REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI PREKRŠAJNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
ZAGREB
Broj: Ppž-9735/2024
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: predsjednice vijeća Kristine Gašparac Orlić, te članova vijeća Roberta Završkog i Goranke Ratković, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog SF, zbog prekršaja iz članka 22. stavka 6. i dr. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj: 70/17, 126/19, 84/21, 114/22 i 36/24), odlučujući o žalbi ovlaštenog tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave bjelovarsko-bilogorske, Policijske postaje Čazma, protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru od 8. listopada 2024., broj: Pp-3085/2024, na sjednici vijeća održanoj 15. studenog 2024.,
r i j e š i o j e:
Prihvaća se žalba ovlaštenog tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave bjelovarsko-bilogorske, Policijske postaje Čazma, te se ukida pobijana prvostupanjska presuda i predmet dostavlja prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom okrivljeni SF je proglašen krivim i kažnjen zbog počinjenja prekršaja iz članka 22. stavka 6. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji činjenično opisanog u točki 1. izreke prvostupanjske presude za koje djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju 10 dana, te zbog djela iz članka 24. stavka 1. istog Zakona činjenično opisanog u točki 2. izreke prvostupanjske presude za koje djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju 5 dana, nakon čega mu je temeljem članka 39. stavka 1. Prekršajnog zakona, izrečena ukupna kazna zatvora u trajanju 15 dana. U izrečenu kaznu okrivljeniku je uračunato ukupno vrijeme za koje je bio lišen slobode kao 15 dana zatvora, pa se izrečena kazna smatra izvršenom. Istom presudom okrivljenik je, temeljem članka 139. stavka 3. u svezi s člankom 138. stavak 3. Prekršajnog zakona, obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 60,62 eura, dok je temeljem članka 182. točke 3. Prekršajnog zakona Prekršajni zakon („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22), oslobođen optužbe zbog počinjenja prekršaja iz članka 22. stavka 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude (obiteljsko nasilje na štetu FF), s obrazloženjem prvostupanjskog suda da u optužnom aktu nije navedeno njihovo srodstvo.
2.Protiv te presude ovlašteni tužitelj je pravodobno podnio žalbu zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, konkretno zbog preblage kazne zatvora i neizricanja predloženih zaštitnih mjera, navodeći u bitnom, da je okrivljenik unatrag 36 mjeseci čak šest puta pravomoćno kažnjavan zbog nasilja u obitelji, pa su ispunjeni uvjeti za zatvor u trajanju 60 dana. Ističe da je bilo nužno izreći predloženu zaštitnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti jer je iz prekršajne evidencije vidljivo da je svaki put nasilje počinio pri visokoj koncentraciji alkohola, kao i kazniti ga bezuvjetnom kaznom zatvora kako bi se pozitivno djelovalo na okrivljenika da ubuduće ne čini prekršaje, budući je isti ustrajan u vršenju prekršaja. Stoga su nužne i zaštitne mjere obveznog psihosocijalnog tretmana i zabrane približavanja, pa predlaže da se žalba prihvati i odluka preinači.
3.Žalba je osnovana.
4.Rješavajući predmet te ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je našao, da je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenice odlučne za primjenu prekršajnopravnih sankcija, kao i da je zaključak prvostupanjskog suda o nepostojanju uvjeta i potrebe za izricanjem zaštitnih mjera zasad preuranjen, radi čega je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje i odluku.
5.Naime, prvostupanjski je sud kazne zatvora za navedena dva prekršaja utvrdio u trajanju ispod donje zakonske granice (za prekršaj iz točke 1. propisana je kazna zatvora u trajanju od najmanje 60 dana, a za djelo iz točke 2. kaznom zatvora od najmanje deset dana). No, sud ne navodi da bi ublažavao kazne, ne poziva se na odredbu članka 37. Prekršajnog zakona (odredbe o ublažavanju), niti obrazlaže posebno izražene olakotne okolnosti koje bi opravdavale takvo smanjenje znatno ispod donjeg minimuma predviđenih kazni. Stoga ovaj žalbeni sud nije mogao provjeriti na koji je način i u kojoj mjeri prvostupanjski sud cijenio značaj olakotnih i otegotnih okolnosti na strani okrivljenika kao i konkretnu težinu počinjenog prekršaja, te je li opravdano izrekao ovakvu kaznu.
6.Nadalje, ovlašteni tužitelj optužnim prijedlogom predlaže izreći okrivljeniku tri zaštitne mjere: obveznog liječenja od ovisnosti-alkoholizma, obveznog psihosocijalnog tretmana i zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja. Neizricanje mjera sud prvog stupanja obrazlaže da tijekom postupka nisu utvrđene okolnosti koje bi opravdavale njihovo izricanje.
6.1.No, prvostupanjski sud činjenice koje su bitne za primjenu zaštitnih mjera nije niti utvrđivao.
Iz podataka iz prekršajne evidencije vidljivo je da je okrivljenik unatrag tri godine od strane istog suda više puta kažnjavan za isto djelo – nasilje u obitelji, te je sud uvidom u predmetne odluke mogao utvrditi jesu li i ta djela počinjenja u alkoholiziranom stanju. Evidentno je da dosad izrečene kazne nisu postigle svoju svrhu, pa je očito nužno da pravosudni sustav poduzme sve raspoložive mjere čijom primjenom se povećava mogućnost sprječavanja nasilja u obitelji, osigura nužna zaštita zdravlja i sigurnosti osoba koje su izložene nasilju, ali i pomogne i ojača samog počinitelja ukoliko je njegovo ponašanje usko vezano uz neki njegov zdravstveni problem – konkretno problem ovisnosti.
6.2.Uzimajući u obzir da je primarna zadaća suda u prekršajima obiteljskog nasilja, zaštiti obitelj koja je pod osobitom zaštitom države te sankcionirati i suzbiti svaki oblik nasilja u obitelji, ne samo kažnjavanjem nego i pružanjem zaštite i pomoći, a posebno cijeneći da se u konkretnom slučaju radi o obiteljskom nasilju počinjenom na štetu djeteta (okrivljenikov nećak koji s njime živi u domaćinstvu), sudovi osim (uz) kazne imaju na raspolaganju cijelu lepezu sankcija predviđenih Prekršajnim zakonom i Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji, a čija primjena nije u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske, odredbama konvencijskog prava i prakse Ustavnog suda Republike Hrvatske, ali i prakse izražene u odlukama Europske unije.
6.3.Stoga prvostupanjski sud preuranjeno zaključuje da nisu ispunjeni uvjeti za izricanje predmetne zaštitne mjere, nalazeći da nisu utvrđene okolnosti koje bi opravdavale. U odnosu na zaštitnu mjeru liječenja od alkoholizma, odlučnu činjenicu – je li okrivljenik djelo počinio po odlučnim djelovanjem alkohola i je li ovisnik, može utvrditi ovlašteni sudski vještak medicinske struke dajući svoj nalaz i mišljenje o tome boluje li isti od bolesti ovisnosti o alkoholu, koje provođenje dokaza je u konkretnom postupku izostalo.
6.4.Sud prvog stupnja nekritički i olako zaključuje da nema uvjeta za izricanje zaštitne mjere, ne uzimajući u obzir mogućnost da okrivljenik eventualno ima otpor prema liječenju, a koji medicinski tretman bi u konkretnoj situaciji bio primjereniji od bilo kakve kazne ukoliko bi se utvrdilo da ovisnost kao najbitniji faktor poticajno djeluje na njegovo protupravno ponašanje
6.5.Iako je sukladno članku 89. stavku 1. Prekršajnog zakona, sud dužan postupak provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje svih nepotrebnih radnji i troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava što pripadaju strankama i sudionicima u postupku, navedeno načelo ekonomičnosti ne može i ne smije ograničiti ili isključiti obvezu suda da utvrđuje materijalnu istinu. Naime, jedna od osnovnih dužnosti prvostupanjskog suda je, u smislu članka 88. Prekršajnog zakona, potpuno i točno utvrđivanje činjenica koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke, te je isti dužan s jednakom pažnjom utvrditi i činjenice o kojima ovisi vrsta sankcije.
6.6.Slijedom navedenog, tek nakon svestranog razjašnjenja odlučnih činjenica (dakle po potrebi i medicinskim vještačenjem), moguće je sa sigurnošću utvrditi jesu li ispunjeni uvjeti za izricanje zaštitne mjere liječenja od alkoholizma, odnosno je li takva mjera nužna i je li razmjerna stupnju počiniteljeve opasnosti od ponavljanja prekršaja. Ukoliko se ne utvrde činjenice koje ukazuju na potrebu liječenja, eventualno bi valjalo razmotriti mogućnost obveznog psihosocijalnog tretmana kao tipa strukturiranog tretmana koji pomaže u stjecanju uvida i prihvaćanju odgovornosti za vlastito ponašanje, te usvajanju samokontrole ponašanja kao i učenju socijalnih vještina. Sve gore navedeno o nužnosti utvrđenja bitnih činjenica za primjenu zaštitne mjere vrijedi i za odluku o zaštitnoj mjeri zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja kojoj je svrha otkloniti uvjete koji bi mogli poticajno djelovati i dovesti do novog nasilja.
7.Imajući u vidu sve prethodno navedeno, ovaj Sud je utvrdio da je pobijana presuda donesena preuranjeno u odnosu na pitanje jesu li ispunjeni uvjeti za izricanje predloženih zaštitnih mjera, pri čemu treba uzeti u obzir da je člankom 12. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji jasno propisano da je svrha zaštitnih mjera da se njihovom primjenom spriječi nasilje u obitelji, osigura nužna zaštita zdravlja i sigurnosti osoba, te otklone okolnosti koje pogoduju ili poticajno djeluju na počinjenje novog prekršaja, kao i da okrivljenik očito pokazuje visok stupanj upornosti, te imajući na umu zahtjev generalno preventivnog djelovanja i stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra.
8.Stoga je po ocjeni ovog suda, navedeni propust utjecao na pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja o kojem ovise prekršajnopravne sankcije.
9.Završno se napominje da je djelo pod točkom, 1. pravno označeno kao prekršaj iz 22. stavka 6. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (ponovljeno nasilje u obitelji na štetu djeteta), no u činjeničnom opisu nije navedeno da bi okrivljenik ponovio prekršaj (a što tužitelj pravilno navodi u optužnom aktu ističući da je došlo do ponovljenog nasilja), pa će u ponovljenom postupku prvostupanjski sud voditi računa i o toj činjenici.
10.S obzirom na naprijed navedeno, prihvaćanjem žalbe ovlaštenog tužitelja, valjalo je ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, koji će, cijeneći razloge ovog drugostupanjskog rješenja, provesti novi postupak u kojem će ispitati okrivljenika, po potrebi provesti medicinsko vještačenje i druge dokaze čije provođenje se ukaže potrebnim u odnosu na činjenice bitne za odluku o sankcijama, te ocjenom svih u postupku izvedenih dokaza i svih pravno relevantnih činjenica, donijeti novu, na zakonu osnovanu i valjano obrazloženu odluku.
11.Iz navedenih razloga, na temelju čl. 206. st. 1. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu, 15. studenog 2024.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Emina Bašić, v. r.
Kristina Gašparac Orlić, v.r.
Rješenje se dostavlja Općinskom sudu u Bjelovaru u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.
