Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4446/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Dijana Vulić, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kallay i Partneri iz [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 7008/2022-34 od 2. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 19. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7008/2022-34 od 2. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7008/2022-34 od 2. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. kojim je tuženiku naloženo tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.265,45 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. srpnja 2024. do isplate.

II. Odbija se žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7008/2022-34 od 2. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. u kojem tužiteljici nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 1.354,64 €.

III. Uvažava se žalba tužiteljice i preinačuje navedeno rješenje o parničnom trošku u dijelu izreke pod točkom II. kojim tužiteljici nije dosuđen trošak parničnog postupka preko iznosa od 1.265,45 € do iznosa od 1.354,64 € (za iznos od 89,19 €), te rješava:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 89,19 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. studenog 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 418-50-3526715 od 16. lipnja 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Zoje Puljiz iz [adresa], 20. lipnja 2006. pod brojem OU-528/06, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika i to u dijelu točke 7. koji glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...". Nadalje, pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.553,59 € kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate kako je pobliže navedeno u izreci pobijane odluke, dok je pod točkom III. izreke odbijen tužbeni zahtjev u dijelu da se utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka odredba točke 1. Ugovora o kreditu Broj: 418-50- 3526715 od 16. lipnja 2006. ovjerenog kod javnog bilježnika Mr. Zoja Puljiz iz [adresa], kao privatna isprava sa snagom javnobilježničkog akta od dana 20. lipnja 2006., OU-528/06, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako Kreditor odobrava Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 36.071,53 CHF, po srednjem tečaju Kreditora, vrijedeći za CHF na dan korištenja kredita.

1.2. Rješenjem istog suda u točki I. izreke dopuštena je preinaka tužbe od 16. studenog 2023., dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 1.265,45 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. srpnja 2024. do isplate.

2.1. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I. i II. kao i protiv odluke o parničnom trošku, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 401,68 €.

2.2. Isto tako, protiv navedenog rješenja o parničnom trošku u dijelu u u kojem joj nije priznat parnični trošak preko iznosa od 1.265,45 €, žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. ZPP te predlaže pobijanu odluku o trošku preinačiti sukladno žalbenim navodima uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika je neosnovana, dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 418-50-3526715 od 16. lipnja 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Zoje Puljiz iz [adresa], 20. lipnja 2006. pod brojem OU-528/06, koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelji ističu u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ujedno se ističe da, suprotnim žalbenim navodima tuženika, presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na predmetni Ugovor o kreditu te razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Isto tako, u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, koju sadržajno ističe tuženik, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a isto tako je i obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje dokaze izvodio te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a ujedno se izjasnio i o pravnoj osnovi spora. Naime, tuženik je predlagao saslušati tužiteljicu koja je saslušana na ročištu 23. svibnja 2024. nakon čega su stranke suglasno navele da su svi predloženi dokazi potrebni za donošenje odluke u ovom postupku izvedeni odnosno da nije potrebno nijedan od predloženih dokaza pribaviti ili dodatno izvoditi, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

7. Nadalje, imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003, dalje ZZP/03), koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u čl. 96. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13, dalje ZZP/07), dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

8. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

9. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da je FŠ sklopio Ugovor o kreditu s tuženikom 16. lipnja 2006. broj: 418-50-3526715 s rokom otplate od 84 mjeseca na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 36.071,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, radi kupnje novog vozila;

- da je dodatkom br. 1. Ugovora o kreditu br. 418–50-3526715 od 20. kolovoza 2010. kao ugovorna strana tog kredita navedena tužiteljica s obzirom da je FŠ preminuo, odnosno, nije sporna aktivna legitimacija tužiteljice u ovom postupku jer tuženik nije tijekom postupka osporio aktivnu legitimaciju, već je u čl. 2. Dodatka ugovoren moratorij u trajanju od 6 mjeseci;

- da iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu;

- da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke;

- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka Prpića proizlazi da je izračunao preplaćene iznose po predmetnom ugovoru o kreditu te je utvrdio da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 34.309,31 kn za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 4.553,59 €, a sve s razlikom anuiteta koji odgovaraju postavljenom zahtjevu;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je i pročitala Ugovor o kreditu ne bi razumjela te pojmove jer da je banci bilo bitno da Ugovor bude u CHF, a tužiteljica u to vrijeme nije radila, a bio je najpovoljniji kredit te je banka čekala samo da se potpiše Ugovor i rekli su im da je odobren. Zatim, proizlazi da im javna bilježnica nije ništa tumačila Ugovor, a kad je potpisala Dodatak, banka joj također nije ništa tumačila, već je to morala potpisati te ni ona ni pokojni suprug od banke nisu zaprimili promjene otplatnog plana kredita, a na upit jesu li razumjeli da će im se mijenjati rata kredita ovisno o tečaju, navela je da ih o tome nije nitko obavijestio i ne zna što znači pojam valutna klauzula.

10. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen upravo u razdoblju obuhvaćenom presudama donesenim u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega je sud, sukladno citiranoj odredbi, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda. To proizlazi i iz okolnosti predmetnog slučaja – sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu koji sadrži sporne odredbe o ugovorenoj valuti CHF uz koju je vezana glavnica, a navedene odredbe spornog Ugovora o kreditu, identične su odredbama razmatranim presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Isto tako, prvostupanjski sud je utvrdio da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti mu je prilikom potpisivanja Ugovora dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti pa stoga kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP-a, smatra se da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da s obzirom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda RH broj poslovni Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenosti odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena otplata u valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredbi (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO), slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao pod točkom I. i II. izreke pobijane odluke cijeneći da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO.

11. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

12. Odgovarajući na žalbene navode tuženika da pobijana presuda ne sadrži razloge za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga se, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

13. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na predmetni Ugovor o kreditu.

14. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja.

15. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode tuženika, valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

16. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužiteljicu o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti, zbog čega suprotno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio navode tuženika.

17. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

18. Prema tome, kako proizlazi iz svega navedenog, a posebno iskaza tužiteljice, o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03), jer tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj pa nisu od utjecaja žalbeni navodi da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova.

19. Također, valja napomenuti da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako i valutne klauzule, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice. Kako su u konkretnom slučaju izostali jasni i razumljivi kriteriji kojima svaki prosječni građanin može predvidjeti njihove ekonomske posljedice, neosnovani su navodi tuženika da sporne odredbe ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

20. Stoga valja zaključiti da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužiteljica mogla shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF.

21. U odnosu na žalbeni navod o nedopuštenosti retroaktivne primjene ZZP/2014 i slijedom toga nezakonite primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda na ovaj postupak, drugostupanjski sud ponovno ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019. u kojoj je jasno izraženo pravno stajalište da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem članka 502. c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

22. Stoga se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbu čl. 502 c. ZPP koja je stupila na snagu 1. srpnja 2013., iako je Ugovor o kreditu zaključen 2006. jer je odredbom čl. 502.c ZPP propisan izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

23. Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe u Ugovoru o kreditu kojim je glavnica vezana uz tečaj valute CHF ništetne i tužiteljici pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene tečajne razlike, odnosno povrat danog u izvršenju ugovora, tako da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev pod točkom I. i II. izreke.

24. Nadalje, izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP utvrđena je visina zahtjeva tužiteljice, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza.

25. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljici osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platila dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

26. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, kako je već navedeno.

27. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u vezi isplate restitucijskog zahtjeva glede valutne klauzule. Naime, valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., odnosno od 13.6.2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.6.2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 26. ožujka 2021., slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok u odnosu na valutnu klauzulu.

28. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke te odlučiti kao u izreci presude.

29. Odlučujući o troškovima postupka prvostupanjski sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo te je osnovan žalbeni prigovor tužiteljice da joj nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu jer da nije točno precizirano koliko potražuje na ime sudske pristojbe. Naime, iz troškovnika tužiteljice proizlazi da potražuje na ime sudske pristojbe na tužbu i presudu iznos od 160,00 €. Kako iz uvida u aplikaciju e-spisa proizlazi da je tužiteljica na ime sudske pristojbe na tužbu platila iznos od 89,19 €, to istoj valja dosuditi navedeni iznos jer se radi o trošku koji je nastao i koji pripada tužiteljici budući da je bio potreban.

30. U odnosu na sudsku pristojbu na presudu, valja reći da je odredbom čl. 6. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 51/23 - dalje: ZIDZPP/23), izmijenjena odredba čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18 i 51/23) tako, da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Budući da je ZIDZPP/23 stupio na snagu 20. svibnja 2023. tužiteljica je u ovom predmetu oslobođena plaćanja pristojbi na presudu koja je donesena 2. srpnja 2024., slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tužiteljice neosnovani.

31. Nadalje, u odnosu na navode žalbe da sud nije izrekom odlučio u kojem dijelu tužiteljici odbija zatraženi trošak pa da bi ispalo da joj pripada u cijelosti parnični trošak, valja reći da navedeno nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke o parničnom trošku jer iz izreke pobijanog rješenja o trošku jasno i nedvojbeno proizlazi koliko je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici na ime parničnog troška te je jasno da joj preostali zatraženi trošak nije dosudio, a kako je obrazloženo u točki II. izreke pobijane odluke.

32. Također, pravilno joj nije dosuđen trošak vještačenja u iznosu od 365,45 € budući da proizlazi da je tužiteljica na ime vještačenja platila predujam u iznosu od 265,45 €, a isto tako, pravilno prvostupanjski sud nije tužiteljici priznao troškove puta punomoćnice iz [adresa] do [adresa], materijalne troškove goriva, troškove cestarine , izbivanja iz pisarnice, budući da i po stavu ovog suda takvi troškovi nisu bili potrebni radi vođenja ove parnice jer je tužiteljica imala mogućnost angažirati punomoćnika u mjestu u kojem su održavana ročišta ili je punomoćnik tužiteljice mogao angažirati zamjenskog punomoćnika na području [adresa] i na taj način izbjeći putni trošak, tako da i po stavu ovog suda putni trošak odvjetnika kao i trošak za njegovo izbivanje iz pisarnice zbog pristupa na ročište u [adresa], nisu bili potrebni za vođenje ove parnice kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

33. Stoga je prvostupanjska odluka u dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom II. rješenja preinačena za iznos od 89,19 € te je tužiteljici dosuđen i daljnji parnični trošak u navedenom iznosu, a potvrđena u dijelu kojim tužiteljici nije priznat parnični trošak preko iznosa od 1.354,64 € te je odlučeno kao u izreci pod točkom II. izreke rješenja temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP.

34. Budući da je tužiteljica sa žalbom uspjela u razmjerno neznatnom dijelu, to joj nije dosuđen trošak žalbenog postupka te je odlučeno kao pod točkom IV. izreke rješenja (čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 5. ZPP.)

35. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. V. izreke rješenja.

U Zagrebu 19. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat