REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2960/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grad Split, Split, Obala kneza Branimira 17, OIB 78755598868, protiv 1. tuženika UNIJA-TRADE d.o.o., OIB 95814714031, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Boljat, odvjetnik u Šibeniku i 2. tuženika ID iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zoran Vuletin, odvjetnik u Šibeniku, radi isplate odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4323/2023-2 od 17. siječnja 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-682/2022-16 od 30. listopada 2023., na sjednici održanoj 19. studenoga 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja se odbija.
II. U odnosu na povredu temeljnih prava prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženici su predložili da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4323/2023-2 od 17. siječnja 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-682/2022-16 od 30. listopada 2023., postavljajući slijedeća pravna pitanja:
„1. U kojem trenutku se posjednik smatra nepošten, ako vlasnik prethodno podnošenju tužbe nije niti pokušao ostvariti svoje vlasničko pravo na posjed te od posjednika prvi put zatražio predaju stvari u posjed tužbom, a povodom koje tužbe je o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku.
2. U smislu odredbe čl. 18. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, da li je posjednik koji je nastavio držati u posjedu stvar temeljem ugovora o zakupu koji je prestao, nepošten, ako ga vlasnik prethodno nije pozvao na predaju stvari?
3. S obzirom da se poštenje pretpostavlja, na kome je teret dokaza da je posjednik i prije dostave tužbe na predaju u posjed bio nepošten, odnosno na kome je teret dokaza da se posjednika ranije pozvalo na predaju u posjed?
4. Da li je odbijanje dokaznih prijedloga tuženika, radi utvrđivanja odlučnih činjenica, na okolnosti vrste ulaganja i visine nužnih ulaganja u predmetni poslovni prostor, predstavlja tešku povredu prava na pravično suđenje?
5. Je li žalbeni sud dužan odgovoriti na žalbene prigovore koji su od odlučnog značenja za odluku u sporu, odnosno je li dužan obrazložiti i argumentirati na temelju čega je izveo zaključak da se troškovi saniranja prodiranja vlage u nekretninu ne smatraju nužni troškovi koji bi bili nužni i vlasniku?
6. Je li uputa drugostupanjskog suda iz ukidajuće odluke obvezujuća za prvostupanjski sud te je li drugostupanjski sud vezan pravnim zauzetim pravnim stavom iz svoje prethodne odluke u istom predmetu te da li kontradikcije iz istih odluka predstavljaju bitne povrede Zakona o parničnom postupku i povredu na prava na obrazloženu sudsku odluku?
7. U smislu odredbe čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, na koga spada teret dokazivanja visine koristi koje je nepošteni posjednik ostvario od upotrebe tuđe stvari i jeli podzakupnik koji je uredno plaćao zakupninu nepoštenom posjedniku također ostvario nepripadnu korist?
8. Da li se kod ocijene visine koristi koju je nepošteni posjednik imao ili mogao imati od stvari koju drži u posjedu, uzima korist koju je posjednik mogao ostvariti s obzirom na stanje stvari kakva je bila bez izvršenih ulaganja posjednika ili obzirom na stanje stvari s izvršenim ulaganjima posjednika?“ pozivajući se na razlog propisan čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP navodeći da je riječ o pravnim pitanjima važnim za odluku u sporu a u pogledu kojih pobijana presuda odstupa od prakse revizijskog suda. U odnosu na razloge propisane čl. 385.a st. 2. ZPP tužitelj se poziva na povrede temeljnih prava zajamčenih čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje: Ustav), te prava zajamčena čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010, i 13/2017.; dalje: Konvencija).
2. Na prijedlog nije odgovoreno.
3. Postupajući u skladu sa čl. 385.a i 387. ZPP, ovaj revizijski sud je ocijenio da postavljena pravna pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer se odnose na okolnosti konkretnog slučaja i stoga ne sadrži element univerzalnosti koji bi se odgovorom na takvo pitanje u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP trebao ostvariti.
3.1. Nadalje, postavljenim pravnim pitanjima tuženik polazi od vlastitog viđenja činjenica koje ne odgovaraju činjeničnim utvrđenjima na kojima sud temelji svoju odluku a ocjenu provedenih dokaza u skladu sa čl. 8. ZPP provodi sud. Pritom tuženik prilikom isticanja procesnih prigovora zanemaruje okolnost da je u ovom predmetu postavio prijebojni a ne protutužbeni zahtjev a sud je ocijenio da tuženik nije dokazao da ima tražbinu prema tužitelju i analizirao priložene isprave i račune kao i iznio razloge za ocjenu da se ne radi o radovima koji bi bili korisni vlasniku nekretnine.
3.2. Prva tri postavljena pravna pitanja se odnose na utvrđivanje od kada je posjed postao nepošten a kojom prilikom tuženici potpuno zanemaruju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova na kojima temelje svoju odluku a koja se odnose na okolnost da su tužitelj i 1. tuženik imali sklopljen ugovor o zakupu poslovnog prostora na određeno vrijeme i da je najkasnije istekom tog roka (od kada tužitelj i potražuje plaćanje naknade za korištenje) posjed postao nepošten.
3.3. Stoga i odluke na koje se tuženik u smislu razloga važnosti (čl. 387. st. 3. ZPP) poziva nekoincidiraju u odnosu na okolnosti konkretnog slučaja.
4. U odnosu na navode tuženika da je do došlo povrede prava na pravično suđenje u smislu čl. 29. Ustava i čl. 6. Konvencije (na koje povrede sadržajno upućuje i pitanjima pod rednim brojem od 4-8. prijedloga), valja odgovoriti da čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. Konvencije sadrže samo određena procesna jamstva. Do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
5. U svojim odlukama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika. Njihove odluke su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Slijedom navedenog ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.
6. Stoga je temeljem čl. 389.b st. 1. ZPP prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja odbijen. U odnosu na razloge predviđene čl. 385.a st. 2. ZPP tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu pobijanom odlukom bila povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom i Konvencijom, te je temeljem čl. 389.a st. 4. ZPP prijedlog za dopuštenje revizije odbačen.
Zagreb, 19. studenoga 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
