REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Kž–19/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dragane Kos Milevoj kao predsjednice vijeća te Zdravka Garića kao i Dolores Peruško, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Natali Udovičić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog PJ i dr., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 1. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika PJ podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, od 23. listopada 2023., broj K- 1064/2019-15, u sjednici održanoj 19. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Žalba optuženog PJ odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Splitu, od 23. listopada 2023., broj K-1064/2019-15, optuženi TJ proglašen je krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 1. i 2. KZ/11. te je, na temelju članka 227. stavka 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, a na temelju članka 56. stavaka KZ/11, izrečena mu je uvjetna osuda kojom je određeno da kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku od 2 (dvije) godine ne počini neko novo kazneno djelo, računajući od pravomoćnosti presude.

1.1. Istom presudom presudom optuženi CJ proglašen je krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 1. KZ/11. te je, na temelju tog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, a na temelju članka 56. stavaka KZ/11, izrečena mu je uvjetna osuda kojom je određeno da kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku od 3 (tri) godine ne počini neko novo kazneno djelo, računajući od pravomoćnosti presude.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda RH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22, dalje: ZKP/08), optuženi PJ i optuženi CJ dužni su solidarno snositi troškove postupka u ukupnom iznosu od 477,80 € ili 3600,00 kn, od čega iznos od 2000,00 kn predstavlja trošak provođenja prometnotehničkog vještačenja, iznos od 1600,00 kn trošak sudskomedicinskog vještačenja, a pored toga svaki optuženik je dužan snositi i paušalni trošak u iznosu od po 100,00 € ili 753,45 kn.

2. Žalbu protiv te presude podnio je optuženi TJ, putem branitelja Željka Vrdoljaka iz odvjetničkog društva Ljubičić – Vrdoljak & partneri u Splitu, „zbog svih razlog iz članka 467. st.1. ZKP-a, odnosno zbog bitne povrede odredbi kaznenog postupka.” Predlaže “ da se ova žalba prihvati, osporena presuda preinači na način da se okrivljeni oslobodi, podredno, neka se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak..”

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola.

5. O sjednici drugostupanjskog vijeća, na temelju članka 475. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda RH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22 i 36/24, dalje: ZKP), izviješteni su na njihovo traženje optuženi TJ i njegov branitelj, odvjetnik Željko Vrdoljak te državni odvjetnik. Sjednici vijeća iako su uredno izviješteni nisu pristupili državni odvjetnik, optuženi TJ i njegov branitelj, odvjetnik Željko Vrdoljak, pa je ista održana u njihovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavka 3. ZKP-a.

6. Žalba nije osnovana.

7. Žalitelj, kao jednu od osnova pobijanja, ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP, smatrajući da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, „posebice nema razloga ili su ti razlozi nejasni i proturječni glede (ne) utvrđene inkriminacije, obrazloženje presude svodi se na citiranje izvedenih dokaza, bez valjane analize istih i bez valjanih zaključaka poglavito u odnosu na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka prometno tehničke struke dipl. ing. Ive Filipovića, čije zaključke sud I stupnja prihvaća u cijelosti, no utvrđenje vještaka pogrešno tumači.“

7.1. Nasuprot navedenom, obrazloženje pobijane presude sadrži dostatne, razumljive i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, bez proturječja, time da je prvostupanjski sud, posebno kod analize i ocjene nalaza i mišljenja vještaka prometno tehničke struke dipl. ing. Ive Filipovića iznio detaljne, mnogobrojne i iscrpne razloge na temelju kojih je utvrdio činjenice u pogledu dinamike predmetne prometne nesreće i na temelju kojih je to vještačenje prihvatio kao pouzdan dokaz za utvrđenje relevantnih činjenica, slijedom čega nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci počinio navedene vidove bitne postupovne povrede. Naime, nakon što je u bitnome iznio sadržaj svih relevantnih dokaza, prvostupanjski je sud dostatno analizirao svu dokaznu građu pri čemu je dovodio nalaz i mišljenje vještaka u vezu s ostalim provedenim dokazima, a potom dao jasne i nedvosmislene razloge zbog kojih je nalaz i mišljenje i druge dokaze na kojima se temelji mišljenje vještaka prihvatio istinitim i vjerodostojnim, te zbog kojih nije povjerovao obrani optuženika PJ te iskazu svjedoka ZJ koji je iskazivao na liniji optuženikove obrane i njegovog prikaza kako se prije skretanja ulijevo zaustavio te da se u samo skretanje vozilom upustio nakon što se uvjerio da mu u susret iz suprotnog smjera ne nailazi niti jedno vozilo.

7.2. Stoga, pobijanom presudom nije počinjena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, a niti koja druga na koju je drugostupanjski sud, temeljem odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP-a, dužan paziti po službenoj dužnosti.

8. U okviru žalbene osnove zbog povrede kaznenog zakona (žalitelj se žali iz svih žalbenih razloga) optuženik TJ ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, što je rezultiralo donošenjem pogrešnih zaključaka u vezi postojanja odlučnih činjenica, a što je imalo za krajnju posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava.

8.1. Iz sadržaja istaknutih žalbenih navoda proizlazi da optuženik zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u prvostupanjskoj presudi. Ono, međutim ne opravdava žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona jer se postojanje povreda kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi sa stanovišta žalitelja bilo ispravno. Budući da je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon pravno označivši opisanu djelatnost optuženika PJ kao kazneno djelo iz članka 227. stavka 1. i 2. KZ/11., nije osnovana ni žalba ovog optuženika izjavljena zbog žalbene osnove iz članka 469. ZKP-a, a ni ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točka 2. ZKP-a nije utvrđeno da bi na štetu ovog optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

9. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (na nepotpuno se ne ukazuje u žalbi), optuženik TJ ističe kako iz rezultata dokaznog postupka, prije svega materijalnih tragova na mjestu prometne nesreće, njegove obrane, iskaza svjedoka ZJ te posebno iz rezultata prometnog vještačenja dipl. ing. Ive Filipovića, kojeg je prvostupanjski sud propustio pravilno protumačiti, proizlazi kako ovaj optuženik nije počinio predmetno kazneno djelo iz članka 227. stavka 1. i 2. KZ/11, koje je uzrokovano isključivo krivnjom optuženog CJ koje se kritični prigode svojim vozilom kolnikom kretao nepropisnom brzinom koja je dvostruko veća od one propisane prometnim znakom na konkretnom dijelu kolnika i k tome još u naseljenom mjestu, u blizini škole i crkve te na pješačkom prijelazu, time da je samo mjesto sraza praktički izvan kolnika, na nogostupu, što ukazuje kako je optuženi PJ gotovo izvršio namjeravanu radnju skretanja ulijevo. Osim toga, optuženik PJ inzistira da je kritične zgode u svemu postupio sukladno članku 57. stavku 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/2008, 48/2010, 74/2011, 80/2013, 158/2013,92/2014, 64/2015,108/2017–dalje ZOSPC).

9.1. Protivno izloženim žalbenim prigovorima prvostupanjski sud je pravilno ocijenio dinamiku nastanka ove prometne nesreće, sukladno, iskazu svjedoka IJ koji je bio suvozač u vozilu optuženika CJ i koji je jasno osjetio kada je optuženik CJ zakočio svojim vozilom zbog čega je pogledao naprijed te uočio vozilo koje im je presjeklo pravac kretanja zbog čega je optuženik CJ udario u to vozilo, i to u voznoj traci kojom se kretalo vozilo optuženog CJ, dakle desnoj gledajući iz njihovog pravca kretanja.

9.2. Na temelju pronađenih tragova, te oštećenja na vozilima, prometno-tehnički vještak dipl. ing. Ivo Filipović je ustanovio da su se vozila kojim su upravljali optuženi TJ i optuženi CJ sudarila na sudarnoj ravnini (Y-Y), položajno unutar ravnine (YYA1B1), pri naletnoj brzini vozila VW Golf VR6 kojim je upravljao CJ od 40 km/h, te vozila Audi A4 2.0 TDI kojim je upravljao TJ u skretanju na parkiralište pri brzini od 21 km/h.

9.3. Sukladno mišljenju prometno-tehničkog vještaka, vozači predmetnih vozila međusobno su se mogli uočiti na udaljenosti između njihovih vozila od 103 metra, nadalje, da je brzina kretanja vozila VW Golf VR6, kojim je upravljao CJ na poziciji reagiranja na kočenje (A0) iznosila je 104 km/h, dok je od početka faze kočenja pa do sudara prošlo 2,97 sekundi, kada se od sudarne ravnine unatrag na udaljenosti od 18 m nalazilo vozilo Audi A4 2.0 TDI, kojim je upravljao TJ, pa je najmanje rastojanje vozila iznosilo 103-29 m=85 m za koje je granična brzina kojom je optuženik CJ mogao izbjeći sudar iznosila 92 km/h, dakle da je svojim vozilom mogao kočenjem izbjeći sudar samo pri brzinama manjim od 92 km/h.

9.4. Prometno-tehnički vještak izričito je naveo kako tehnički nije moguće da je vozilo Audi A4 2.0 TDI, kojim je upravljao optuženi TJ bilo zaustavljeno i da je tek onda započelo sa skretanjem ulijevo s obzirom na efekte sudara. Uz to je za istaknuti i onaj dio nalaza i mišljenja prometno-tehničkog vještaka u kojem je isti naveo kako je neoprezno skretanje vozilom optuženika PJ na putanji (B0-B1) od 18 m, bilo rizično, a što je i sudar vozila potvrdio, dok je optuženik CJ s obzirom na ograničenje brzine od 50 km/h, vozio brzo, ali i da je pri velikoj vidljivosti s tehničko-sigurnosnog stajališta uvijek bolje i sigurnije propustiti vozilo koje je u vidnom polju.

9.5. Kada se imaju u vidu sva ova pravilna utvrđenja činjenica vezanih za mehanizam nastanka prometne nezgode, posebice sve radnje koje je poduzeo optuženik CJ, naletnu brzinu kao i oštećenja na predmetnim vozilima te efekte sudara prikazano u nalazu i mišljenju prometno-tehničkog vještaka, treba zaključiti da vozilo optuženog PJ prije skretanja u lijevo nije bilo zaustavljeno i da je on jasno i pravovremeno mogao uočiti vozilo optuženog CJ koje se kretalo nepropisnom brzinom iz suprotnog smjera zadržavajući smjer svojeg kretanja, ali je očito precijenio svoje mogućnosti i mogućnosti vozila kojim je upravljao smatrajući da će bez ikakve ugroze, odnosno bez propuštanja vozila kojim je upravljao CJ uspjeti skrenuti ulijevo, u čemu nije uspio zbog čega je s pravom sud prvog stupnja utvrdio i postojanje uzročne sveze između opisanog načina vožnje optuženog PJ kršenjem članka 57. stavka 2. ZOSPC.

9.6. Ovime se ujedno i otklanja prigovor žalitelja o postojanju svih onih drugi uvjeta koji su postojali, a na koje se ukazuje u žalbi i dovodi se u vezu s nepropisnom vožnjom optuženog CJ koji doista nisu imali nikakvog utjecaja na predmetnu prometnu nesreću. Iz ukupnog ponašanja optuženika CJ kao sudionika u prometu ne može se prihvatiti žaliteljeva ocjena da je taj optuženik grubo i bezobzirno kršio inkriminirani prometni propis (a žalbom mu se imputira i kršenje drugih propisa) i da je zbog toga isključivo on odgovoran za predmetnu prometnu nesreću. Da bi se kršenje prometnih propisa moglo označiti grubim i bezobzirnim, neophodno je da takvo konkretno kršenje relativno sigurno izaziva konkretnu opasnost u prometu na cestama, a u opisanoj situaciji koja proizlazi iz činjeničnog opisa, bez nepropisnog kretanja optuženog PJ, ipak nije bilo baš u takvom višem stupnju vjerojatnosti za očekivati da će doći do konkretne opasnosti.

9.7. I po nalaženju ovoga suda, prometno-tehnički vještak dipl. ing. Ivo Filipović odgovorio je stručno i objektivno na sva potrebna pitanja, vještačenje je temeljeno na objektivnim dokazima koji nisu osporavani te je dano prema pravilima struke, pa je stoga sud prvog stupnja ispravno postupio kada je to vještačenje prihvatio, a što je valjano i argumentirano obrazložio.

9.8. Iz izloženih razloga žalba optuženika PJ zbog utvrđenog činjeničnog stanja nije mogla biti prihvaćena

10. Nije u pravu optuženi TJ kada se žali zbog odluke o kaznenoj sankciji, premda ovaj žalbeni osnov u žalbi samo naznačuje (iz svih žalbenih razloga), bez dodatnog obrazloženja. Međutim, njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uvijek, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni (članak 478. ZKP/08).

10.1. Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

10.2. Zadatak suda se ne ograničava samo na kreiranje ostvarenog kaznenog djela iz zakonskog opisa, pravnih formulacija i činjeničnog učina. Sud mora izabrati vrstu i mjeru sankcije koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se, pri tome, ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo, a sud u svakom pojedinom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebne za pravilnu odluku o vrsti i mjeri kazne.

10.3. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

10.4. Prilikom odabira vrste i mjere kazne, prvostupanjski sud je optuženom TJ, kao olakotno, cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost, protek vremena od počinjenja kaznenog djela te da je otac četvero djece od kojih je jedno maloljetno, dok mu je otegotnom okolnošću cijenio alkoholiziranost u momentu prometne nesreće.

10.5. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne te je, vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne te o svrsi kažnjavanja, kaznom zatvora na koju je osuđen optuženik PJ u trajanju osam mjeseci i izrečenom uvjetnom osudom s rokom kušnje od dvije godine zbog postojanja visokog stupanja vjerojatnosti da i bez izvršenja kazne ovaj optuženik ubuduće neće činiti kaznena djela, i ovaj drugostupanjski sud stajališta da će se takvom sankcijom izraziti jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

10.6. Upravo odmjerenom kaznom optimalno će se ispuniti zahtjevi kako generalne, tako i specijalne prevencije.

11. S obzirom na navedeno, na temelju članka 482. ZKP-a odlučeno je kao u izreci.

U Puli – Pola 19. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

Dragana Kos Milevoj