REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Kž–409/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dragane Kos Milevoj, kao predsjednice vijeća te suca Zdravka Garića i Dolores Peruško, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Natali Udovičić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog EU, zbog kaznenog djela iz članka 233. stavka 2. u vezi stavka 1. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15, dalje u tekstu: KZ/11) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, od 7. lipnja 2023., broj: K-14/2018-71, u sjednici održanoj 19. studenog 2024., u prisutnosti u javnom dijelu zamjenika Županijskog državnog odvjetništva u Puli-Pola, Vlatka Ivandića te branitelja optuženika Davorina Zlatareka, odvjetnika iz Čakovca,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika u odnosu na kazneno djelo iz članka 233. stavka 1. KZ11., opisano pod toč. 1. izreke pobijane presude te kazneno djelo iz članka 248. KZ/11., opisano u oslobađajućem dijelu pobijane presude te djelomično i žalba optuženog EU u odnosu na kazneno djelo iz članka 233. stavka 1. KZ11., opisano pod toč. 1. izreke pobijane presude te se u odnosu na ta kaznena djela ukida prvostupanjska presuda i predmet vraća na ponovno suđenje sudu prvog stupnja.

II. Uslijed odluke pod I, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni u odnosu na kazneno djelo iz članka 279. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 52. stavka 1. KZ/11, za koje je optuženi EU proglašen krivim u toč. 2. izreke prvostupanjske presude na način da se optuženi EU za to kazneno djelo, na temelju članka 279. stavka 2. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci te mu se, na temelju članka 56. KZ/11, izriče uvjetna osuda tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

III. U ostalom dijelu odbija se žalba optuženog EU te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom i neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi EU proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv imovine – pronevjera iz članka 233. stavak 1. KZ, opisano pod točkom 1. izreke i kaznenog djela krivotvorenja – krivotvorenje službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavak 2. u vezi članka 1. i članka 52. KZ/11, opisano pod točkom 2. izreke, pa mu je za kazneno djelo iz članka 233. stavka 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 7 mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 279. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 9 mjeseci, nakon čega je uz primjenu članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 1 mjeseca, a na temelju članka 57. stavka 1. i 2. KZ/11 izrečena mu je djelomična uvjetna osuda tako da se od izrečene kazne zatvora izvršava 6 mjeseci, dok se dio kazne u trajanju od 7 mjeseci neće izvršiti ako optuženik u roku od 3 godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 77. stavak 1. KZ/11 u vezi sa člankom 560. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 - Odluka Ustavnog suda RH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 130/20 i 80/22; nadalje: ZKP/08) od optuženog EU oduzeta je imovinska korist koju je ostvario kaznenim djelom iz članka 233. stavka 1. KZ/11, u iznosu od 7.620,99 € / 57.420,32 kuna i to na način da je utvrđeno da iznos od 7.620,99 € / 57.420,32 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi EU ostvario kaznenim djelom iz članka 233. stavka 1. KZ/11., da je taj imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženom EU da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 7.620,99 €/ 57.420,32 kuna, u korist državnog proračuna Republike Hrvatske broj: HR12 10010051863000160, model HR64, poziv na broj odobrenja 6084-3783-1418, u roku od 90 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

1.2. Na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08 optuženi EU u cijelosti je oslobođen obveze naknade troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08.

2. Istom presudom optuženi EU je, na temelju članka 453. točka 3. ZKP/08., oslobođen od optužbe za kazneno djelo protiv gospodarstva - povreda obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11.

3. Protiv ove presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi EU. 3.1. Državni odvjetnik žali se zbog povrede kaznenog zakona (članak 467. točka 2. i članak 469. stavak 4. ZKP/08). te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 467. točka 3. i članak 470. stavak 2. ZKP/08), s prijedlogom da drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku presudu te predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje i odluku. Iz sadržaja žalbe, neovisno o prijedlogu kako postupiti s pobijanom presudom, vidljivo je da se državni odvjetnik žali samo u odnosu na odluku prvostupanjskog suda u pogledu kaznenog djela iz članka 233. stavka 1. KZ/11, opisanog pod točkom 1. izreke te kaznenog djela iz članka 248. stavka 1. KZ/11, opisanog pod točkom 3. izreke pobija ne presude.

3.2. Optuženi EU žali se putem branitelja Davorina Zlatareka, odvjetnika iz Čakovca, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni. Predlaže „da se pobijana presuda ukine radi mogućnosti ispravljanja počinjenih bitnih povreda, a nakon toga i pravilnog utvrđivanja odlučnih činjenica i nakon toga radi mogućnosti donošenja zakonite sudske odluke u ponovnom postupku.“. Zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

4. Odgovor na žalbu podnio je optuženi EU putem branitelja Davorina Zlatareka s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika vezano za činjenice koje se navode u toj žalbi odbije kao neosnovana.

5. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 - Odluka Ustavnog suda RH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 130/20, 80/22 i 36/24; koji se sada primjenjuje - nadalje: ZKP), spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola.

6. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika Županijskog državnog odvjetništva u Puli-Pola, Vlatka Ivandića, branitelja optuženika Davorina Zlatareka, a bez prisutnosti uredno obaviještenog optuženika EU, pa je sukladno odredbi članka 475. stavka 3. ZKP-a, sjednica vijeća održana bez njegove prisutnosti.

7. Žalba državnog odvjetnika u cijelosti je osnovana, dok je žalba optuženog EU osnovana samo u pogledu kaznenog djela iz članka 233. stavka 1. KZ/11.

8. Nije u pravu optuženi EU kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP-a, očito u odnosu na osuđujući dio pobijane presude, smatrajući da je izreka presude u tom dijelu nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji se iznose da su nejasni i „u najmanju ruku proturječni, a apsolutno postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude vezano uz sadržaj zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.“, a nije u pravu niti kada ističe žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, smatrajući da nije bilo dokaza za zaključak da je počinio kazneno djelo iz članka 233. stavka 1. KZ/11, te kazneno djelo iz članka 279. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11, odnosno da bi počinio bilo koje kazneno djelo za koje je proglašen krivim.

8.1. Naime, osim što na opisani način zapravo samo parafrazira zakonski tekst žalbene osnove iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP-a, ne nudeći nikakve konkretne razloge ili obrazloženje iznesenih tvrdnji, a ne čini to niti kada ističe žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, sadržajno se žalba u tim dijelovima odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer se pobija pravilnost i potpunost utvrđenih činjenica, o čemu će biti riječi nastavno kod obrazlaganja žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Nije u pravu niti državni odvjetnik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona u odnosu na kazneno djelo iz članka 233. stavka 1. KZ/11, opisano pod točkom 1. izreke, jer je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio odgovarajuću odredbu kaznenog zakona, a drugo je pitanje je li prvostupanjski sud u odnosu na to kazneno djelo pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, o čemu će biti riječi prilikom ocjene te žalbene osnove.

10. Prema tome, i po ocjeni ovog suda kao drugostupanjskog, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a niti povrede kaznenog zakona na koje se pozivaju žalitelji, niti se radi o bilo kojoj povredi kaznenog postupka ili kaznenog zakona iz članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

U odnosu na točku 1. izreke prvostupanjske presude

11. Državni odvjetnik i optuženi EU u odnosu na kazneno djelo pronevjere iz članka 233. stavka 1. KZ/11, žale se zbog pogrešno, a optuženi EU i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Državni odvjetnik u bitnom smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da je od ukupno inkriminiranog iznosa od 98.390,30 kuna/13.058,64 € optuženi EU pronevjerio iznos od 57.420,32 kuna/7.620,99 €, neopravdano otklanjajući njegovu odgovornost primjenom pravila „in dubio pro reo“ za iznos od 40.969,98 kuna/5.437,65 €, tvrdnjom kako se za taj iznos, zbog nepostojanja poslovne dokumentacije oštećene Udruge nije moglo utvrditi da ih je pronevjerio upravo optuženik, slijedom kojeg je tako pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenio kazneni zakon kada je optuženika proglasio krivim i osudio za kazneno djelo iz članka 233. stavka 1. KZ/11, umjesto za kvalificirani oblik tog kaznenog djela kako je optuženi EU i terećen optužnicom.

12.1. Nasuprot tome optuženi EU u bitnom smatra kako je sud propustio pravilno analizirati i ocijeniti provedene dokaze, temeljeći u najvećem dijelu ocjenu dokaza na mišljenju vještakinje za financijsko - knjigovodstveno vještačenje i činjenična utvrđenja na njenim zaključcima, a propuštajući pritom analizirati obranu optuženika samu za sebe i u odnosu na provedene dokaze, ukazujući kako iz provedenih dokaza proizlazi da je oštećena Udruga u inkriminiranom vremenskom razdoblju imala niz aktivnosti, putovanja, evenata i troškova koji su podmirivali iz sredstava koje je optuženik podigao s računa Udruge zbog čega je i pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako je optuženik sredstva podignuta s računa Udruge zadržavao za sebe oštetivši tako Udrugu za iznos od 98.390,30 kuna/13.058,64 €.

12.2. U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo pronevjere temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno da se ispravnom, potpunom i kritičkom ocjenom obrane optuženika, iskaza svjedoka TU, BU, ĐU, OU i RU te poslovne dokumentacije Udruge koja je pronađena pretragom stana optuženika, može doći do zaključka da je optuženik ipak pronevjerio novac Udruge koji je podigao s računa Udruge, doduše za sada u neutvrđenom iznosu, što se u nastavku pobliže obrazlaže.

12.3. Naime, ocjenjujući izvedene dokaze, sud je uzeo kao vjerodostojnu obranu optuženika da je netko drugi, a ne on iz prostorija Udruge uzeo poslovnu dokumentaciju nakon što mu je od siječnja 2014., onemogućen ulazak u prostorije Udruge, a omogućen drugim osobama, dok iskaze svjedoka OU i RU cijeni fragmentarno smatrajući da dokumentacija koju oni spominju u svojim iskazima nije poslovna dokumentacija, pa je u nedostatku drugih dokaza koji bi ukazivali na otuđenje dijela poslovne dokumentacije Udruge uz primjenu pravila in dubio pro reo zaključio kako se optuženik ne može teretiti da je prisvojio i iznos od 40.030,02 kuna, te da je i za taj iznos oštetio Udrugu. Pri tome prvostupanjski sud ne navodi uvjerljive razloge zbog kojih cijeni i prihvaća obranu optuženika te zašto smatra da dokumentacija koju spominje svjedok OU nije poslovna dokumentacija Udruge, a svjedok RU da se, kako je on naveo, radilo o notama, a ne o poslovnoj dokumentaciji. Osim toga sud propušta imati u vidu i cijeniti da su svjedoci TU, MU i ĐU jasno ukazali da su u prostorijama Udruge vidjeli poslovnu dokumentaciju, a isto tako valja naglasiti i da je kod optuženika pretragom njegovog doma, i to 7. srpnja 2015., dakle gotovo godinu i pol dana nakon što mu je prema njegovim tvrdnjama onemogućen ulazak u prostorije Udruge, pronađena poslovna dokumentacija Udruge veći dio koje je prema nalazu vještakinje za financijsko - knjigovodstveno vještačenje nevjerodostojna s aspekta te struke, što bi za sada upućivalo da je upravo optuženik poslovnu dokumentaciju Udruge uzeo iz prostorija Udruge, a moguće i da je tu dokumentaciju sve vrijeme držao kod sebe doma. Nadalje, sud ne daje nikakvo objašnjenje zašto bi netko drugi, osim optuženika, imao interes otuđiti samo dio dokumentacije, a također i da li je ta dokumentacija uopće i postojala jer nije jasno na koje se vremensko razdoblje odnosila i koji dokazi ukazuju na postojanje iste te pod kojim je okolnostima došlo do situacije da je dio dokumentacije pronađen kod optuženika. S pravom državni odvjetnik za sada ukazuje i na zaključak vještakinje za financijsko - knjigovodstveno vještačenje da je nelogično da su od poslovne dokumentacije Udruge dostavljene samo isplatnice za isplate naknada fizičkim osobama, a nisu dostavljene isplatnice za materijalne troškove, jer kada bi se stvarno vodila knjiga blagajne, logično bi bilo da bi dostavljene sve isplatnice, a ne samo parcijalno za određenu vrstu isplata.

12.4. Prvostupanjski sud bio je dužan obranu optuženika u cjelini te iskaze svih ispitanih svjedoka ocijeniti kako same za sebe tako i u svezi s ostalim dokazima, te na temelju takve ocjene dokaza izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. U konkretnom slučaju, sud nije dovoljno kritički i savjesno ocijenio obranu optuženika, a niti iskaze svjedoka u njihovoj međusobnoj povezanosti.

12.5. Kraj takvog stanja stvari, kada ova činjenice nije potpuno i pravilno utvrđena, nije bilo mjesta primjeni pravila in dubio pro reo, kako je to pravilo za sada pogrešno primijenio prvostupanjski sud.

13. I optuženi EU s pravom osporava činjenična utvrđenja suda u odnosu na onu poslovnu dokumentaciju Udruge na temelju koje je zaključio kako je optuženik na štetu Udruge prisvojio iznos od 57.420,32 kune. Zaključak suda o visini tog prisvojenog iznosa se u isključivoj mjeri temelji na mišljenju vještakinje za financijsko - knjigovodstveno vještačenje, dok je sud zanemario druge dokaze koji su za pojedina poslovna događanja ostavili dvojbenim pitanje jesu li doista poduzeta. Stoga žalitelj s pravom ističe da u postupku nije nedvojbeno utvrđeno da se svi računi koje je vještakinja imala u vidu ne temelje na poslovnim događajima poduzetim za potrebe Udruge.

13.1. Premda se osnovano može kritizirati načinu na koji su sastavljani računi na temelju kojih je vještakinja za financijsko - knjigovodstveno vještačenje utvrdila da je iznos od 57.420,32 kune optuženik podigao s žiro-računa Udruge na bankomatima koristeći kreditnu karticu Udruge koja mu je bila povjerena, ali ih nije koristio za potrebe Udruge, a niti je njihovo trošenje opravdao vjerodostojnom dokumentacijom u smislu odredbe članka 9. stavka 3. Uredba o računovodstvu neprofitnih organizacija (»Narodne novine«, br. 10/08., 7/09., 158/13., 1/14. i 44/14. – dalje Uredba), samo formalni nedostaci na koje je, bez konkretiziranja tih nedostataka, upozorio vještak nisu dovoljni za zaključak o počinjenju kaznenog djela iz članka 233. KZ/11., pa je obranu optuženog EU da su novčani iznosi podignuti s računa Udruge korištena za potrebe Udruge trebalo podrobnije razmotriti i povezati s ostalim dokazima.

13.2. Naime, iz odredbe članka 9. stavka 1. Uredbe proizlazi da se knjiženje i evidentiranje poslovnih događaja u poslovnim knjigama temelji na vjerodostojnim, istinitim, urednim i prethodno kontroliranim knjigovodstvenim ispravama, dok iz stavka 3. članka 9. Uredbe proizlazi da je isprava za knjiženje uredna kada se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena te da je vjerodostojna isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj.

13.3. To što neka isprava nema svojstvo knjigovodstvene isprave zbog nekog formalnog nedostatka iz članka 9. stavka 3. Uredbe, u smislu radnje počinjenja kaznenog djela iz članka 233. KZ/11, nije od odlučnog značaja kako to očito pogrešno smatra prvostupanjski sud. Čak nije od odlučnog značaja niti da li uopće postoji neka knjigovodstvena isprava, nego je od odlučnog značaja da li je u konkretnom slučaju novac podignut s računa Udruge namjenski potrošen za potrebe Udruge što se može dokazivati i drugim dokaznim sredstvima. Naravno da je vjerodostojna knjigovodstvena isprava vjerodostojan dokaz poslovnog događaja koji se navodi u toj ispravi i ona u pravilu isključuje potrebu dokazivanja tog poslovnog događaja drugim dokaznim sredstvima. Predmetne isprave koje su prema mišljenju vještakinje za financijsko - knjigovodstveno vještačenje nevjerodostojne jesu u konkretnom slučaju od značaja za zaključak o postojanju kaznenog djela iz članka 248. KZ/11.

13.4. U konkretnom slučaju optuženik u svojoj obrani navodi kako je novčana sredstva koja je podizao s računa Udruge trošio namjenski za potrebe Udruge, navodeći aktivnosti, pa tako na ime putnih troškova, eventa (10 do 20), hrane i pića, naknada voditeljima LU, ŽU i ČU, potrošni materijal i sl., a takvu njegovu obranu za sada potvrđuju i svjedoci.

13.5. Tako primjerice svjedok TU navodi kako su se iz sredstava Udruge plaćali voditelji, kupovale žice za instrumente, jedan kontrabas, jedan radio aparat, svjedok ŽU da je primao naknadu za uvježbavanje tamburaša, a tako i svjedok LU. Svjedok BU takođe je naveo kako je optuženik voditeljima davao gotov novac na ruke te da mu je poznato da je optuženik s računa Udruge podizao novac i kupovao namirnice za druženja i takmičenja, kojih je godišnje bilo maksimalno do 5, a svjedok FU da je kao kuhar, prilikom zajedničkih druženja, pripremao hranu, dok mu je namirnice donosio optuženik. Svjedok ZU u svom je iskazu naveo kako je Udruga trošila novac za kupnju instrumenata, za putovanja i za troškove zajedničkih druženja, za odjeću za nastupe članova Udruge, za naknadu voditeljima sekcija Udruge te za kupovinu darova za goste koji su sudjelovali na koncertima. Svjedok ĐU naveo je kako mu je optuženik EU dao novac koji je podigao u banci i zadužio ga da za njega kupi forinte kada su gostovali u Mađarskoj ali i da je kupovao namirnice za druženja koja su se održavala 7 do 8 puta godišnje.

13.6. Prema tome, u pravu je optuženik kada tvrdi da prvostupanjski sud za svako od spornih podizanja novčanih sredstava s računa Udruge nije temeljito razmotrio sve dokaze, zbog čega je činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo pronevjere, za sada i pogrešno, ali i nepotpuno utvrđeno.

14. U ponovljenom postupku, sud će cijeniti sve raspoložive dokaze (ne samo one koje je vještak uzeo u obzir) i potom donijeti vlastite zaključke jesu li postojali ili ne sporni poslovni događaji za potrebe Udruge. Osobito će pažljivo analizirati iskaze svjedoka u pogledu tih događaja kao i materijalnu dokumentaciju u spisu te ih dovoditi u vezu s dinamikom podizanja novca s računa Udruge, a svakako i visinom iznosa koji su podignuti uz odgovarajuće zaključke sve i do primjene pravila in dubio pro reo za pojedine poslovne događaje. S obzirom na obranu optuženog o učestalosti izdataka za potrebe Udruge potrebno ih je dovesti u vezu s postojećom dokumentacijom te utvrditi zašto u odnosu na neke ne postoji odgovarajuća dokumentacija te zašto u tom smislu optuženik nije poštovao jedno od osnovnih pravila u računovodstvu da tijek novca i robe treba pratiti dokumentacija, što mu je kao dugogodišnjem predsjedniku “Glazbene udruge Šenkovec“, bilo poznato. Potom će sud nakon pažljive i sveobuhvatne ocjene dokazne građe utvrditi je li optuženi EU prisvojio povjereni novac i u kolikom iznosu, vodeći računa da su novčani iznosi navodno dani LU i ŽU u ukupnom iznosu od 4.500,00 kuna nevjerodostojni (što se nastavno obrazlaže), što bi za sada ukazivalo na prisvajanje tog iznosa od strane optuženika i na način njegovog postupanja s poslovnom dokumentacijom te o pravilnoj primjeni kaznenog zakona, te će donijeti novu, pravilnu i na zakonu osnovanu odluku koju će obrazložiti u skladu sa člankom 459. ZKP-a. U slučaju da ocjena izvedenih dokaza pruža jednako vrijedne različite zaključke, iste će ocjenjivati uz primjenu pravila iz članka 3. stavka 2. ZKP-a.

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika na oslobađajući dio prvostupanjske presude

15. Osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja vezano za učin kaznenog djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11., za koje je optuženik EU oslobođen od optužbe.

16. Naime, u obrazloženju oslobađajuće presude sud prvog stupnja u bitnom smatra kako se iz pribavljenih dokaza ne može na nedvojben način utvrditi da bi optuženik počinio predmetno kazneno djelo, i to stoga što, iako to izričito ne navodi, prihvaća dio optuženikove obrane kako su dio poslovnih knjiga koje su se nalazile u prostorijama Udruge nakon što mu je od siječnja 2014., onemogućen pristup tim prostorijama, otuđile osobe koje su protiv njega podnijele kaznenu prijavu.

16.1. Međutim, u pravu je državni odvjetnik da je činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđenim, jer je sud prvog stupnja nekritički prihvatio obranu optuženika.

16.2. Radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja ukazuje se da je pod točkom 12.3. obrazloženja ove drugostupanjske odluke već navedeno da je optuženik i nitko drugi jedini imao interes poslovne knjige u suštini držati kod sebe, bilo da ih je nakon zabrane mu pristupa prostorijama Udruge u siječnju 2014., u cijelosti odnio kod sebe doma, ili dio koji se nalazio u tim prostorijama jer nitko od ispitanih svjedoka nije potvrdio da bi iz prostorija Udruge nakon sredine siječnja 2014., netko odnio poslovnu dokumentaciju ili da bi za takvo što imao interes. Uostalom kod optuženika je pretragom doma 7. srpnja 2015., pronađena velika količina poslovne dokumentacije Udruge što ukazuje da je s tom dokumentacijom isključivo on manipulirao. U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi ističe kako je nelogično da bi optuženik, ukoliko je doista vodio Knjigu blagajne i knjigu prihoda i rashoda, tu dokumentaciju držao djelom kod svoje kuće, a dijelom u prostorijama Udruge, jer je takva dokumentacija prilog navedenim poslovnim knjigama i postoji zakonska obveza čuvanja iste. U prilog tome ide i činjenica da je vještakinja u dopuni nalaza i mišljenja navela da Udruga, budući da je imala ukupan godišnji prihod ispod 100.000,00 kuna, nije bila u obvezi predavati financijsko izvješće prema odredbama članka 71. Uredbe o računovodstvu neprofitnih organizacija, međutim da je bez obzira na navedeno bila dužna voditi najmanje knjigu blagajne i knjigu prihoda i rashoda primjenom jednostavnog knjigovodstva i računovodstvenog novčanog načela koje poslovne knjige vještakinji nisu bile dostavljene. Navela je nadalje da spisu prileže financijski izvještaji o poslovanju Udruge za godine 2009. do 2014. koji su izrađivani i predavani za potrebe Općine Šenkovec, međutim evidentirane pozicije prihoda i rashoda u tim izvješćima nisu u skladu s stvarnim prihodima i rashodima. S pravom ukazuje državni odvjetnik u žalbi kako i navedeno upućuje da poslovne knjige nisu vođene u skladu s odredbama Uredbe o računovodstvu neprofitnih organizacija i da je neistinito prikazivanje podataka o financijskom poslovanju Udruge bio način postupanja optuženika kao osobe koja je ovlaštena voditi financijsko poslovanje Udruge kroz inkriminirani period. Doista, ako se optuženik u svojoj obrani poziva da od siječnja 2014., nije imao pristup prostorijama Udruge i dokumentaciji, pa da stoga nije bio u mogućnosti voditi poslovne knjige, opravdano se postavlja pitanje kako to da financijska izvješća Udruge iz ranijih razdoblja, kada je optuženik imao pristup svoj dokumentaciji, nisu bila u skladu sa stvarnim prihodima i rashodima, što također upućuje da optuženik poslovne knjige za cijelo inkriminirano razdoblje nije vodio niti ažurno niti točno, odnosno nije ih vodio uopće. U prilog tome ide i zaključak vještakinje da je nelogično da su od poslovne dokumentacije Udruge dostavljene samo isplatnice za isplate naknada fizičkim osobama, a nisu dostavljene isplatnice za materijalne troškove, jer kada bi se stvarno vodila knjiga blagajne, logično bi bilo da bi dostavljene sve isplatnice, a ne samo parcijalno za određenu vrstu isplata.

16.3. Iz izloženog proizlazi da navodi obrane optuženika nemaju podlogu u izvedenim dokazima. Slijedom toga, u situaciji kada dio poslovnih knjiga Udruge do danas nisu pronađene, a osobe na koje optuženik ukazuje poriču da bi imale bilo kakve kontakte s poslovnim knjigama, čemu nema razloga ne vjerovati, prvostupanjski je preuranjeno zaključio kako nije dokazano da je optuženik ostvario elemente bića kaznenog djela iz članka 248. KZ/11.

17. U ponovljenom postupku za ovo kazneno djelo sud će provesti sve do sada izvedene dokaze, a po potrebi i nove pa će nakon provedenog postupka pažljivo i savjesno analizirati kako svaki dokaz posebno tako i obranu optuženika, te zatim sve dokaze u njihovoj ukupnosti povezujući ih s obranom optuženika, nakon čega će donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu koju će valjano i potpuno obrazložiti. Prvostupanjski sud će voditi računa da je optuženi EU prihvativši se dužnosti predsjednika Udruge bio svjestan odgovornosti za zakonito poslovanje Udruge te da takvo poslovanje pretpostavlja i uredno vođenje evidencija o prihodima i rashodima, dakle, o materijalnim sredstvima Udruge, pri čemu je neodlučno je li optuženik bio obučen voditi potrebne poslovne knjige jer je za to mogao angažirati drugu stručnu osobu, što je i učinjeno u prethodnom razdoblju, a njegovo propuštanje vođenja, odnosno neurednog vođenja poslovne dokumentacije o kretanju sredstava Udruge , za sada se čini da je moglo dovesti do izostanka kontrole nad njihovim trošenjem, a time i omogućavanja počinjenja kaznenog djela iz točke 1. izreke prvostupanjske presude.

U odnosu na točku 2. izreke prvostupanjske presude

18. Optuženik pogrešno utvrđeno činjenično stanje u pogledu kaznenog djela iz članka 279. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11, za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim vidi u tome što je sud nepravilno zaključio da je upravo on sastavio inkriminirane isprave i takav zaključak temelji na rezultatima grafološkog vještačenja, iako je vještakinja decidirano navela iznosi da ne može dati sigurno mišljenje o porijeklu spornih potpisa jer pravila struke nalažu da se sigurno mišljenje ne može dati ako je vještačenje izvršeno na temelju fotokopije dokumenata, iz čega proizlazi da se na temelju pretpostavke vještakinje da je optuženik „vrlo vjerojatno“ i da „dolazi u obzir“ kao skriptor spornih isplatnica, ne može izvesti zaključak o dokazanosti krivnje optuženika za ovo kazneno djelo.

19. Naprijed izloženi prigovori optuženika nisu osnovani jer je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je on skriptor inkriminiranih isplatnica na način da je sačinio isplatnice na ime LU na kojoj je neistinito naveo da mu je kao naknadu za vođenje tamburaša isplatio iznos od 2.000,00 kuna, te ju potpisao njegovim imenom kao primatelja, te na isti način postupio i u odnosu na ŽU navodno mu isplativši iznos od 2.500,00 kuna, a potom te isplatnice koristio kao knjigovodstvene isprave. Ne radi se o tome da je prvostupanjski sud svoj zaključak o dokazanosti ovog kaznenog djela temeljio samo na rezultatima grafološkog vještačenja, kako to neosnovano tvrdi u žalbi optuženik, već je svoj zaključak temeljio i na iskazima svjedoka LU i svjedoka ŽU koji su izričito naveli kako nisu potpisnici spornih isplatnica te kako nikada nisu odjednom primili tako velike, u isplatnicama naznačene novčane iznose te je te njihove iskaze doveo u vezu s rezultatima grafološkog vještačenja.

20. Radi nepotrebnog ponavljanja optuženik se upućuje na argumentirano obrazloženje suda prvog stupnja u kojem se pod točkom 32. obrazloženja svoje odluke opširno govori o dokazanosti optuženiku ovog kaznenog djela, s tim da se žalitelju može dodati samo to da svjedoci LU i ŽU u svojim iskazima navode kako im je za njihove usluge isplate vršio isključivo optuženik, i nitko drugi.

21. Prema tome, izloženi prigovori optuženika nisu osnovani jer njima pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja u pogledu dokazanosti da je optuženik počinio kazneno djelo iz članka 279. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 52. stavka 1. KZ/11 nije dovedena u sumnju, tako da je njegova žalba u ovom dijelu neutemeljena.

22. Kako je pod točkom I. ove odluke ukinuta pobijana presuda u odnosu na točku 1. izreke prvostupanjske presude kojom je proglašen krivim optuženi EU zbog kaznenog djela iz članka 233. stavka 1. KZ/11 te je u tom dijelu, kao i u pogledu oslobađajućeg dijela presude, predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, uslijed toga je trebalo u ostalom dijelu preinačiti u odnosu na optuženika presudu u odluci o kazni.

23. Zbog toga je ovaj sud, kao sud drugog stupnja, prihvaćajući kao pravilno po prvostupanjskom sudu utvrđene olakotne okolnosti (da je umirovljenik s malom mirovinom koja mu je opterećena kreditom u iznosu od 800,00 kuna, što mjesečno troši oko 300,00 kuna za lijekove, što je odlikovan Spomenicom domovinskog rata i što nije bio osuđivan,) uz neutvrđene otegotne okolnosti, optuženiku zbog kaznenog djela iz članka 279. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 52. stavka 1. KZ/11, prihvatio kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci zbog čega ga je na tu kaznu i osudio te mu je nakon toga, na temelju članka 56. KZ/11, izrekao uvjetnu osudu i odredio da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko u vremenu od dvije godine ne počini novo kazneno djelo imajući u vidu znatan protek vremena od počinjenja kaznenog djela kao i značaj optuženikove neosuđivanosti u kontekstu njegove starije životne dobi koja ukazuje da se do inkriminiranog momenta, a i nakon inkriminiranog razdoblja optuženik u svemu pridržavao zakona, pa je ocjena ovog suda da će se upravo izricanjem uvjetne osude izraziti dostatna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te utjecati kako na optuženika tako i na sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja.

24. Slijedom navedenog, na temelju članka 483. stavka 1., članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP-a, odlučeno je kao u izreci.

U Puli – Pola 19. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

M

Dragana Kos Milevoj