REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Kž–105/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dragane Kos Milevoj kao predsjednice vijeća te Zdravka Garića kao i Miroslava Ružića, kao člana vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog OJ, zbog kaznenog djela iz članka 236. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11, 144/12- dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, od 5. listopada 2023., broj K-342/2019-45, u sjednici održanoj 15. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Žalba optuženog OJ odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Rijeci, od 5. listopada 2023., broj K- 342/2019-45, optuženi OJ proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv imovine – prijevara iz članka 236. stavka 1. i 2. KZ/11, te je na temelju članka 236. stavka 2. KZ/11, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, a na temelju članka 56. stavaka 1., 2. i 3. KZ/11, izrečena mu je uvjetna osuda kojom je određeno da se izvršenje izrečene kazne zatvora odlaže za vrijeme od dvije godine, te se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u tom roku optuženik ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22-dalje u tekstu: ZKP/08) optuženi OJ je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 eura/ 1.506,90 kuna[1] , te nužne izdatke oštećenika kao tužitelja te njegovog opunomoćenika, o čemu će biti odlučeno posebnim rješenjem na temelju članka 148. stavak 4. ZKP/08.

2. Žalbu protiv te presude podnio je optuženi OJ, putem braniteljice Dalije Kanceljak, odvjetnice iz Rijeke, zbog bitne povrede kaznenog postupka, “pogrešne primjene materijalnog prava”, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni. Predlaže “nadležnom drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu preinači i okrivljenika oslobodi optužbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.”

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (koju pri tome ne označava navođenjem zakonskih odredaba, ali je očito da se radi o onoj propisanoj člankom 468. stavkom 1. točka 11. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24 – koji se sada primjenjuje: dalje u tekstu ZKP), optuženik navodi da pobijana presuda zbog postupanja i propusta u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dani razlozi da su proturječni te nisu suglasni s iskazima svjedoka saslušanih tijekom dokaznog postupka.

5.1. Međutim, razlozima koje iznosi optuženik zapravo osporava pravilnost utvrđenih činjenica, dajući pritom svoju ocjenu izvedenih dokaza i nudeći sudu zaključke do kojih je, po njemu, trebao doći, tako da će o tome biti riječi kod obrazlaganja žalbene osnove iz članka 470. ZKP-a. Ovdje treba navesti da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude dao jasne, dostatne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama utvrđenima u ovom postupku, koji nisu ni međusobno proturječni niti su u nesuglasju s iskazima svjedoka saslušanih tijekom dokaznog postupka, a utvrđujući da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo prijevare za koje je terećen, istodobno je isključio da se u konkretnom slučaju radilo o građanskopravnom odnosu, pa stoga nije ni bio u obvezi to posebno obrazlagati.

5.2. Optuženik u žalbi navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP-a, iako je tako izričito ne označava, ali proizlazi iz sadržaja žalbe, time što u presudi nije ocijenio obranu optuženika koju je u govorima stranaka izložila njegova braniteljica u čemu također nije u pravu. To stoga što govor braniteljice optuženika, koji ona iznosi nakon provedenog dokaznog postupka, ne predstavlja obranu optuženika. U tom dijelu rasprave stranke, dakle u konkretnom slučaju oštećenik kao tužitelj, odnosno ili njegov punomoćnik i braniteljica ili sam optuženik, iznose ocjenu provedenih dokaza s aspekta svog procesnog položaja. Obrana optuženika vezana je isključivo uz osobu optuženika, dok je braniteljica dužna samo pomoći optuženiku da u obrani iznese sve okolnosti koje mu idu u prilog, da na te okolnosti predlaže izvođenje dokaza i da dovode u sumnju teze optužbe, ali ne može umjesto optuženika, dakle u njegovo ime, iznositi obranu. Prema tome navodi braniteljice optuženika izneseni u govoru, nakon provedenog dokaznog postupka, nisu obrana optuženika, pa ju sud nije bio dužan u presudi interpretirati i ocjenjivati.

5.3. Prema tome, u pobijanoj presudi nije počinjena bitna postupovna povreda na koju upire ovaj žalitelj, a ni ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točka 1. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila počinjena ni neka od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. U okviru žalbene osnove zbog povrede kaznenog zakona (pri čemu ne navodi o kojoj bi se povredi kaznenog zakona predviđenoj u članku 469. točke 1. do 6. ZKP- a radilo) optuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, što je rezultiralo donošenjem pogrešnih zaključaka u vezi postojanja odlučnih činjenica, a što je imalo za krajnju posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava.

6.1. Iz sadržaja istaknutih žalbenih navoda proizlazi da optuženik zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u prvostupanjskoj presudi. Ono, međutim ne opravdava žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona jer se postojanje povreda kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi sa stanovišta žalitelja bilo ispravno. Budući da je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon pravno označivši opisanu djelatnost optuženika kao kazneno djelo prijevare iz članka 236. stavka 1. i 2. KZ/11., nije osnovana ni žalba optuženika izjavljena zbog žalbene osnove iz članka 469. ZKP-a, a ni ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točka 2. ZKP-a nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

7. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik ističe da u konkretnom slučaju postoje samo tri dokaza – iskaz oštećenika kao tužitelja, njegovog zeta ĆJ i njegove kćerke OJO, dok ostali dokazi ni na koji način ne ukazuju na to da bi se ovi dokazi mogli provjeriti jer su oštećenik kao i svjedoci optužbe zainteresirani za ishod postupka u pravcu utvrđivanja osnovanosti optužnice, tako da im sud ne bi smio poklanjati takvu vjeru da se na njima temelji osuđujuća presuda. Osim toga, smatra neopravdanim to što ih je prvostupanjski sud, iako se radi o zainteresiranim svjedocima koji imaju interes teretiti optuženika za učin predmetnog kaznenog djela, ocijenio vjerodostojnima, dok optuženikovu obranu u kojoj je osporio da je od oštećenika upravo dana 31. prosinca 2013., na ime zajma primio iznos od 70.000,00 eura, jer je taj iznos novca obuhvaćao ranije dane mu pozajmice u razdoblju od 2006., do 2009., zajedno s kamatama kao i da je postupao sa prijevarnom namjerom obzirom da je zapao u poslovne poteškoće, nije prihvatio.

7.1. Suprotno tim žalbenim navodima optuženika OJ, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda, o postojanju odlučnih činjenica, pravilno utemeljeni na izvedenim dokazima.

7.2. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da nema pouzdanih dokaza o tomu da je optuženi upravo dana 31. prosinca 2023., od oštećenika pozajmio iznos od 70.000,00 eura te da je postupao s tzv. prijevarnom namjerom. Nasuprot takvoj žalbenoj tvrdnji, prvostupanjski sud je, pravilno, utvrdio kako izvedeni dokazi ukazuju na nedvojbeni zaključak da je optuženik taj iznos pozajmio inkriminirane prigode neistinito prikazujući oštećeniku da će mu pozajmljeni iznos vratiti u ugovorenom roku do kraja 2014., čime ga je doveo u zabludu uslijed koje mu je oštećenik i pozajmio iznos od 70.000,00 eura, iako je optuženik već tada znao da mu taj iznos neće vratiti jer je u suštini, kako je i sam naveo u svojoj obrani, već 2012., godine zapao u takve poslovne poteškoće koje su ga potpuno financijski iscrpile.

7.3. Ovakav, temeljni, zaključak prvostupanjskog suda, jasno proizlazi iz izvedenih dokaza.

7.4. Činjenicu da je optuženik od oštećenika dana 31. prosinca 2013., primio iznos od 70.000,00 eura, potvrdio je i sam optuženi OJ kada je vlastoručno potpisao potvrdu od 31. prosinca 2013., iz koje proizlazi kako je od oštećenika UJ kao zajmodavca posudio novčani iznos od 70.000,00 eura, s obvezom vraćanja tog iznosa do kraja 2014., uz navod kako tu potvrdu optuženik daje oštećeniku svojom slobodnom voljom kao dokaz stanja njegova duga, a u slučaju smrti UJ, kako će se dug vratiti oštećenikovoj kćeri ĆJO. Stoga je prvostupanjski sud s pravom, ocjenjujući vjerodostojnima iskaze oštećenika te svjedoka ĆJ i ČJ te svjedokinje OJO, utvrdio kako je optuženik dana 31. prosinca 2013., od oštećenika na ime zajma primio iznos od 70.000,00 eura, s obvezom povrata tog iznosa do kraja 2014.

7.5. Naime, pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza oštećenika UJ te svjedoka ĆJ, ČJ i OJO, prvostupanjski je sud, osim činjenice što su njihovi iskazi međusobno suglasni, imao na umu da bi optuženik u slučaju pozajmljivanja novca od oštećenika na način kako je to prikazao u svojoj obrani zajedno s obračunatom kamatom to i naveo u potvrdi od 31. prosinca 2013., jer doista nije bilo nikakvog razloga da se takvo što ne navede u potvrdi, tim prije jer iz iskaza oštećenika, koji u tom dijelu optuženik nije osporavao, proizlazi kako je optuženik sam sastavio potvrdu. To što je u potvrdi navedeno kako je optuženik daje oštećeniku svojom slobodnom voljom kao dokaz stanja njegova duga prema oštećeniku na dan 31. prosinca 2013., a u slučaju smrti UJ, da će dug vratiti oštećenikovoj kćeri ĆJO, promatrano u kontekstu vjerodostojnih iskaza prethodno spomenutih svjedoka, ne isključuje tvrdnju oštećenika UJ da je dana 31. prosinca 2013., optuženiku predao iznos od 70.000,00 eura kao i tvrdnju svjedoka ĆJ koji je neposredno uočio da je oštećenik te prigode optuženiku predao novac, jer je nakon predaje tog iznosa stanje optuženikovog duga prema oštećeniku iznosio 70.000,00 eura.

7.6. Kraj takvog stanja stvari i uz činjenicu da je svjedok ČJ u svom iskazu izričito naveo kako mu je optuženik rekao da je od „ O posudio 70.000,00 eur-a“, da je i svjedok SJ u svom iskazu naveo kako mu je optuženik „rekao kako je Ć dobar čovjek, da mu je posudio pare...“, a koji potonji svjedok nema razloga neistinito teretiti optuženika, nadalje da iz presude i rješenja Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Rabu, broj: P-1650/2019-35, od 11. lipnja 2021., pravomoćna 11. studenog 2021., proizlazi da je tom presudom utvrđeno kako je ugovor o zajmu sklopljen 31. prosinca 2013., između ovdje oštećenog UJ kao zajmodavca i ovdje optuženika OJ kao zajmoprimca, ništetan pravni posao, te je naloženo tuženiku OJ da isplati UJ iznos od 70.000,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, i to zbog utvrđenja da je oštećenik doista optuženiku pozajmio iznos od 70.000,00 eura dana 31. prosinca 2013., s pravom prvostupanjski sud zaključuje kako je izvan svake sumnje dokazano kako je optuženik počinio kazneno djelo prijevare iz članka 236. stavka 1. i 2. KZ/11, na način kako je to i opisano u izreci pobijane presude, a ujedno je i s pravom otklonio obranu optuženika, koju u bitnom ponavlja i u žalbi, kojom tvrdi kako kritične zgode od oštećenika kao tužitelja nije posudio iznos od 70.000,00 eura, već da taj iznos predstavlja obračun kamata.

7.7. Nadalje, osuđenik također potpuno promašeno u žalbi osporava postojanje tzv. prijevarne namjere, na što mu je vrlo argumentirano već odgovoreno u pobijanoj presudi pod točkama 5., 5.1. i 5.2. obrazloženja, tako da se navedenim ispravnim razlozima prvostupanjskog suda nema ništa za dodati.

7.8. Nasuprot žalbenim tvrdnjama optuženog OJ, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio da je optuženik počinio odnosno kazneno djelo. Za svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao valjano i logično obrazloženje, na koje se upućuje žalitelj.

8. Nije u pravu optuženi OJ kada se žali zbog odluke o kazni, premda ovaj žalbeni osnov u žalbi samo naznačuje, bez dodatnog obrazloženja. Međutim, njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uvijek, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni (članak 478. ZKP-a).

8.1. Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

8.2. Zadatak suda se ne ograničava samo na kreiranje ostvarenog kaznenog djela iz zakonskog opisa, pravnih formulacija i činjeničnog učina. Sud mora izabrati vrstu i mjeru sankcije koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se, pri tome, ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo, a sud u svakom pojedinom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebne za pravilnu odluku o vrsti i mjeri kazne.

8.3. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

8.4. Prilikom odabira vrste i mjere kazne, prvostupanjski sud je optuženom OJ, kao olakotno, cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost, dok mu je otegotnom okolnošću cijenio stupanj krivnje odnosno da je okrivljenik predmetno kazneno djelo počinio s izravnom namjerom kao i protek vremena od počinjenja kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret u kojem nije pokazao nikakvu namjeru da oštećeniku kao tužitelju vrati novac, osim 10.000,00 eura vraćenih pred završetak ovog postupka, pa čak niti nakon donijete pravomoćne presude u građanskom postupku kojom je optuženiku i naloženo da oštećeniku vrati pozajmljeni novac, a sve nakon devet godina od isteka roka za povrat novca, čime je na taj način iskazao i veći stupanj kriminalne volje u počinjenju kaznenog djela.

8.5. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud, osim okolnosti da je djelo počinjeno s izravnom namjerom s kojim oblikom krivnje se to djelo nužno mora počiniti, pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve ostale okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne te je, vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne te o svrsi kažnjavanja, kaznom zatvora na koju je osuđen optuženik u trajanju jedne godine i izrečenom uvjetnom osudom s rokom kušnje od dvije godine zbog postojanja visokog stupanja vjerojatnosti da i bez izvršenja kazne optuženik OJ ubuduće neće činiti kaznena djela, i ovaj drugostupanjski sud stajališta da će se takvom sankcijom izraziti jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

8.6. Upravo odmjerenom kaznom optimalno će se ispuniti zahtjevi kako generalne, tako i specijalne prevencije.

9. S obzirom na navedeno, na temelju članka 482. ZKP-a odlučeno je kao u izreci.

U Puli – Pola 15. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

Dragana Kos Milevoj