Poslovni broj: Usž-1097/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Ane Berlengi Fellner, članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ZA, [adresa], JA, [adresa], CA, [adresa], i NA, [adresa], koje zastupa opunomoćenik Luka Marčić, odvjetnik iz Šibenika, Fra Jerolima Milete 6, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske (ranije: Ministarstvo pravosuđa i uprave), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba: Ministarstva financija Republike Hrvatske, Sektora za naknadu oduzete imovine, Zagreb, Ivana Lučića 6 i Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, Šibenik, S. Radića 81, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanih po istom opunomoćeniku, protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 3 UsI-1196/2022-14 od 22. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 19. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 3 UsI-1196/2022-14 od 22. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/19-01/48, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-21-02 od 10. prosinca 2021. i rješenja Ureda državne uprave u Šibensko-kninskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-942-01/97-01/45, URBROJ: 2182-03-05/3-18-20 od 22. listopada 2018. (točka I. izreke), te se odbija zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora (točka II. izreke).

1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbija se žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 22. listopada 2018. (ispravljenog zaključkom od 30. listopada 2018.), a kojim se odbija zahtjev za povrat u vlasništvo ½ dijela oduzete nekretnine i ujedno utvrđuje pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske za izgrađeno građevinsko zemljište u k. o. [katastarska općina], i to čest. zem. [katastarska čestica], ovlaštenicima naknade, i to ZA, SA, CA, JA i NA, svakom u opisanom iznosu, te je kao obveznik naknade određeno Ministarstvo financija, Fond za naknadu oduzete imovine.

2. Tužitelji su protiv osporene presude izjavili žalbu, kojom zakonitost iste pobijaju u cijelosti. Smatraju da je obrazloženje presude, koje u potpunosti odgovara obrazloženju drugostupanjskog tijela, kontradiktorno samom sebi, kao i Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02. – dalje u tekstu: Zakon o naknadi) i podzakonskim aktima na koje se poziva. Drže da prvostupanjski sud ignorira činjenice koje su utvrđene u ovom postupku, a to je da je uistinu manji dio kompleksa priveden namjeni, dok je veći dio nekretnine u potpunosti zapušten te ni na koji način nije priveden svrsi. Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da kompleks vojarne, u sastavu koje je čest. zem. [katastarska čestica] – nove oznake, pravno ne predstavlja neizgrađeno građevinsko zemljište, već zemljište privedeno namjeni te da stoga ne postoji pravna osnova za povrat u vlasništvo predmetne nekretnine temeljem odredbe članka 16. ili članka 17. Zakona o naknadi. Nekretnine oznake čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] su poništene i njihova površina je pripojena čest. zem. [katastarska čestica], pašnjak u površini od 11920m[2] , ali činjenica jest da je samo manji dio kompleksa priveden namjeni te da tuženik nije izvršio poništavanje i spajanje predmetnih čestica, tada bi samo jedna od nekadašnjih četiri nekretnina bila privedena svrsi, dok bi preostale tri u cijelosti predstavljale zapušteno građevinsko zemljište. Iz navedenog proizlazi da je spajanjem predmetnih nekretnina pokušano prikriti činjenicu da poništene nekretnine nisu privedene svrsi, s obzirom da sada postoji samo jedna katastarska čestica, a na koju činjenicu se pozvalo prvostupanjsko tijelo navodeći da nije oportuno niti pravno dopušteno na jednoj nekretnini utvrđivati koji dio je priveden svrsi, a koji nije. Pritom je, međutim, prvostupanjski sud propustio utvrditi da li su ispunjene pretpostavke za povrat zemljišta ili ne, odnosno utvrditi da li je i koji dio predmetnog zemljišta priveden svrsi. Nadalje, tužitelji osporavaju i visinu utvrđene naknade, smatrajući da se ponuđeni iznos ne može utvrđivati samovoljom jedne od stranaka u postupku, već procjenom vrijednosti predmetne nekretnine po ovlaštenom vještaku građevinske struke. Upiru na činjenicu da se ovdje radi o atraktivnom zemljištu, za koje redovna tržišna cijena iznosi 200-300 €/m[2] , a nikako ne 5,56 kn/m , kako to pogrešno utvrđuje prvostupanjsko tijelo. Slijedom svega navedenog, tužitelji predlažu ovom Sudu preinačiti osporenu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev.

3. Tuženik i zainteresirane osobe, uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja te da time nije povrijedio zakon na njihovu štetu.

6. Naime, prema odredbi članka 66. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužitelji upiru u žalbi. To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja presude proveden sukladno odredbama ZUS-a, a osporena odluka temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, iz kojeg proizlazi da su predmetne nekretnine, za koje je određena naknada u obveznicama, oduzete kao neizgrađeno građevinsko zemljište, rješenjem Kotarske komisije NOK Šibenik od 21. travnja 1952., u korist Ministarstva narodne obrane, a u svrhu izgradnje vojnog objekta Kruščica, te da je izgradnja u tu svrhu i izvršena, dakle, da se ovdje radi o zemljištu privedenom namjeni u smislu članka 17. stavka 5. Zakona o naknadi, što čini zapreku za povrat istog u naravi.

8. Kako je, i po ocjeni ovoga Suda, u predmetnom postupku pravilno utvrđeno da se ovdje radi o zemljištu koje je privedeno namjeni zbog koje je oduzeto, jer je od oduzetih čestica formirana nova građevinska čestica (čest. zem. [katastarska čestica]) na kojoj je izgrađena vojarna, to je, neovisno o činjenici da je dio te novoformirane čestice ostao neizgrađen odnosno zapušten, prvostupanjsko tijelo ispravno postupilo kada je, primjenom naprijed citirane zakonske odredbe, zaključilo da u konkretnom slučaju nema uvjeta za naturalni povrat dijelova predmetne građevinske čestice te je, u odnosu na ½ dijela nekretnine oduzete njihovom pravnom predniku, osnovano tužiteljima odredilo naknadu u obveznicama Republike Hrvatske, sukladno članku 57. Zakona o naknadi, kojom je propisano da za imovinu koja se po odredbama ovoga Zakona ne vraća u vlasništvo, prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, što ovdje nije slučaj.

9. Imajući u vidu izloženo, ovaj Sud nalazi neosnovanim i prigovore kojima tužitelji osporavaju visinu utvrđene naknade, smatrajući da je tržišna cijena nekretnina na tom području znatno veća, te da je vrijednost predmetne nekretnine trebao procijeniti ovlašteni vještak građevinske struke. Naime, ni Zakon o naknadi ni Pravilnik o mjerilima za utvrđivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište i poslovni prostor ("Narodne novine", broj: 204/03. i 3/04. – dalje u tekstu: Pravilnik), na koje se osnovano pozvao i prvostupanjski sud, ne propisuju isplatu tržišne odnosno pravične naknade, već se ovdje radi o obeštećenju za pretrpljene nepravde za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine u određenim iznosima, a sukladno financijskim mogućnostima Republike Hrvatske. S tim u vezi napominje se da je Ustavni sud Republike Hrvatske, svojim rješenjem broj: U-II-468/2004 od 9. ožujka 2005., ocijenio zakonitim i ustavnim navedeni Pravilnik, temeljem kojeg je i određena visina naknade u konkretnom slučaju, a pravilnost kojeg izračuna tužitelji žalbom ne pobijaju, radi čega ovaj Sud ne nalazi povredu zakona na njihovu štetu niti po toj osnovi.

10. Kako, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku proizlazi da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

11. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, a sukladno ovlaštenju iz članka 169. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24.), žalbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 19. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović