REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-119/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Ulica Lorenza Jägera 5, Osijek, OIB: 82925459345, zastupanog po punomoćniku Valentinu Lovriću, odvjetniku u OD Borić & Toš d.o.o., Radnička cesta 34, Zagreb, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Luciji Novak, odvjetnici u OD Leko i partneri, Zagreb, Domagojeva 18, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 2. listopada 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 15. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.380,18 eur, sa zateznim kamatama obračunatim u razdoblju do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na pojedine iznose u razdobljima kako slijedi:

- na iznos od 14,65 eur, počevši od 6. srpnja 2010. isplate,

- na iznos od 24,76 eur, počevši od 4. kolovoza 2010. isplate,

- na iznos od 33,98 eur, počevši od 5. rujna 2010. isplate,

- na iznos od 29,05 eur, počevši od 5. listopada 2010. isplate,

- na iznos od 27,09 eur, počevši od 1. studenog 2010. isplate,

- na iznos od 35,31 eur, počevši od 1. prosinca 2010. isplate,

- na iznos od 44,34 eur, počevši od 4. siječnja 2011. isplate,

- na iznos od 38,92 eur, počevši od 4. veljače 2011. isplate,

- na iznos od 40,01 eur, počevši od 5. ožujka 2011. isplate,

- na iznos od 36,16 eur, počevši od 5. travnja 2011. isplate,

- na iznos od 39,56 eur, počevši od 5. svibnja 2011. isplate,

- na iznos od 51,03 eur, počevši od 7. lipnja 2011. isplate,

- na iznos od 49,01 eur, počevši od 7. srpnja 2011. isplate,

- na iznos od 71,09 eur, počevši od 5. kolovoza 2011. isplate,

- na iznos od 71,32 eur, počevši od 6. rujna 2011. isplate,

- na iznos od 53,28 eur, počevši od 6. listopada 2011. isplate,

- na iznos od 51,87 eur, počevši od 6. studenog 2011. isplate,

- na iznos od 49,51 eur, počevši od 8. prosinca 2011. isplate,

- na iznos od 53,51 eur, počevši od 8. siječnja 2012. isplate,

- na iznos od 56,30 eur, počevši od 11. veljače 2012. isplate,

- na iznos od 56,23 eur, počevši od 11. ožujka 2012. isplate,

- na iznos od 54,57 eur, počevši od 14. travnja 2012. isplate,

- na iznos od 55,77 eur, počevši od 16. svibnja 2012. isplate,

- na iznos od 56,89 eur, počevši od 15. lipnja 2012. isplate,

- na iznos od 55,43 eur, počevši od 14. srpnja 2012. isplate,

- na iznos od 51,17 eur, počevši od 15. rujna 2012. isplate,

- na iznos od 51,17 eur, počevši od 15. rujna 2012. isplate,

- na iznos od 55,69 eur, počevši od 13. studenog 2012. isplate,

- na iznos od 54,66 eur, počevši od 14. prosinca 2012. isplate,

- na iznos od 56,22 eur, počevši od 12. siječnja 2013. isplate,

- na iznos od 52,95 eur, počevši od 13. veljače 2013. isplate,

- na iznos od 52,11 eur, počevši od 12. ožujka 2013. isplate,

- na iznos od 55,36 eur, počevši od 11. travnja 2013. isplate,

- na iznos od 55,36 eur, počevši od 11. travnja 2013. isplate,

- na iznos od 50,70 eur, počevši od 8. lipnja 2013. isplate,

- na iznos od 50,01 eur, počevši od 14. srpnja 2013. isplate,

- na iznos od 50,75 eur, počevši od 11. kolovoza 2013. isplate,

- na iznos od 51,90 eur, počevši od 14. rujna 2013. isplate,

- na iznos od 52,88 eur, počevši od 17. listopada 2013. isplate,

- na iznos od 53,60 eur, počevši od 14. studenog 2013. isplate,

- na iznos od 55,90 eur, počevši od 13. prosinca 2013. isplate,

- na iznos od 52,93 eur, počevši od 10. siječnja 2014. isplate,

- na iznos od 56,32 eur, počevši od 15. veljače 2014. isplate,

- na iznos od 57,89 eur, počevši od 16. ožujka 2014. isplate,

- na iznos od 46,95 eur, počevši od 11. travnja 2014. isplate,

- na iznos od 56,43 eur, počevši od 15. travnja 2014. isplate,

- na iznos od 54,82 eur, počevši od 15. svibnja 2014. isplate,

- na iznos od 54,77 eur, počevši od 15. svibnja 2014. isplate,

kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.577,89 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 15. studenog 2024. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu u kojem troškove parničnog postupka potražuje preko dosuđenog iznosa te u dijelu u kojem zatezne kamate na troškove parničnog postupka u iznosu od 1.577,89 eur potražuje počevši od 15. studenog 2024. do isplate, prema stopi koja prelazi stopu obračunatu uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1./ Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 17. siječnja 2023. navodi da su EC i tuženik **.**.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012384104 kojim je tuženik odobrio i isplatio krediti u iznosu od 16.221,77 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, a koji krediti da je u cijelosti otplaćen. Tužitelj je 10. rujna 2019. sklopio Ugovor o ustupu tražbine s EC kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnosti odredbi iz predmetnog Ugovora o kreditu. Tvrdi da je presudom ovog suda poslovni broj P-1401/12, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13, u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o promjenjivim kamatnim stopama odlukom banke, te presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, čime je prednik tuženika postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tvrdi da predmetni Ugovor o kreditu ispunjava uvjete iz navedenih presuda jer je sklopljen 3. travnja 2007. te sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Tužbom potražuje isplatu iznosa plaćenog tuženiku po osnovi povrata predmetnog kredita temeljem ništetnih odredaba u visini od 2.380,18 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim počevši od učinjene isplate.

2./ U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik ističe, u bitnome, prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Prije svega osporava osnovanost zahtjeva korisnika kredita prema tuženiku te nadalje tvrdi da takav zahtjev korisnik kredita nije mogao ustupiti tužitelju jer da se radi o tražbini koja korisniku kredita pripada kao potrošaču i koja da je strogo osobne odnosno takve naravi koja se protivi prenošenju na drugoga. Ističe da je tužitelj pravna osoba koja da ne može uživati pravnu zaštitu propisanu za potrošače. Tvrdi da odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nisu ništetne, jer da su korisniku kredita bile jasne, razumljive i lako uočljive, da je o njima bio obaviješten u razumnoj mjeri. Smatra da se tužitelj ne može pozivati na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Nadalje, odluke sudova donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju ostale sudove samo u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete. Nadalje, tvrdi da je u konkretnom slučaju ugovaranje valutne klauzule u skladu s ugovornom voljom stranaka, da bez prethodnog utvrđenja ništetnosti odredaba predmetnog ugovora tužitelj ne može zahtijevati povrat plaćenog, osporava visinu istaknutog tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare.

3./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: ugovor o ustupu tražbine (list 6 spisa), ugovor o kreditu (list 7-15 spisa), pregled uplata (list 16-18 spisa), presuda ovog suda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (list 20-195 spisa), presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. (list 196-266 spisa), presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 2221/18 od 3. rujna 2019. (list 267-294 spisa), sudska praksa (list 295-374, 391-447 spisa). Nadalje, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. koji je svoj nalaz i mišljenje dao samo u pisanom obliku (list 461-492), bez usmenog iznošenja na ročištu, s obzirom da stranke nisu imale prigovora na pravilnost u nalazu sadržanog izračuna.

4./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da je konačno istaknuti tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev za povratom iznosa koje je tuženik primio po osnovi ništetnih odredaba iz Ugovora o kreditu od 3. travnja 2007. o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, a koji ugovor je zaključen između tuženika kao kreditora i EC kao korisnika kredita, koji je pak tužitelju ustupio svoju tražbinu po osnovi ništetnih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu.

6./ Među strankama je sporno može li se tužitelj pozivati na pravne učinke presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i da li su ništetene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, a ako i jesu može li se zahtijevati povrat plaćenog, zatim, da li je tužitelj tražbinu korisnika kredita po osnovi preplaćenih iznosa temeljem ništetnih mogao steći ustupom, visina istaknutog zahtjeva i zastara.

7./ Pred ovim sudom vođen je pod poslovnim brojem P-1401/12 parnični postupak između tužitelja Potrošač - Hrvatske udruga za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

8./ Presudom donesenom u ovom postupku 4. srpnja 2013. utvrđeno je, između ostalog, da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora ova banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time ova banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/069., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9./ Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba, između ostalih i tuženika, te potvrđena presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 i u prethodno citiranom dijelu izreke kojim je utvrđeno da je tuženika u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenje i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10./ Dakle, presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u citiranom dijelu izreke pravomoćna je 14. lipnja 2018.

11./ Odredbom čl. 502.a st. 1. ZPP-a, propisano je da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Takvom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa može se, između ostalog, zahtijevati utvrđenje da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi (čl. 502.b st. 1. t. 1. ZPP-a). Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12./ Citirane odredbe ZPP-a vezane uz procesno uređenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava primjenjuju se u ovoj parnici i odnose se na pravne učinke prethodno citirane presude ovog suda donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, nije od utjecaja da je predmetni postupak kolektivne zaštite započet 2012., a da su odredbe ZPP-a vezane uz procesno uređenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na snagu stupile 1. srpnja 2013. (na dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju). Ovo stoga što je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), kojim su u naš procesni propis unesena odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, predviđena primjena ovih odredaba na sve postupke koji budu u tijeku na dan stupanja zakona na snagu (čl. 53. st. 1.).

13./ Osim toga valja imati u vidu da je i u vrijeme pokretanja predmetnog postupka kolektivne zaštite odredbama glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.) bilo predviđeno podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s određenim odredbama tog zakona. Sukladno odredbi čl. 138.a ovog Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača temeljem ovog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. I odredbom čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22.), koji je na snazi bio u vrijeme pokretanja ove parnice, predviđen je obvezujući učinak odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.

14./ Pojam "naknade štete" iz odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (važećeg u vrijeme pokretanja predmetnog postupka kolektivne zaštite) valja tumačiti smisleno i svrhovito na način da se odnosi na sve postupke pokrenute radi isplate kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne isključivo na parnice radi "naknade štete" jer se jedino takvim tumačenjem ostvaruje cilj i svrha kolektivne zaštite koja se predmetnim zakonom uređuje. Po ocjeni ovog suda, s obzirom da se tužitelj legitimira kao treća osoba kojoj je korisnik kredita kao potrošač, na kojeg se odnose učinci odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa, ustupio tražbinu s osnove preplaćenih iznosa po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, to učinci predmetne odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju i ovaj sud u predmetnoj parnici već i na temelju citirane odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, da je upravo navedeno bila namjera zakonodavca razvidno je i sadržaja izmijenjene ove odredbe koji je važio u vrijeme pokretanja predmetne parnice i kojim je obvezujući učinak predviđen u parnicama koje pokreću i osobe s pravnim interesom.

15./ Ugovorom o kreditu broj 9012384104 od 3. travnja 2007. tuženika je kao kreditor odobrio EC kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.221,77 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, radi kupnje vozila, koji kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste bake veće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, uz ugovorenu redovnu kamatu od 5,10% godišnje, promjenjivu.

16./ Sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07.), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a »trgovac« je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

17./ S obzirom da drugačije ne proizlazi iz navoda stranaka i priloženih isprava, utvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor, jer ga je korisnik EC sklopio kao potrošač. Naime, suprotno shvaćanju tuženika, na njemu je dužnost dokazivanja činjenice da bi korisnik ugovor o kreditu sklopio u svrhu koja je namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja. Tuženik međutim niti iznosi činjenice niti predlaže dokaze kojima bi tvrdnju da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu osporio. Tuženik je svakako trgovac, jer je odobravanje kredita nedvojbeno poslovna djelatnost tuženika (banke).

18./ Kako je predmetni ugovor o kreditu zaključen 3. travnja 2007., dakle u razdoblju za koje je utvrđeno, u prethodno citiranoj presudi donesenoj u kolektivnom sporu, da je tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, te predmetni ugovor sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, koje su istovjetne odredbama koje su citiranom presudom utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama to je u ovoj parnici sud vezan za utvrđenja iz citirane presude u kolektivnom sporu o ništetnosti navedenih ugovornih odredaba (čl. 502.c ZPP-a). Neosnovano stoga tuženik navodi da odredbe predmetnog ugovora o kreditu nisu istovjetne sadržaju onih o kojima se raspravljalo u citiranom kolektivnom sporu, da stoga nema objektivnog identiteta i mogućnosti pozivanja u ovoj parnici na utvrđenja iz citirane kolektivne presude.

19./ Posljedica ništetnosti navedenih ugovornih odredba je pravo potrošača korisnika kredita na povrat novčanih iznosa plaćenih tuženiku temeljem ništetnih odredba sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO). S obzirom da prethodno utvrđenje ništetnosti deklaratornom presudom nije pretpostavka osnovanosti zahtjeva za povrat plaćenog po osnovi ništetnog posla ili pojedinih njegovih odredaba, jer deklaratorna samo utvrđuje da je nešto ništetno po samom zakonu, neosnovano navodi tuženik da je tužitelj prethodno bio dužan deklaratornim tužbenim zahtjevom zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku.

20./ Takva tražbina potrošača, po osnovi povrata novčanih iznosa plaćenih trgovcu temeljem ništetnih odredaba potrošačkog ugovora, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO- a). Primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

21./ Ugovorom o ustupu tražbine od **.**.2019. EC ustupio je tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi nepoštenih i ništetenih odredbi Ugovora o kreditu od 3. travnja 2007., pri čemu je ugovoreno da će nominalni iznos ustupljene tražbine biti točno utvrđen u postupku u kojem će primatelj od dužnika zahtijevati naplatu ustupljene tražbine.

22./ Neosnovano tuženik ističe da predmetna tražbina nije mogla biti valjano prenesena na tužitelja, jer da se radi o tražbini koja nije prenosiva i pripada isključivo potrošaču, a da nadalje tužitelj, obzirom nije i nema svojstvo potrošača, ne može imati prava koja pripadaju isključivo potrošačima. Ustupljena tražbina je novčana tražbina, a novčane tražbine potrošača, po ocjeni ovog suda, nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom. Neodlučno je što tužitelj nema svojstvo potrošača jer se promjenom vjerovnika kao posljedicom ustupa tražbine ne utječe na identitet tražbine stoga što primatelj tražbine prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). Valja istaknuti i da je, iako u predmetnom ugovoru o ustupu novčani iznos tražbine koja je predmet ustupa nije određen, ustupljena tražbina odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina temeljem određenog Ugovora o kreditu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredaba.

23./ Utvrđeno je stoga da nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja te je, suprotno tuženikovom shvaćanju, u ovoj parnici sud vezan utvrđenjima iz predmetnog kolektivnog potrošačkog spora, sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a odnosno sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača.

24./ S obzirom da se odluka o ništetnosti pojedinih odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji iz predmetnog postupka kolektivne zaštite, da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, to su banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim standardnim ugovorom, ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti pojedinom potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora (tako Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.). Na tuženiku je, kao stranci koja se na ove tvrdnje, suprotne pravomoćno utvrđenoj presumpciji iz predmetnog kolektivnog spora, poziva, dužnost dokazivanja ovih navoda (čl. 219. st. 1. ZPP-a), dakle da je korisniku predmetnog kredita dao sve potrebne informacije za donošenje valjane odluke o zaključivanju ugovora o kreditu utemeljene na potpunoj obavijesti. Neosnovano tuženik smatra da nema mjesta utvrđivanju ništetnosti u konkretnom slučaju jer da se ugovorne odredbe primjenjuju onako kako glase i da je, korisnik kredita, jer je slobodnom voljom pristupio zaključivanju ugovora o kreditu, očito bio upoznat s mogućnošću promjene anuiteta u kunama uslijed promjene tečaja ugovorene valute čime da ga je banka informirala o posljedicama i rizicima promjene tečaja. S obzirom da tuženik nije iznio druge činjenice niti predložio dokaze kojima dokazao da je postupao suprotno presumpciji iz predmetnog postupka kolektivne zaštite, sud je ove tvrdnje tuženika utvrdio neosnovanima (čl. 219. st. 1. ZPP-a).

25./ Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka imajući u vidu da pravilnosti izračuna vještaka stranke nisu prigovarale.

26./ Sveukupna otplata kredita iznosi 20.646,34 CHF (glavnica 16.221,77 CHF i kamata 4.424,57 CHF). Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule u razdoblju od 31. svibnja 2007. do 30. travnja 2014. iznosi 2.537,74 eur, iskazano u nalazu i mišljenju po pojedinim mjesečnim iznosima. Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuiteta za koje je utvrđen više plaćeni iznosu u istom razdoblju iznosi 2.584,81 eur, također iskazano u nalazu i mišljenju po pojedinim mjesečnim iznosima.

27./ Iako je vještačenjem utvrđena viša razlika plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredaba od one koju tužitelj tužbom potražuje, tužitelj zahtjev u odnosu na utuženu glavnicu nije mijenjao, već je zahtjev nakon nalaza i mišljenja vještaka uredio u odnosu na potraživanje po osnovi zakonskih zateznih kamata, i to na način da zatezne kamate potražuje počevši od plaćanja u višem iznosu po osnovi pojedinih anuiteta kako su utvrđeni nalazom i mišljenjem vještaka (podnesak tužitelja od 29. travnja 2024.). S obzirom da je u tužbi zatezne kamate tužitelj potraživao na pojedine iznose od 2. ožujka 2008., a u konačno uređenom zahtjevu podneskom od 29. travnja 2024. počevši od 6. srpnja 2010., to se u odnosu na potraživanje po osnovi zateznih kamata radi o djelomičnom povlačenju tužbe na koje se smatra da je tuženik pristao jer se o ovom smanjenju, o kojem je obavješten 13. svibnja 2024., nije izjasnio (čl. 193. st. 2. ZPP-a).

28./ S obzirom na to da je posljedica ništetnosti obveza ugovorne strane vratiti ono što je primila na ništetnom temelju, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a, a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, sukladno odredbi čl. 1115. istoga Zakona, to je utvrđeno da je tužbeni zahtjev uređen podneskom od 29. travnja 2024. u cijelosti osnovan jer tužitelj potražuje povrat iznosa plaćenih po osnovi ništetnih ugovornih odredaba sa zateznim kamatama počevši od dana nakon izvršenog plaćanja, dakle od kasnijeg dana no što mu pripada (dana stjecanja).

29./ S obzirom da je pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđeno postupanje na način da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, to je po ocjeni ovog suda tuženik nepošteni stjecatelj bez osnove jer je morao znati da postupa suprotno Zakonu u zaštiti potrošača i Zakonu u obveznim odnosima, a posljedica kojeg postupanja je ništetnost predmetnih ugovornih odredaba pa zatezne kamate duguje od stjecanja (odnosno dan nakon u skladu s tužiteljevih zahtjevom).

30./ Stopa zateznih kamata određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO- a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

31./ U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, uzrok ništetnosti nije zabrana manjeg značenja pa se, neovisno o činjenici da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost može isticati (čl. 237. ZOO-a). Nema mjesta primjeni odredbe čl. 1112. st. 1. ZOO-a jer ne proizlazi da bi korisnik kredita plaćanje izvršio znajući da nije dužan platiti.

32./ U odnosu na prigovor zastare valja reći sljedeće. Tražbina po osnovi stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe zastarijeva u roku od 5 godina, sukladno odredbi čl. 255. ZOO-a, s obzirom da neki drugi rok zastare za tu tražbinu zakonom nije određen. Zastara, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a, počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje, dakle u konkretnom slučaju prvog dana nakon izvršene uplate iznosa po osnovi ništetnih odredaba.

33./ Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka razvidno je da je razlika više plaćenog anuiteta postoji najranije u odnosu na anuitet plaćen 28. veljače 2008., dok tužitelj, sukladno istaknutom tužbenom zahtjevu, isplatu potražuje tek u odnosu na kasnije plaćene anuitete glede kojih je utvrđena razlika plaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredaba i to od anuiteta plaćenog 3. kolovoza 2010. pa sve do onog plaćenog 14. svibnja 2014.

34./ Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.) zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

35./ Zastara je u odnosu na tražbinu povrata onog što je isplaćeno temeljem ništetne valutne klauzule zastarni počela teći 14. lipnja 2018., kada je ranije citirana presuda postala pravomoćna u dijelu kojim se utvrđuje ništetnost valutne klauzule. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 17. siječnja 2023., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka, to je utvrđeno da je prigovor zastare neosnovan.

36./ Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u cijelosti uspio u sporu pa se odluka o tužiteljevom zahtjevu za naknadu troškova postupka osniva na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, prema vrijednosti konačno istaknutog zahtjeva i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/2014., 118/2014., 107/15. i 126/22., odnosno 138/2023., dalje Tarifa).

37./ Tužitelju je, u granicama zahtjeva prema troškovniku (čl. 2. st. 1. ZPP-a), priznat trošak:

- sastava tužbe (prema T.br. 7/1 Tarife) u iznosu od 199,00 eur,

- obrazloženih podnesaka od 10. veljače 2023. (očitovanje na odgovor na tužbu) (199,00 eur) i 29. travnja 2024. (očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka) (200,00 eur) (sve prema T.br. 8/1 Tarife),

- zastupanja na ročištu 14. veljače 2024. na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima (prema T.br. 9/2 Tarife) u iznosu od 100,00 eur,

- zastupanje na ročištu 2. listopada 2024. na kojem je rasprava zaključena (prema T.br. 9/1 Tarife) u iznosu od 200,00 eur,

dakle ukupno 898,00 eur, koji iznos valja uvećati za pripadajući porez na dodanu vrijednost u visini od 25%, što ukupno iznosi 1.122,50 eur. Nadalje, tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 350,00 eur, kao i trošak sudske pristojbe za tužbu (35,13 eur) i presudu (70,26 eur), sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.), odnosno sveukupan iznos od 1.577,89 eur.

38./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka osniva se na odredbi 151. st. 3. ZPP-a te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose, jer se, s obzirom da su troškovi sporedno potraživanje, primjenjuje stopa mjerodavna za glavnu tražbinu. Neosnovano stoga tužitelj zatezne kamate na troškove parničnog postupka potražuje po višoj stopi mjerodavnoj za odnose iz trgovačkog ugovora.

39./ Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 15. studenog 2024.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda.

U postupku u sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. točke 3. ovog Zakona.

DNA

1. tužitelju, po punomoćniku

2. tuženiku, po punomoćniku