Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3335/2021-6

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Vlaste Feuš kao predsjednice vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tomislava Aralice, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ER iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, Jurja Dalmatinca Matejeva 4, protiv tuženika Erste & Steiermaerkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, poslovni broj P-2711/2019-53 od 23. kolovoza 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 19. studenog 2024.

r i j e š i o  j e

I Prihvaća se žalba tuženika i ukida presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, poslovni broj P-2711/2019-53 od 23. kolovoza 2021., te se predmet vraća istom sudu na ponovni postupak.

II Ostavlja se da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 2402006-1031262160/51401652-5103717584, sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 30. listopada 2007. (u daljnjem tekstu ugovor o kreditu) ništetan te kao takav da ne proizvodi pravni učinak pa je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 691.860,97 kn zajedno sa zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci prvostupanjske presude (točka I izreke). Nadalje naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 188.590,00 kn sa zateznim kamatama pobliže određenim u izreci prvostupanjske presude (točka II izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za utvrđenje postojanja potraživanja tuženika prema tužiteljici u iznosu od 441.827,07 kn (točka III izreke).

2. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog prijeboja istaknut po tuženiku.

3. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da sud drugog stupnja odbije tužbeni zahtjev u cijelosti odnosno da istu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je ugovor o kreditu ništetan kao i zahtjev za isplatu iznosa koji je tužiteljica isplatila tuženiku temeljem ništetnog ugovora.

6. Pošavši od utvrđenja da je tužiteljica kao korisnik kredita dana 30. listopada 2007. sa tuženikom sklopila ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju tražbine temeljem kojeg je osnovano fiducijalno vlasništvo na nekretnini tužiteljice, da je tužiteljica s tuženikom sklopila i dodatak ugovora o kreditu dana 13. siječnja 2016. kojim je izvršena konverzija istog, da navedeni dodatak nije relevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari budući isti nije predmet spora jer tužiteljica nije tražila utvrđenje ništetnosti dodatka ugovoru o kreditu već ništetnost ugovora o kreditu zaključenog 30. listopada 2007. do konverzije izvršene dana 13. siječnja 2016., da su odredbe ugovora o kreditu ovisne isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez da su istovremeno precizno određeni uvjeti pod kojima se zaključuje predmetni ugovor osobito uvjeti o promjenjivosti i referentnoj stopi za koju se veže promjena, te valutnu klauzulu, da iste uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača uslijed kojih dolazi do situacije da vjerovnik ovdje tuženik jednostrano određuje obveze dužnika, koju potrošač ne može predvidjeti niti provjeriti jer nema za to nikakvih kriterija iz kojih razloga potrošač niti nije prigovorio povećanju kamatne stope niti zatražio okončanje ugovornog odnosa jer isti nije mogao znati zašto su posljedice potpisanog predmetnog ugovora takve, osobito kod kamatne stope i valutne klauzule, da je tužiteljici trebalo pojasniti, obzirom na okolnost nerazumljivosti odredaba predmetnog ugovora i pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti joj, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe, koji jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se odredbe predmetnog ugovora tako sastavljaju da se neke i mogu mijenjati, da je tuženik na taj način izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice) na cijenu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 u daljnjem tekstu: ZOO-a), jer su neizvjesne posljedice odredaba tog ugovora osobito iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti tuženiku unesene samo od strane tuženika na koje tužiteljica nije mogla utjecati s obzirom da se o pojedinačnim odredbama ugovora nije pregovaralo, niti su u predmetnom ugovoru navedeni parametri za promjenama odredaba tog ugovora niti metoda izračuna glavnice, tečajne razlike niti kamate, što sve čini predmetni ugovor suprotnu načelu savjesnosti i poštenja sud prvog stupnja utvrdio je da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne te da tužiteljica ima pravo na povrat naplaćenih iznosa temeljem čl. 1111. i čl. 1115. ZOO jer je tuženik iste stekao bez osnove. Stoga sud prvog stupnja prihvaća zahtjev tužiteljice te joj, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka, dosuđuje iznos 691.860,97 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. Navodi tuženika o eventualnim nedostacima vezanim za subjektivne ili objektivne nepristranosti suda to tim više što isti u žalbi niti ne navodi da bi uredujući prvostupanjski ili drugostupanjski sudac u ovoj pravnoj stvari imao (ili njemu bliska osoba) kredit sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u CHF ukazuju se neosnovanim.

8. U žalbenoj fazi, kao i tijekom prvostupanjskog postupka sporno je da li je ugovor o kreditu ništetan, je li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu, a kojim je izvršena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015.), nakon što je tužiteljica dobrovoljno prihvatila izračun konverzije riješeni svi sporni odnosi između tužiteljice i tuženika u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16.) kojim je regulirana konverzija kredita ugovorenih u CHF u protuvrijednosti kuna ili tužiteljica, unatoč konverziji, ima pravo i na daljnje obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih preplaćenih iznosa od trenutka sklapanja glavnog ugovora odnosno svih plaćenih iznosa temeljem ugovora o kreditu.

9. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu u žalbi ukazuje tuženik. Pobijana presuda ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati obzirom proturječi sama sebi i razlozima presude te jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da odredba čl. 502.a, čl. 502.b i čl. 502.c ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Stoga su neodlučna razmatranja žalbe tuženika kojim osporava pravilnost pozivanje prvostupanjskog suda na presude donesene u kolektivnim sporovima i to na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. te presudu Visokog trgovačkog suda broje Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđenu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. kojom je utvrđeno da su u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine između ostalih i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih odredbi ZZP i ZPP. Međutim izostalo je bilo kakvo obrazloženje zašto sud smatra da ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezane za CHF dovodi do ništetnosti cjelokupnog ugovora o kredita pa se u tom dijelu presuda ne može ispitati.

11. Isto tako nije jasno jer sud niti za to svoje utvrđenje ne daje nikakve razloge zašto smatra da, kad već prihvaća zahtjev tužiteljice za vračanje svih uplaćenih iznosa koje je ista uplatila tuženiku temeljem ništetnog ugovora, da zahtjev tuženika (s obzirom da utvrđuje da je cijeli ugovor o kreditu ništetan) na utvrđenje postojanja tražbine tuženika prema tužiteljici s naslova tog istog ništetnog ugovora nije osnovano a imajući u vidu da je odredbom čl. 323. st.1. ZOO kao pravna posljedica ništetnosti propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da je tužiteljica primila iznos odobrenog kredita sukladno ugovoru o kreditu.

12. Pogrešan je i pravni stav prvostupanjskog suda da činjenica zaključenje dodatka ugovora nije relevantna činjenica za odlučivanje o osnovanosti zahtjeva tužiteljice u ovoj pravnoj stvari i to iz razloga jer tužiteljica nije u ovoj pravnoj stvari tražila utvrđenje ništetnosti dodatka ugovora ugovoru o kreditu već ništetnost samog ugovora o kreditu. Naime, između stranaka tijekom postupka upravo je sporno pitanje da li su sklapanjem dodatka ugovora o kreditu, a kojim je izvršena konverzija, nakon što je tužiteljica dobrovoljno prihvatila izračun konverzije, riješeni svi sporni odnosi između tužiteljice i tuženika u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju ili tužiteljica, unatoč konverziji, ima pravo i na daljnje obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih preplaćenih iznosa od trenutka sklapanja glavnog ugovora odnosno svih plaćenih iznosa temeljem ugovora o kreditu. Stoga nije uopće odlučno što tužiteljica ne predlaže da sud dodatak ugovora o kreditu utvrdi ništetnim. Zbog izostanka odgovora na navedeno sporno pitanje odnosno izostanak razloga o ocjeni prigovora tuženika u tom pogledu presudu nije moguće ispitati.

13. Pri tome valja reći da su stranke nesporno sklopile dodatak ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF i izvršile konverziju kredita. Konverzije takvih kredita sklapale su se u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK, a koji propisuje da se svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije, osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, trebaju iskoristiti u korist potrošača i to za ispunjenje njegovih ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Dakle ukoliko su stranke izvršile konverziju na naprijed navedeni način, a što je sud prvog stupnja propustio utvrditi, u obračun konverzije bili su uzeti iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valutne klauzule u CHF i te isplate obračunate i iskorištene za ispunjenje obveza potrošača (u konkretnom slučaju tužiteljice) prema tom dodatku, a eventualna utvrđena preplata iskorištena je za ispunjenje budućih tužiteljičinih anuiteta u EUR. Stoga prilikom odlučivanja o osnovanosti kondikcijskog zahtjeva za isplatu sud mora uzeti u obziri i naprijed navedene činjenice koje se mogu utvrditi vještačenjem.

14. Slijedom navedenog i činjenično stanje odlučno za pravilno presuđenje ove pravne stvari ostalo je nepotpuno utvrđeno.

15. Pri tome valja napomenuti i da je u Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., kojim ukida nižestupanjske odluke u istovjetnom postupku, izraženo pravno shvaćanje da će u ponovljenom postupku biti potrebno provesti financijsko vještačenje radi utvrđenja koji bi iznos korisniku kredita pripadao temeljem nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i taj iznos staviti u omjer sa dobivenim iznosom temeljem provedene konverzije te nakon toga odlučiti u konkretnom slučaju o zahtjevu tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu a u odluci poslovni broj Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. pravno shvaćanje da za nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovornih kamata iz izvornog Ugovora o kreditu potrošač nakon zaključenog Dodatka nije vezan, jer se smatra kao da te nepoštene odredbe nikad nije niti bilo te je zamijenjena odredbama Dodatka, kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR te da pri tome treba imati u vidu da je u obračun konverzije uzeto sve plaćano na ime otplate obroka ili anuiteta kredita (izuzev zateznih kamata plaćenih zbog kašnjenja dužnika s uplatama te izuzev plaćenih naknada i troškova), pa tako i preplaćene razlike utvrđene i dosuđene pobijanom presudom, a sve na način i pod uvjetima kako je određeno specijalnim propisom - ZID ZPK/15 odnosno da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO. 16. Slijedom navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP i čl. 370. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet sudu prvog stupanja na ponovno suđenje.

17. Kako je ukinuta odluka o glavnom zahtjevu valjalo je ukinuti i odluku o naknadi troškova postupka.

18. U nastavku postupka prvostupanjski sud će otkloniti postupovne povrede ukazane ovim rješenjem, utvrditi što je predmet postupka, saslušati vještaka te po potrebi dati u zadatak vještaku da izradi dopunu nalaza i mišljenje sukladno citiranim odlukama Vrhovnog suda RH te će tek nakon toga ocjenom svih provedenih dokaza donijeti novu odluku, za svoja utvrđenja dati valjane razloge pri čemu će voditi računa i o ostalim žalbenim navodima žalitelja.

19. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 19. studenog 2024.

Predsjednik vijeća:

Vlasta Feuš