Poslovni broj: Usž-860/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Ane Berlengi Fellner, članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, Osijek, Kapucinska 21, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske (ranije: Ministarstva pravosuđa i uprave), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe ŠEB, [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Branimir Iveković, odvjetnik iz Zagreba, Strossmayerov trg 8, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 2 UsI-1007/2023-14 od 16. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 19. studenoga 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 2 UsI-1007/2023-14 od 16. siječnja 2024.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/22-01/318, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-23-07 od 11. svibnja 2023. i djelomičnog rješenja Upravnog odjela za imovinsko-pravne poslove, Osječko-baranjske županije, KLASA: UP/I-942-02/22- 01/4, URBROJ: 2158-19/09-22-9 od 28. listopada 2022. (točka I. izreke), te se tužitelju nalaže da zainteresiranoj osobi nadoknadi trošak ovog upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura (točka II. izreke).
1.1. Pobijanim rješenjem tuženika odbija se žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog djelomičnog rješenja od 28. listopada 2022., kojim se zainteresiranoj osobi daju u vlasništvo, ali ne i u posjed pokretnine koje se nalaze u posjedu Muzeja Slavonije u Osijeku, a koje su sastavni dio Kartografske zbirke, izrijekom navedenih inventarnih brojeva i naslova, sve detaljno navedeno u tom rješenju.
2. Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu, pobijajući zakonitost iste u cijelosti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbenim razlozima, u bitnom, upire na sadržaj presude iz koje proizlazi da je zainteresiranoj osobi priznato pravo na naknadu kao nasljedniku prijašnjeg vlasnika, iako je pitanje naknade njegove imovine riješeno međunarodnim ugovorima, a što je protivno odredbi članka 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02. i 98/19. – dalje u tekstu: Zakon o naknadi), prema kojoj prijašnji vlasnik odnosno njegov zakonski nasljednik prvog nasljednog reda nema pravo na naknadu ako je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima ili na drugi način. Smatra pravno relevantnom činjenicu, koju je iznosio i u tužbi, da je prijašnjem vlasniku imovina oduzeta prije odluke Komisije za konfiskaciju pri Kotarskom Narodnom odboru u Valpovu, broj: 5968/45 od 6. rujna 1945., i to kao pripadniku njemačkog naroda (dakle Nijemcu), neovisno o njegovom državljanstvu, što znači da je imovina obeštećena temeljem Sporazuma o reparacijama, koji se odnose upravo na imovinu oduzetu Nijemcima u zemljama u kojima su živjeli i neovisno o državljanstvu kojeg su imali. Stoga drži da je činjenica na kojoj su pobijane odluke utemeljene, a to je državljanstvo prijašnjeg vlasnika (u vrijeme oduzimanja je bio jugoslavenski državljanin, a od 1947. austrijski državljanin), irelevantna za odluku u predmetnom postupku, te smatra odlučnom činjenicu da je prijašnji vlasnik u vrijeme oduzimanja bio pripadnik njemačkog Reicha, odnosno Nijemac i da mu je imovina oduzeta kao Nijemcu. Nastavno se u žalbi poziva na međunarodne sporazume temeljem kojih je riješeno pitanje njemačke vanjske imovine, te zaključuje kako je za ovaj postupak presudno je li prijašnji vlasnik imao pravo i mogućnost obeštećenja u SR Njemačkoj ili ne, a ne da li mu je SR Njemačka doista i isplatila naknadu. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu, poništiti osporenu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev. 3. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Zainteresirana osoba, u odgovoru na žalbu, naglašava kako je do sada ishodila određen broj pravomoćnih djelomičnih rješenja temeljem Zakona o naknadi, koja su sva potvrđena od strane Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (ranije Upravnog suda Republike Hrvatske), a temeljem kojih joj je vraćeno u vlasništvo određen broj nekretnina te dodijeljena naknada za oduzetu imovinu u vidu obveznica Republike Hrvatske. Štoviše, zainteresirana osoba je u nekoliko predmeta sklopila i nagodbe s istim tužiteljem, koji joj sada osporava pravo na naknadu. Poziva se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: U zpz-7/2019 od 3. veljače 2021., koja se odnosi upravo na ovdje zainteresiranu osobu, a kojom je utvrđeno da ne postoji međudržavni ugovor u smislu članka 10. Zakona o naknadi po pitanju Nijemaca te da, štoviše, pitanje Nijemaca nije od značenja u postupku povrata. Navedenu presudu Vrhovnog suda potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim najnovijim odlukama (broj: U-III-7166/2024 i U-III-7287/2023 od 6. veljače 2024.). Nastavno se detaljno osvrće na žalbene prigovore, iznoseći razloge temeljem kojih pitanje naknade u ovoj stvari nije riješeno međudržavnim sporazumima, te predlaže ovom Sudu žalbu odbiti i potvrditi osporenu presudu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, te da je za svoju odluku naveo argumentirano obrazložene razloge, utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.
7. Naime, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno je da je prvostupanjski sud osporenu presudu utemeljio na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, nakon čega je osnovano zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz članka 48. Zakona o naknadi, za povrat u vlasništvo ali ne i u posjed predmetnih pokretnina koje se nalaze u Muzeju Slavonije u Osijeku. ovo iz razloga jer iste imaju status kulturnog dobra, upisanog u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih kulturnih dobara pod rednim brojem 3808, a što čini zapreku njihovom vraćanju u posjed ovlašteniku naknade.
8. Na drukčiji zaključak ne upućuju ni žalbeni navodi, kojima tužitelj ne osporava navedene pravno odlučne činjenice, već i u žalbi inzistira na tome da je prijašnjem vlasniku imovina oduzeta kao pripadniku njemačkog naroda, pri čemu drži irelevantnim njegovo tadašnje državljanstvo, iako je već u nizu odluka ovoga Suda (primjerice presuda, poslovni broj: Usž-3600/21-3 od 21. siječnja 2022.), kao i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice presuda, broj: U zpz 7/2019-11 od 3. veljače 2021.), koje su donesene u istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj stvari, nesporno utvrđeno da je prijašnjem vlasniku ŠEBV imovina oduzeta kao jugoslavenskom, a ne njemačkom državljaninu, što je sve pravno relevantnim razlozima obrazložio i prvostupanjski sud osnovano otklanjajući prigovore tužitelja s tim u vezi.
9. Pritom Sud nalazi potrebnim dodatno istaknuti kako pripadnosti prijašnjeg vlasnika njemačkom narodu, na kojoj tvrdnji tužitelj ustraje i u žalbi, ne znači samo po sebi da je ta osoba ujedno i njemački državljanin, kraj činjenice da pripadnost određenom narodu i državljanstvo predstavljaju dvije različite kategorije koje se ne mogu automatski poistovjetiti. Ovo osobito u konkretnom slučaju u kojem spisu ne prileži dokaz da je u trenutku oduzimanja imovine ili kasnije prijašnji vlasnik imao njemačko državljanstvo, slijedom čega, suprotno žalbenim navodima, osporenim odlukama nije povrijeđena odredba članka 10. Zakona o naknadi.
10. Kako je, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
11. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, a sukladno ovlaštenju iz članka 169. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24.), žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu, 19. studenoga 2024.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović
