REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3382/2022-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Dubravka Zubović, u pravnoj stvari tužitelja SPERANZA d.o.o., OIB 56831241098, Trakošćanska ulica 30, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Mario Janković, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hrvoje Bićan i Mario Janković u Zagrebu, Božidara Adžije 22, protiv tuženika POTOČKI D-TOURS d.o.o., OIB 34911112809, Radoboj 90B, Radoboj, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Sury, odvjetnica u Zagrebu, Trnjanska cesta 23/II, radi isplate iznosa od 1.364,55 EUR / 10.281,22 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-614/2021 od 9. listopada 2023. i tuženikovoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-614/21-11 od 12. srpnja 2022., 19. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-614/2021 od 9. listopada 2023.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-614/21-11 od 12. srpnja 2022.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-614/2021 od 9. listopada 2023. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik plati iznos od 1.364,55 EUR / 10.281,22 kn sa zateznim kamatama od 22. lipnja 2019. do isplate, po stopi koja se određuje za trgovačke ugovore (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 663,61 EUR / 5.000,00 kn sa zateznim kamatama od 9. listopada 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za ostale odnose (točka II. izreke).

2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud u bitnome navodi da tužitelj nije dokazao sve pretpostavke odgovornosti za štetu, posebice konkretnu štetu i protupravnost. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe članka 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

3. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-614/21-11 od 12. srpnja 2022. odbijen je tuženikov prijedlog za povrat u prijašnje stanje.

4. U obrazloženju navedenog rješenja prvostupanjski sud u bitnome navodi da je tuženik obveznik elektroničke komunikacije i da mu je tužba s prilozima uredno dostavljena elektroničkim putem. Utvrđuje da je tuženik u svakom slučaju propustio rok za podnošenje prijedloga u povrat za prijašnje stanje propisan odredbom članka 118. stavka 2. ZPP-a. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je odbio tuženikov prijedlog za povrat u prijašnje stanje.

5. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude, koju pobija u cijelosti. U žalbi navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo budući da je u donošenju odluke primijenio odredbu članka 619. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), koja propisuje da naručitelj može raskinuti ugovor o djelu kad god hoće. Ukazuje da je tuženik kao izvođač raskinuo ugovor, a ne tužitelj kao naručitelj. Smatra da je samo tužitelj kao naručitelj mogao raskinuti predmetni ugovor. Ističe da je sud propustio utvrditi da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) te povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Vjeruje da je šteta koju potražuje evidentna, odnosno da su ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke za naknadu štete tužitelju, a da je u postupku propušteno utvrditi visinu štete nezakonitim odbijanjem tužiteljevih dokaznih prijedloga saslušanjem stranaka i svjedoka. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu od 310,93 EUR (uključujući PDV od 25%), uvećano za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 53,09 EUR.

6. Tuženik je podnio žalbu protiv rješenja, koje pobija u cijelosti. U žalbi navodi da predmetno rješenje nije osnovano na zakonu te da ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Ističe da putem elektroničke pošte nije bio obaviješten o prispijeću pismena (tužba s prilozima) u sigurni elektronički poštanski pretinac. Ukazuje da je 1. lipnja 2022. primio zapisnik s ročišta održanog 24. svibnja 2022., ali je kao pravno neuka stranka smatrao da se radi o zapisniku u drugom postupku, koji se pred istim sudom vodi pod poslovnim brojem P-613/2021 u istovjetnoj pravnoj stvari, između tužitelja i ČČ, kao vlasnice obrta [obrt]. Ističe da u tom zapisniku nije bio upozoren na posljedice propuštanja davanja odgovora na tužbu. Vjeruje da je podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje u zakonom propisanom roku. Tuženik je uz žalbu protiv pobijanog rješenja dao odgovor na tužbu radi čijeg propuštanja je podnio predmetni prijedlog za povrat u prijašnje stanje. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu od 82,95 EUR / 625,00 kn (uključujući PDV od 25%), uvećano za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 10,62 EUR / 80,00 kn, odnosno ukupno 93,57 EUR / 705,00 kn sa zateznim kamatama od donošenja drugostupanjskog rješenja do isplate.

7. Tužiteljeva žalba je neosnovana.

8. Tuženikova žalba je neosnovana.

9. Pobijano rješenje je ispitano na temelju odredbe članaka 365. i 381. ZPP-a, u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9.,

13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava te uzevši u obzir razloge zbog kojih je dopušteno pobijati odluku donesenu u sporu male vrijednosti (članak 467. stavak 1. ZPP-a). Ovaj sud je utvrdio da je rješenje pravilno i na zakonu osnovano.

10. Činjenica što tuženik nije zaprimio informativnu obavijest da se u njegovom sigurnom elektroničkom pretincu nalazi pismeno ne utječe na urednost dostave. Naime, sukladno odredbi članka 133. stavka 5. ZPP-a i odredbi članka 6. Pravilnika o elektroničkoj komunikaciji („Narodne novine“ broj 5/20 i 139/21; dalje: Pravilnik o elektroničkoj komunikaciji) tuženik je obveznik elektroničke komunikacije putem informacijskog sustava. Prema odredbi članka 143.c stavaka 2. i 5. ZPP-a sud putem informacijskog sustava šalje adresatu u njegov sigurni elektronički poštanski pretinac pismeno, koje adresat mora preuzeti u roku od 15 dana od dana kad je pismeno pristiglo u njegov sigurni elektronički poštanski pretinac, a ako u tom roku adresat ne potvrdi primitak pismena, smatrat će se da je dostava obavljena istekom 15. dana od dana kad je pismeno pristiglo u sigurni elektronički poštanski pretinac. Sukladno odredbi članka 143.c stavka 3. ZPP-a, istodobno sa slanjem pismena informacijski sustav šalje adresatu na adresu elektroničke pošte i informativnu poruku u kojoj ga obavještava o dostavi pismena i upozorava na pravne posljedice iz odredbe članka 143.c stavka 5. ZPP-a. Odredbom članka 13. stavka 1. Pravilnika o elektroničkoj komunikaciji propisano je da se elektroničko sudsko pismeno otpravlja putem sustava u sigurni elektronički poštanski pretinac vanjskog korisnika. Prema odredbi članka 6. Pravilnika o elektroničkoj komunikaciji vanjski korisnici su, između ostalog, pravne osobe. U skladu s odredbom članka 14. stavka 1. Pravilnika o elektroničkoj komunikaciji sustav će poslati primatelju informativnu poruku o pismenu na elektroničku adresu o poslanom sudskom pismenu u sigurni elektronički poštanski pretinac.

11. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da slanje informativne poruke na adresu elektroničke pošte primatelja pismena, nema značaj preduvjeta urednosti dostave. Ta je poruka informativnog karaktera te se ona šalje istovremeno sa slanjem pismena i nju ne šalje sud nego informacijski sustav. Tuženik je obvezan sudionik elektroničke komunikacije i on je bio dužan redovito provjeravati svoj sigurni elektronički poštanski pretinac. Tuženiku je dostava tužbe s prilozima, kao i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno izvršena 1. svibnja 2021. te je on propustio dati odgovor na tužbu u danom roku te nije podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje u zakonskom roku.

12. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostupanjskog suda te odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

13. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. ZPP-a u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava te uzevši u obzir razloge zbog kojih je dopušteno pobijati presudu donesenu u sporu male vrijednosti (članak 467. stavak 1. ZPP-a). Ovaj sud je utvrdio da je presuda pravilna i na zakonu osnovana.

14. Predmet spora je tužiteljev zahtjev s osnove isplate iznosa od 1.364,55 EUR / 10.281,22 kn na ime naknade štete, koju je pretrpio otkazivanjem prijevoza od strane tuženika za organizirano putovanje autobusom u razdoblju od 21. lipnja 2019. do 28. lipnja 2019. na relaciji Zagreb – Monaco – Nica – Aix En Provance – Arles – Calella – Barcelona – Gerona – Zagreb.

15. U predmetnom slučaju je riječ o sporu male vrijednosti iz članka 502. stavka 1. ZPP-a. U skladu s odredbom članka 467. stavka 1. ZPP-a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti, može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.

16. Predmetnu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a. Stoga, ovaj sud ne može razmatrati tužiteljeve žalbene navode kojima taksativno upire na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, kao i žalbene navode kojima je osnova pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje od strane suda.

17. Između stranaka je nesporno da je tužitelj htio angažirati tuženika za prijevoz autobusom radi organizacije maturalnog putovanja na relaciji Barcelona – Zagreb u razdoblju od 21. lipnja 2019. do 4. srpnja 2019. Nije sporno da je tužitelj platio predujam za predmetnu uslugu prijevoza u iznosu od 1.990,84 EUR / 15.000,00 kn po ponudi br: 09/2019 (list 6. spisa). Također, nije sporno da prijedlog ugovora o povremenom prijevozu osoba br: 02/2019 prema dogovorenoj vožnji autobusom od 21. lipnja 2019. do 28. lipnja 2019. na relaciji Zagreb – Monaco – Nica – Aix En Provance – Arles – Calella – Barcelona – Gerona – Zagreb nikada nije potpisan od strane tužitelja kao naručitelja prijevoza (list 7. spisa). Naime, naručitelj je inzistirao da se iz predmetnog ugovora izbaci dio odredbe članka 7. koji glasi: „Naručitelj prijevoza odgovara za pridržavanje programa i poštovanje zakonskih propisa o radnom vremenu i obveznim odmorima mobilnih radnika. U slučaju kašnjenja grupe i nepoštivanja propisa radnog vremena mobilnih vozača, vozači će bez grupe otići do hotela ili parkinga. Agencija je dužna o svom trošku organizirati drugi prijevoz.“ Tuženik nije htio na to pristati smatrajući da se time ugrožava sigurnost djece koja se prevoze te je vratio uplaćeni predujam tužitelju. Također, nije sporno da je nakon toga tužitelj angažirao drugog prijevoznika za predmetno putovanje za cijenu u iznosu od 7.447,10 EUR / 56.110,17 kn.

18. Tužitelj tvrdi da je dogovorio prijevoz s tuženikom za cijenu u iznosu od 6.082,55 EUR / 45.828,95 kn. Stoga smatra da mu je nastala šteta u iznosu od 1.364,55 EUR / 10.281,22 kn na ime razlike u cijeni prijevoza dogovorenog s tuženikom i cijene koju je platio drugom prijevozniku.

19. Prvostupanjski sud je na okolnost utvrđivanja štete proveo predloženo financijsko – knjigovodstveno vještačenje. Iz nalaza i mišljenja vještaka (list 75. do 88. spisa) proizlazi da vještak na temelju dokumentacije u spisu nije mogao utvrditi visinu eventualno nastale štete. Naime, vještak je zaključio da na temelju dokumentacije u spisu te dokumentacije koju mu je dostavio tuženik na njegov poziv, nije mogao utvrditi visinu dogovorenog troška putovanja između tužitelja i tuženika budući da visina troškova prijevoza ovisi o dogovorenom programu putovanja i broju prijeđenih kilometara te realiziranim troškovima koje je moguće utvrditi tek na kraju putovanja. Vještak je pozvao tužitelja na dostavu potrebne dokumentacije (list 80. spisa), na koji poziv se tužitelj oglušio.

20. Tužitelj tvrdi da je dogovorio prijevoz s tuženikom za cijenu u iznosu od 6.082,55 EUR / 45.828,95 kn, međutim o tom dogovoru ne postoji niti jedan pisani dokaz. Iz predmetnog prijedloga ugovora o prijevozu i to odredbe članka 3. proizlazi da visina troškova prijevoza ovisi o dogovorenom programu putovanja i broju prijeđenih kilometara te realiziranim troškovima (cestarine, tuneli, parking, komunalna naknada, dozvole za slobodni prolaz i sl.) što je sve moguće utvrditi tek na kraju putovanja. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog saslušanjem zastupnika po zakonu stranaka te predloženog svjedoka na okolnost visine dogovorenog troška prijevoza budući da je isti bio, a kako i sam tužitelj navodi, odrediv, ali ne i određen jer bi ga bilo moguće utvrditi jedino da je usluga prijevoza zaista i izvršena od strane tuženika, a ona to nije. Stoga, budući da se ne može sa sigurnošću utvrditi visina cijene koju bi tužitelj platio tuženiku za prijevoz, ne može se utvrditi niti eventualna razlika u cijeni prijevoza dogovorenog s tuženikom i cijene koju je tužitelj platio drugom prijevozniku, a koju tužitelj potražuje na ime naknade štete.

21. Odredbom članka 461.a stavka 2. ZPP-a propisano je da su u postupku u sporovima male vrijednosti stranke dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica. U skladu s odredbom članka 219. stavka 1. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Prema odredbi članka 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

22. Prema ocjeni ovog suda tužitelj nije dokazao da bi pretrpio štetu čiju naknadu potražuje, posebice konkretnu štetu, uključujući i visinu štete, stoga je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom postupku, na utvrđeno činjenično stanje pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja primjenom pravila o teretu dokazivanja.

23. Tužitelj u žalbi pobija odluku o parničnom trošku, međutim uopće ne obrazlaže razloge zbog kojih osporava tu odluku. Ovaj sud nije utvrdio da u odnosu na predmetnu odluku postoje žalbeni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

24. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je odlučeno u izreci ove presude.

Zagreb, 19. studenog 2024.

Sutkinja

Dubravka Zubović