REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3792/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet, Zagreb, Svetošimunska cesta 25, OIB 76023745044 i 2. tužitelja DK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Irena Čaček, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grubišić & Lović & Lalić d.o.o., protiv tuženika Telegram media grupa d.o.o., Zagreb, K. Pavletića 1, OIB 36974788949, kojeg zastupa punomoćnica Vesna Alaburić, odvjetnica u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-265/2023-8 od 26. ožujka 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2234/20-13 od 14. prosinca 2022., u sjednici održanoj 19. studenoga 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog 1. i 2. tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog 1. i 2. tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tužitelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-265/2023-8 od 26. ožujka 2024., zbog pitanja koja smatraju važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase: „1. Predstavljaju li činjenična utvrđenja sadržana u nepravomoćnom rješenju o provođenju istrage informacije utemeljene na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne u smislu odredbe čl. 21. st. 4. toč. 3. Zakona o medijima (NN 59/04, 84/11, 81/13, 114/22)?
2. Može li se rješenje o provođenju istrage koje je donio Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta smatrati aktom tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti ili tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, u smislu odredbe čl. 21. st. 4. toč. 1. Zakona o medijima (NN 59/04, 84/11, 81/13, 114/22)?“.
1.2. Kao razloge važnosti prvog postavljenog pitanja tužitelji se pozivaju na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2062/2016 i Rev x 783/2015 dok za drugo pitanje navode da nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
1.3. Uz naznačena pitanja predlagatelji su se pozvali i na povredu prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik predlaže prijedlog odbiti u odnosu na naznačena pitanja i odbaciti u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, uz naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.
4. U odnosu na prvo postavljeno pitanje valja ukazati da odluke na koje se pozivaju podnositelji ne koincidiraju činjeničnim utvrđenjima, a slijedom toga niti pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena odluka u predmetnom sporu, jer se u tim odlukama ne radi o prenošenju informacija sadržanih u rješenju USKOK-a o provođenju istrage.
5. U odnosu na drugo postavljeno pitanje tužitelji nisu naveli razloge važnosti dok okolnost da o određenom pravnom pitanju ne bi postojala praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sama po sebi to pravno pitanje ne čini važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Tako navedeni razlozi ne ispunjavaju pretpostavke iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, jer nepostojanje prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske o određenom pitanju automatski ne znači ispunjenje pretpostavki za dopustivost revizije.
6. Prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.
7. Predlagatelji nisu učinili vjerojatnim da im je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja), shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u pobijanoj odluci te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da predlagatelji u biti izražavaju nezadovoljstvo drugostupanjskom odlukom kojom je potvrđena prvostupanjska odluka.
8. Naime, činjenica da predlagatelji nisu uspjeli u predmetnom sudskom sporu, ne znači da su im ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava. Što se tiče navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 29. Ustava, kao i čl. 6. st. 1. Konvencije sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj. Isto tako, to što sud nižeg stupnja zauzima drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuje dokaze od predlagatelja ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava. Slijedom toga, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP- a i dopuštenje revizije.
9. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i čl. 389.a st. 4. ZPP-a, riješiti kao u točki I. i II. izreke.
10. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije budući da je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP) pa je valjalo odlučiti kao u točki III. izreke.
Zagreb, 19. studenoga 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
