahtjev kojim traži od tuženika isplatu određenog iznosa novca visinu koja će odrediti nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke i provedenog vještačenja, te je sud prvog stupnja odlučio o manifestacijskom zahtjevu i naložio tuženiku dostavu materijalne dokumentacije i nakon toga odredio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja nakon kojeg je tužiteljica precizirila tužbeni zahtjev.
11. Stoga neosnovano tuženik navodi da tužiteljica nakon zaključenja prethodnog postupka nije mogla postaviti određeni tužbeni zahtjev, te da je sud prvog stupnja pogrešno postupio kada je primjenom odredbe čl. 190. ZPP dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, budući da na zakonitost i pravilnost pobijane presude ne utječe okolnost što je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja postavila tužbeni zahtjev, sukladno odredbi čl. 186.b st. 2 ZPP, čim su joj bili poznati svi elementi visine naknade koji joj bez njezine krivnje nisu bili poznati ranije. Stoga bi se nedopuštanjem postavljanja tužbenog zahtjeva tužiteljici nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06). Pri tome valja dodati da tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagala svim odlučnim činjenicama za postavljanje tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje postavljanja tog zahtjeva nakon vještačenja ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo. 12. Neosnovani su i žalbeni navodi da sud prvog stupnja, iako se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, nije imao osnove odluke donesene u tim postupcima primijeniti i na ovaj postupak, budući da je sud prvog stupnja ovdje proveo kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice i proveo sve predložene dokaze.
13. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje se odnose i na tuženika, utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope i kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
14. Presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se član 4. st. 2. Direktive treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
15. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je dio navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušilo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužiteljica objektivno nije mogla sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.
16. Budući da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.
17. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika, takva da je zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena.
18. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
19. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.
20. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja CHF naspram tadašnje kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.
21. Sukladno navedenom to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njihove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje potrošača o tome da snosi rizik od pada valute od koje ostvaruje dohodak što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, time da se pri tome traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.
22. Pri tome nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Potrošač, dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s tim da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.
23. Iz iskaza svjedokinje LŽ, zaposlenice u tadašnjoj Slavonskoj banci d.d., Podružnici [adresa], proizlazi da se ne sjeća pregovora oko konkretnog ugovora o kreditu iz 2005. godine, te se ne može sjetiti jesu li u to vrijeme bili u ponudi neki drugi krediti osim oni u CHF, niti se sjeća jesu li upozoravali korisnike kredita o rizicima koje preuzimaju ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valute u CHF, a isto tako se ne sjeća jesu li bile u ponudi fiksne kamatne stope ili promjenjive kamatne stope, niti se sjeća je li banka slala korisnicima kredita obavijesti o promjenama kamatnih stopa i nije znala po kojoj se formuli vršio izračun promjene kamatne stope.
24. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu u Slavonskoj banci d.d. sklopila 2005. godine, te se sjeća da je ugovor pročitala prije potpisivanja i razumjela da će kamatna stopa biti promjenjiva, ali nije mogla niti pretpostaviti da će biti tolike oscilacije i da će kamatna stopa toliko narasti, a nitko od djelatnika banke nije je upozorio na rizik rasta tečaja CHF, koji je u to vrijeme kada je dizala kredit bio vrlo stabilna valuta. Navodi da nije mogla utjecati na sadržaj ugovora, već je banka unaprijed pripremila tekst ugovora, a ona se mogla samo izjasniti o iznosu kredita i roku otplate. U to vrijeme najpovoljniji uvjeti su bili za kredite u švicarskim francima jer je bila najniža kamatna stopa, te su joj djelatnici banke kada se došla raspitivati za kredit prvo ponudili kredit u švicarskim francima prezentirajući ga kao najpovoljnijeg, a ne sjeća se kakvi su još krediti bili u ponudi te 2005. godine. Kad joj je rata kredita zbog promjene kamatne stope i raste tečaja CHF postala previsoka, ona nije više mogla otplaćivati redovno rate, te je 2014. godine digla povoljniji kredit kojim je zatvorila ovaj kredit u CHF.
25. Iz takvih iskaza tužiteljice i svjedoka jasno proizlazi da se o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica bila adekvatno informirana o rizicima promjene tečaja, a niti je tuženik dokazao da bi se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo na navedeni način, kao i o posljedicama koje iz njih proizlaze, te je navedenim načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope, prebacio je na tužiteljicu, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.
26. Osim toga, tuženiku je kao instituciji koja se bavi kreditiranjem, bila poznata ili mu je barem trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom u CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi.
27. Navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te na odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO, kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.
28. Prema tome, kako je nesporno da se o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika, to je očito da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP).
29. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače.
30. Naglašavajući važnost ove odredbe i njezin položaj u sustavu zaštite potrošača europski sud je naveo da je riječ o kogentnoj odredbi (odredbi s obvezujućim učinkom) koju, štoviše, valja smatrati normom ekvivalentnom nacionalnim pravnim pravilima kojima se štiti javni poredak (presuda od 30. svibnja 2013., C-488/11).
31. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanje prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.
32. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. i 2. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava, a kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.
33. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.
34. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto prima s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).
35. S obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), kako to navodi i sam tuženik, to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata pojedinih iznosa, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka
36. Iz navedenog nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da razlika između utvrđenog anuiteta po prvobitno ugovorenim uvjetima (anuitet sukladno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju za CHF na dan isplate kredita) i realiziranih iznosa anuiteta koje je tužiteljica svakomjesečno plaćala tuženiku (anuitet sukladno mijenjanim kamatnim stopama i tečaju za CHF na dan dospijeća anuiteta), čini preplaćeni iznos anuiteta koji je nastao utjecajem povećanja kamatne stope i porasta tečaja za valutu CHF, te je, uzimajući u obzir izračun razlika između plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu koji je tužiteljica platila u iznosu manjem od anuiteta prema prvo ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju za CHF važećem na dan kredita, tužiteljica preplatila ukupno 2.775,34 eura.
37. Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je sukladno prijedlogu tuženika u izračun uvrstio i mjesece u kojima je razlika anuiteta kojeg je tužiteljica platila u odnosu na anuitet prema prvobitno ugovorenim uvjetima, bila negativna, odnosno mjesece u kojima je tužiteljica platila manje u odnosu na prvobitno ugovoreni iznos anuiteta.
38. Na takav nalaz i mišljene vještaka tuženik nije ima primjedbi, pa ne može sada u žalbi s uspjehom osporavati nalaz vještaka, s obzirom na to da na ročištu za glavnu raspravu održanoj dana 5. prosinca 2022., na kojem je glavna rasprava zaključena, tuženik nije stavio prijedlog za dopunu dokaznog postupka.
39. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
40. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržaja istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinačnom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude u postupku kolektivne zaštite (pravna shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. godine).
41. Prema tome, kako je ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno je utvrđena presudom istog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, dok je tužba u ovom postupku podnesena 12. lipnja 2019. godine, to, sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastara u ovom postupku nije nastupila, što je pravilno ocijenio i sud prvog stupnja
42. Stoga je pravilno sud prvog stupnja postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev, pa svi suprotni navodi u žalbi nisu osnovani, zbog čega je valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.
U Zagrebu 19. studenog 2024.
Predsjednica vijeća
Željka Rožić Kaleb
