REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Pazin, Dršćevka 1

P-215/2021-57

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Sonji Marinac Rumora, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], ranije vlasnika obrta " [obrt]", [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Marina Cvitko Tomić, odvjetnica u Labinu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Luka Jurić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva KOŽUL I PETRINOVIĆ d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave 1. listopada 2024. u nazočnosti punomoćnice tužitelja, na ročištu za objavu presude 15. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj: 135/2002 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništvu nekretnine od 07.11.2002. godine sklopljen Između tužitelja, UP, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao vlasnika obrta JP, Ugostiteljski obrt " [obrt]", [adresa] (sada tužitelj JP kao vlasnik obrta JP, Ugostiteljski obrt " [obrt]", [adresa]) te tuženiku, ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, pripojenog trgovačkog društva HYPO ALPE - ADRIA- BANK d.d. te se ujedno utvrđuje da su ništetni i bez pravnog učinka svi Aneksi toga Ugovora o kreditu.

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj: 128/2003 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dodatnom zabilježbom na već prenesenom vlasništvu nekretnine od 28.05.2003. godine sklopljen Između tužitelja, UP, OIB: [osobni identifikacijski broj], tada kao vlasnika obrta JP, Ugostiteljski obrt " [obrt]", [adresa] (sada tužitelj JP kao vlasnik obrta JP, Ugostiteljski obrt " [obrt]", [adresa]) te tuženiku, ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, pripojenog trgovačkog društva HYPO ALPE – ADRIABANK d.d. te se ujedno utvrđuje da su ništetni i bez pravnog učinka svi Aneksi toga Ugovora o kreditu.

III. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj: 311-14/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen dana 07.03.2006. godine Između tužitelja, UP, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao vlasnika obrta JP, Ugostiteljski obrt " [obrt]", [adresa] te tuženiku, ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, pripojenog trgovačkog društva

HYPO ALPE - ADRIA- BANK d.d.“

II. Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi: „I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka sljedeće odredbe Ugovora o kreditu broj: 135/2002 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništvu nekretnine od 07.11.2002. sklopljen Između tužitelja, UP, OIB: [osobni identifikacijski broj], tada kao vlasnika obrta JP, Ugostiteljski obrt " [obrt]", [adresa] (sada tužitelj JP kao vlasnik obrta JP, Ugostiteljski obrt " [obrt]", [adresa]) te tuženiku, ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 pripojenog trgovačkog društva HYPO ALPE - ADRIA- BANK d.d. kako slijedi:

- članak 3 u dijelu koji se odnosi na kamatnu stopu, u cijelosti

- članak 5. (TROŠKOVI): u dijelu koji se odnosi na određivanje jednokratnih troškova obrade kredita, u cijelosti

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka sljedeće odredbe Ugovora o kreditu broj: 128/2003 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dodatnom zabilježbom na već prenesenom vlasništvu nekretnine od 28.05.2003. godine sklopljen Između tužitelja, UP, OIB: [osobni identifikacijski broj], tada kao vlasnika obrta UP ULJANČIĆ, Ugostiteljski [obrt] " [obrt]", [adresa] (sada tužitelj JP kao vlasnik obrta JP ULJANČIĆ, Ugostiteljski obrt " [obrt]", [adresa]) te tuženiku, ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877 pripojenog trgovačkog društva HYPO ALPE-ADRIABANK d.d. - članak 3 u dijelu koji se odnosi na kamatnu stopu, u cijelosti

- članak 5. (TROŠKOVI): u dijelu koji se odnosi na određivanje jednokratnih troškova obrade kredita, u cijelosti

III. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka sljedeće odredbe Ugovora o kreditu broj: 311-14/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen dana 07.03.2006. godine Između tužitelja , UP, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao vlasnika obrta JP, Ugostiteljski obrt " [obrt]", [adresa] te tuženiku, ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 pripojenog trgovačkog društva HYPO ALPE - ADRIA- BANK d.d. kako slijedi:

- članak 3 (KAMATNA STOPA), u cijelosti

- članak 5. (TROŠKOVI): u dijelu koji se odnosi na određivanje jednokratnih troškova obrade kredita, u cijelosti.“

III. Utvrđuje se da je u cijelosti ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 6. Promjenjivost kamatne stope iz Ugovora o kreditu broj 135/2002 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine od 7. studenog 2002. sklopljenog između tužitelja JP, OIB: [osobni identifikacijski broj], tada vlasnika obrta JP, Ugostiteljski obrt " [obrt]", [adresa], i tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 (tada poslujući pod tvrtkom HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.).

IV. Utvrđuje se da je u cijelosti ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 6. Promjenjivost kamatne stope iz Ugovora o kreditu broj: 128/2003 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dodatnom zabilježbom na već prenesenom vlasništvu nekretnine od 28. svibnja 2003. sklopljenog između tužitelja JP, OIB: [osobni identifikacijski broj], tada kao vlasnika obrta JP, Ugostiteljski [obrt]", [adresa], i te tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877 (tada poslujući pod tvrtkom HYPO ALPE -ADRIA-BANK d.d.).

V. Utvrđuje se da je u cijelosti ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 6. Promjenjivost kamatne stope iz Ugovora o kreditu broj: 311-14/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 7. ožujka 2006. između tužitelja JP, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao vlasnika obrta JP, Ugostiteljski obrt " [obrt]", [adresa], i tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 (tada poslujući pod tvrtkom HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.).

VI. Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od 15 dana naknadi trošak postupka u iznosu od 612,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. studenog 2024. pa do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 17. kolovoza 2021. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti triju ugovora o kreditu.

2. U tužbi prvotno navodi da je tuženiku pripojeno trgovačko društvo HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. temeljem odluke glavne skupštine društva HYPO ALPE- ADRIA-BANK d.d. od 19. lipnja 2008., a što da dokazuje izvatkom iz sudskog registra za tuženika.

3. Tužitelj dalje obrazlaže da su prvotno tužitelj i HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. 7. studenog 2002. sklopili Ugovor o kreditu broj: 135/2002 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine (u daljnjem tekstu – Ugovor o kreditu 135/2002) u iznosu od 230.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. važećem na dan korištenja kredita. Da je 28. svibnja 2003. sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu 135/2002, a 18. ožujka 2004. da je sklopljen Aneks broj 2 Ugovora o kreditu 135/2002 kojim je tužitelju odobreno refinanciranje postojećeg kredita prema Programu kreditiranja gospodarstva u turizmu 2002. Aneksom broj 2 Ugovora o kreditu 135/2002 da je promijenjen naslov ugovora u UGOVOR O KREDITU broj: 135/2002 SA

SPORAZUMOM O OSIGURANJU NOVČANE TRAŽBINE PRIJENOSOM VLASNIŠTVA NEKRETNINE. Tužitelj kao bitno ističe da su Aneksom broj 2 Ugovora o kreditu 135/2002 mijenjani članci 2., 3., 9., 20. i 21. Ugovora o kreditu broj 135/2002. Osim navedenih aneksa, da je 23. lipnja 2004. sklopljen Aneks broj 3 Ugovora o kreditu 135/2002 kojim da su mijenjani članci 2. i 3. Ugovora o kreditu 135/2002 tako da u dijelu gdje je stajao iznos od „230.000,00 EUR" po sklapanju aneksa stoji „227.101,58 EUR".

4. Drugi ugovor koji je predmet tužbe i tužbenog zahtjeva je Ugovor o kreditu broj 128/2003 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dodatnom zabilježbom na već prenesenom vlasništvu nekretnine (u daljnjem tekstu - Ugovor o kreditu 128/2003), kojim da je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 76.000,00 eura prema srednjem tečaju za devize HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., a tužitelj da se obvezao sredstva kredita koristiti za dovršetak izgradnje objekta prema programu "Poduzetnik 2". To da je program Grada Poreča za 2003. 18. ožujka 2004. sklopljen je Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu 128/2003 kojim je u članku 2. utvrđena promjena naziva i sjedišta obrta u vlasništvu tužitelja.

5. Treći ugovor koji je predmet tužbe i tužbenog zahtjeva je Ugovor o kreditu broj 311-14/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (u daljnjem tekstu - Ugovor o kreditu 311-14/2006), kojim da je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 95.000,00 eura prema srednjem tečaju za EUR HYPO ALPE -ADRIA-BANK d.d., važećem na dan korištenja kredita, a za zatvaranje kredita po Ugovoru o kreditu 128/2003 i za dovršenje objekta temeljem programa " [adresa] - 2".

6. Tužitelj ističe da je bitan sastojak ugovora o kreditu kamata kao glavna činidba korisnika kredita prema kreditoru. Prema Ugovoru o kreditu 135/2002 kamatna stopa je vezana za tromjesečni EURIBOR sa dodatkom marže od 2,65 %, dekurzivno godišnje. Prema Ugovoru o kreditu 128/2003 kamatna stopa iznosi 7 % dekurzivno godišnje, a prema Ugovoru o kreditu 311-14/2006 kamatna stopa iznosi 6%, dekurzivno godišnje. Da bi stoga proizlazilo da je u Ugovoru o kreditu 135/2002 ugovorena promjenjiva kamata sa egzaktnim parametrima i metodom izračuna (varijabilni dio koji je vezan uz EURIBOR te fiksni dio - marža), dok je po Ugovoru o kreditu 128/2003 i Ugovoru o kreditu broj 311-14/2006 ugovorena fiksna kamata (tako da je kamatna stopa uvijek jednaka neovisno o promjeni EURIBOR-a, da je ovisno o promjeni EURIBOR-a, na više ili niže, promjenjiva marža unutar fiksne kamate). Međutim, stav je tužitelja da je tuženik samo prikriveno prikazao da je kamatna stopa određena. Naime, da sva tri ugovora o kreditu sadržavaju klauzulu o promjenjivosti kamate koja ima svrhu po potrebi tužitelja da kada padne EURIBOR izbjegne pad kamate u skladu sa padom EURLIBOR-a, iako EURIBOR predstavlja dio koji je vezan za trošak banke da pribavi sredstva na tržištu pa tako banka, tuženik, umjesto da kamata padne istu zadržava ili povisuje i time nezakonito i ništetno povisuje maržu. Tužitelj navodi da je bez klauzule o promjenjivosti kamate kamatna stopa trebala biti određena tako da je vezana uz tromjesečni EURIBOR te se na isti uvijek trebala dodavati ista fiksna marža.

7. U odnosu na klauzulu o promjenjivosti kamate tužitelj dalje navodi da je istom tuženiku dana mogućnost mijenjanja kamate bez jasnih parametara i metode izračuna pri tome derogirajući "naizgled" jasno određenu kamatnu stopu ili kao promjenjivu sa jasnim parametrima te metodom izračuna (prvi kredit) ili kao fiksnu (drugi i treći kredit), a zapravo fiktivne. Da klauzula o promjenjivosti kamata ima svrhu po potrebi izuzeti prethodno naizgled zakonitu i valjanu odredbu o kamati te stoga da čini ukupnu odredbu o kamati ništetnom jer da je klauzula o promjenjivosti kamate, samo sa ciljem da bude manje uočljiva, stavljena u zasebnu odredbu svakog od triju ugovora, dok da je stavljena zajedno sa prvotnom odredbom o kamati da bi uočljivije izuzela kao ništetnom cijelu odredbu o kamati. Nadalje, da je tuženik, kreditor, klauzulu o promjenjivosti kamata podveo pod bitne sastojke ugovora, a što da je sve neuočljivo, nerazumljivo i protivno načelu savjesnosti i poštenja te da stvara neravnotežu između stranaka. Stav je tužitelja da su ugovorne odredbe o kamati ništetne pa stoga da su ništetni predmetni ugovori o kreditu u cijelosti s obzirom na to da ništetnost odredbi o kamati kao posljedicu ima ništetnost ugovora o kreditu (jer bez kamate postoji obveza plaćanja isključivo primljenog). Ukoliko bi se uzelo da ništetnost klauzule o promjenjivosti kamatne stope ne utječe na pravnu valjanost prvotne odredbe o kamati, tužitelj drži da bi tada postojala obveza povrata razlike naplaćenog po osnovi ništetne odredbe klauzule o promjenjivosti kamatne stope u odnosu na odredbu o kamati koja je ugovorena zakonito (što da bi zapravo bilo da je ta odredba ugovorena bez dopune u klauzuli o promjenjivosti kamatne stope).

8. U odnosu na postupanje tuženika tijekom provedbe ugovora tužitelj ističe da je pri provedbi Ugovora o kreditu 135/2002 tuženik izuzeo primjenu članka 3. te da je taj članak imao samo fiktivnu ulogu zakonitosti i određenosti kamate. Tuženik da je postupao tako da je kamatu određivao jednostrano primjenom klauzule o promjenjivosti kamatne stope. Pri provedbi Ugovora o kreditu 128/2003 tuženik također da kamatu nije naplaćivao sukladno odredbi članka 3. tog Ugovora ("kamata se obračunava u iznosu od 7 % dekurzivno godišnje") nego da je taj članak imao samo fiktivnu ulogu zakonitosti i određenosti kamate. Tuženik da je postupao tako da je kamatu određivao jednostrano, primjenom klauzule o promjenjivosti kamatne stope. I pri provedbi trećeg kredita, odnosno Ugovora o kreditu broj 311-14/2006 da proizlazi da tuženik nije naplaćivao kamatu sukladno odredbi članka 3. toga Ugovora i to u iznosu od 6% već da je u periodu od 1. siječnja 2007. – 23. studenog 2013. naplaćivao u postotku od 7% godišnje. Tako da je i u tom slučaju članak 3. imao samo fiktivnu ulogu zakonitosti i određenosti kamate, a da je tuženik podizanjem kamate sa 6 % na 7% postupio protivno Ugovoru o kreditu 311-14/2006 i odredio kamatu jednostrano primjenom klauzule o promjenjivosti kamate.

9. Osim navedenog, tužitelj drži da su ništetne i odredbe o naknadama s obzirom na to da se odnose na nepostojeće usluge. Konkretno, odredbe članka 5. i 8. Ugovora o kreditu 135/2002 i Ugovora o kreditu 128/2003 te čanka 5. Ugovora o kreditu 311-14/2006. Naime, da kod potrošačkih ugovora nije opravdano da korisnik kredita, slabija ugovorna strana, snosi sav teret troška zaključenja ugovora, dok je tuženik kao davatelj kredita jača ugovorna strana, koji plasira sredstva sa ciljem naplate cijene kroz kamatu i to ne besplatno nego naplatno pa time da nije opravdano da nema nikakav teret snošenja troška zaključenja ugovora.

10. Tužitelj tvrdi da ima pravni interes da se u izreci presude u cijelosti utvrdi ništetnost svih triju ugovora o kreditu jer da s osnova ništetnosti ima pravo na restituciju (kamate i ulazne naknade). Tako da ukoliko bi se izuzele odredbe o kamati da proizlazi ništetnost ugovora o kreditu jer bez kamate nema niti odredbi ugovora koje se odnose na instrumente osiguranja. Slijedom toga da su ništetne i sporedne odredbe. Podredno, ukoliko sud ne prihvati prvotno postavljeni tužbeni zahtjev tada tuženik predlaže da se utvrdi da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe članaka 3., 6. i 5. Ugovora o kreditu 135/2002, Ugovora o kreditu broj 128/2003 te Ugovora o kreditu 311-14/2006.

11. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe. Ističe prigovor mjesne nenadležnosti te prigovara vrijednosti predmeta spora označenoj u tužbi i tomu što tužitelj uz tužbu nije dostavio Ugovor o kreditu 135/2002. Prigovara i navodu da je tužitelju pripojeno društvo HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.

12. Tuženik drži da zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti triju ugovora o kreditu nije osnovan jer sve kada bi i bila ništetna ugovorna odredba o kamatnoj stopi, a što tuženik osporava, da isto ne bi dovelo do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu. Navodi da tužitelj sam potvrđuje da je ugovorena kamatna stopa sa egzaktnim parametrima i metodom izračuna u odnosu na Ugovor o kreditu 135/2002, dok u odnosu na druga dva ugovora o kreditu navodi da je ugovorena fiksna kamatna stopa. Da daljnje tužiteljeve konstrukcije u vezi nepoštenosti i navodne prividnosti takvih, nedvojbeno jasnih odredbi ugovora o kreditu nisu ničime argumentirane, a kamoli dokazane.

13. U odnosu na Ugovor o kreditu 135/2002 tuženik ističe da je isti sklopljen u skladu sa „PROGRAMOM RAZVOJA TURIZMA U MALOM GOSPODARSTVU ZA 2002. GODINU“ te da je predmetni kredit odobren prema Programu kreditiranja gospodarstva u turizmu, sve prema programu „Poticaj za uspjeh“ potprogram „Program refinanciranja postojećih kredita korištenih za ulaganja u manje objekte za smještaj“ po programu odobrenom od strane Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka i Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva. Drugim riječima, sve odredbe Ugovora o kreditu 135/2002 da su sastavljane sukladno programima ministarstva i odobrene od strane čak dva ministarstva. Osim toga, da iz Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu 135/2002, iz primijenjenog članka 3. točka IV., jasno proizlazi i da se kamate obračunavaju u skladu s odredbama Ugovora o poslovnoj suradnji u kreditiranju malog obiteljskog poduzetništva u turizmu „Poticaj za uspjeh“ od 18. studenog 2002. Ugovorom o kreditu 135/2002 stranke su vezale visinu kamatne stope za tromjesečni EURIBOR uvećano za maržu u visini od 2,65% godišnje. S obzirom da je kamatna stopa vezana za tromjesečni EURIBOR, promjenjivu kategoriju, u skladu s kojim se, sukladno odredbama ugovora usklađivala odnosno mijenjala, promjena kamatne stope da je u skladu s navedenom odredbom kao i odredbom članka 6. Ugovora o kreditu 135/2002 pa tuženik drži da je bio ovlašten sukladno kretanju i dinamici promjene ugovorenog EURIBOR uz EUR na tržištu kapitala izvršiti promjenu kamatne stope sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke. Stoga u cijelosti osporava tvrdnju tužitelja da u Ugovoru o kreditu 135/2002 nisu utvrđeni precizni načini promjene kamatne stope te da je tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu prema odluci tuženika. Navedeni parametar za izračunavanje ukupnog iznosa kamatne stope po stavu tuženika ugovoren je na jasan i nedvojben način, isti je poznat i dostupan javnosti, te je mjerljiv, provjerljiv i izvan utjecaja ugovornih strana. Pozivajući se na ranije iznesene navode odgovora na tužbu tuženik ističe da tužitelj neosnovano ističe ništetnost Ugovora o kreditu 128/2003 i Ugovora o kreditu 311- 14/2006. Tako da tužitelj zahtijeva da se utvrdi ništetnim cijeli Ugovor o kreditu 128/2003 temeljem navodne ništetnosti odredbe o kamatnoj stopi za koju dostavlja popis promjena kamatnih stopa iz potpuno drugačijeg ugovora o kreditu. U odnosu na Ugovor o kreditu 311-14/2006 tuženik ističe da je istim kamata nedvojbeno ugovorena kao fiksna, u visini od 6% dekurzivno godišnje te da se obračunava u skladu s odredbama Ugovora o poslovnoj suradnji na realizaciji Programa „ [adresa] – 2“. Kamatna stopa subvencionirana je od strane Grada Poreča pa da su stoga i navodi tužitelja o razlikama onoga što je navodno sam platio na ime kamata u potpunosti netočni, kada tužitelj nedvojbeno nije u cijelosti samostalno plaćao obveze temeljem kamate.

14. Tuženik u odnosu na navode tužitelja o ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope ističe da je ugovaranje kamatne stope kao takve zakonom nedvojbeno dopušteno, pa u tom kamata, kao cijena za pozajmljivanje novca, ne može biti ništetna. Sama činjenica da je tuženik napisao ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o standardnom ugovoru i odredbama koje tuženik može sam mijenjati već da je sadržaj ugovora rezultat pregovora i suglasnosti volja te su obje stranke sudjelovale i utjecale na sadržaj ugovora. Stav je tuženika da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, uočljiva i lako razumljiva svakoj poslovno sposobnoj osobi. Da niti sam tužitelj ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok da o razumljivosti iste u konkretnom slučaju svjedoči činjenica da je tužitelj ugovore potpisao te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja ugovora o kreditu. Osim navedenog, da je tužitelju i prilikom solemnizacije ugovora o kreditu javni bilježnik potvrdio da odredbe ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Stoga, da je postupanje tuženika u skladu s kogentnim zakonskim odredbama te da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze u cijelosti postupao sukladno odredbama Zakona o bankama („Narodne novine“ broj 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009) Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“ broj 117/2008, 74/2009, 153/2009, 108/2012, 54/2013, 159/2013). Konačno, da je ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. U vezi ništetnosti naknade za obradu kredita tuženik je ponovio da je kreditni referent, radnik tuženika, prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje svih odredaba ugovora o kreditu i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj. Da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi ugovora jer sadrži moguću, određenu i dopuštenu činidbu koja nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe da je odredbe o naknadi za obradu kredita tužitelj prihvatio sklapanjem ugovora o kreditu kao potpuno poslovno sposobna osoba te u tužbi niti ne osporava da nije imao poslovnu sposobnost prilikom sklapanja predmetnih ugovora o kreditu. Prema tome, da je jasno da je navod tužitelja da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi potpuno promašen jer je uopće bespredmetno raspravljati je li odredba u kojoj jasno piše „prije isplate se odbijaju jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1% (odnosno 2,5%, ovisno o kojem ugovoru o kreditu se radi)“ određena ili odrediva te je li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik smatra kako bi trebalo biti nesporno da odredba članka 5. predmetnih ugovora ne sadrži nedopuštenu činidbu, a s obzirom da je u bankarskom poslovanju (kao i u svim drugim uslužnim djelatnostima) jasno da banka ima pravo naplatiti naknadu za svoje usluge. Nadalje, da je takva naknada prethodno naznačena i u tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora - Hrvatske narodne banke, te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima, te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Osim navedenog, tuženik je osporio i tužiteljeve navode o ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

16. Tuženik je zbog svega navedenog i obrazloženog predložio da se tužbeni zahtjev odbaci, a u slučaju da sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka uvećao za zakonsku zateznu kamatu.

17. Na pripremnom ročištu održanom 4. prosinca 2023. vrijednost predmeta spora utvrđena je u iznosu od 7.000,00 eura, primjenom članka 40. stavka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; u daljnjem tekstu - ZPP), s obzirom na to da je tuženik osnovano prigovorio da je tužitelj u tužbi označujući vrijednost predmeta spora u iznosu od 11.000,00 kuna suviše nisko označio vrijednost predmeta spora, uzimajući u obzir da bi se u tomu slučaju za postupanje u ovoj pravnoj stvari imale primjenjivati odredbe o postupcima u sporovima male vrijednosti. Kako tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti triju ugovora o kreditu u cijelosti, podredno utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu, vrijednost predmeta spora utvrđena je u iznosu od 7.000,00 eura (odredbom članka stavka 1. ZPP-a propisano je da u postupku pred trgovačkim sudovima sporovi male vrijednosti jesu sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 6.630,00 eura), jer je vrijednost predmeta spora u tužbi suviše nisko označena.

18. Na istom pripremnom ročištu odbijen je i tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti s obzirom na to da se u ovoj pravnoj stvari raspravlja o ništetnosti triju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u [adresa], mjestu u kojemu je u vrijeme sklapanja ugovora tuženik imao poslovnu jedinicu, a imao ju je i u vrijeme podnošenja tužbe. Kako je spor nastao u povodu obavljanja djelatnosti poslovne jedinice tuženika u [adresa], to je sukladno odredbi članka 59. ZPP-a u ovoj pravnoj stvari nadležan naslovni sud kao sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

19. Nadalje, u vezi statusnih promjena kod tuženika na koje se tužitelj pozvao u tužbi, punomoćnica tužitelja je na pripremnom ročištu obrazložila da je tuženik izvršio promjenu tvrtke. Tako i iz priloženog izvatka iz sudskog registra (list 163-167) proizlazi da je tuženik odlukom skupštine društva od 14. lipnja 2016. izvršio promjenu Statuta u dijelu tvrtke/naziva društva, a ne da bi tužitelju bilo pripojeno društvo HYPO ALPE- ADRIA-BANK d.d.

20. Tužitelju nije bilo naloženo da dostavi prijevod ispisa „Euribor interest rates“ jer je punomoćnica tužitelja na pripremnom ročištu navela da je isti ispis dostavljen samo informativno te da će ukoliko se bude provodilo vještačenje vještak sam uzeti u obzir mjerodavnu visinu EURIBOR. Stoga po tužitelju dostavljeni navedeni ispisi nisu uzeti u obzir.

21. Proveden je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid u dokumentaciju u spisu i to: Aneks broj 2 Ugovoru o kreditu 135/2002 od 18. ožujka 2004. (list 23 – 28 spisa), rješenje Ureda državne uprave (list 29 spisa), obrtnica (list 30 – 31 spisa), zemljišnoknjižni izvadak (list 32 – 34 spisa), Aneks broj 3 Ugovoru o kreditu 135/2002 od 23. lipnja 2004. (list 35 – 41 spisa), Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu 135/2002 od 28. svibnja 2003. (list 42 – 47 spisa), Ugovor o kreditu 311-14/2006 od 7. ožujka 2006. (list 48 – 58 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 59 – 61 spisa), Ugovor o kreditu 128/2003 od 28. svibnja 2003. (list 62 – 71 spisa), Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu 128/2003 od 18. ožujka 2004. (list 72 – 75 spisa), rješenje Ureda državne uprave (list 76 spisa), obrtnica (list 77 – 78 spisa), zemljišnoknjižni izvatci (list 79 – 81 spisa), Ugovor o kreditu 128/2003 od 4. lipnja 2003. (list 84 – 92 spisa), ispis iz preglednika obrtnog registra (list 93 – 94 spisa), izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 163 – 167 spisa), Ugovor o kreditu 135/2002 od 7. studeni 2002. sa prilozima (list 168 – 182 spisa); te su saslušani svjedok ĆP i tužitelj (zapisnik sa iskazima na listu 247 – 249 spisa), svjedokinja JPM (zapisnik sa iskazom na listu 266 spisa) i provedeno je vještačenje (nalaz i mišljenje vještakinje Erike Calagaz Poropat na listu 269 – 280 spisa).

22. Nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da tužbeni zahtjev nije osnovan te da je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

23. Tužitelj zahtijeva da se utvrdi ništetnost Ugovora o kreditu 135/2002 od 7. studenog 2022., Ugovora o kreditu 128/2003 od 28. svibnja 2003. i Ugovora o kreditu 311-14/2006 od 7. ožujka 2006. tvrdeći da su u istima ništetne odredbe ugovora koje se odnose na kamatu pa stoga da su predmetni ugovori ništetni u cijelosti budući da bez kamate postoji obveza plaćanja isključivo primljenog. Eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva da se ništetnim utvrde odredbe predmetnih ugovora koje se odnose na kamatnu stopu, promjenjivost kamatne stope i određivanje jednokratnih troškova obrade kredita.

24. Među strankama nije sporno da su iste sklopile Ugovor o kreditu 135/2002 od 7. studenog 2022. i anekse tom Ugovoru, Ugovor o kreditu 128/2003 od 28. svibnja 2003. i anekse tom Ugovoru te Ugovor o kreditu 311-14/2006 od 7. ožujka 2006. Nije sporno da je tužitelj u cijelosti ispunio obvezu koju je prema tuženiku imao na temelju navedenih ugovora. Međutim, sporna je osnova tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li isti ugovori ništetni u cijelosti ili u dijelu odredbi koje se odnose na kamatnu stopu, promjenjivost kamatne stope i određivanje jednokratnih troškova obrade kredita.

25. Čitanjem dokumentacije priložene spisu utvrđeno je da su tužitelj i tuženik (tada poslujući pod tvrtkom HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.) sklopili Ugovor o kreditu 135/2002 od 7. studenog 2022. u skladu sa Programom razvoja turizma u malom gospodarstvu za 2002. (list 168-175 spisa). Ugovorom o kreditu 135/2002 tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 230.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti. Člankom 3. bilo je ugovoreno da se na odobreni kredit zaračunavaju kamate od 8% dekurzivno godišnje te da se korisniku kredita odobrava period bez otplate duga uz plaćanje kamata do 1. siječnja 2004. Člankom 5. bilo je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijanju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1% jednokratno te da se korisnik kredita obvezuje da će snositi sve troškove u vezi s obradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe kao i druge eventualno nastale nuzgredne troškove. U vezi kamatne stope, u članku 6. bilo je ugovoreno da: „Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu od dana izračunavanja kredita izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća Odluku o kamatnim stopama kao i sve njezine daljnje izmjene i dopune.“

26. Stranke su potom 28. svibnja 2003. sklopile Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu 135/2002 (list 42-47 spisa) čiji je predmet prijenos vlasništva nekretnine radi osiguranja kredita. Aneksom broj 2 uz Ugovor o kreditu 135/2002 (list 23-28 spisa) stranke su izmijenile članke 2., 3., 9., 20., i članak 21. Ugovora o kreditu 135/2002 pa je po izvršenoj izmjeni članka 3., Ispunjenje, Vraćanje kredita, rokovi plaćanja i dospijeće, ugovoreno da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 eura zaračunavaju kamate, a visina kamatne stope vezana je za tromjesečni EURIBOR, sa dodatkom marže od 2,65%, dekurzivno godišnje. Stavkom IV. istoga članka regulirano je subvencioniranje kamatne stope od strane Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka (1,5% u prvoj polovini roka otplate, a potom u drugoj polovini otplate kredita kamata da je promjenjiva i subvencionirana s fiksnih 2,5%). Aneksom broj 3 uz Ugovor o kreditu 135/2002 (list 35-41 spisa) utvrđena je promjena iznosa glavnice zbog kašnjenja u dostavi i knjiženju Aneksa broj 2 uz Ugovor o kreditu 135/2002 pa je tako utvrđeno da je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 227.101,58 eura. Članak 3. stavak 1. Ugovora o kreditu 135/2002 nije mijenjan u dijelu koji se odnosi na visinu kamatne stope i subvencioniranje iste.

27. Tužitelj i tuženik (tada poslujući pod tvrtkom HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.) sklopili su Ugovor o kreditu 128/2003 od 28. svibnja 2003. (list 62-71 spisa) kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 76.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti. Člankom 3. stavkom 1. bilo je ugovoreno da se na odobreni kredit zaračunavaju kamate od 7% dekurzivno godišnje te da se korisniku kredita odobrava period bez otplate duga uz plaćanje kamata do 1. srpnja 2005. Člankom 5. bilo je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijanju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1% te da se korisnik kredita obvezuje da će snositi sve troškove u vezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe kao i druge eventualno nastale nuzgredne troškove. U članku 6. Promjenjivost kamatne stope sadržana je odredba istovjetna odredbi članka 6. Ugovora o kreditu 135/2002 citirana u 25. pasusu. Stranke su potom 18. ožujka 2024. sklopile Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu 128/2003 (list 72-75 spisa) čiji je predmet prijenos vlasništva nekretnine radi osiguranja kredita. Aneksom broj 2 uz Ugovor o kreditu 128/2003 (list 72-75 spisa) mijenjan je članak 2. tog Ugovora u dijelu naznake naziva obrta tada u vlasništvu tužitelja te članak 9. koji se odnosi na instrumente osiguranja.

28. Treći ugovor o kreditu koji su stranke sklopile je Ugovor o kreditu broj 311- 14/2006 od 7. ožujka 2006. (list 48-54 spisa) kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 95.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti. Taj je kredit odobren za zatvaranje kredita po Ugovoru o kreditu 128/2003 i dovršenje objekta temeljem Programa „ [adresa]-2“. Člankom 3. stavkom 1. bilo je ugovoreno da se na iznos odobrenog kredita obračunavaju kamate od 6% dekurzivno godišnje, dok je u stavku 2. istoga članka regulirana interkalarna kamata. Subvencioniranje kamatne stope regulirano je u stavku 3. članka 3. na način da je odredbom istoga određeno da se kamate obračunavaju mjesečno i plaćaju se sukladno stavku 1. tog članka i odredbama Ugovora o poslovnoj suradnji na realizaciji Programa „ [adresa]-2“ zaključenog 7. travnja 2005. između tuženika i Grada Poreč tako da je kamatna stopa subvencionirana od strane Grada Poreča s 3%, dok se tužitelj kao korisnik kredita obvezao platiti razliku do kamatne stope ugovorene i utvrđene u stavku 1. članka 3. tog Ugovora. Člankom 5. stavkom 2. bilo je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijanju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,8% od iznosa kredita sukladno Ugovoru o poslovnoj suradnji na realizaciji Programa „ [adresa]-2“, dok je stavkom 3. istoga članka bilo ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje tog Ugovora i naplatu tražbina iz istog. U članku 6. Promjenjivost kamatne stope sadržana je odredba koja glasi: „Banka je ovlaštena izvršiti promjenu visine i način obračuna kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, načinu obračuna, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.“

29. Stranke nisu dostavljale niti predložile pribavu dokumentacije koja bi se odnosila na Program razvoja turizma u malom gospodarstvu za 2002. i Ugovor o poslovnoj suradnji na realizaciji Programa „ [adresa]-2“ od 7. travnja 2005.

30. Svjedok ĆP nije imao neposrednih saznanja u vezi sklapanja triju predmetnih ugovora o kreditu s obzirom na to da nije nikada radio u tuženikovoj poslovnici u [adresa]. Kao zaposlenik tuženika radio je sa komitentima tuženika na obradi „autokredita“ i to isključivo sa fizičkim osobama. Općenito u vezi poslovanja tuženika izjavio je da tuženikova praksa nije bila da zaposlenik banke bude nazočan kod javnog bilježnika jer da su kod javnog bilježnika bili deponirani potpisi članova uprave.

31. Svjedokinja JPM izjavila je da je u tuženikovoj poslovnici u [adresa] bila zaposlena do 2004. te se prisjetila da je tužitelj dolazio u poslovnicu i da je radila na njegovom predmetu. Međutim, nije se mogla detaljnije sjetiti okolnosti u vezi sklapanja predmetnih ugovora. Istaknula je da se radilo o kreditima sa većim plasmanom pa da je tužitelj kao klijent u vezi sklapanja istih komunicirao sa direktoricom poslovnice, a kada bi bili dogovoreni uvjeti onda se njoj dodjeljivao predmet da kako bi provjerila bilancu, kreditnu sposobnost klijenta. Ona nije sastavljala ugovore već je to činila pravnica koja je bila zaposlena u tuženikovoj poslovnici u [adresa]. Ustvrdila je da joj je poznato da se nekada ugovarala promjenjiva kamatna stopa i za EUR i za CHF, dok je uvezi snošenja troškova ustvrdila da je godinama uvijek ista praksa da naknadu za solemnizaciju plaća klijent, kao i troškove procjene nekretnine. Da se naknada za obradu kredita plaćala 2002., a da je i sada naplaćuju banke kako za obrtnike tako i za trgovačka društva.

32. Sud je prihvatio iskaze svjedoka ocjenjujući da su dani objektivno i nepristrano. Međutim, svjedoci nisu imali neposrednih saznanja u pogledu pregovaranja o uvjetima ugovora jer svjedok ĆP nije uopće radio u tuženikovoj poslovnici u [adresa], dok je na temelju iskaza svjedokinje JPM utvrđeno da je, s obzirom na iznos odobrenog kredita, tužitelj u vezi sklapanja ugovora komunicirao sa direktoricom tuženikove poslovnice u [adresa], a ne sa njom.

33. U tijeku postupka saslušan je i tužitelj na temelju čijeg iskaza je utvrđeno da se odlučio na podizanje kredita kako bi na nekretnini koju je dobio u nasljedstvo izgradio mali obiteljski hotel. Tuženiku se obratio s obzirom na to da je nakon što je prošao na natječaju bio upućen tuženiku. Obrazložio je da je u Programu razvoja turizma u malom gospodarstvu pisalo koliki će se udio sufinancirati te da su u sadržaj ugovora uneseni uvjeti iz Programa. Međutim, nije se mogao prisjetiti je li u Programu bilo riječi o promjenjivoj kamatnoj stopi. U odnosu na pripremu i potpisivanje dokumentacije tužitelj je ustvrdio da su u poslovnici banke bili pripremljeni svi dokumenti te da ih je on osobno odnio u ured javnog bilježnika. Javni bilježnik je tužitelju iščitao ugovor, a na upit u vezi kamatne stope odgovorio je da ista ovisi o uvjetima na tržištu. Javni bilježnik nije znao koji su to uvjeti. Tužitelj, iako nije znao, razumio, što znači utjecaj uvjeta na tržištu je potpisao ugovor u dobroj namjeri. Tužitelja nitko nije prisilio, nagovarao na potpisivanje ugovora. Nadalje, tužitelj je izjavio da se na sklapanje ugovora kojim mu je odobren iznos od 76.000,00 eura i potom ugovora kojim mu je odobren iznos od 95.000,00 eura odlučio jer je bio u Programu Grada [adresa]. Istovjetno kao i pri sklapanju prvog ugovora, tužitelj se i tada obradio voditeljici tuženikove poslovnice u [adresa], a po izradi dokumentacije istu je odnio javnom bilježniku koji mu je ugovore iščitao. Kako je ranije dobio odgovor da javni bilježnik nema saznanja o poslovanju banke, prilikom ovjere preostala dva ugovora javnom bilježniku nije postavljao pitanja koja se odnose na promjenjivost kamatne stope. Tužitelj je ustvrdio da je u cijelosti ispunio obvezu koju je prema banci imao po predmetnim ugovorima. Sud je prihvatio iskaz tužitelja s obzirom na to da je isti životan i logičan te sukladan sadržaju dokumentacije priložene spisu te uzimajući u obzir da tuženik u odgovoru na tužbu i u tijeku postupka nije osporio navod tužitelja da je isti ispunio obvezu povrata sredstava odobrenih po tuženiku predmetnim ugovorima o kreditu.

34. Sud je prihvatio i dokazni prijedlog tužitelja za provedbom vještačenja po vještaku financijske struke te je naložio i proveo dokaz vještačenjem po vještakinji financijske struke Eriki Calagaz Poropat iz Pule kako je to predložio tužitelj i to na okolnost

- kod Ugovora o kreditu 135/2002, koja bi kamatna stopa bila primijenjena za period od 31. kolovoza 2002. do 31. kolovoza 2013. da ju je banka određivala tako da je vezana za tromjesečni EURIBOR sa dodatkom marže od 2,65 %, dekurzivno godišnje te se utvrđuje na dan puštanja kredita u tečaj te svakog posljednjeg dana kvartala za sljedeći kvartal, odnosno svakog 31. prosinca, 31. ožujka, 30. lipnja i 30. rujna u godini i uvijek se zaokružuje na višu četvrtinu u odnosu na primijenjenu

- kod Ugovora o kreditu 128/2003, usporedba kamatne stope koja bi bila primijenjena za period od 5. travnja 2004. do 23. studenog 2013. (fiksna, 7 % dekurzivno godišnje) u odnosu na primijenjenu

- kod Ugovora o kreditu 311-14/2006, usporedba kamatne stope koja bi bila primijenjena za period od 7. ožujka 2006. do 23. studenog 2013. (fiksna, 6 % dekurzivno godišnje) u odnosu na primijenjenu.

35. Vještakinja je izradila pismeni nalaz i mišljenje (list 269-280 spisa) u kojem je iznijela detaljnu analizu dostavljene joj dokumentacije, sačinila tabelarni prikaz usporedbe kamata za svaki od triju ugovora te iznijela mišljenje. Vještakinja je po izvršenoj usporedbi kamata u vezi Ugovora o kreditu 135/2002 sa pripadajućim aneksima ustvrdila da je tuženik obračunao kamatu različitu od one navedene u Ugovoru o kreditu 135/2002 i to tako što je u razdoblju od:

- 1. siječnja 2003. do 1. travnja 2003. tuženik obračunao interkalarnu kamatu od 6%, a da je prema Ugovoru o kreditu 135/2002 kamatna stopa 8%

- 1. siječnja 2004. do 1. travnja 2004. tuženik obračunao interkalarnu kamatu od 6,5%, a da je prema Ugovoru o kreditu 135/2002 kamatna stopa od 8%

- 1. travnja 2004. do 1. srpnja 2006. tuženik obračunao interkalarnu kamatu od 6,5%, dok se prema Aneksu 2 Ugovora o kreditu 135/2002 trebala obračunavati prema tromjesečnom EURIBOR pa da bi bila niža od obračunatih 6,5%

- 1. srpnja 2006. do 1. siječnja 2007. tuženik obračunao redovnu kamatu od 6,5%, dok se prema Aneksu 2 Ugovora o kreditu 135/2002 trebala obračunavati prema tromjesečnom EURIBOR pa da bi bila niža od obračunatih 6,5%.

- od 1. siječnja 2007. pa nadalje da je kamata obračunata sukladno članku 4.

Aneksa 2 Ugovora o kreditu.

36. U odnosu na obračun kamata po Ugovoru o kreditu 128/2003 vještakinja je ukazala da u spis nije priložena isprava u kojoj bi bile navedene kamatne stope po Ugovoru o kreditu broj 128/2003 ili kojim bi se povezao Ugovor o kreditu 311-20/2004 sa Ugovorom o kreditu 128/2003 te da tužitelj pregled korištenih kamatnih stopa po Ugovoru o kreditu 311-20/2004 dostavljenih od tuženika koristi kao da se radi o istom ugovoru. Ako bi se ipak radilo o istim ugovorima, Ugovor o kreditu 128/2003 i Ugovor o kreditu 311-20/2004 da iz tabelarnog prikaza usporedbe kamatnih stopa proizlazi da je tuženik obračunao kamatu različitu od one navedene u Ugovoru o kreditu 128/2003 u cijelom razdoblju otplate kredita. Tako da je za cijelo otplatno razdoblje tuženik obračunao nižu kamatu u odnosu na kamatnu stopu navedenu u Ugovoru o kreditu 128/2003, osim u razdoblju od 1. srpnja 2008. do 1. siječnja 2009. (na listu 276 spisa sadržan je tabelarni prikaz u kojemu je za razdoblje od 1. srpnja 2008. do 1. siječnja 2009. navedeno da je obračunata kamata od 8%, dok da je prema Ugovoru o kreditu 128/2003 i pripadajućem aneksu ista iznosila 7%).

37. U odnosu na obračun kamata po Ugovoru o kreditu 311-20/2004 vještakinja je po izvršenoj usporedbi kamatnih stopa (tabelarni prikaz na listu 278 spisa) iznijela mišljenje da je tuženik po Ugovoru o kreditu 311-20/2004 u razdoblju od 1. siječnja 2007. do 23. studenog 2013. obračunao kamatu različitu od one navedene u Ugovoru o kreditu 311-14/2006. i to tako što je u navedenom otplatnom razdoblju obračunao višu kamatu, odnosno kamatu od 7% umjesto ugovorene kamatne stope od 6%.

38. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještakinje. Očitujući se na nalaz i mišljenje, između ostalog, ustvrdio je da iz usporedbe postupanja tuženika u provedbi svih triju ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik kao stvarnu odredbu o kamati primijenio onu koja je određena kao klauzula o promjenjivosti kamate, odnosno da prvi dio određivanja kamate čini samo privid te da je tuženik samovoljno određivao kada će istu koristiti, kao i to kada će i na koji način koristiti klauzulu o promjenjivosti kamate. Tuženik je po zaprimljenom nalazu i mišljenju vještakinje ustvrdio da se protivi zadatku koji je povjeren vještakinji, da nije jasno na koju je spornu okolnost vještačenje provedeno i od kakvog je to značaja za glavni i podredni tužbeni zahtjev. Da je promjenjivost kamatne stope u konkretnom slučaju ugovorena pa da stoga ne može predstavljati proizvoljno postupanje tuženika niti bi to značilo da je kamatna stopa ništetna. Tuženik je u podnesku od 19. rujna 2024. ustvrdio da ne prigovara financijskom izračunu visine kamatnih stopa.

39. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Erike Calagaz Poropat, budući se radi o jasno obrazloženom te u skladu s pravilima struke izrađenom nalazu i mišljenju na temelju kojega je utvrđeno kako je tuženik pri provedbi ugovora obračunavao kamatnu stopu primjenom članka 6. Promjenjivost kamatne stope.

40. Uzimajući u obzir činjenice utvrđene po provedenim dokazima, na ročištu za glavnu raspravu održanom 1. listopada 2024. odlučeno je da se neće saslušati svjedok RP. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da je u vezi sklapanja svih triju ugovora u tuženikovoj poslovnici u [adresa] komunicirao sa voditeljicom, direktoricom poslovnice te da mu uopće nije poznato tko je RP.

41. Iz ranijih utvrđenja proizlazi da je tužitelj za potrebe financiranja izgradnje obiteljskog hotela odlučio prihvatiti sudjelovanje u Programu razvoja turizma u malom gospodarstvu za 2002., kao i u programu Grada Poreča „ [adresa]-2“. Sukladno uvjetima istih programa obratio se tuženiku u tuženikovoj poslovnici u [adresa] u kojoj je po izvršenim razgovorima sa voditeljicom poslovnice pripremljena dokumentacija potrebna za sklapanje ugovora koji su u konačnici solemnizirani po javnom bilježniku. Javni bilježnik je tužitelju iščitao odredbe ugovora ali mu uslijed nedostatnosti informacija o poslovanju banke nije dao cjelovito obrazloženje o odredbama o promjenjivosti kamatne stope. Po provedenom financijskom vještačenju utvrđeno je da da je tuženik obračunao kamatu različitu od one navedene u Ugovoru o kreditu 135/2002 (obrazloženo u pasusu 35.). Pri provedbi Ugovora o kreditu 128/2003 za cijelo otplatno razdoblje tuženik je obračunao nižu kamatu u odnosu na kamatnu stopu navedenu u Ugovoru o kreditu 128/2003, osim u razdoblju od 1. srpnja 2008. do 1. siječnja 2009. Po Ugovoru o kreditu 311-20/2004 u razdoblju od 1. siječnja 2007. do 23. studenog 2013. tuženik je obračunao kamatu različitu od one navedene u Ugovoru o kreditu 311-14/2006. i to tako što je u navedenom otplatnom razdoblju obračunao višu kamatu, odnosno kamatu od 7% umjesto ugovorene kamatne stope od 6%.

42. Tužitelj tvrdi da su odredbe o kamati svih triju ugovora o kreditu ništetne jer nisu određene, odnosno odredive pa da su stoga ništetni ugovori u cijelosti. Naime, da izuzimanjem kamate za posljedicu ima ništetnost ugovora u cjelini.

43. Odredbom članka 322. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023; u daljnjem tekstu - ZOO) propisano je da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Istovjetna odredba sadržana je i u članku 103. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu – ZOO/91.). Sukladno odredbi članka 270. stavka 1. ZOO, odnosno 47. ZOO/91., kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. 44. Člankom 3. Ugovora o kreditu 135/2002 bilo je ugovoreno da se na odobreni kredit zaračunavaju kamate od 8% dekurzivno godišnje. Aneksom broj 2 uz Ugovor o kreditu 135/2002 izvršena je izmjena članka 3., Ispunjenje, Vraćanje kredita, rokovi plaćanja i dospijeće, pa je ugovoreno da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 eura zaračunavaju kamate, „a visina kamatne stope je vezana za tromjesečni EURIBOR, sa dodatkom marže od 2,65% (dvadesetcijelihšezdesetpet), dekurzivno godišnje.“ Iz sadržaja dijelom citiranog članka 3. Ugovora o kreditu 135/2002 proizlazi da su ugovorne strane ugovorile promjenjivu ugovornu kamatu, što predstavlja valjanu ugovornu odredbu kojom se određuje cijena koju će korisnik kredita platiti kreditoru za odobreni kredit. Tim člankom je ugovoreno da je visina kamatne stope vezana za promjenjiv tromjesečni EURIBOR 2,65%, kao fiksnim parametrom obračuna kamatne stope.

45. Člankom 3. stavkom 1. Ugovora o kreditu 128/2003 bilo je ugovoreno da se na iznos odobrenog kredita obračunavaju kamate od 6% dekurzivno godišnje, dok je u stavku 2. istoga članka regulirana interkalarna kamata. Nadalje, člankom 3. stavkom 1. Ugovora o kreditu 311-14/2006 bilo je ugovoreno da na iznos odobrenog kredita „obračunavaju se kamate od 6% (šest posto) dekurzivno godišnje“, dok je u stavku 2. istoga članka regulirana interkalarna kamata.

46. Cijeneći izneseni sadržaj odredbi članaka 3. svih triju predmetnih ugovora proizlazi da su iste odredbe jasne, a činidba je moguća, dopuštena i određena, a u svakom slučaju odrediva (u članku Ugovora o kreditu 135/2002 odrediva obračunom EURIBOR + marža od 2,65%). S obzirom na to da su navedene ugovorne odredbe jasne i nedvosmislene, to u konkretnom slučaju nije niti bilo potrebe za tumačenjem istih u skladu s odredbama članka 319. i 320. ZOO-a (članak 99. i 100. ZOO/91.). Osim toga, navedenim ugovornim odredbama strane su postigle suglasnost o ugovornoj kamati, kao jednom od bitnih sastojaka ugovora o kreditu (članak 1021. ZOO-a/članak 1026. ZOO/78.), kao i svim parametrima (elementima) za njezino određivanje.

47. Nadalje, u pasusu 25. već je citirana odredba članka 6. Ugovora o kreditu 135/2002 koja glasi: „Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu od dana izračunavanja kredita izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća Odluku o kamatnim stopama kao i sve njezine daljnje izmjene i dopune.“ Istovjetna je i odredba članka 6. Ugovora o kreditu 128/2003. U članku 6. Ugovora o kreditu 311-14/2006 propisano je da: „Banka je ovlaštena izvršiti promjenu visine i način obračuna kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, načinu obračuna, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.“

48. Analizirajući sadržaj svih triju odredbi članaka 6. Ugovora o kreditu zaključak je suda da su iste ništetne. Naime, članak 6. svih triju ugovora daje tuženiku (i samo njemu) daleko veća prava od onoga što je ugovoreno člankom 3. istih ugovora, i to na štetu tužitelja, radi čega su te odredbe ništetne. Iz sadržaja tih članaka proizlazi pravo tuženika kao kreditora da svojom jednostranom odlukom mijenja način i visinu obračuna ugovornih kamata (mimo onoga što je propisano u članku 3. ugovora), što nije u skladu s pravnom prirodom ugovornih obveznopravnih odnosa koji nastaju suglasnošću volja ugovornih stranaka, te je u očitoj protivnosti s osnovnim načelom ravnopravnosti sudionika (članak 3. ZOO-a/članak 11. ZOO/91.). Neravnopravnost stranaka u njihovim pravima i obvezama proizlazi iz činjenice što tuženik kao kreditor može mijenjati ugovornu odredbu o kamatnoj stopi bez ikakvog obrazloženja i navođenja određenih i mjerljivih kriterija koji su uvjetovali neprimjenu jasne ugovorne odredbe, a to druga ugovorna strana mora prihvatiti.

49. Kako se radi o dvostranoobveznom ugovoru, prema kojemu je tuženik, kao banka, bio dužan tužitelju isplatiti kredit, a tužitelj je bio dužan taj kredit vratiti u ugovorenom roku, zajedno s kamatama, jednostrana promjena kamatne stope iz članaka 6. triju predmetnih ugovora protivna je i članku 10. stavku 3. ZOO-a (članak 18. ZOO/91.) iz razloga što je tuženik, isplatom kredita, ispunio svoju ugovornu obvezu, te je za ispunjenje ugovora preostalo da tužitelj, kao korisnik kredita, tuženiku vrati iznos kredita s kamatama. Ugovorna odredba, prema kojoj tuženik kao davatelj kredita može, nakon plasiranja kredita, jednostrano mijenjati kamatnu stopu predstavlja nedopušteno ponašanje u izričitoj suprotnosti s člankom 10. stavkom 3. ZOO-a, jer se time otežava ispunjenje obveze tužitelja kao primatelja kredita. Takav način promjene visine kamatne stope nije u skladu s pravnom prirodom obveznopravnih odnosa niti zadovoljava zahtjev određenosti i odredivosti činidbe u smislu odredbe članka 269. stavka 2. ZOO-a, članka 271. ZOO-a, i članka 272. ZOO-a, slijedom čega je posljedica istih odredbi ništetnost sukladno članku 323. i članku 324. ZOO-a (članak 105. ZOO/91.). Takav stav izražen je i u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5087/2017 od 23. srpnja 2020., Pž-4649/2020 od 23. studenoga 2021., Pž-2641/2021 od 5. listopada 2021. i Pž-1556/2018 od 24. srpnja 2020.

59. Tužitelj dalje u odnosu na odredbe članaka 5. predmetnih ugovora o kreditu ističe da kod potrošačkih ugovora nije opravdano da korisnik kredita kao slabija ugovorna strana snosi sav teret zaključenja ugovora, dok da tuženik kao davatelj kredita i jača ugovorna strana koja naplatno plasira sredstva sa ciljem naplate cijene kroz kamatu nema nikakav teret u snošenju troškova vezanih za sklapanje ugovora.

60. Već je obrazloženo da je člankom 5. Ugovora o kreditu 135/2002 bilo ugovoreno da se prije isplate kredita odbijanju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1% jednokratno te da se korisnik kredita obvezuje da će snositi sve troškove u vezi s obradom ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe kao i druge eventualno nastale nuzgredne troškove. Istovjetno je propisano i odredbom članka 128/2003 od 28. svibnja 2003. Odredbom članka 5. stavkom 2. Ugovora o kreditu 311-14/2006 bilo je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijanju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,8% od iznosa kredita sukladno Ugovoru o poslovnoj suradnji na realizaciji Programa „ [adresa]-2“, dok je stavkom 3. istoga članka bilo ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje tog Ugovora i naplatu tražbina iz istog. 61. Navedene odredbe članaka 5. Ugovora o kreditu su jasne, a činidba je moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Navedenim ugovornim odredbama strane su postigle suglasnost o trošku obrade kredita (1%, odnosno 0,8% od iznosa odobrenog kredita). Ugovoreno je da će troškove koji nastanu u vezi sklapanja ugovora kao što su trošak javnog bilježnika, sudski troškovi, pristojbe i drugi troškovi koji proizađu u vezi sklapanja ugovora biti podmireni po tužitelju. Sud cijeni da je odredba koja se odnosi na određivanje jednokratnih troškova obrade kredita određena, a u dijelu koji se odnosi na snošenje preostalih troškova odrediva s obzirom na to da u samom trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije moguće utvrditi, odrediti točan iznos troškova provedbe ugovora o kreditu (pred javnim bilježnikom, sudom) te sporednih troškova.

62. U vezi pozivanja na potrošačke ugovore valja naglasiti da je tužitelj predmetne ugovore o kreditu sklopio u vrijeme kada je bio vlasnik obrta, kako bi sredstva upotrijebio za izgradnju hotela, odnosno za obavljanje gospodarske djelatnosti. Tužitelj stoga nije potrošač u smislu odredbe članka 4. t. 21. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 19/2022, 59/2023) kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Istovjetno je potrošač bio određen člankom 5. t. 15. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022), člankom 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), dok je člankom 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003, 46/2007, 79/2007) bilo propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kako tužitelj nije potrošač slijedi da predmetni ugovori o kreditu nisu potrošački ugovori.

63. Iz svega iznesenog slijedi da je po provedbi dokaznog postupka utvrđeno da nisu ništetne odredbe članaka 3. i 5. (u dijelu koji se odnosi na određivanje jednokratnih troškova obrade kredita) Ugovora o kreditu 135/2002, Ugovora o kreditu 128/2003 i Ugovora o kreditu 311-14/2006. Ništetne su odredbe članaka 6. Ugovora o kreditu 135/2002, Ugovora o kreditu 128/2003 i Ugovora o kreditu 311-14/2006. Međutim, time što je utvrđena ništetnost odredbi članaka 6. iz Ugovora o kreditu 135/2002, Ugovora o kreditu 128/2003 i Ugovora o kreditu311-14/2006 ista ne čini ništetnim predmetne ugovore o kreditu u cjelini. Naime, odredbe članaka 6. predmetnih ugovora o kreditu sud ne cijeni kao bitan sastojak ugovora o kreditu jer su ugovorne strane odredom članka 3. postigle suglasnost o ugovornoj kamati, kao jednom od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Osnovano stoga tuženik upire na sudsku praksu, stav Visokog trgovačkog suda iznesen u odluci poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. („Stoga, budući da su prema odredbi članka 1065. ZOO/91 i članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.“).

64. Kako ništetnost članaka 6. Ugovora o kreditu 135/2002, Ugovora o kreditu 128/2003 i Ugovora o kreditu 311-14/2006 ne povlači ništetnost odredaba o glavnom predmetu i cijeni ista za posljedicu nema ništetnost cijelog ugovora slijedom čega je u točki I. izreke u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu 135/2002, Ugovora o kreditu 128/2003 i Ugovora o kreditu311-14/2006 u cijelosti.

65. Sukladno ranije iznesenim obrazloženjima u pasusu 43.-62. u točki II. izreke odbijen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao da se utvrdi da su ništetne odredbe članaka 3. (u cijelosti) i članka 5. (u dijelu koji se odnosi na određivanje jednokratnih troškova obrade kredita) Ugovora o kreditu 135/2002, Ugovora o kreditu 128/2003 i Ugovora o kreditu311-14/2006, dok je u točki III., IV. i V. izreke presude prihvaćen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao da se utvrdi da su ništetne odredbe članaka 6. (u cijelosti) Ugovora o Ugovora o kreditu 135/2002, Ugovora o kreditu 128/2003 i Ugovora o 66. Obje su stranke potraživale troškove postupka.

52. Pri donošenju odluke o troškovima postupka sud je primjenom odredbe članka 154. stavka 3. ZPP-a tužitelju naložio da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 612,50 eura. Naime, tužbeni je zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan, dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev prihvaćen u dijelu koji se odnosi (samo) na utvrđenje ništetnosti odredbe članaka 6., Promjenjivost kamatne stope Ugovora o kreditu 135/2002, Ugovora o kreditu 128/2003 i Ugovora o kreditu 311-14/2006 pa sud imajući u vidu da su predmetni tužbeni zahtjevi zahtjevi na utvrđenje cijeni da je uspjeh tužitelja 15%, a uspjeh tuženika 85%.

53. Tuženiku je priznat trošak od po 250,00 eura za sastav odgovora na tužbu i podnesaka od 7. rujna 2023. i 16. srpnja 2024., u skladu sa Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.; u daljnjem tekstu – Odvjetnička Tarifa) u vezi s Tbr. 7. t. 1. Odvjetničke Tarife, te po 62,50 eura za sastav podnesaka od 17. ožujka 2023. i 25. srpnja 2024., u skladu s Tbr. 8. t. 4. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Odvjetničke Tarife.

54. Nije priznat trošak sastava podnesaka od 4. svibnja 2023. i 29. studenog 2023. jer su u istima ponovljeni navodi iz podneska od 17. ožujka 2023. Nije priznat trošak sastava podneska od 21. prosinca 2023. jer je istim sud obaviješten o adresi svjedoka kojega je tuženik mogao predložiti u odgovoru na tužbu i tada za istoga navesti podatke o adresi boravišta. Osim navedenog, nije priznat trošak sastava podneska od 19. rujna 2024. jer se u pogledu financijskog izračuna visine kamatnih stopa tuženik mogao očitovati još u podnesku od 16. srpnja 2024.

55. Uzimajući u obzir uspjeh stranaka u postupku utvrđen u pasusu 52., od ukupno odmjerenog troška u iznosu od 875,00 eura valjalo je tuženiku priznati 70%, odnosno 612,50 eura. Na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka tužitelju je naloženo i plaćanje zateznih kamata od dana donošenja ove presude do isplate (članak 151. stavak 3. ZPP-a) po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose (članak 29. stavak 2. ZOO-a; ''Narodne novine'' broj 155/23.).Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki VI. izreke.

U Pazinu 15. studenog 2024.

Sutkinja

Sonja Marinac Rumora

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od petnaest dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

DNA:

- Tužitelju po punomoćnici, uz nalog za plaćanje sudske pristojbe na presudu,

- Tuženiku po punomoćniku.