Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-988/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, ROB, izvjestiteljice i članice, RO, članice, u pravnoj stvari tužitelja ĐO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik TJ, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika [trgovačko društvo], [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik MK, odvjetnik u [trgovačko društvo] iz [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2562/2020-32 od 2. siječnja 2024., u sjednici održanoj 19. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2562/2020-32 od 2. siječnja 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2562/2020-32 od 2. siječnja 2024. u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I./ Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 818- 50-4043528, koji je solemniziran 19. travnja 2017. kod AS, javnog bilježnika u [adresa], pod poslovnim brojem OV-7541/2007, u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate kredita vezan za tečaj švicarskog franka-CHF.

II./ Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od iznos od 2.748,66 eura (20.709,82 kuna) sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 19,77 eura (148,95 kuna) od 1. veljače 2009.,

- 32,10 eura (241,92 kuna) od 4. ožujka 2009.,

- 28,43 eura ( 214,22 kuna) od 25. ožujka 2009.,

- 29,22 eura (220,23 kuna) od 1. svibnja 2009.,

- 22,83 eura (172,04 kuna) od 27. svibnja 2009.,

- 18,12 eura (136,57) kuna od 1. srpnja 2009.,

- 19,38 eura (146,01 kuna) od 5. kolovoza 2009.,

- 21,86 eura (164,71 kuna) od 2. rujna 2009.,

- 21,64 eura (163,08 kuna) od 1. listopada 2009.,

- 19,13 eura (144,17 kuna) od 28. listopada 2009.,

- 23,84 eura (179,65 kuna) od 1. prosinca 2009.,

- 27,62 eura (208,10 kuna) od 29. prosinca 2009.,

- 32,99 eura (248,55 kuna) od 27. siječnja 2010.,

- 31,76 eura (239,27 kuna) od 2. ožujka 2010.,

- 39,04 eura (294,18 kuna) od 30. ožujka 2010.,

- 37,66 eura (283,77 kuna) od 1. svibnja 2010.,

- 40,35 eura (304,06 kuna) od 29. svibnja 2010.,

- 63,68 eura (479,79 kuna) od 7. srpnja 2010.,

- 58,88 eura (443,61 kuna) od 1. kolovoza 2010.,

- 73,54 eura (554,13 kuna) od 1. rujna 2010.,

- 68,48 eura (515,94 kuna) od 30. rujna 2010.,

- 60,32 eura (454,52 kuna) od 1. studenog 2010.,

- 77,52 eura (584,11 kuna) od 1. prosinca 2010.,

- 99,40 eura (748,96 kuna) od 29. prosinca 2010.,

- 83,91 eura (632,23 kuna) od 1. veljače 2011.,

- 89,34 eura (673,17 kuna) od 23. veljače 2011.,

- 82,43 eura (621,10 kuna) od 30. ožujka 2011.,

- 83,67 eura (630,45 kuna) od 1. svibnja 2011.,

- 113,00 eura (851,45 kuna) od 31. svibnja 2011.,

- 115,86 eura (872,98 kuna) od 30. lipnja 2011.,

- 140,20 eura (1.056,37 kuna) od 29. srpnja 2011.,

- 127,63 eura (961,64 kuna) od 1. rujna 2011.,

- 113,87 eura (857,94 kuna) od 1. listopada 2011.,

- 112,11 eura (844,73 kuna) od 29. listopada 2011.,

- 111,06 eura (836,76 kuna) od 25. studenog 2011.,

- 117,60 eura (886,11 kuna) od 31. prosinca 2011.,

- 123,31 eura (929,13 kuna) od 1. veljače 2012.,

- 124,08 eura (934,89 kuna) od 1. ožujka 2012.,

- 120,13 eura (905,13 kuna) od 8. ožujka 2012. i

- 122,79 eura (925,20 kuna) od 13. travnja 2012.

do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

2. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

„I./ Tužba u odnosu na zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i u dijelu za isplatu po osnovi ništetne odredbe o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, je povučena.

II./ Nalaže se tuženiku [trgovačko društvo], [adresa], [osobni identifikacijski broj] nadoknaditi tužitelju MO, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog postupka u iznosu 1.671,67 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od donošenja presude 02. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

3. Protiv presude i rješenja u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a), predlažući njihovu preinaku u pobijanom dijelu, sukladno navodima žalbe, podredno ukidanje i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je neosnovana.

6. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje ništetnima odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 818- 50-4043528. (za kupnju novog vozila) kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i restitucijski zahtjev na isplatu iznosa od 2.748,66 eura po osnovi glavnice vezano za CHF, sve sa zateznim kamatama i parničnim troškovima sa zateznim kamatama.

7. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama ZPP-a i za svoje uvjerenje dao je jasne i razumljive razloge, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, tako u donošenju iste nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, a niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje, na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, na koje je pravilno primijenio citirane odredbe materijalnog prava, radi čega nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao niti pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 355. i čl. 356. ZPP-a), s time da sud, na temelju zakonskog ovlaštenja iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a, odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

9. Naime, prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019, u daljnjem tekstu: ZZP-a/2014) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka (istovjetno čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača /Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/ i Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu; Direktiva) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno čl. 138.a u vezi s čl. 131. st. 1. ZZP-a/2007, radi čega nije osnovan prigovor retroaktivne primjene odredbe čl. 502.c ZPP-a).

10. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe čl. 502.c ZPP-a, koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete (neodlučni su žalbeni navodi vezano uz izmjene i dopune ZPP-a /Narodne novine“, broj: 70/19/ kojima je u čl. 502.c. dodano „i isplate“) pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

11. Nadalje, kako je odredbom čl. 1. i čl. 7. istog Ugovora kojom je ugovorena valuta u CHF kao u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj (Pž-6632/2017) koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2221/2018) te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valute u CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je prvostupanjski sud osnovano zaključio da su ugovorne odredbe o tečaju valute u CHF, uz koju je vezana glavnica kredita ništetna te je na tu okolnost proveo i predloženi dokaz saslušanjem tužitelj, s time da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem djelatnice banke EO, a na ročištu 28. studenog 2023. se zamjenica punomoćnika tuženika na raspravni zapisnik očitovala da odustaje od predloženih, a neizvedenih dokaza, kao što je to i dokaz saslušanjem javnog bilježnika. U konačnici, tuženik je bio stranka u navedenom postupku po kolektivnoj tužbi.

12. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (sukladno pravnom stavu VSRH sadržanom u rješenju poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača jest na tuženiku koji takav prigovor ističe), budući da se radilo o podizanju kredita za kupnju novog vozila za korištenje u privatne svrhe, radi čega ista ima status potrošača.

13. Tuženiku se ukazuje da je odlučno je li ugovor sklopljen u razdoblju za koje je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno (u izreci) razdoblje u kojem su povrijeđeni kolektivni interesi, a što predmetni ugovor je, pa s obzirom na posljedice takvog utvrđenja, potrošač uživa zaštitu.

14. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova (čl. 1. i čl. 7. Ugovora po osnovi glavnice vezano za CHF) po kojoj je tuženik primio od tužitelja u razdoblju od veljače 2009. do travnja 2012. iznos od 2.748,66 eura to je pravilno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo na način da je utvrđena ništetnost odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu i posljedično naloženo tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos (članak 1111. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., u daljnjem tekstu: ZOO-a/) sa zateznim kamatama na svaku mjesečnu razliku tekućim od stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a), budući da se, imajući u vidu prednja utvrđenja o ništetnosti, tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

15. Valja još dodati da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude R, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

16. S navedenim u vezi, valja ukazati kako je sud u navedenoj presudi donesenoj u sporu radi kolektivne zaštite potrošača, provelo test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljio u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da je sporna odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

17. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti te sudske odluke, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

18. Stoga, imajući u vidu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu dana 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 22. svibnja 2020., to je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a.

19. Pravilno je odlučio sud prvog stupnja i na način da nije prihvatio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva, to toga što uslijed djelomičnog povlačenja tužbe nije došlo do promjene u tarifnom razredu na osnovu kojeg se odmjeruje parnični trošak (tbr. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika „Narodne novine“, broj: 138/23), budući da je prvotno postavljeni tužbeni zahtjev glasio na iznos od 3.479,86 eura, a konačno specificirani (nakon djelomičnog povlačenja) na iznos od 2.748,66 eura (tarifni razred od 1.327,01 eura-13.272,00 eura).

20. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, jer s istom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

21. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci presude (čl. 368. st. 1. ZPP-a) i rješenja (čl. 380. toč. 2. ZPP-a za stavak I. i čl. 166. st. 1. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu 19. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac