Posl. br. P-84/2023-24

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, OIB: 77561654785, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Škaliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermarkische banka d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trga 3 a, zastupanog po punomoćniku OD Metelko, Knežević i partneri, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 1. listopada 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda dana 15. studenoga 2024.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu kojeg je sklopio tuženik kao davatelj kredita, broj ugovora 2402006-1031262160/51404607- 5104223791 od 10. veljače 2009. u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope i glasi „Korisnik kredita je suglasan da se za vrijeme trajanja ovog ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. O navedenoj promjeni Banka će pravovremeno obavijestiti Korisnika kredita.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju CZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos koji se odnosi na preplatu zbog ništetnih promjena kamatnih stopa od 1.017,81 EUR (tisućusedamnaesteuraiosamdesetjedancent), s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos:

- 0,01 eura od 1. travnja 2009.,

- 13,22 eura od 1. svibnja 2009.,

- 13,07 eura od 1. lipnja 2009.,

- 12,93 eura od 1. srpnja 2009.,

- 13,05 eura od 1. kolovoza 2009.,

- 13,07 eura od 1. rujna 2009.,

- 12,88 eura od 1. listopada 2009.,

- 12,78 eura od 1. studeni 2009.,

- 12,93 eura od 1. prosinca 2009.,

- 12,86 eura od 1. siječnja 2010.,

- 12,84 eura od 1. veljače 2010.,

- 12,78 eura od 1. ožujka 2010.,

- 12,74 eura od 1. travnja 2010.,

- 12,70 eura od 1. svibnja 2010.,

- 12,67 eura od 1. lipnja 2010.,

- 12,53 eura od 1. srpnja 2010.,

- 12,60 eura od 1. kolovoza 2010.,

- 12,62 eura od 1. rujna 2010.,

- 12,63 eura od 1. listopada 2010.,

- 12,67 eura od 1. studeni 2010.,

- 12,78 eura od 1. prosinca 2010.,

- 12,68 eura od 1. siječnja 2011.,

- 12,71 eura od 1. veljače 2011.,

- 12,69 eura od 1. ožujka 2011.,

- 12,57 eura od 1. travnja 2011.,

- 12,50 eura od 1. svibnja 2011.,

- 12,61 eura od 1. lipnja 2011.,

- 12,49 eura od 1. srpnja 2011.,

- 12,56 eura od 1. kolovoza 2011.,

- 12,57 eura od 1. rujna 2011.,

- 12,54 eura od 1. listopada 2011.,

- 12,51 eura od 1. studenoga 2011.,

- 12,47 eura od 1. prosinca 2011.,

- 12,48 eura od 1. siječnja 2012.,

- 12,53 eura od 1. veljače 2012.,

- 12,46 eura od 1. ožujka 2012.,

- 12,30 eura od 1. travnja 2012.,

- 12,25 eura od 1. svibnja 2012.,

- 12,29 eura od 1. lipnja 2012.,

- 12,17 eura od 1. srpnja 2012.,

- 12,13 eura od 1. kolovoza 2012.,

- 12,00 eura od 1. rujna 2012.,

- 11,95 eura od 1. listopada 2012.,

- 11,98 eura od 1. studenoga 2012.,

- 11,94 eura od 1. prosinca 2012.,

- 11,90 eura od 1. siječnja 2013.,

- 11,92 eura od 1. veljača 2013.,

- 11,86 eura od 1. ožujka 2013.,

- 11,78 eura od 1. travnja 2013.,

- 11,73 eura od 1. svibnja 2013.,

- 11,61 eura od 1. lipnja 2013.,

- 11,39 eura od 1. srpnja 2013.,

- 11,40 eura od 1. kolovoza 2013.,

- 11,41 eura od 1. rujna 2013.,

- 11,43 eura od 1. listopada 2013.,

- 11,37 eura od 1. studenoga 2013.,

- 11,32 eura od 1. prosinca 2013.,

- 11,24 eura od 1. siječnja 2014.,

- 11,20 eura od 1. veljače 2014.,

- 11,13 eura od 1. ožujka 2014.,

- 11,04 eura od 1. travnja 2014.,

- 10,91 eura od 1. svibnja 2014.,

- 10,80 eura od 1. lipnja 2014.,

- 10,70 eura od 1. srpnja 2014.,

- 11,40 eura od 1. kolovoza 2014.,

- 11,31 eura od 1. rujna 2014.,

- 11,23 eura od 1. listopada 2014.,

- 11,17 eura od 1. studenoga 2014.,

- 11,09 eura od 1. prosinca 2014.,

- 10,96 eura od 1. siječnja 2015.,

- 8,79 eura od 1. veljače 2015.,

- 8,70 eura od 1. ožujka 2015.,

- 8,57 eura od 1. travnja 2015.,

- 8,40 eura od 1. svibnja 2015.,

- 8,33 eura od 1. lipnja 2015.,

- 8,25 eura od 1. srpnja 2015.,

- 6,96 eura od 1. kolovoza 2015.,

- 6,84 eura od 1. rujna 2015.,

- 6,85 eura od 1. listopada 2015.,

- 6,73 eura od 1. studenoga 2015.,

- 6,66 eura od 1. prosinca 2015.,

- 6,59 eura od 1. siječnja 2016.,

- 5,76 eura od 1. veljače 2016.,

- 5,66 eura od 1. ožujka 2016.,

- 5,49 eura od 1. travnja 2016.,

- 5,38 eura od 1. svibnja 2016.,

- 5,30 eura od 1. lipnja 2016.,

- 5,24 eura od 1. srpnja 2016.,

- 4,30 eura od 1. kolovoza 2016.,

- 4,21 eura od 1. rujna 2016.,

- 4,16 eura od 1. listopada 2016.,

- 4,08 eura od 1. studenoga 2016.,

- 4,01 eura od 1. prosinca 2016.,

- 3,94 eura od 1. siječnja 2017.,

- 3,36 eura od 1. veljače 2017.,

- 3,27 eura od 1. ožujka 2017.,

- 3,20 eura od 1. travnja 2017.,

- 3,13 eura od 1. svibnja 2017.,

- 3,03 eura od 1. lipnja 2017.,

- 2,95 eura od 1. srpnja 2017.,

- 2,66 eura od 1. kolovoza 2017.,

- 2,59 eura od 1. rujna 2017.,

- 2,55 eura od 1. listopada 2017.,

- 2,46 eura od 1. studenoga 2017.,

- 2,37 eura od 1. prosinca 2017.,

do isplate po stopi koja se određuje do 30. lipnja 2013. prema čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. prema čl.12a. st.2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi po referentnoj stopi uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate prema članku čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnim dio članka 14. stavak 5. Ugovora o kreditu kojeg je sklopio tuženik kao davatelj kredita, broj ugovora 2402006-1031262160/51404607- 5104223791 od 10. veljače 2009. u dijelu koji se odnosi na nadležnost suda u slučaju spora i glasi „U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke.

IV. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 naknaditi tužitelju CZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.407,77 eura (tisućučetiristosedameuraisedamdesetsedamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom od dana 15. studenoga 2024. kao donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj preko dosuđenog iznosa iz točke II. izreke do zatraženog iznosa od 1.025,23 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je njezin pravni prednik odnosno njezin pokojni suprug SZ, sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404607-5104223791 (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“), po kojem mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 18.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 10,50 % godišnje, a koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom tuženika.

1.1. U prilog dokazivanja svog pravnog sljedništva tužiteljica je priložila uz tužbu rješenje o nasljeđivanju ovog suda koje je doneseno po javnom bilježniku Mladenu Kaluđeru pod posl br. O-754/2022 UPP-OS:160/2022-5 od 27. lipnja 2022.

1.2. Tužiteljica navodi da s obzirom da je riječ o kreditu s valutnom klauzulom u valuti EURO, ona se neće direktno pozvati na kolektivnu presudu međutim poziva se na utvrđenja i obrazloženja iz kolektivne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. Tužiteljica ukazuje da je kod Ugovora o kreditu riječ o tipskom ugovoru o kreditu, gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja ugovorne obveze mijenjala jednostranim odlukama banke, a takva ugovorna odredba je nepoštena i ništetna temeljem čl. 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003 u daljem tekstu ZZP/03). Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi ista se smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, a već je kolektivnom presudom (doduše u CHF kreditima) utvrđeno kako je tuženik postupao nepošteno i suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao i već utvrđeno nespornim i bezbrojnom sudskom praksom, (te se može smatrati općepoznatom činjenicom u skladu s člankom 221. Zakona o parničnom postupku) jednostrana promjena kamatne stope učinjena bez primjene ikakvih parametara i provjerljivih podataka je nepoštena i suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Takva, nepoštena ugovorna odredba, suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a na način da se iznos mjesečnih anuiteta koji je Tužitelj morao plaćati, uvećao bez ikakve osnove. Dakle, tuženik je ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu na način kako je to ugovoreno Ugovorom o kreditu postupio suprotno odredbama članka 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te je posljedica takve nepoštene odredbe njezina ništetnost na temelju odredbe članka 87. Zakona o zaštiti potrošača, a sve to stoga jer kamate moraju biti određene, odnosno odredive, u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05).

1.3. Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka sadrži nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na jednostranu neodredivu promjenu kamatnih stopa.

1.4. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže sudu sukladno članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005, 41/2008, 63/2008, 134/2008, 78/2015,– u daljem tekstu ZOO/05), da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnim dio članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope ujedno predlažući sudu da obveže tuženika da tužiteljici isplati iznos koji se odnosi na preplatu zbog ništetnih promjena kamatnih stopa od 1.025,23 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama. Nadalje tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim dio čl. 14. st. 5. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na nadležnost suda te predlaže sudu da obveže tuženika da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka s kamatom od donošenja presude.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prije svega prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da su stranke čl. 14. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost prema mjestu sjedišta banke, tako da je nadležan Općinski sud u Rijeci.

2.1. Podredno i opreza radi tuženik daje odgovor na tužbu u kojem navodi da u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva i to s više osnova.

2.2. Tuženik prije svega ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da pravo potraživanja novčanog iznosa temeljem sklopljenog Ugovora o kreditu nije pravo koje se može prenijeti na drugu osobu, to jest neprenosivo je, te stoga tužitelj u konkretnom slučaju nije aktivno legitimiran potraživati isplatu bilo kakvog iznosa s gore navedene osnove.

2.3. Nadalje tuženik osporava tužitelju status potrošača pozivajući se na odredbu članka 3. toč. 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, dalje u tekstu: ZZP/07) koji određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu, izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju.

2.4. Tuženik navodi da je neosnovan stav tužitelja da je odredba o kamatnoj stopi predmetnog kredita neodređena i neodrediva, koje stajalište tužitelja ne samo da nije pravno utemeljeno, nego je isto nelogično i u cijelosti neuvjerljivo, osobito iz razloga što se pojmovi određenosti odnosno odredivosti ne odnose na pojedine odredbe ugovora, nego na činidbu, koja predstavlja bitan sastojak ugovora, a sve sukladno odredbama čl. 269. st. 1. i čl. 270. ZOO/05, pri tom se tuženik poziva i na odredbu čl. 1021. ZOO/05.

2.5. Dakle, objekt ugovorne obveze na strani tuženika je stavljanje na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, dok je na strani korisnika kredita objekt ugovorne obveze činidba na plaćanje ugovorene kamate i vraćanja iskorištenog iznosa u vrijeme i način kako je ugovoreno.

2.6. Iz navedenog proizlazi kako činidba ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju se radi o takvoj vrsti pravnog posla, nije i ne može biti samo kamatna stopa, nego plaćanje ugovorene kamate i vraćanje iskorištenog iznosa novca u vrijeme i način kako je ugovoreno, dakle, činidba se sastoji u davanju.

2.7. Pored navedenog, tuženik ističe kako se ne može govoriti o neodređenosti činidbe upravo iz razloga što je predmetna činidba plaćanja ugovorenih kamata u odnosu na Ugovor o kreditu bila odrediva iz razloga što je promjenjivost bila uvjetovana odlukama Banke, a tuženik je o promjeni stope korisnika kredita pravovremeno i zakonito obavijestio.

2.8. Slijedom navedenog, u cijelosti je neutemeljen stav da bi predmetna odredba čl. 8. st. 2. bila ništetna. Naime, u pogledu navedene odredbe sud se treba rukovoditi odredbom čl. 319. ZOO/05, a koja odredba se odnosi na tumačenje ugovora.

2.9. Uzimajući u obzir da je propisano da se kamate mogu mijenjati sukladno odlukama Banke, nema spora oko značenja te odredbe, tj. jasno je da je tuženik bio ovlašten mijenjati kamatnu stopu.

2.10. Po stajalištu tuženika, ako su navedene odredbe jasne, onda jasno proizlazi iz teksta tih odredbi, čitajući ih onako kako glase, da je u ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

2.11. S obzirom na navedeno, pravni odnos između tužiteljice i tuženika temelji se na odgovarajućoj osnovi, odnosno ugovoru temeljem kojeg se korisnik kredita obvezao plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, te su sve odredbe ugovora jasne, a sve i da postoji određeno nerazumijevanje sporne odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, navedeno ni u kojem slučaju ne dovodi do ništetnosti predmetne odredbe, jer pravna osnova ovog spora može jedino biti „tumačenje ugovora“, a nikako ništetnost.

2.12. Nadalje tuženik u odgovoru na tužbu navodi da budući da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu odobren u eurima nema osnove pozivati se na utvrđenja i obrazloženja u sporu koji se vodio povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obzirom da je u izreci presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 jasno navedeno kako se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute, takvo tumačenje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., te Županijski sud u Zadru u obrazloženju presude poslovni broj Gž-766/2019 od 21. travnja 2020., u kojoj je odlučivao u povodu žalbe tužitelja protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-478/2017 od 22. veljače 2019. godine, a u kojem postupku se radilo o ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, kao i Županijski sud u Bjelovaru u svojoj odluci posl. br. Gž- 486/2019 od 28. studenoga 2019., dakle u navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno je utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što ovdje nije slučaj.

2.13. Tuženik ističe da tužitelj ničime nije dokazao niti obrazložio da bi tuženik, sukladno odredbi čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, vršio promjene stope ugovorenih kamata protivno pozitivnim propisima, već svoje navode samo potkrjepljuje pogrešno se pozivajući na utvrđenja i obrazloženja iz kolektivne presude. Stoga je razvidno da niti ne postoji osnova temeljem koje tužitelj traži isplatu navedenog iznosa.

2.14. Tuženik nadalje ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio.

2.15. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993.

2.16. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

2.17. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive).

2.18. Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj.

2.19. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno.

2.20. Tuženik isto tako ističe, kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu 1. siječnja 2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13), po kojoj tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu.

2.21. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio.

2.22. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Visoki prekršajni sud RH, Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35.).

2.23. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa, a ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora.

2.24. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 9,25% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti.

2.25.Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi.

2.26. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja.

2.27. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa.

2.28. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

2.29. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju, poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 koja potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje.

2.30. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva.

2.31. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan.

2.32. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira.

2.33. Tuženik opreza radi ističe prigovor zastare pozivajući se na odredbe čl. 218., čl. 225., čl. 241. i čl. 215. ZOO-a, a obzirom da se predmetna odredba čl. 8.2. Ugovora o kreditu ne može smatrati ništetnom (već se radi o sporu oko tumačenja ugovora), tuženik ističe da je zastarijevanje počelo teći od plaćanja koja su vršena po uvećanim anuitetima. Uzimajući u obzir činjenice da je tužitelj podnio tužbu 17. veljače 2023. godine, a da je Ugovor o kreditu sklopljen 10. veljače 2009. godine, razvidno je da su sva potraživanja tužitelja do 17. veljače 2018. godine u zastari. Osim toga, sve i kada bi bila ništetna odredba o načinu promjene kamatne stope, iz prakse revizijskog suda proizlazi da zastarijevanje kod ništetnosti počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom konkretnom slučaju, a s obzirom na prirodu obveze vraćanja kredita od strane korisnika kredita (plaćanja anuiteta), početak tijeka zastare trebao bi se računati od saznanja tužitelja o svakoj promjeni kamatne stope i plaćanja koja su vršena po uvećanim anuitetima.

2.34. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, pri tom se tuženik poziva na odredbu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, također se poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, koje mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015.

2.35. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.36. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tužitelj u podnesku od 26. kolovoza 2023. očitujući se na odgovor na tužbu navodi u odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na pitanje nadležnosti sporna, te da je potrebno primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje u tekstu: „ZZP“), pozivajući se na odredbe članka 49. stavak 1. i 2. ZZP-a, te čl. 50. ZZP-a kojim je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tužitelj također ukazuje na praksu suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA v Rocío Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98).

3.1. Budući da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o ugovornoj klauzuli o kojoj tužitelj i tuženik nisu posebno pregovarali već je ista sastavni dio tipskog ugovora tuženika i na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da je Ugovor o kreditu sklopljen i potpisan u [adresa], a tužitelj bi radi ostvarenja svojih prava bio u obvezi putovati u Rijeku, što bi, budući da živi u [adresa] uzrokovalo znatnu financijsku neravnotežu obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Rijeku i natrag, kao i obzirom na za to potrebno vrijeme. Također tužitelj se poziva na odredbu članka 19. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje u tekstu: „ZPK“). Budući da je predmet spora isplata zbog ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a tužitelj je kao korisnik tog kredita potrošač, u smislu odredbi ZPK, u takvim konkretnim okolnostima tužitelj, koji ima prebivalište u [adresa], pravilno je podnio tužbu pred Općinskim sudom Vinkovcima Stalna služba u Županji kao mjesno nadležnim sudom. Tužitelj se poziva vezano za navedeno, na sudsku praksu izraženu u rješenjima Županijskog suda Rijeci poslovni broj Gž-2054/2018 i Gž- 2066/2017, Županijskog suda u Slavonskom brodu stalna služba u Požegi poslovni broj Gž-565/2018, Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-859/2019, Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1621/2016 i Gž-1354/19, Županijskog suda u Slavonskom brodu poslovni broj Gž-270/2019 i Gž-136/2019, Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1509/2019 kao i suda Europske unije u predmetu C-240/98.

3.2. U odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelj navodi da navedeni prigovor nije primjenjiv u predmetnoj pravnoj stvari budući da je odgovor na navedeni prigovor dao Vrhovni sud svojim shvaćanjem od 30. siječnja 2020. Su-IV-47/2020-2.

3.3. U odnosu na primjenu kolektivne presude, tužitelj čini nespornim da navedena presuda nije obvezujuća budući da se u kolektivnom postupku odlučivalo o kreditima s valutnom klauzulom u valuti CHF, međutim tužitelj se poziva na utvrđenja i obrazloženja iz kolektivne presude, a na temelju kojeg je potrebno provesti dokazni postupak, budući da se u kolektivnom postupku odlučivalo o kreditima s valutnom klauzulom u valuti CHF, a u ovoj pravnoj stvari je riječ o kreditu s valutnom klauzulom u valuti euro. Međutim, sud je u postupku kolektivne presude utvrdio da su sve banke u citiranom vremenskom periodu koristile iste, tipizirane ugovore o kreditu u kojima nije jasno bilo naznačena niti ugovorena metodologija promjene kamatnih stopa. Tužitelj nije mogao provjeriti razlog promjene kamatnih stopa prilikom otplate ugovora o kreditu, a čime je odluka o promjeni stavljena na dispoziciju isključivo jednoj ugovornoj strani, bez mogućnosti provjere i utjecaja druge ugovorne strane, a čime je narušeno načelo jednakosti u obveznopravnim odnosima. Da je navedeno tako i u Ugovoru o kreditu koji je predmet ovog postupka je vidljivo iz samog Ugovora koji je dostavljen uz tužbu.

3.4. U odnosu na jednostrane promjene kamatnih stopa tužitelj se poziva na čl. 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03). Slijedom navedenog, a budući da ne bi smjelo biti sporno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom od strane Tuženika na koju Tužitelj nije imao utjecaja, da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi kojom je specificirana promjena kamatnih stopa, nije pojedinačno pregovaralo.

3.5. Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi ista se smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Već je kolektivnom presudom (doduše u CHF kreditima) utvrđeno kako je tuženik postupao nepošteno i suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

3.6. Nadalje, a što je već utvrđeno nespornim bezbrojnom sudskom praksom, (te se može smatrati općepoznatom činjenicom u skladu s člankom 221. Zakona o parničnom postupku) jednostrana promjena kamatne stope učinjena bez primjene ikakvih parametara i provjerljivih podataka je nepoštena i suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

3.7. Takva, nepoštena ugovorna odredba, suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a na način da se iznos mjesečnih anuiteta koji je tužitelj morao plaćati, uvećao bez ikakve osnove.

3.8. U odnosu na obračun zateznih kamata tužitelj navodi da je predmet ovog postupka utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu, tužitelj tvrdi te traži od suda utvrditi da je tuženik kao banka koristio tipske ugovorne odredbe koje se odnose na jednostranu promjenu kamatne stope i prorogaciju nadležnosti, a na način da su predmetne ugovorne odredbe ništetne i nepoštene.

3.9. Dakle, novčana korist koju je tuženik ostvario na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi je nepošteno stjecanje bez osnove, a sam je tuženik nepošteni stjecatelj. Slijedom navedenog, odluka Vrhovnog suda na koju se poziva tuženik nije od utjecaja jer se u istoj navodi trenutak obračuna zateznih kamata za poštenog stjecatelja. Na tuženika se s druge strane primjenjuju odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima. Kako je tuženik nepošteni stjecatelj tako se na njega odnosi zakonska odredba na temelju koje je dužan vratiti stečeno bez osnove i to sa zateznim kamatama od dana stjecanja pa do isplate.

3.10. Slijedom navedenog, tužitelj u cijelosti ostaje kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u podatke s lista 8-10 sudskog spisa, uvidom u rješenja o nasljeđivanju s lista 11-13 sudskog spisa, uvidom u ugovor o kreditu s lista 14-18 sudskog spisa, uvidom u ug. o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom s lista 19 sudskog spisa, uvidom u plan otplate s lista 20-22 sudskog spisa, uvidom u obavijesti o kreditu i otplatni plan s lista 23-26 sudskog spisa, uvidom u obavijesti o promjeni kamatne stope i obavijesti o kreditu s otplatnim planom s lista 27-55 sudskog spisa, uvidom u pregled prometa s lista 56-80 sudskog spisa, uvidom u priloge dostavljene uz odg. na tužbu s lista 96-190 sudskog spisa, uvidom u nalaz i mišljenje sudskog vještaka Mate Ivanovića s lista 205-213 sudskog spisa

5. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

6. Odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti, uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je Ugovor sklopljen dana 10. veljače 2009. na tiskanici, nadalje je utvrđeno da je čl. 14. st. 5. izričito ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke.

7. Tuženik se nije očitovao gdje je sklopljen Ugovor o kreditu.

8. Gore navedena ugovorena mjesna nadležnost nije u suprotnosti s čl. 46. st. 1. i 2. i čl. 59. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 26/1991, 34/1991, 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 78/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 – u daljem tekstu ZPP).

9. Isto tako je nesporno da je predmetna odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove koji bi mogli proizaći iz istog Ugovora o kreditu odredba koja je sadržana u naprijed pripremljenom obrascu Ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja Ugovora o kreditu, zbog čega je onda nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007 u daljem tekstu ZZP/07), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljem tekstu Direktiva).

10.1. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

10.2. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

10.3. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

10.4. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 14. st. 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega korisnik kredita nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, nesporno je da ta odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi korisnik kredita odnosno njegov pravni slijednik iz mjesta svog prebivališta koje se prema podacima JRO MUP RH nalazi u [adresa] u Vukovarsko-srijemskoj županiji, radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bio izvrgnut dodatnim troškovima, te potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika čije je sjedište u [adresa].

10.5. Uzimajući u obzir predmet postupka i prema odredbi čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, te mjesna nadležnost ovog suda proizlazi iz naprijed citirane zakonske odredbe budući da je Ugovor o kreditu prema navodima tužitelja zaključen u [adresa] a ne u Rijeci, što tuženik nije niti osporio, tako da je ovaj sud mjesno nadležan temeljem odredbe čl. 59. ZPP-a, ovakva stajališta zauzimaju i Županijski sudovi u RH kao npr. Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž-1752/2019 od 30. ožujka 2020., i Županijski sud u Splitu u odlukama poslovni broj Gž-1089/2020 od 13. srpnja 2020. i poslovni broj Gž-1887/2019 od 28. listopada 2019.

11. Radi izloženog riješeno je kao u točki I. izreke rješenja.

12. Nesporno je da je pravni prednik tužitelja SZ s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je pravnom predniku tužitelja odobren kredit u iznosu od 18.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita, te da je člankom 8. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 10,500% godišnje.

13. Nesporno je nadalje među parničnim strankama da je kreditom ugovoren rok otplate na 120 mjeseci (kako to stoji u čl. 7.), kao i da je temeljem čl. 7. st. 2. ugovoreno da mjesečni anuitet iznosi 225,81 eura, te da je kredit otplaćen.

14. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZZP/07, i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti, biti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

15. Nesporno je da je pravni prednik tužitelja Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, da je kao namjena kredita navedeno da je riječ o kreditu stanovništvu preko tri godine. Tužiteljica očitujući se na svrhu kredita u svom iskazu je navela da je njezinom suprugu radi obiteljskih potreba bio potreban osobni automobil kojeg su kupili novcima koje su dobili po Ugovoru o kreditu.

16. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača.

17. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu, i to odredbe sadržane u čl. 8. st. 2. kojim se određuje da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se može mijenjati u skladu s važećim odlukama banke uz uvjete da banka pravovremeno o navedenoj promjeni obavijesti korisnika kredita, kao i dio ugovora o kreditu sadržan u odredbi čl. 14. st. 5. po pitanju ugovorene mjesne nadležnosti, te da li je nastupila zastara tužiteljevog potraživanja kao i da li je tužitelj kao pravni slijednik korisnika kredita aktivno legitimiran u ovom postupku.

18. Prigovor tuženika da tužiteljica nije aktivno legitimirana iz razloga što ona nije korisnik kredita je neosnovan s obzirom da iz rješenja o nasljeđivanju ovog suda kojeg je donio javni bilježnika Mladen Kaluđer iz [adresa] kao povjerenik suda posl. br. O-754/2022 UPP-OS:160/22-5 od 27. lipnja 2022. proizilazi da je tužiteljica proglašena nasljednika SZ (korisnika kredita), te da je ona u cijelosti proglašena nasljednikom na novčanom potraživanju temeljem sklopljenog ugovora o kreditu, u neutvrđenom iznosu, stoga je temeljem odredba Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" 163/2003, 35/2005, 127/2013 u daljem tekstu ZON) i temeljem odredbe čl. 1097. ZOO/05 aktivno legitimirana za svojstvo tužitelja u ovom postupku.

19. U odnosu na sporne činjenice tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena mjesna nadležnost, sud je primijenio odredbe ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

20. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog Ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da su sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj mjesnoj nadležnosti unaprijed formulirana, dakle nije bilo nikakve mogućnosti pregovaranja ugovornih stranaka o eventualnom utjecaju korisnika kredita na iste odredbe.

21. Vezano za informiranost korisnika kredita o uvjetima kredita uključujući i promjenjivu kamatnu stopu te ugovorenu mjesnu nadležnost, tužiteljica u svom iskazu navodi da je njezin suprug bio teško pokretan, da ga je ona odvela u banku te je jedno vrijeme, za vrijeme sastanka, bila uz njega. On je razgovarao sa referentom u banci, ali ona zbog proteka vremena se ne može sjetiti tko je taj referent bio i da li se radilo o muškoj ili ženskoj osobi. Sjeća se da je čula dio razgovora kada se pričalo o isplati kredita, da je to kredit sa ostatkom vrijednosti. Zbog toga ona i njezin suprug su shvatili da 3.600,00 eura koji im je tada uzet od kredita, predstavlja depozit i da će im po isteku kredita taj iznos biti vraćen. Prilikom sastanka sa referentom, koliko se ona sjeća njezinom suprugu nije ništa posebno bilo objašnjeno oko promjenjivosti kamatne stope i njezinog mijenjanja u budućnosti. Misli da su uz primjerak ugovora dobili i otplatni plan, te da iako ona nije bila stalno prisutna sa suprugom za vrijeme održavanja dva sastanaka sa referentom, zna da se radilo o tipiziranom ugovoru i da njezin suprug nije mogao utjecati na promjenu odredbi iz tog ugovora. Nadalje tužiteljica je navela da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti početkom 2021., mjesečni anuitet je iznosio oko 300 eura, međutim, na njihovu adresu su dobivali neke uplatnice od banke sa različitim iznosima koje su morali naknadno plaćati, budući da se na mirovini njezinog supruga vršila uskrata za anuitete, pretpostavlja da su se uplatnice koje su dobivali odnosile na neke razlike ali ona uopće ne zna na šta se navedena razlika odnosila, radi čega su se interesirali u poslovnici tuženika u [adresa] gdje im je rečeno da je riječ najvjerojatnije o razlici zbog promjene tečaja i kamatne stope.

22. S obzirom da se u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom euro i s promjenjivom kamatnom stopom, potrebno je prije svega navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-953/2020, od 11. siječnja 2023., iznio shvaćanje da se u sporu radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u nekoj drugoj vrsti kredita, dakle kredita koji nisu vezani uz valutu CHF, tužitelj ne može pozivati na pravomoćnu presudu iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koja sadrži pravno utvrđenje o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi prama kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno da se odredba č. 502.c. Zakona o parničnom postupku koja propisuje da je sud vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interese potrošača u individualnoj parnici koju pokrene fizička ili pravna osoba, ne može primijeniti i u situaciji u kojima je predmet tužbenog zahtjeva kredit u nekoj drugoj valuti.

23. S obzirom na navedeno sud je odluku o osnovanosti deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora koje zahtjeva tužitelj ocijenio primjenom mjerodavnih odredbi Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tj. na dan 10. veljače 2009. i ZOO/05.

23.1. Prema odredbi čanka 96. stavak 1. ZZP/07, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23.2. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

23.3. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

23.4. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 98. ZZP/07.

23.5. Odredbom članka 102. stavak 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez te ništavne odredbe.

24. Radi utvrđivanja da li su ispunjene naprijed navedene pretpostavka u pogledu spornih ugovornih odredbi proveden je između ostalih i dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke.

25. Iz iskaza saslušanog tužitelja kao stranke u pogledu informacija koje je njezin suprug kao korisnik kredita dobio prilikom zaključenja Ugovora o kreditu (čemu je ona prisustvovala) u pogledu mehanizma promjene kamatnih stopa i ugovorene mjesne nadležnosti kao i načina na koji je sastavljen predmetni Ugovor o kreditu, sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv budući tuženik predloženim dokaznim sredstvom, nije niti na koji način doveo u pitanje vjerodostojnost i istinitost iskaza tužitelje.

26. Uzimajući u obzir da je temeljem svih provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formulirao isključivo tuženik i da korisnik kredita nije mogao utjecati niti na jednu odredbu Ugovora o kreditu jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a da u Ugovoru o kreditu nisu navedeni nikakvi egzaktni parametri za promjenu kamatne stope niti metoda izračuna istih parametara, već se ista promjena ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o volji tuženika, dok korisnik kredita istu promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti njenu pravilnost, a sve to dovodi do toga da se takva ugovorna odredba ima smatrati nepoštenom ugovornom odredbom prema čl. 97. ZZP/07, s obzirom da su ispunjene pretpostavke iz čl. 96. istoga Zakona, što onda prema čl. 102. ZZP/07 istu ugovoru odredbu čini i ništetnom, time da ništetnost pojedine ugovorne odredbe na povlači i ništetnost samoga Ugovora o kreditu ako on može opstati bez ništetne odredbe.

27. Osim što je takva odredba ništetna prema čl. 102. ZZP/07, ista je ništetna i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje u tekstu: Zakona o obveznim odnosima) jer je primjenom takve ugovorne odredbe tuženik kao jedna ugovorna strana izbjegao utjecaj tužitelja na određivanje cijene ugovora, a što je protivno i odredbi čl. 247. ZOO/05 prema kojoj se smatra da je ugovor sklopljen kada se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora, a nesporno je da iznos kamate predstavlja zapravo cijenu ugovora. Takva odredba je protivna i osnovnom načelu obveznog prama propisanom odredbom čl. 4. ZOO/05 tj. načelu savjesnosti i poštenja budući je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojega potrošač ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

28. Pri tome se smatra neosnovanim prigovor tuženika istaknut u ovom postupku da se takav način određivanja kamatne stope ne može smatrati nedovoljno određenim i preciznim, s obzirom da do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postojala zakonska izmjena glede izmjena ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti.

28.1. Ovaj naprijed navedeni prigovor tuženika bio je također jedno od pitanja na koje je dan jasan i nedvosmislen stav u već navedenoj odluci Vrhovnog suda Republika Hrvatske poslovni broj Rev-953/2020, od 11. siječnja 2023., i to na način da je i prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačko kreditiranju iz 2013. godine postojala zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj stopi neovisno što do stupanja na snagu istoga Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti.

28.2. Uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, a kako je nesporno utvrđeno da je odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu ugovora odredba koja je protivna prisilnim propisima kako ZPP/07, tako i odredbama ZOO/05, to je stoga ista utvrđena ništetnom, zbog čega je i odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

29. Identično se odnosi i na dio odredbe čl. 14. st. 5. Ugovora o kreditu, a koje reguliraju ugovorenu mjesnu nadležnost.

30. Kako je utvrđeno da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane tuženika kao banke i da stranke Ugovora o kreditu nisu međusobno razgovarale o sadržaju ugovornih odredbi, pa tako niti o sadržaju čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, odnosno da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj predmetne ugovorne odredbe, ocjena je ovoga suda da je ista ugovorna odredba nepoštena ugovorna odredba sukladno čl. 96. st. 1. ZZP/07, zbog čega je ista i ništetna sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07.

31. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope , to temeljem odredbi čl. 323. st. 1. ZOO/05, a u svezi s čl. 1111. ZOO/05, tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetne odredbe Ugovora o kreditu.

32. Sudski vještak Mato Ivanović u svom nalazu i mišljenju od 30. rujna 2023. što je zaprimljeno u sudu 1. listopada 2023. navodi da je preračunavanje iznosa u kunama u iznose u eurima izvršio uz primjenu fiksnog tečaja konverzije (7,53450 kuna za jedan euro) sukladno pravilima za preračunavanje zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22).

33. Na temelju dokumentacije priložene spisu utvrdio je da je ugovoren iznos kredita od 18.000,00 EUR protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita i rok otplate 120 mjeseci sa kamatnom stopom 10,500 %. Srednji tečaj Banke na dan korištenja kredita, odnosno dana 10.02.2009. godine iznosio je 7,425000 kuna za 1 EUR. Visina tečaja EUR u odnosu na kunu mijenjala se cijelo vrijeme otplate kredita.

33.1. Uvidom u dokumentaciju priloženu spisu sudski vještak je utvrdio promjene kamatne stope i anuiteta i to od 01.05.2009. godine kamatna stopa je 11,400 %, a visina anuiteta 235,79 EUR, od 01.08.2014. godine kamatna stopa je 11,468 %, a visina anuiteta 236,29 EUR, od 01.02.2015. godine kamatna stopa je 11,252 %, a visina anuiteta 234,80 EUR, od 01.08.2015. godine kamatna stopa je 11,120 %, a visina anuiteta 233,94 EUR, od 01.02.2016. godine kamatna stopa je 11,031 %, a visina anuiteta 233,40 EUR, od 01.08.2016. godine kamatna stopa je 10,920 %, a visina anuiteta 232,78 EUR, od 01.02.2017. godine kamatna stopa je 10,852 %, a visina anuiteta 232,44 EUR, od 01.08.2017. godine kamatna stopa je 10,817 %, a visina anuiteta 232,27 EUR, od 01.02.2018. godine kamatna stopa je 10,635 %, a visina anuiteta 231,51 EUR i od 01.08.2018. godine kamatna stopa je 10,230 %, a visina anuiteta 229,99 EUR.

33.2. Uvidom u Ugovor o kreditu, Plan otplate uz ugovor, Obavijesti o promjenama kamatnih stopa i Pregledu prometa po kreditu, sudski vještak je prikazao tablicu „izračun razlika“. Srednji tečaj Banke na dan korištenja kredita, odnosno dana 10.02.2009. godine iznosio je 7,425000 kuna za 1 EUR. Visina tečaja EUR u odnosu na kunu mijenjala se cijelo vrijeme otplate kredita.

33.3. Ukupna razlika u visini kamate u odnosu na povećanje kamatne stope i to uzimajući u obzir kamatnu stopu od 10,500 % i naknadne promjene kamatne stope na više, u razdoblju otplate kredita iznosi 1.026,89 EUR. Ukupna razlika u visini kamate u odnosu na smanjenje kamatne stope i to uzimajući u obzir kamatnu stopu od 10,500 % i naknadne promjene kamatne stope na niže, u razdoblju otplate kredita iznosi -9,08 EUR.

33.4. Ukupna razlika u visini kamate u odnosu na promjenu kamatne stope i to uzimajući u obzir kamatnu stopu od 10,500 % i naknadne promjene kamatne stope na više i na niže, u razdoblju otplate kredita iznosi 1.017,81 EUR, te su prikazane razlike na bazi anuiteta, odnosno na mjesečnoj bazi.

34. Tužitelj u podnesku od 17. prosinca 2023. nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je sukladno istom nalazu djelomično povukao tužbeni zahtjev na način da je kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva potraživao isplatu iznos od 1.017,81 eura umjesto iznosa od 1.025,23 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose.

35. Tuženik u podnesku od 29. prosinca 2023. nakon što je zaprimio nalaz i mišljenje vještaka i podnesak tužitelja od 17. prosinca 2023. navodi da se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva temeljem odredbe čl. čl. 193. st. 2. ZPP-a.

36. Prilikom usmenog izlaganja nalaza i mišljenja na ročištu sudski vještak Mato Ivanović navodi da je uz poziv za ročište zaprimio podnesak tužitelja od 17. prosinca 2023. te primjećuje da je potraživani iznos usklađen sa nalazom i mišljenjem na način da je tužiteljica "više plaćene iznose umanjila za manje plaćene iznose", s tim da pojedinačne iznose na koje se traži kamata postavlja na način da "više plaćene iznose nije umanjila za manje plaćene iznose", odnosno navedena je samo tzv. pozitivna razlika, te je nadalje izjavio da ostaje kod nalaza i mišljenja u cijelosti.

37. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan iz razloga jer je isti nalaz sačinjen sukladno nalogu suda, a svi prigovori tuženika svode se zapravo na prigovore pravne naravi koji su usmjereni prije svega na sam zadatak koji je određen vještaku za potrebe vještačenja.

38. Temeljem odredbe čl. 193. st. 1. ZPP-a tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, temeljem odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane.

39. Budući da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe koje protivljenje je osnovano temeljem odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a valjalo je odlučiti o tužbenom zahtjevu po kojem tužitelj potražuje isplatu iznosa od 1.025,23 eura.

39. Dio tužbenog zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 1.017,81 eura, na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama je u cijelosti usvojen, a sve to iz razloga jer je u ovom postupku utvrđeno da je odredba o načinu promjene kamatne stope ništetna i upravo iz tog razloga istu odredbu je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir kamatnu stopu kakva je bila u trenutku ugovaranja kredita (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-708/2022, od 22. lipnja 2022.).

40. Budući da glavnica potraživanog iznosa, iznosi 1.017,81 eura taj iznos je tužitelju dosuđen s kamatama koje su pojedinačno iskazane u tablici nalaza i mišljenja s lista 211-213 sudskog spisa, ali na način da je i u tom dijelu se vodilo računa da je glavnica potraživanja umanjena za tzv. manje plaćene iznose kada je kamata bila manja od 10,500 % a to je period od 1. kolovoza 2018. a što je vještak također prikazao u navedenoj tablici, tako da tužitelju za prosinac 2017. pripada kamata na iznos od 2,37 eura a nakon prosinca 2017. tužitelju ne pripada kamata na pojedinačne mjesece zaključno do ožujka 2019.

41. Radi gore navedenog presuđeno je kao u kao u izreci ove presude, te je tuženik sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a obvezan tužitelju vratiti novčani iznos od 1.017.81 eura s naslova preplate zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od svakomjesečne uskrate do isplate. Kamata je određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata (NN 72/02 i 153/04) i prema odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO/05, dok je tijek zakonskih zateznih kamata koji je gore naveden određen sukladno odredbi čl. 1115. st. 1. i čl. 1086. ZOO/05, budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, što je u skladu sa novijom sudskom praksom u odnosu na sudsku praksu, odnosno stav Vrhovnog suda izražen na sjednici građanskog odjela 5. ožujka 2004., a to je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd- 1294/21, od 12. listopada 2021.

42. Prigovor zastare tuženika je također odbijen, a sve to uvažavajući shvaćanje odjelne sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, od 30. siječnja 2020., poslovni broj SU-IV-47/2020, a prema kojem shvaćanju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog Ugovora o kreditu, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost Ugovora o kreditu. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope utvrđena ovom presudom, to iz tog razloga nije niti moglo doći do zastare tražbine tužitelja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-953/2020, od 11. siječnja 2023.).

43. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 5. uz primjenu čl. 155. Zakona o parničnom postupku budući da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

43.1. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati su kao potrebni i nužni i to: trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife sa 75 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 5. rujna 2023. i 1. listopada 2024. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari za što se prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 75 bodova za svako ročište. Nadalje tužitelju je priznat trošak sastava podneska od 26. kolovoza 2023., kojim se tužitelj očituje na navode odgovora na tužbu i trošak sastava podneska od 16. prosinca 2023. koji je zaprimljen u sudu 17. prosinca 2023. u kojem se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka knjigovodstvene struke za što se prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife za što se mogao priznati iznos od 75 bodova za svaki podnesak i trošak sastava podneska od 15. rujna 2023. u kojem je dostavio dokaz o uplati predujma za što se temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 18,75 bodova.

43.2. Nadalje, tužitelju je priznat trošak pristupa njegovog punomoćniku na ročište za objavu i uručenje presude, za što se temeljem Tbr. 9. toč. 3. Tarife mogao priznati iznos od 37,5 bodova.

43.3. Tužitelju je dakle za sve poduzete radnje po punomoćniku odvjetniku priznato sveukupno 431,25 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i visinu poreza na dodanu vrijednost iznosi 1.078,13 eura. Pored toga iznosa tužitelju je još priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,82 eura, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 eura kao i trošak vještačenja u iznosu od 250,00 eura, tako da ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 1.407,77 eura.

44. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.

45. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeno parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadom ovog troška.

U Županji, 12. studenoga 2024.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

Obavijest:

1. Hrvoje Škalić, odvjetnik u Zagrebu,

2. Damir Metelko, odvjetnik u OD METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o.