REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-248/2023-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tihomir Boćkai, odvjetnik u Puli, protiv tuženice Republika Hrvatska-Ministarstvo obrane, OIB 66486182714, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 418/2018-2 od 10. studenoga 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-69/2017 od 8. prosinca 2017., u sjednici održanoj 19. studenoga 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-418/2018- 2 od 10. studenoga 2020. i predmet vraća sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju isplati 62.945,71 kn sa zateznim kamatama, kako je pobliže navedeno u izreci i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 33.776,50 kn.

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev.

3. Ovaj sud rješenjem poslovni broj Revd 645/2021-2 od 13. travnja 2022., dopustio je tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja: „Da li se jednokratno dežurstvo propisano čl. 128. Službovnika oružanih snaga vrednuje kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je protiv navedene presude podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu, a podredno da istu ukine i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe, za isplatu naknade plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom za vrijeme dežurstva u razdoblju od listopada 2006. do travnja 2009. sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

9. Uz utvrđenja da je tužitelj u navedenom razdoblju bio zaposlen kod tuženice kao djelatna vojna osoba te je radio u dežurstvu od 24 sata po dva puta mjesečno, ali nikada nije iskoristio onaj broj slobodnih dana koji bi ga u pravilu pripadao na ime odrađenog dežurstva, prvostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 14. i čl. 97. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09 - dalje: ZSOSRH), čl. 5. st. 1., čl. 42., čl. 45., čl. 47., čl. 84. i čl. 92. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 68/05 i 94/09 - dalje: ZR) i čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04, 141/04, 150/04 i 93/08 - dalje: KU) prihvaća tužbeni zahtjev u bitnom s obrazloženjem:

- da za ovakvu vrstu dežurstva, sukladno naprijed navedenim zakonskim odredbama tužitelju pripada naknada za prekovremeni rad, jer pravo tužitelja na naknadu za obavljeni prekovremeni rad proizlazi i iz instituta takvog rada koji je uređen odredbama čl. 7. i čl. 92. ZR-a te da je i odredbom čl. 14. ZSOSRH izjednačen status djelatnih vojnih osoba sa statusom državnih službenika i namještenika u odnosu na sva pitanja koje taj Zakon nije uredio niti su uređeni propisima donesenim na temelju tog Zakona tako i u odnosu na prekovremeni rad;

- da je tužitelj svoj posao obavljao kao redovni rad koji je trajao 8 sati, a kroz vrijeme dežurstva 24 sata po jedan dan od 8,00 sati ujutro do 8,00 sati drugi dan ujutro te da se taj rad obavljao noću, subotom, nedjelom i blagdanom koji rad njemu nije naknađen u cijelosti;

- da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je tužitelju manje isplaćena plaća za 904 prekovremena sata od kojih je koristio 224 slobodna sata, te je ostalo neisplaćeno 680 ostvarenih sati (i to za rad noću 352, subotom 80, nedjeljom 216 i blagdanom 8 sati), što predstavlja iznos od 62.945,72 kn koji iznos da tužitelju za 24- satna dežurstva pripada za svih 24 sata dežurstva kao vrijeme provedeno na radu za koje se ostvaruje pravo na naknadu plaće za prekovremeni rad bez umanjenja za vrijeme odmora tužitelja od osam sati;

- da tuženica, koja je kao poslodavac bila u obvezi odgovarajućom organizacijom službe omogućiti svojim djelatnicima preraspodjelu radnog vremena, što nije učinila te da je dežurstvo tužitelja predviđeno kao poseban uvjet rada vezan za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća gdje je on i dužan raditi po zapovjedi svog nadređenog (pismenim koje su postojale u konkretnom slučaju i usmenim koje nije mogao odbiti);

- da tužitelj ne može snositi posljedice propusta tuženice u svezi organizacije rada pa kako je rad po tužitelju obavljen, a nije mu isplaćena naknada za prekovremeni rad niti mu je isplaćen dodatak za dežurstvo niti je pitanje dežurstva u spornom razdoblju bilo regulirano posebnim propisom, dok tuženica nije dokazala da je tužitelj koristio 8 sati odmora posljedično čemu da svaki rad tužitelja kod tuženice u utuženom razdoblju preko redovnog rada (u trajanju od 8 sati) smatra prekovremenim radom;

- da je na tuženici teret dokazivanja činjenice kada (u kojem vremenu) je tužitelj koristio odmor („koliko tijekom noći, koliko tijekom dana, koliko u dane blagdana, neradnih dana i dr.“), na koju okolnost nije predloženo izvođenje dokaza financijskog vještačenja, ali da tužena svakako nije dokazala da je tužitelj koristio 8 sati odmora.

10. Drugostupanjski sud preinačava prvostupanjsku presudu i odbija tužbeni zahtjev u bitnom s obrazloženjem:

- da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja jer je teret dokaza činjenice koliki je broj prekovremenih sati tužitelj točno odradio (kada se nije odmarao) dakle obima obavljenog prekovremenog rada odnosno osnovanosti utužene tražbine na tužitelju s obzirom na shvaćanje revizijskog suda izraženog u odluci broj Revr-1766/14-2 od 8. veljače 2017. kojom su ukinute ranije donesene odluke u ovom postupku uz obrazloženje „da nije životno prihvatljivo da se u opisanoj situaciji svih dvadeset i četiri sata dnevno ocjenjuju kao prekovremeni rad“, odnosno da se tako provedeno vrijeme izvan stvarno određenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, zbog čega se ni prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata;

- da je iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka proizlazi da se tužitelj tijekom 24 sata dežurstva i odmarao, ali ne osam sati u komadu već eventualno najviše tri sata i nikada u točno određenom vremenu, dakle da u tom razdoblju, niti po tvrdnjama tužitelja, isti nije stvarno radio slijedom čega da je neprihvatljiv stav suda prvog stupnja da je u tom razdoblju tužitelj prekovremeno radio;

- da tužitelj tijekom postupka nije dokazao niti visinu izgubljene zarade računajući prekovremeni rad umanjen za vrijeme odmora od osam sati sukladno navedenoj ukidnoj odluci revizijskog suda niti je dokazao obim obavljenog faktičnog rada u dijelu vremena dežurstva za koji taj sud smatra kao vrijeme odmora od 8 sati, niti visinu tako izgubljene zarade.

11. U ovoj pravnoj stvari treba poći od činjenice da se u konkretnom slučaju ne radi o višednevnim uzastopnim dežurstvima već o dežurstvima na koje je tužitelj upućivan dva puta mjesečno po 24 sata u razdoblju od listopada 2006. do travnja 2009.

12. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojeg je dopuštena revizija u ovom stupnju postupka sporno je kako se po pitanju redovnog i prekovremenog rada vrednuje jednokratno dežurstvo propisano čl. 128. Službovnika oružanih snaga.

13. Službovnikom oružanih snaga Republike Hrvatske iz 1992. i 1993. regulirana su temeljna načela i ustrojstvo oružanih snaga (koji propis je u cijelosti stavljen izvan tek danom stupanja na snagu Pravilnika o službi u Oružanim snagama 4. kolovoza 2009.). Upravo njime je i propisano da dežurstvo traje 24 sata. Glavom IV Službovnika normiran je rad i unutarnja služba u oružanim snagama, te je toč. 108. propisano da se rad organizira unutar petodnevnog radnog tjedna, a unutarnja služba radi neprekidno. Toč. 125. određeno je da unutarnja služba obuhvaća, dežurstvenu službu, redarsku službu, stražarsku službu, prijavnu i protupožarnu službu. Nadalje, toč. 128. propisano je da dežurstvo u pravilu traje 24 sata, a osoba koja je predala dužnost dežurnog oslobađa se svih obveza idućih 24 sata, istom točkom Službovnika je određeno da se za dežurstva dodjeljuje posebna novčana naknada.

14. Toč. 128. Službovnika Oružanih snaga „Dežurstvo je funkcija unutarnje službe i istodobno operativna funkcija - funkcija rukovođenja i zapovijedanja.“ (…); „Dežurstvo traje, u pravilu, 24 sata. Osoba koja je predala dužnost dežurnoga oslobađa se svih obveza sljedeća 24 sata.“ (…).

15. U vremenskom periodu do 31. srpnja 2007. bio je na snazi ZSOSRH („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03 i 136/04) koji je u čl. 97. st. 1. toč. 5. izričito propisivao da se kao rad dulji od punog radnog vremena smatra i rad tijekom dežurstva i slične dužnosti, a st. 5. da djelatnoj vojnoj osobi pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima, koje pravo mu ne pripada jedino ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena i ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća.

16. Izmjenama i dopuna ZSOSRH-a („Narodne novine“, broj 76/07) koji je stupio na snagu 31. srpnja 2007. pitanje rada u dežurstvu regulirano je na drugačiji način, jer je naime brisana u čl. 97. st. 1. toč. 5., dok je st. 6. izmijenjen na način da je navedeno da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena, te je dodan st. 7. kojim je propisano da se dežurstvo kao rad dulji od redovnog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom uređuje rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, dok će se dodaci za dežurstvo urediti posebnim propisima. No, takav posebni propis, kojim se uređuje pitanje plaćanja naknade za dežurstvo, sve do donošenja Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću („Narodne novine“, broj 118/09) koji je stupio na snagu 1. listopada 2009., nije donijet.

17. Dakle, sve do 1. listopada 2009. usprkos izloženom normativnom uređenju ZSOSRH-a (pa i Službovnika oružanih snaga) da djelatnoj vojnoj osobi pripada novčana naknada za rad duži od propisanog redovnog radnog vremena, visina te naknade nije bila uređena, a ZSOSRH-a u čl. 14. upućuje na primjenu općih propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu sa njima.

18. O pitanju dežurstva propisanog čl. 128. Službovnika oružanih snaga, ovaj sud je izrazi shvaćanje u odlukama Revr-67/13, Revr-1861/14, Rev-4995/2019 i Rev-82/2022 da se u slučaju dežurstva propisanog čl. 128. Službovnika oružanih snaga, koje u pravilu traje dvadeset četiri sata, svih dvadeset četiri sata priznaje kao vrijeme provedeno na radu, nakon čega se dežurni za dvadeset četiri sata oslobađa svih obveza za dvadeset četiri sata. To je ujedno i odgovor na postavljeno pitanje.

19. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da tužitelj nije obavljalo službu dežurstva višednevno uzastopno nego po jedan dan u trajanju od 24 sata to takav prekovremeni rad tužitelja ima karakteristiku pojedinačnih 24-satnih dežurstava iz toč. 128. Službovnika, te za pojedinačna 24-satna dežurstava svih 24 sata se priznaje kao vrijeme provedeno na radu.

20. Slijedom navedenog, drugostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo uvažavanjem žalbe tuženice i preinačavanjem prvostupanjske odluke.

21. Zbog pogrešnog pravnog pristupa u postupku koji je prethodio reviziji, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a trebalo je ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

22. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 19. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa