Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4815/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, IMU, izvjestiteljice i članice, IM, članice, u pravnoj stvari tužiteljice DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Jasminki Gregurić Matić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Matić, Feldman&Herman j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 8944/2021-32 od 19. srpnja 2024., u sjednici održanoj 19. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8944/2021-32 od 19. srpnja 2024. u dijelu stavka I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 20. svibnja 2005. zaključenog između tuženika, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnice kredita, koji glasi „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“ te u stavcima II. i III. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8944/2021-32 od 19. srpnja 2024. u dijelu stavka I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 20. svibnja 2005. zaključenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice, kao korisnice kredita koji glasi „1. IZNOS KREDITA kunska protuvrijednost CHF 21,150.00 (dvadesetjednatisućastopedeset švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“ i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 20. svibnja 2005. zaključenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice, kao korisnice kredita koji glasi „1. IZNOS KREDITA kunska protuvrijednost CHF 21,150.00 (dvadesetjednatisućastopedeset švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“

r i j e š i o  j e

I. Ukida se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 8944/2021-32 od 19. srpnja 2024. bez vraćanja na ponovni postupak.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od dana 20. svibnja 2005. godine, zaključenog između tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska ulica 69, 10 000 Zagreb, kao kreditora i tužiteljice DM, iz [adresa], kao korisnice kredita, i to:

- odredba čl. 1. Ugovora koja glasi:

„1. IZNOS KREDITA Kunska protuvrijednost CHF 21,150.00 (dvadesetjednatisućastopedeset švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“;

- odredba čl. 7. Ugovora, u dijelu koji glasi:

„...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria, d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69 isplatiti tužiteljici DM, iz [adresa], s osnove preplaćene razlike zbog valutne klauzule CHF iznos u visini od 1.701,25 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom:

- na iznos od 1,28 EUR tekuće od 01. rujna 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,73 EUR tekuće od 01. listopada 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,76 EUR tekuće od 01. studenog 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,56 EUR tekuće od 05. siječnja 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,25 EUR tekuće od 01. studenog 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,58 EUR tekuće od 03. travnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,08 EUR tekuće od 12. svibnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,32 EUR tekuće od 09. lipnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,95 EUR tekuće od 08. srpnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,07 EUR tekuće od 12. kolovoza 2009 godine pa do isplate,

- na iznos od 2,44 EUR tekuće od 11. rujna 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,05 EUR tekuće od 14. listopada 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,89 EUR tekuće od 11. studenog 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,93 EUR tekuće od 17. studenog 2009 godine pa do isplate,

- na iznos od 6,77 EUR tekuće od 11. prosinca 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,78 EUR tekuće od 08. siječnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,37 EUR tekuće od 13. siječnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,69 EUR tekuće od 20. siječnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,99 EUR tekuće od 11. veljače 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,36 EUR tekuće od 17. veljače 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,48 EUR tekuće od 11. ožujka 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,01 EUR tekuće od 17. ožujka 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,82 EUR tekuće od 10. travnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,88 EUR tekuće od 21. travnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,89 EUR tekuće od 20. svibnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 57,81 EUR tekuće od 19. kolovoza 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,79 EUR tekuće od 10. rujna 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 77,32 EUR tekuće od 22. rujna 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 71,46 EUR tekuće od 22. listopada 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 34,53 EUR tekuće od 20. studenog 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,86 EUR tekuće od 31. prosinca 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 44,65 EUR tekuće od 20. siječnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 45,52 EUR tekuće od 24. veljače 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,81 EUR tekuće od 22. ožujka 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,41 EUR tekuće od 03. svibnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 26,20 EUR tekuće od 20. svibnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,60 EUR tekuće od 02. lipnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 61,10 EUR tekuće od 21. lipnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 79,18 EUR tekuće od 26. srpnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 39,14 EUR tekuće od 11. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 59,15 EUR tekuće od 10. rujna 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 55,45 EUR tekuće od 11. listopada 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 55,54 EUR tekuće od 11. studenog 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 55,58 EUR tekuće od 10. prosinca 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,48 EUR tekuće od 21. prosinca 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 59,45 EUR tekuće od 11. siječnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,21 EUR tekuće od 04. veljače 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 65,09 EUR tekuće od 14. veljače 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 56,69 EUR tekuće od 10. ožujka 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 55,21 EUR tekuće od 11. travnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 31,70 EUR tekuće od 14. travnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 56,07 EUR tekuće od 11. svibnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 57,68 EUR tekuće od 09. lipnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 47,99 EUR tekuće od 11. srpnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,57 EUR tekuće od 15. srpnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 61,69 EUR tekuće od 15. kolovoza 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 59,05 EUR tekuće od 14. rujna 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 61,73 EUR tekuće od 13. listopada 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 37,61 EUR tekuće od 11. studenog 2012. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria, d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju DM, iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.966,75 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.“

2. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je objektivna preinaka tužbenog zahtjeva povišenjem istoga za iznos od 185,32 eura sa zateznom kamatom.

3. Protiv presude i rješenja žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a), predlažući njihovu preinaku, sukladno navodima žalbe, podredno ukidanje i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje ništetnima odredbe čl. 1. i dijela odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 20. svibnja 2005. (za kupnju novog vozila) kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i restitucijski zahtjev na isplatu iznosa od 1.701,25 eura po osnovi glavnice vezano za CHF, sve sa zateznim kamatama i parničnim troškovima sa zateznim kamatama.

7. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama ZPP-a i za svoje uvjerenje dao je jasne i razumljive razloge, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, tako u donošenju iste nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, a niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

8. Sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje, na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, na koje je pravilno primijenio citirane odredbe materijalnog prava, radi čega nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao niti pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 355. i čl. 356. ZPP-a), s time da sud, na temelju zakonskog ovlaštenja iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a, odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

9. Naime, prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019, u daljnjem tekstu: ZZP-a/2014) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka (istovjetno čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača /Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/ i Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu; Direktiva) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno čl. 138.a u vezi s čl. 131. st. 1. ZZP-a/2007).

10. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe čl. 502.c ZPP-a, koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete (neodlučni su žalbeni navodi vezano uz izmjene i dopune ZPP-a /Narodne novine“, broj: 70/19/ kojima je u čl. 502.c. dodano „i isplate“) pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

11. Nadalje, kako je odredbom čl. 7. istog Ugovora kojom je ugovorena valuta u CHF kao u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj (Pž- 6632/2017) koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev- 2221/2018) te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valute u CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je prvostupanjski sud osnovano zaključio da su ugovorne odredbe o tečaju valute u CHF, uz koju je vezana glavnica kredita ništetna te je na tu okolnost proveo i predloženi dokaz saslušanjem tužiteljice, s time da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem djelatnice banke PM, dok je pravilno odlučio sud na način da je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika Vladimira Marčinka, jer njegova uloga prilikom solemnizacije Ugovora nije bila ta da pojedinačno pregovara o uvjetima oko njegovog sklapanja. U konačnici, tuženik je bio stranka u navedenom postupku po kolektivnoj tužbi.

12. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (sukladno pravnom stavu VSRH sadržanom u rješenju poslovni broj Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. teret dokaza tvrdnje da tužiteljica u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača jest na tuženiku koji takav prigovor ističe), budući da se radilo o podizanju kredita za kupnju novog vozila za korištenje u privatne svrhe, radi čega ista ima status potrošača.

13. Tuženiku se ukazuje da je odlučno je li ugovor sklopljen u razdoblju za koje je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno (u izreci) razdoblje u kojem su povrijeđeni kolektivni interesi, a što predmetni ugovor je, pa s obzirom na posljedice takvog utvrđenja, potrošač uživa zaštitu.

14. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova (dio čl. 7. Ugovora po osnovi glavnice vezano za CHF) po kojoj je tuženik primio od tužiteljice u razdoblju od rujna 2005. do studenoga 2011. iznos od 1.701,25 eura to je pravilno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo na način da je utvrđena djelomična ništetnost odredbe 7. Ugovora o kreditu i posljedično naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici navedeni iznos (članak 1111. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., u daljnjem tekstu: ZOO-a/) sa zateznim kamatama na svaku mjesečnu razliku tekućim od stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a), budući da se, imajući u vidu prednja utvrđenja o ništetnosti, tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

15. Valja još dodati da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude I, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

16. S navedenim u vezi, valja ukazati kako je sud u navedenoj presudi donesenoj u sporu radi kolektivne zaštite potrošača, provelo test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljio u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da je sporna odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

17. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti te sudske odluke, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

18. Stoga, imajući u vidu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu dana 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 9. studenoga 2021., to je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a.

19. Vezano uz tvrdnje tuženika da je u konkretnom slučaju zastara svakako nastupila prije no što je podnesena tužba u kolektivnom sporu u odnosu na potraživanja dospjela prije 4. travnja 2007. valja ukazati na presudu Suda Europske unije broj C- 485/19 u kojoj je navedeno "… kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare svako plaćanje koje izvrši zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

19.1. Obzirom na protumačeno načelo djelotvornosti kroz presudu Suda Europske unije broj C-485/19, uključujući i Objedinjeno pravno shvaćanje od 1. ožujka 2022., proizlazi zaključak da zastara nije nastupila za potraživanje mjesečnih iznosa koji su plaćeni tuženiku prije 4. travnja 2007.

20. Međutim osnovano u žabi ističe tuženik da nije bilo zakonskog osnova za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu koja glasi „IZNOS KREDITA Kunska protuvrijednost CHF 21,150.00 (dvadesetjednatisućastopedeset švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“, budući da je istom isključivo navedeno koji se iznos kredita odobrava korisniku kredita, čija je visina određena tečajem CHF koji je bio na snazi na dan kada je kredit odobren pa se samim time ne može raditi o slučaju da kreditor (trgovac) nije tužiteljici (potrošaču) dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu u odnosu na sam iznos kredita koji se tužiteljici odobrava pa je pravilnom primjenom materijalnog prava taj dio zahtjeva tužiteljice valjalo odbiti.

21. Također su osnovani žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost prvostupanjskog rješenja, budući da iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica tužbom potraživala isplatu iznosa od 2.406,18 eura, koji je potom smanjila na iznos od 2.086,57 eura da bi, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, nakon provedenog financijskog vještačenja, potraživala isplatu iznosa od 1.701,25 eura (podnesak od 20. veljače 2023.) iz čega je razvidno da je ista tijekom postupka djelomično povlačila tužbu, čemu se tuženik nije protivio te nije povisivala tužbeni zahtjev u kojem slučaju bi, da se tuženik takvoj preinaci protivio, sud o njezinoj dopuštenosti bio dužan odlučiti (čl. 190. st. 2. ZPP-a) pa je stoga rješenje valjalo ukinuti bez vraćanja na ponovni postupak.

22. Neovisno o djelomičnom odbijanju tužbenog zahtjeva odluka o troškovima postupka ostaje neizmijenjena (čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP-a).

23. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, jer s istom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

24. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci presude (čl. 368. st. 1. ZPP-a za stavak I. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a za stavak II.) i rješenja (čl. 380. toč. 3. ZPP-a za stavak I. i čl. 166. st. 1. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu 19. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac