Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo
Poslovni broj: P-2146/2019-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu toga suda Vlatki Markuš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Kristini Cerin Načinović, odvjetnici u Rovinju, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Leko i partneri Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 01. listopada 2024., u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice te zamjenika punomoćnika tužene RK, odvjetnika u [adresa], **.**.2024.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba članka 4., 6. i 7. Ugovora o kreditu broj 9011137289 zaključenog 07. travnja 2006. između tužitelja ĆK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i ujedno založnog dužnika i sudionika ĐK iz [adresa], s jedne strane i tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, s druge strane, kao Banke, potvrđenog 12. travnja 2006. od strane javne bilježnice Tanje Ferenc iz Poreča pod brojem OU-452/06, a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima tužene te kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. II Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju ĆK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 130.394,35 eura (sto trideset tisuća tristo devedeset četiri eura i trideset pet centi) zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana,
- s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 9011137289 od 07. travnja 2006. kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kako slijedi:
na iznos od 2,27 EUR od 09.05.2006. do isplate,
na iznos od 0,91 EUR od 10.06.2006. do isplate,
na iznos od 205,23 EUR od 31.10.2008. do isplate,
na iznos od 220,47 EUR od 31.12.2008. do isplate,
na iznos od 260,65 EUR od 31.01.2009. do isplate,
na iznos od 0,23 EUR od 28.02.2009. do isplate,
na iznos od 276,83 EUR od 02.03.2009. do isplate,
na iznos od 0,18 EUR od 31.03.2009. do isplate,
na iznos od 227,31 EUR od 01.04.2009. do isplate,
na iznos od 0,14 EUR od 30.04.2009. do isplate,
na iznos od 215,20 EUR od 02.05.2009. do isplate,
na iznos od 0,08 EUR od 31.05.2009. do isplate,
na iznos od 163,47 EUR od 02.06.2009. do isplate,
na iznos od 99,52 EUR od 01.07.2009. do isplate,
na iznos od 123,71 EUR od 03.08.2009. do isplate,
na iznos od 172,49 EUR od 01.09.2009. do isplate,
na iznos od 151,46 EUR od 30.09.2009. do isplate,
na iznos od 120,45 EUR od 03.11.2009. do isplate,
na iznos od 163,12 EUR od 02.12.2009. do isplate,
na iznos od 222,10 EUR od 31.12.2009. do isplate,
na iznos od 263,77 EUR od 02.02.2010. do isplate,
na iznos od 259,11 EUR od 02.03.2010. do isplate,
na iznos od 385,61 EUR od 02.04.2010. do isplate,
na iznos od 340,83 EUR od 03.05.2010. do isplate,
na iznos od 377,82 EUR od 02.06.2010. do isplate,
na iznos od 0,42 EUR od 28.06.2010. do isplate,
na iznos od 3,49 EUR od 30.06.2010. do isplate,
na iznos od 652,66 EUR od 02.07.2010. do isplate,
na iznos od 592,91 EUR od 02.08.2010. do isplate,
na iznos od 773,47 EUR od 02.09.2010. do isplate,
na iznos od 635,03 EUR od 04.10.2010. do isplate,
na iznos od 0,40 EUR od 31.10.2010. do isplate,
na iznos od 586,05 EUR od 02.11.2010. do isplate,
na iznos od 0,10 EUR od 30.11.2010. do isplate,
na iznos od 779,42 EUR od 02.12.2010. do isplate,
na iznos od 1.014,96 EUR od 31.12.2010. do isplate,
na iznos od 847,73 EUR od 02.02.2011. do isplate,
na iznos od 885,40 EUR od 02.03.2011. do isplate,
na iznos od 811,94 EUR od 01.04.2011. do isplate,
na iznos od 837,40 EUR od 02.05.2011. do isplate,
na iznos od 1.089,58 EUR od 01.06.2011. do isplate,
na iznos od 1.097,41 EUR od 01.07.2011. do isplate,
na iznos od 1.494,25 EUR od 01.08.2011. do isplate,
na iznos od 1.329,14 EUR od 01.09.2011. do isplate,
na iznos od 1.147,45 EUR od 03.10.201. do isplate,
na iznos od 1.133,00 EUR od 02.11.2011. do isplate,
na iznos od 1.116,55 EUR od 01.12.2011. do isplate,
na iznos od 1.173,13 EUR od 03.01.2012. do isplate,
na iznos od 1.244,08 EUR od 01.02.2012. do isplate,
na iznos od 1.243,44 EUR od 01.03.2012. do isplate,
na iznos od 1.202,08 EUR od 02.04.2012. do isplate,
na iznos od 1.212,24 EUR od 02.05.2012. do isplate,
na iznos od 1.251,79 EUR od 01.06.2012. do isplate,
na iznos od 1.211,50 EUR od 02.07.2012. do isplate,
na iznos od 16,87 EUR od 31.7.2012. do isplate,
na iznos od 1.225,32 EUR od 02.08.2012. do isplate,
na iznos od 16,27 EUR od 31.08.2012. do isplate,
na iznos od 1.200,39 EUR od 03.09.2012. do isplate,
na iznos od 1.172,89 EUR od 01.10.2012. do isplate,
na iznos od 1.220,74 EUR od 02.11.2012. do isplate,
na iznos od 1.237,03 EUR od 01.12.2012. do isplate,
na iznos od 5,66 EUR od 11.12.2012. do isplate,
na iznos od 1,19 EUR od 31.12.2012. do isplate,
na iznos od 1.240,60 EUR od 02.01.2013. do isplate,
na iznos od 1.141,72 EUR od 01.02.2013. do isplate,
na iznos od 1.195,29 EUR od 01.03.2013. do isplate,
na iznos od 1.213,42 EUR od 02.04.2013. do isplate,
na iznos od 1.181,12 EUR od 02.05.2013. do isplate,
na iznos od 1.102,31 EUR od 03.06.2013. do isplate,
na iznos od 1,43 EUR od 30.06.2013. do isplate,
na iznos od 1.066,63 EUR od 01.07.2013. do isplate,
na iznos od 0,98 EUR od 31.07.2013. do isplate,
na iznos od 1.097,91 EUR od 01.08.2013. do isplate,
na iznos od 0,85 EUR od 31.08.2013. do isplate,
na iznos od 1.131,57 EUR od 02.09.2013. do isplate,
na iznos od 0,72 EUR od 30.09.2013. do isplate,
na iznos od 1.189,21 EUR od 02.10.2013. do isplate,
na iznos od 1.163,52 EUR od 31.10.2013. do isplate,
na iznos od 1.182,53 EUR od 02.12.2013. do isplate,
na iznos od 1.204,24 EUR od 31.12.2013. do isplate,
na iznos od 1.089,27 EUR od 31.01.2014. do isplate,
na iznos od 1.114,91 EUR od 28.02.2014. do isplate,
na iznos od 1.100,64 EUR od. 01.04.2014. do isplate,
na iznos od 1.077,08 EUR od 30.04.2014. do isplate,
na iznos od 1.064,59 EUR od 02.06.2014 do isplate,
na iznos od 1.071,38 EUR od 01.07.2014. do isplate,
na iznos od 1.096,98 EUR od 01.08.2014. do isplate,
na iznos od 1.134,96 EUR od 01.09.2014. do isplate,
na iznos od 1.136,82 EUR od 01.10.2014. do isplate,
na iznos od 1.151,04 EUR od 03.11.2014. do isplate,
na iznos od 1.174,01 EUR od 01.12.2014. do isplate,
na iznos od 0,94 EUR od 30.12.2014. do isplate,
na iznos od 1.164,66 EUR od 31.12.2014. do isplate,
na iznos od 128,90 EUR od 31.01.2015. do isplate,
na iznos od 1.021,35 EUR od 02.02.2015. do isplate,
na iznos od 128,29 EUR od 28.02.2015. do isplate,
na iznos od 1.066,26 EUR od 02.03.2015. do isplate,
na iznos od 11,41 EUR od 16.03.2015. do isplate,
na iznos od 150,66 EUR od 31.03.2015. do isplate,
na iznos od 1.027,44 EUR od 01.04.2015. do isplate,
na iznos od 1.178,10 EUR od 30.04.2015. do isplate,
na iznos od 152,13 EUR od 31.05.2015. do isplate,
na iznos od 1.025,97 EUR od 01.06.2015. do isplate,
na iznos od 144,14 EUR od 30.06.2015. do isplate,
na iznos od 1.031,38 EUR od 01.07.2015. do isplate,
na iznos od 121,11 EUR od 31.07.2015. do isplate,
na iznos od 1.051,24 EUR od 03.08.2015. do isplate,
na iznos od 7,92 EUR od 27.08.2015. do isplate,
na iznos od 98,84 EUR od 31.08.2015. do isplate,
na iznos od 1.079,65 EUR od 02.09.2015. do isplate,
na iznos od 1.178,10 EUR od 30.09.2015. do isplate,
- s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu broj: 9011137289 od 07.04.2006., promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, kako slijedi:
na iznos od 24,36 EUR od 01.08.2006. do isplate,
na iznos od 24,34 EUR od 01.09.2006. do isplate,
na iznos od 24,31 EUR od 01.10.2006. do isplate,
na iznos od 24,29 EUR od 01.11.2006. do isplate,
na iznos od 24,26 EUR od 02.12.2006. do isplate,
na iznos od 24,24 EUR od 03.01.2007. do isplate,
na iznos od 24,22 EUR od 01.02.2007. do isplate,
na iznos od 24,19 EUR od 01.03.2007. do isplate,
na iznos od 24,16 EUR od 01.04.2007. do isplate,
na iznos od 24,14 EUR od 03.05.2007. do isplate,
na iznos od 24,11 EUR od 02.06.2007. do isplate,
na iznos od 24,09 EUR od 01.07.2007. do isplate,
na iznos od 24,06 EUR od 01.08.2007. do isplate,
na iznos od 24,03 EUR od 01.09.2007. do isplate,
na iznos od 24,01 EUR od 02.10.2007. do isplate,
na iznos od 23,98 EUR od 01.11.2007. do isplate,
na iznos od 23,95 EUR od 01.12.2007. do isplate,
na iznos od 23,92 EUR od 01.01.2008. do isplate,
na iznos od 454,33 EUR od 01.02.2008. do isplate,
na iznos od 757,37 EUR od 01.03.2008. do isplate,
na iznos od 756,73 EUR od 01.04.2008. do isplate,
na iznos od 756,08 EUR od 01.05.2008. do isplate,
na iznos od 755,43 EUR od 01.06.2008. do isplate,
na iznos od 754,76 EUR od 01.07.2008. do isplate,
na iznos od 754,08 EUR od 02.08.2008. do isplate,
na iznos od 753,40 EUR od 02.09.2008. do isplate,
na iznos od 752,71 EUR od 01.10.2008. do isplate,
na iznos od 752,01 EUR od 01.11.2008. do isplate,
na iznos od 751,29 EUR od 02.12.2008. do isplate,
na iznos od 750,58 EUR od 01.01.2009. do isplate,
na iznos od 818,33 EUR od 01.02.2009. do isplate,
na iznos od 817,55 EUR od 03.03.2009. do isplate,
na iznos od 816,75 EUR od 02.04.2009. do isplate,
na iznos od 815,95 EUR od 03.05.2009. do isplate,
na iznos od 815,13 EUR od 03.06.2009. do isplate,
na iznos od 814,30 EUR od 02.07.2009. do isplate,
na iznos od 813,46 EUR od 04.08.2009. do isplate,
na iznos od 812,62 EUR od 02.09.2009. do isplate,
na iznos od 811,75 EUR od 01.10.2009. do isplate,
na iznos od 810,88 EUR od 04.11.2009. do isplate,
na iznos od 810,00 EUR od 03.12.2009. do isplate,
na iznos od 809,10 EUR od 01.01.2010. do isplate,
na iznos od 808,20 EUR od 03.02.2010. do isplate,
na iznos od 807,28 EUR od 03.03.2010. do isplate,
na iznos od 806,35 EUR od 03.04.2010. do isplate,
na iznos od 805,40 EUR od 04.05.2010. do isplate,
na iznos od 804,45 EUR od 03.06.2010. do isplate,
na iznos od 803,48 EUR od 03.07.2010. do isplate,
na iznos od 714,74 EUR od 03.08.2010. do isplate,
na iznos od 713,82 EUR od 03.09.2010. do isplate,
na iznos od 712,89 EUR od 05.10.2010. do isplate,
na iznos od 711,95 EUR od 03.11.2010. do isplate,
na iznos od 576,27 EUR od 03.12.2010. do isplate,
na iznos od 575,45 EUR od 01.01.2011. do isplate,
na iznos od 574,61 EUR od 03.02.2011. do isplate,
na iznos od 573,77 EUR od 03.03.2011. do isplate,
na iznos od 572,91 EUR od 02.04.2011. do isplate,
na iznos od 572,05 EUR od 03.05.2011. do isplate,
na iznos od 472,77 EUR od 02.06.2011. do isplate,
na iznos od 472,00 EUR od 02.07.2011. do isplate,
na iznos od 471,23 EUR od 02.08.2011. do isplate,
na iznos od 377,10 EUR od 02.09.2011. do isplate,
na iznos od 376,44 EUR od 04.10.2011. do isplate,
na iznos od 375,77 EUR od 03.11.2011. do isplate,
na iznos od 375,10 EUR od 02.12.2011. do isplate,
na iznos od 374,43 EUR od 04.01.2012. do isplate,
na iznos od 373,74 EUR od 02.02.2012. do isplate,
na iznos od 373,05 EUR od 02.03.2012. do isplate,
na iznos od 372,36 EUR od 03.04.2012. do isplate,
na iznos od 371,66 EUR od 03.05.2012. do isplate,
na iznos od 370,95 EUR od 02.06.2012. do isplate,
na iznos od 370,23 EUR od 03.07.2012. do isplate,
na iznos od 451,65 EUR od 03.08.2012. do isplate,
na iznos od 450,80 EUR od 04.09.2012. do isplate,
na iznos od 449,93 EUR od 02.10.2012. do isplate,
na iznos od 449,05 EUR od 03.11.2012. do isplate,
na iznos od 448,18 EUR od 02.12.2012. do isplate,
na iznos od 447,28 EUR od 03.01.2013. do isplate,
na iznos od 365,74 EUR od 02.02.2013. do isplate,
na iznos od 364,97 EUR od 02.03.2013. do isplate,
na iznos od 364,19 EUR od 03.04.2013. do isplate,
na iznos od 363,41 EUR od 03.05.2013. do isplate,
na iznos od 362,61 EUR od 04.06.2013. do isplate,
na iznos od 361,82 EUR od 02.07.2013. do isplate,
na iznos od 361,00 EUR od 02.08.2013. do isplate,
na iznos od 360,19 EUR od 03.09.2013. do isplate,
na iznos od 359,37 EUR od 03.10.2013. do isplate,
na iznos od 358,54 EUR od 01.11.2013. do isplate,
na iznos od 357,70 EUR od 03.12.2013. do isplate,
na iznos od 356,86 EUR od 01.01.2014. do isplate,
- s osnove razlike nedospjele glavnice iznos od 12.940,80 EUR od 1.10.2015. do isplate.
III Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju ĆK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 11.154,61 eura (jedanaest tisuća sto pedeset četiri eura i šezdeset jedan cent) uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženom kao bankom sklopio ugovor o kreditu dana 07. travnja 2006. broj 9011137289, koji je solemniziran po javnoj bilježnici Tanji Ferenc iz [adresa] pod poslovnim brojem OU-452/06 dana 12. travnja 2006., a temeljem kojeg ugovora mu je banka stavila na raspolaganje 950.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, radi refinanciranja kredita u drugoj banci i adaptacije, te mu je dana 13. travnja 2006. isplaćen iznos od 4.414.391,60 kuna. Nadalje navodi da je u članku 4. točkama 4.1. i 4.2. ugovoreno pravo tužene da jednostrano mijenja kamate prema svojim internim odlukama. Nadalje da je sukladno odredbi članka 7. točke 7.2. tužena jednostranim odlukama više puta povisivala kamatu. Vezano uz to poziva se na utvrđenje iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. je utvrđeno da je tužena u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditu koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, navodi da je u članku 4., 6. i 7. predmetnog ugovora ugovorena valutna klauzula koja je otplatu kredita vezala uz tečaj CHF. Ističe da je tečaj CHF u odnosu na hrvatsku kunu izrazito porastao nakon zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te mu je tužena stalno zaračunavala nove anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja odnosno u znatno većim iznosima od iznosa s početka trajanja kredita. Vezano uz to poziva se na dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. koji je potvrđen presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača gdje je utvrđeno da je tužena u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. kolovoza 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Nadalje navodi da je dana 08. prosinca 2015. sklopio s tuženom Dodatak ugovora o kreditu tzv. konverzija, potvrđenog 09. prosinca 2015. od strane javnog bilježnika Đordana Pahovića iz [adresa] pod brojem OV-7681/15. Tvrdi da taj dodatak ne predstavlja obnovu ugovora sukladno članku 145. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da postojeća obveza nije zamijenjena novom, odnosno kako nova obveza nema različitu glavnu činidbu niti različitu pravnu osnovu. Da se radi isključivo o dodatku osnovnom ugovoru s intervencijom promjene nepoštene ugovorne odredbe Budući da se ništetnost utvrđuje ex tunc ima se smatrati kao da te odredbe nikada nisu ni postojale, da se ne mogu naknadno mijenjati sporazumom ugovornih strana. Navodi da Dodatak prati sudbinu odredaba osnovnog ugovora koje su tim dodatkom mijenjane što znači da su odredbe Dodatka o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne i kao takve bez pravnog učinka. Tvrdi da mu je tužena u razdoblju nakon sklapanja glavnog ugovora zaračunavala anuitete u znatno većim iznosima od onih koji bi mu pripadali, tako da je plaćao znatno veće mjesečne iznose od 24.468,11 kuna koliko bi iznosili mjesečni anuiteti koje bi bio dužan plaćati prema iznosu kredita i uz izvorno ugovorenu kamatu. Stoga smatra da je naplatama iznad visine anuiteta od 24.468,11 kuna nastalo na strani tužene stjecanje bez osnove, te da mu je stoga tužena dužna vratiti ono što je na tako opisani način primila uz zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa.
2. Tužena u odgovoru na tužbu prije svega ističe prigovor zastare, te s tim u vezi da tužba potrošača na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine njegove odredbe ne prekida zastaru, da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan predmetnom tužbenom zahtjevu iz kojeg razloga ne može doći do prekida zastare. Stoga smatra da je u konkretnom slučaju nastupila zastara predmetnog potraživanja. Nadalje ističe kako je sklapanjem Dodatka ugovoru kreditni odnos između stranaka izmijenjen. Da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eurima što uključuje i kamate. Drugim riječima, početni kredit u CHF prestao je postojati nakon što je konvertiran u euro. Stoga smatra da tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja prema njemu. Nadalje navodi da se temeljem članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača te članka 502. Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Što se tiče ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ističe da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Ističe da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba koji prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, iz čega se može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Nadalje navodi da tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa. Tvrdi da to sud nije utvrdio, da nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Tvrdi da su u pogledu promjenjive kamatne stope i sami sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate. Da je Hrvatska narodna banka također iznijela stav da građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banaka su svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope. Štoviše kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor nikako ne bi mogla biti fiksna i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje da i sam Zakon o obveznim odnosima dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji treba obuhvaćati između ostaloga i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može i promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, ističe da je po stupanju na snagu Zakona o kreditnim institucijama učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi "informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke". Ističe kako je prilikom zaključenja predmetnog ugovora u potpunosti poštivala tada važeću zakonsku regulativu te da je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešne i promašene. Nadalje navodi da se kamatna stopa mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan njenog nadzora, što znači da ne mijenja kamatnu stopu u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. S obzirom na navedeno smatra da u njenom postupanju nema protupravnosti te da promjena kamatne stope nije povrijedila kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Vezano za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu, a ukoliko bi sud odredio provođenje financijskog vještačenja tada predlaže da vještak izvještači da li su konverzijom u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eurima, što uključuje i kamatu. Tvrdi da je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015) detaljno definirao na koji se način utvrđuje preplata konvertiranih kredita, ne ostavljajući niti strankama mogućnost da prilikom konverzije postupe protivno tom prisilnom propisu, niti sucima da naloge za vještačenje daju protivno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a niti je vještacima dopušteno vještačiti na način koji odudara od spomenutog propisa. Zaključno ponavlja da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13, te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda, jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa da samim time sama promjenjiva kamata ne može biti ništetna, da su konkretne kamatne stope određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa da se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva, da ni jedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorene kamate, da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena, te da je sklapanjem Dodatka ugovoru izvršena konverzija tj. kreditni odnos između stranaka je izmijenjen, pa da stoga tužitelj nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu budući je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran, ta iz razloga što je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata uračunat prilikom konverzije. Stoga smatra da je prilikom sklapanja spornog ugovora u potpunosti postupila u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te da nije ni na koji način počinila povrede koje joj tužitelj pokušava imputirati. Stoga je predložila da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška.
3.Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: ugovor o kreditu (32-34), dodatak ugovora o kreditu (35-39), opće uvjete poslovanja s građanima tuženika (40- 52), knjigovodstvenu karticu (102-136), pregled uplata (137-142), plan otplate (143- 145), konverziju kredita (146-148), izračun konverzije (150-160), otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (161-171), proveo je financijsko vještačenje po vještaku Goranki Šmer Maraš, dipl. oecc. (185-218), te je saslušao tužitelja (255-256).
4.U vezi s ovako provedenim dokaznim postupkom sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio kao u izreci presude.
5.U ovom postupku nije sporno:
- da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 9011137289 dana 07. travnja 2006. kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 950.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,08% godišnje, na rok otplate od 280 mjeseci, koji je odobren za refinanciranje kredita u drugoj banci i za adaptaciju, a koji je solemniziran po javnom bilježniku iz [adresa] Tanji Ferenc dana 12. travnja 2006. pod poslovnim brojem OU- 452/06;
- da se je predmetnim ugovorom tužitelj obvezao platiti banci kamatu koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana;
- da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), te je sadržana u anuitetima i dospijevaju na naplatu zajedno s njima;
- da je između stranaka zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011137289 dana 08. prosinca 2015., koji je solemniziran po javnom bilježniku Đordanu Pahovuću iz [adresa] dana 09. prosinca 2015. pod poslovnim brojem OV-7681/15, kojim je učinjena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).
6.Ono što je sporno i što je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi pitanje je:
- da li su ništetni dijelovi predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu;
- da li tužitelj ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem eventualno ništetnih odredbi ugovora s obzirom da je između stranaka zaključe Dodatak Ugovora o kreditu dana 08. prosinca 2015.;
- da li je nastupila zastara za predmetno novčano potraživanje.
7.Što se tiče ništetnosti odnosno nedopuštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštiti kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 u kojem je donesena presuda dana 04. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno da je tužena u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 09. travnja 2015. donio presudu posl. br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tužene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andiciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
8.Tužena je u razdoblju u kojem je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita i tužitelja na način da je sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tužene, te je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda Europske unije, a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 TK i PK od 17. srpnja 2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Stoga sud zaključuje da se o spornim dijelovima ugovora (koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu) nije pojedinačno pregovaralo, stoga je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelja kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, iz kojeg razloga je po mišljenju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi navedenih odredbi ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Zato je sud kao prethodno pitanje ocijenio osnovanim ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 13. rujna 2019., odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. prema kojoj sporazum o konverziji sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđenja ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu pa tako i utvrđenja ništetnih pojedinih odredbi tog ugovora, kojom odlukom Vrhovni sud Republike Hrvatske samo potvrđuje svoju odluku broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.
9. Navodi tužene da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao i da zato nema pravni interes za ovu tužbu nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi pa tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C- 118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ČK protiv Erste Bank Hungary ZRT koja daje odgovor na pitanje o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je u cijelosti ispunjen ugovor. Nadalje u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužiteljica u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Radi navedenog prigovor tužene u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužiteljice kao potrošača nije osnovan.
10. Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a to sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona sadržan u odredbi čl. 19.b, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranom u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
Sklapanjem dodatka ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koju je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaju ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome je li sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćeno banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.
Nadalje, navedenim dodatkom uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla svih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem navedenog dodatka ugovorne strane su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos i to za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene odredbe i banaka kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.
Ovakvo pravo potrošača kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnova sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli izraženo u presudi posl. br. Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021., pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Puli od 04. listopada 2021. u [adresa], te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-506/2021-3 od 04. svibnja 2022.
Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom između stranaka nije riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15 nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u euro i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
Sklapanjem dodatka ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora u potpunosti biti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u euro i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjena kredita, iste vrste i trajanja u eurima i kunama s valutnom klauzulom u eurima na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka da li je sklapanjem navedenog dodatka otklonjena navedena neravnoteža trebalo voditi računa da li je prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.
Nadalje, navedenim dodatkom ugovora o kreditu uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih nepoštenim postupanjem banaka prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog dodatka ne proizlazi da su se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog dodatka tužitelj i tužena su u skladu s odredbama ZID ZPK trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenom mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obvezno pravnog odnosa u kojem su bili potrošači kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe i banka kao njegov davatelj, ta njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.
Odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri da li je u potpunosti zadovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem aneksa uklonile nedostatak koji bi utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.
Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.
Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
11. Nije sporno da tužitelj ima status potrošača s obzirom da to tužena ne osporava.
Tužitelj je u svom iskazu (255-256) izjavio da je predmetnim kreditom zatvorio kredit u drugoj banci, te kako bi renovirao jednu staru kuću.
12. U ovom postupku provedeno je financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za područje ekonomije, grani financije i bankarstvo iz Rijeke Goranki Šmer Maraš dipl. oecc. iz Rijeke koja je u svom nalazu i mišljenju (185-218) utvrdila da ukupan iznos preplata do dana konverzije iznosi 130.394,35 eura, od čega s osnove nišetnih odredbi i promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi 42.642,99 eura, s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF iznosi 74.810,56 eura, a s osnove razlike nedospjele glavnice iznosi 12.940,80 eura.
Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, dok je tužena osporila taj nalaz i mišljenje iz razloga jer da je isti baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa, a posebice da tužitelj nemaju pravo na restituciju isplatom jer je sklopile dodatak kojim je provedena konverzija. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je razumljiv, potpun i u skladu s pravilima struke na koji nalaz i mišljenje tužena u pogledu izračuna nije imala primjedbi. Naime, primjedba tužene se je isključivo odnosila na to da je zahtjev tužitelja neosnovan jer da je neosnovana pravna osnova.
13. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u nastavku ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
14. U konkretnom slučaju tužena je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvarila korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate nego što bi ostvarila da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kao i plaćanja višeg tečaja nego što bi ostvarila da je ostao na snazi tečaj koji je bio u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tužene, te valutna klauzula vezana uz CHF, tužena je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužna vratiti tužitelju iznose koje je primila na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to tužena treba vratiti tužitelju iznose kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.
15. Tužena je istaknula prigovor zastare.
Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog zavoda udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle od 13. lipnja 2014., u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 12. lipnja 2019. iz kojeg razloga nije osnovan prigovor zastare. Isto vrijedi i za zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su kamate. Radi navedenog prigovor zastare nije osnovan.
16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/77, 36/77, 36/80, 6/80, 69/82, 43/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, "Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22, 114/22, 155/23 – u nastavku ZPP) s obzirom na vrijednost predmeta spora od 130.394,35 eura i s obzirom da tužitelja zastupa punomoćnica koja je odvjetnica, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Priznati trošak odnosi se na trošak sastava tužbe, sastava podneska od 01. ožujka 2024., trošak zastupanja na ročištima dana 25. svibnja 2023. i 01. listopada 2024. u iznosima od po 1.962,00 eura, trošak PDV-a od po 25% na te iznose tj. od po 490,50 eura, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, trošak PDV-a od 25% na taj iznos tj. 25,00 eura, trošak vještačenja u iznosu od 550,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 663,61 eura, ukupno 11.154,61 eura.
Sude tužitelju nije priznao trošak sastava podnesaka od 01. kolovoza 2020. i 23. svibnja 2023. s obzirom da je njihove navode mogao usmeno iznijeti na ročištima koja su mu priznata u trošak.
17. Radi svega navedenog sud je presudio kao u izreci.
U Poreču-Parenzo dana 15. studenog 2024.
S u d a c:
Vlatka Markuš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a rok za žalbu je 15 dana i počinje teći danom dostave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, kao i stranci koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a bila je uredno pozvana, smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, rok za žalbu teče od dana dostave prema odredbama Zakona o dostavi pismena.
Rješenje:
1. Tužitelju presuda uručena na ročištu za objavu dana 15. studenog 2024.
2. Presuda za tuženu p.p. istaknuta na internetskoj stranici e-oglasne ploče sudova dana 15. studenog 2024.
2. Odluka unesena u SupraNovu
3. kal. 20 dana
U Poreču-Parenzo dana 15. studenog 2024.
S u d a c:
