Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-4100/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Roberte Pandža, predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Jadranke Travaš i Ksenije Grgić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u [adresa] protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Ćerković & Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1726/2023-27 od 24. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 19. studenoga 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika Adiko Bank d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1726/2023-27 od 24. srpnja 2024. u dijelu pod točkom 1. i 2. izreke.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu pod točkom II. izreke za iznos od 1634,90 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. srpnja 2024. pa do isplate.
II. Uvažava se žalba tuženika kao djelomično osnovana i preinačuje navedena presuda u dijelu pod točkom II. izreke za iznos od 375,00 eura i rješava: Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 375,00 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. srpnja 2024. pa do isplate.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom 1. izreke utvrdio da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu br. 116-096/2005 od dana 12. svibnja 2005. sklopljenog između tužitelja ŠS iz [adresa], i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria bank d.d. iz Zagreba, solemniziranog kod Javnog bilježnika Gordane Frković iz Samobora pod poslovnim brojem OU-66872005 dana 23. svibnja 2005 koja u čl. 3.II glasi: „..u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe- Adra- Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.“
Pod točkom 2. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 746,42 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako je to navedeno u izreci pod točkom trećom izreke iako je nepravilno navedeno da se radi o točki II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.009,90 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. srpnja 2024. pa do isplate.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana odluka preinači i odbije tužbeni zahtjev, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 234,38 eura.
2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.
3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.
4. Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a.
5. Suprotno žalbenim navodima nije tuženika počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju žalitelj upire u žalbi, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
6. Prvostupanjski sud je pravilno odbio provođenje dokaza saslušanjem Javne bilježnice Gordane Frković, kojeg je predložio tuženik obzirom da njezinim saslušanjem nije moguće dokazivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora jer javna bilježnica pri solemnizaciji nije mogla objasniti potrošaču rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru kojeg solemnizira niti je imala takve ovlasti.
7. Naime, solemnizacija ugovora ne predstavlja dokaz da je javni bilježnik protumačio korisniku kredita učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF. To iz razloga što u ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule (strana 53. presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 15. lipnja 2018.) pa javni bilježnik nije mogao objasniti tužitelju kao korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF jer isti nisu bili sadržani u ugovoru kojeg je solemnizirao. Kako je tuženik podneskom od 16. travnja 2024. odustao od saslušanja djelatnice banke IS, to su neosnovani žalbeni navodi tuženika da sud nije izveo sve predložene dokaze pa da bi mu bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom.
8. Predmet spora zahtjev je tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 116-096/2005 od 12. svibnja 2005. u dijelu ugovorene valutne klauzule te isplate po osnovi ništetnosti navedene odredbe.
9. Odlučne činjenice su pravilno utvrđene, kao što slijedi iz daljnjeg obrazloženja ove presude te nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja dok se ostali žalbeni navodi sadržajno odnose na pravilnost primjene materijalnoga prava.
10. Sud prvog stupnja je utvrdio da je između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora, zaključen 12. svibnja 2005. Ugovor o kreditu br. 116-096/2005 u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 3,99 % godišnje, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja. (članak 3.).
11. S obzirom da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoreno da su glavnica i kamate vezani uz određenu valutu /CHF/ i da je izvedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da je zbog toga tužitelj platio tuženiku ne pripadajuće iznose to su promašeni navodi žalbe prema kojima presuda o navedenom ne bi imala razloge.
12. Neosnovano je osporavanje prvostupanjske presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 356. stavak 2. ZPP-a).
13. Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, ustao je 4. travnja 2012. protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu s tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a predmet je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12;
- u tom je predmetu Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj se utvrđuje kako su tužene banke, a među njima i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo;
- ova prvostupanjska odluka je djelomično potvrđena (u dijelu glede promjenjive kamatne stope) i preinačena (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.;
- odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;
- protiv ove odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak;
- potom Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući ponovo o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (glede valutne klauzule u CHF) te mu vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu;
- nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbija žalbu tuženih banaka i sad potvrđuje odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF;
- odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđuje presudu VTS poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;
- dakle, u konačnici, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno kako je, između ostalih, i predmetni tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, i to jer je:
- u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu i to ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,
- stoga je tuženik povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je i u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
14. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (članak 20. stavak 1. Zakona o sudovima i članak 116. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stavku 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.
15. Odredbom članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., dalje: ZZP/07) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
16. U smislu gore navedenih zakonskih odredbi ali i odredbe članka 502.c ZPP-a koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.
17. Nadalje, kako je odredbom članka 1. Ugovora o kreditu ugovorena valuta glavnice u CHF kao u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj (Pž-6632/2017) koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2221/2018), te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je osnovano zaključiti da su ugovorne odredbe o promjenjivosti tečaja valuta CHF uz koju je vezana glavnica kredita ništetne (istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) s time da je i prednik tuženika bio tužena stranka u tim postupcima po kolektivnim tužbama.
18. Prema ocjeni ovog suda, tuženik nije dao razloge za promjenjivost tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a niti se to može utvrditi iz sadržaja tuženikovih općih akata, zbog čega su ugovorne odredbe o promjenjivosti tečaja valute nerazumljive, a time i nepoštene, kako je to u biti zaključio i sud prvog stupnja, a koja ocjena je između ostalog utemeljenje i na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP u duhu prava Europske unije (predmet Suda Europske unije broj C-472/10).
19. Navedene pravomoćne odluke kojima je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na način da je tuženik s korisnicima kredita zaključio ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, tim odlukama je riješeno u ovoj pravnoj stvari je li odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ništetna, pa prvostupanjski sud u postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku, a to ne može činiti ni ovaj sud, ne može više ispitivati pravilnost i zakonitost donesenih pravomoćnih odluka jer se je to moglo činiti samo u okviru redovnih i izvanrednih pravnih lijekova u tom postupku.
20. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 12. svibnja 2005. dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao. 21. Međutim, valja reći da Zakon o zaštiti potrošača ne daje definiciju što je to kolektivni interes. To je opći interes potrošača kao neformalne društvene grupe, on je apstraktan i moguće ga je konkretizirati samo kroz opis činjenja kojim se povrjeđuje propis o zaštiti kolektivnog interesa i prava potrošača. Zakon o zaštiti potrošača ne govori o kolektivnoj zaštiti interesa i prava više individualnih potrošača, što bi moglo podrazumijevati kolektivnu zaštitu pojedinačnih interesa i prava u jednom postupku, nego govori o zaštiti kolektivnih interesa i prava, pri čemu načelno zabranjuje svaku poslovnu praksu koja je protivna kolektivnim interesima i pravima svih potrošača bez obzira da li su individualni interesi i prava pojedinih potrošača uopće povrijeđena. Sukladno tome, postupak za zaštitu kolektivnog interesa po zakonu nije ovlaštena pokrenuti osoba koja je određenim nepoštenim ponašanjem povrijeđena nego ona kojoj je zakonodavac dao posebno ovlaštenje štititi kolektivni interes potrošača. Ponašanje kojim se kolektivni interes povrjeđuje odnosno nepoštena poslovna praksa izričito je zabranjena kogentnim odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03), a zaštita kolektivnog interesa sastoji se u podnošenju tužbi, donošenju sudske odluke kojom se utvrđuje da je određenim ponašanjem ili korištenjem određenih odredaba u standardnim ugovorima koji nisu poštene vrijeđa kolektivni interes potrošača s ciljem sprječavanja takvog ponašanja sada i ubuduće.
22. Dakle, budući da za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa, za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po ZZP nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači niti su ovlašteni pokretati parnice radi poništenja kompletnih ugovora koje su pojedini potrošači zaključili.
23. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.
24. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Stoga su neosnovanim ukazuju žalbeni navodi o nepostojanju pravnog interesa tužitelja na podnošenje tužbe
25. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja članka 3. Ugovora o kreditu ništetnim. Točno je i da naprijed citirane odredbe članka 502.c stavka 1. ZPP-a i članka 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju te ništetne odredbe.
27. Međutim, valja reći da se u konkretnom slučaju radi se o posebno statutiranom pravu određenih udruga da pokrenu postupke za zaštitu kolektivnih interesa, te na takvu zaštitu nisu ovlašteni pojedinci (koji su, istina, mogli pokrenuti kao fizičke osobe također tužbe za utvrđenje ništavosti i isplatu), te samo utvrđenje povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, osim u dijelu obveze tuženika da se u budućnosti suzdrži od istog ili sličnog protupravnog ponašanja u odnosu na sve potrošače, ne bi imalo smisla ukoliko se pojedinim potrošačima obuhvaćenim tom odredbom ne bi dala mogućnost nadoknade onoga što su platili u ispunjenju tako ništave odredbe.
28. U svrhu utvrđenja spornog iznosa koji potražuje tužitelji na ime preplaćene obveze izveden je dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Koraljki Cesarec Noršić, dipl. oec. koja je imala zadatak utvrditi razliku između iznosa koji je tužitelj uplatio tuženiku zbog porasta tečaja CHF kojeg je primjenjivao tuženik u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj tuženiku platio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita. Vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj na ime razlike u tečaju više platio iznos od 746,42 eura.
29. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je pravilno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Koraljke Cesarec Noršić, dipl. oec. obzirom da je isti dan stručno te sukladno pravilima struke te je vještak odgovorio na sve prigovore tuženika tako da tuženik nakon pisanog očitovanja vještaka na istaknute prigovore u podnesku od 7. svibnja 2024. tuženik nije imao daljih prigovora. Kako je sud prvog stupnja pravilno zaključio tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun su pravne prirode i njihova neosnovanost je već utvrđena u postupku Potrošač pa stoga žalbeni navodi u tom pravcu nisu osnovani.
30. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da prilikom utvrđivanja visine potraživanja tužitelja nije niti trebao uzeti u obzir tzv. negativnu razliku tečaja (kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita) jer za to potraživanje tuženika ne postoji pravni osnov.
31. Naime, odredba članka 323. stavka 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja ili isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike, odnosno u konkretnom slučaju ne postoji osnov da se za navedene negativne razlike u iznosu od 305,88 eura umanji po tužitelju preplaćeni iznos, ili da se odbije tužiteljev zahtjev za isplatu preplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Osim toga, kako tuženik tijekom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, kraj činjenice da hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj to sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja uslijed čega su žalbeni navodi žalitelja istaknuti u tom pravcu neosnovani.
32. Pri tome, valja navesti da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. izrazio pravno shvaćanje prema kojem u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita. pa je stoga neosnovano pozivanje tuženika na presude Županijskih sudova koje su donesene prije citirane presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. prosinca 2023.
33. Valja reći da je pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12.) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.
34. U odnosu na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare valja istaknuti da je prvostupanjski sud i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je, kao neosnovan, odbio taj prigovor tuženika. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva koji se odnose na valutnu klauzulu počinje teći 14. lipnja 2018., od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 14. ožujka 2023. pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila.
35. U odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem prigovara zaključku suda o ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli ističući da je ugovaranje takve ugovorne odredbe dopušteno odredbom članka 22. stavka 1. ZOO-a, čime zapravo, sadržajno, ukazuje da su ove sporne ugovorne odredbe isključenje od primjene Direktive 93/13 jer da se radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe članka 22. stavka 1. ZOO-a, kao dispozitivnoj odredbi koja se primjenjuje automatski , valja istaknuti da je ovaj žalbeni navod žalitelja neosnovan i da po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda takav zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, nije u suprotnosti ni sa pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Europskog suda za ljudska prava broj: EU C-81/2019 od 9. srpnja 2020. (predmet [obrt]), koje pravno shvaćanje je ovaj drugostupanjski sud, sukladno odredbi članka 365. ZPP-a, imao na umu kada je odlučivao u ovom žalbenom razlogu žalitelja. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni ugovor o kreditu u čl. 8. st. 3. sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u članka 22. stavka 1. ZOO-a niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije je u navedenoj odluci izrazio pravno shvaćanje da izraz iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u presudi EU od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO-a. Posljedično tome, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa posljedično tome valja zaključiti da je žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.
36. Naime, u konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Test poštenosti ugovorne odredbe kojim je ugovoren švicarski franak kao valuta za koju je vezana glavnica kredita proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači - korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi ta odredba imala za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac - banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporna odredba Ugovora o kreditu nije bila ni jasna ni lako razumljiva, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnoj odredbi, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.
35. Sud prvog stupnja je pravilno odredio zakonske zatezne kamate na utuženi iznos počam od 2005. godine utvrđujući da je tuženik nesvjestan stjecatelj. Naime, na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, primjenjuje se nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije. U presudi F. G. N. i A. M. P. M. protiv C. B. i B. B. V. A. S. u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
37. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima prema odluci tuženika nepoštena, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno članku 1086. ZOO-a.
38. Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu pod točkom 1. i 2. i presuditi kao u izreci presude.
39. Međutim, osnovano tuženik u žalbi navodi da je sud prvog stupnja nepravilno odredio troškove postupka obzirom da je imajući u vidu da je na ročištu održanom 29. studenog 2023. sud utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 743,25 eura to je nepravilno sud svaku radnju tužitelja obračunao po 100 bodova obzirom da je prema Tbr.7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23., dalje: Tarifa) valjalo svaku radnju obračunati po 75 bodova. Tako je tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe od 75 bodova (Tbr. 7/1), podnesaka od 22. lipnja 2023., 8. travnja 2024. i 13. svibnja 2024. u iznosu po 75 bodova za svaki (Tbr. 8/1), zastupanja na ročištima održanim 29. studenog 2023. i 2. srpnja 2024. u iznosu od po 75 bodova (Tbr. 9/1.) te pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9/3). Uz vrijednost boda od 2,00 eura i 25 % PDV u iznosu od 250,00 eura trošak tužitelja iznosi 1.250,00 eura. Kada se navedenom trošku doda trošak vještačenja u iznosu od 331,81 euro i plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura to je tužitelju valjalo dosuditi ukupan trošak u iznosu od 1.634,90 eura.
40. Na žalbene navode valja reći da je prema Tbr. 50. Tarife vrijednost boda određena u iznosu od 15,00 kuna / 1,99 eura, obzirom da je Tbr. 48. stavkom 1. Tarife određeno da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade, a stavkom 2. istog tarifnog broja da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku naplate odvjetničke nagrade, dok je stavkom 3. određeno da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, slijedom čega je pravilnom primjenom te odredbe visinu troškova valjalo odrediti prema vrijednosti boda od 2,00 eura. Također neosnovani su žalbeni navodi prema kojim tužitelju ne pripada trošak objave presude obzirom da na navedeni trošak tužitelj ima pravo sukladno Tbr. 9/3. Tarife.
41. Imajući u vidu da je tužitelju prvostupanjskom presudom dosuđen trošak postupka u iznosu od 2.009,90 eura, to je temeljem odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a valjalo potvrditi odluku o troškovima postupka pod točkom II. izreke za iznos od 1.634,90 eura a temeljem odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a preinačiti za iznos od 375,00 eura i za taj dio odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka.
42. Kako je tužitelj sa žalbom uspio u neznatnom dijelu sporednog potraživanja to istom nije dosuđen trošak sastava žalbe.
U Zagrebu 19. studenoga 2024.
Predsjednica vijeća
Roberta Pandža
