REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-9782/2023

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Goranke Ratković, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. TĆ, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17., 126/19., 84/21 i 114/22), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama, broj: 16. Pp-1282/2023-5 od 30. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj 15. studenog 2024.,

p r e s u d i o j e :

I Odbija se kao neosnovana žalba okr. TĆ i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22., dalje: PZ), okr. TĆ se obvezuje na naknadu paušalnog troška žalbenog prekršajnog postupka od 30,00 (trideset) eura u roku 30 (trideset) dana računajući od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okr. TĆ proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude za koji prekršaj je okrivljeniku, na temelju istog propisa, izrečena novčana kazna 260,00 eura, u koju novčanu kaznu je uračunato vrijeme oduzimanja slobode okrivljenika (79,64 eura) tako da je okrivljeniku ostalo za platiti 180,36 eura, uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku 30 dana računajući od pravomoćnosti presude te je okrivljenik dužan naknaditi trošak prekršajnog postupka 13,27 eura.

2. Protiv te presude okr. TĆ je pravodobno osobno podnio žalbu zbog povrede odredbe materijalnog prekršajnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnoj sankciji, predlažući usvojiti žalbu.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik u bitnome navodi da je sud bio „neobjektivan“ prilikom donošenja osuđujuće presude, da je pogrešno primijenio zakon, da je u zapisniku pogrešno navedeno njegovo ime kao OĆ (ime njegovog oca) umjesto TĆ (ime žalitelja), da je predmetnog dana on bio napadnut od strane oca, koji je trebao biti okrivljenik, a ne svjedok u postupku, da je činjenično stanje nelogično jer nije istovremeno mogao upravljati bagerom i svojim automobilom, da nije iščupao kontrolnu ploču već je ona sama otpala jer nije bila pričvršćena, da je izostavljen dio događaja u kojem je ispred njegove kuće otac krenuo na njega svojim automobilom, da je policiju pozvala supruga okrivljenika iz čega je jasno da su on i supruga bili napadnuti od strane okrivljenikovog oca, a ne obrnuto, navodeći da mu je supruga rekla da je čula razgovor između svjedoka i zapisničara o uslugama koje otac pruža, a koji se međusobno poznaju. Žalbi prilaže Nalaz hitnog pregleda OB Našice, od dana nakon predmetnog događaja. Navodi i da je ostao bez posla, nema primanja, živi s maloljetnim djetetom i suprugom koja također nema primanja pa mu je izrečena novčana kazna previsoko izrečena.

6. Međutim, suprotno žalbenim navodima, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio. Konkretno, prvostupanjski je sud prije svega na temelju okrivljenikovog djelomičnog priznanja odlučnih činjenica (priznao je da je prilikom verbalne rasprave uhvatio oca za majicu i otkinuo mu džep, da je u afektu viknuo „Majmune udario si mi auto!“, da je nakon ulaska u bager kojim je upravljao otac u afektu iščupao kontrolnu ploču i prekidač u bageru, rekao ocu da li hoće da mu slomi prst) te iskaza svjedoka NĆ okrivljenikovog oca koji je jasno, dosljedno i bez proturječja, kako na zapisniku o ispitivanju svjedoka pred policijom (neposredno nakon događaja), tako i tijekom žurnog postupka, opisao kako ga je sin TĆ napadao, a koji iskaz je sud prihvatio kao neposredno uvjerljiv i vjerodostojan, imao dovoljno osnova za nedvojbeni zaključak da je okrivljenik ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Pritom je po stavu ovog suda pravilno utvrdio da je iskaz svjedokinje ZĆ, okrivljenikove supruge pristran, budući da je vidljivo da nije uopće iskazivala o dijelu događaja u kojem je okrivljenik fizički i verbalno napao svog oca, što je sam okrivljenik i priznao, dok je u ostalom dijelu iskazivala da joj je suprug (okr. TĆ) rekao da mu je otac bagerom oštetio auto i da ga je hvatao za vrat, što niti sam okrivljenik nije naveo, time da je izjavila da je u bageru OĆ gurao i hvatao njenog supruga za vrat, što također sam okrivljenik nije naveo.

6.1. Što se tiče dijela događaja u kojem su svjedokinja ZĆ i okrivljenik izjavili da je OĆ krenuo za okrivljenikom nakon njegovog izlaska iz bagera, u namjeri da ga udari, ističe se da isto nije obuhvaćeno činjeničnim opisom optužnog prijedloga tužitelja te je irelevantno za utvrđenje predmetne pravne stvari. Naime, ovdje je potrebno naglasiti da ovlašteni tužitelj disponira optužnim prijedlogom (u konkretnom slučaju Policijska postaja Našice) i odlučuje protiv koga će podnijeti optužni prijedlog za određenu protupravnu radnju prekršaja te je u konkretnom predmetu podnio optužni prijedlog protiv ovdje okr. TĆ zbog osnovane sumnje da je počinio nasilje u obitelji prema ocu na način opisan u izreci, a ne protiv eventualno okrivljenikovog oca zbog ponašanja kako ga opisuju okrivljenik i njegova supruga ili zbog ponašanja koje opisuje okrivljenik da je ispred kuće bio napadnut od strane svog oca.

6.2. Po ocjeni ovog suda, žalbenim navodima okrivljenik iznosi vlastitu ocjenu izvedenih dokaza, na način da ih tumači drugačije od ocijene prvostupanjskog suda, ističući da je pogrešno prvostupanjski sud zaključio da je okrivljenik taj koji je počinio nasilje u obitelji i to na temelju neistinitog iskaza svjedoka, žrtve nasilja NĆ, koji ga tereti za nasilje. Žalbenim navodima okrivljenik iskazuje bitno drugačije nego tijekom prvostupanjskog postupka kada je u velikoj većini priznao svoje protupravno ponašanje, a sada ga u žalbi relativizira i umanjuje. Iz tog razloga okolnost što je okrivljenik dan nakon predmetnog događaja zatražio liječničku pomoć kako to navodi u žalbi (Nalaz hitnog pregleda OB Našice u kojoj je konstatirana kontuzija prsnog koša), nije relevantna činjenica, s obzirom da eventualno zadobivena ozljeda okrivljenika, a imajući u vidu sve očite okolnosti tjelesnog napada okrivljenika na njegovog oca (otkinuo mu džep na majici, došao do kuće oca i verbalno ga napao, ušao u očev bager dok je on bio u njemu, uhvatio ga za palac ruke, iščupao kontrolnu ploču na bageru), po ocjeni ovog suda, ne može umanjiti njegovu prekršajnu odgovornost niti dovodi u pitanje nedvojbeno utvrđenu činjenicu da je okrivljenik počinio prekršaj za koji ga se tereti.

6.3. Sve provedene dokaze prvostupanjski sud je, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žalitelja. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio, te dao o svemu prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

6.4. Stoga, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, u smislu u smislu odredbe čl. 195. st. 3. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku. Navodi žalbe u pogledu prigovora na sastavljanje zapisnika u tijeku postupka (pogrešno ime okrivljenika) nisu osnovani te je jasno navedeno ime okrivljenika (TĆ) koje se jasno razlikuje od imena ispitanog svjedoka (OĆ), a i sam okrivljenik je zapisnik vlastoručno potpisao bez primjedbi. Paušalni navod žalbe što je okrivljeniku rekla njegova supruga, svjedokinja ZĆ o tome što je čula u komunikaciji između zapisničara i svjedoka NĆ, irelevantan je za odluku o krivnji u ovom predmetu.

7. Budući da je opisanim ponašanjem kao u t. 6.2. ove presude, okrivljenik ostvario sva zakonska obilježja prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, te po ocjeni ovog suda, opisano ponašanje sadrži sve odlučne činjenice kojima je utvrđen identitet gore navedenog prekršaja, nije osnovan niti žalbeni navod kojim se pobija prvostupanjska presuda zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 1. PZ-a, odnosno, jer djelo nije prekršaj.

8. Razmotrivši odluku o novčanoj kazni, a povodom žalbenih navoda, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj utvrdio novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja jer je izrečena prvenstveno blaža vrsta kazne, budući da je za prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, alternativno propisana kao teža kazna, kazna zatvora u najduljem trajanju do 90 dana, i to u najnižem novčanom iznosu propisanom za taj prekršaj, iz čega je razvidno da je prvostupanjski sud, dovoljno uzeo u obzir sve olakotne okolnosti okrivljenika u vidu osobnih i imovinskih prilika. Pravilno je prvostupanjski sud u izrečenu novčanu kaznu okrivljeniku uračunao vrijeme lišenja slobode te mu ukazao na pogodnost plaćanja dvotrećinskog iznosa preostale novčane kazne (180,36 eura) ako istu plati u roku 30 dana od primitka pravomoćne presude.

9. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13), s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika, držeći da plaćanje troška žalbenog postupka u paušalnom iznosu 30,00 eura (blizu donjoj granici troška postupka) neće ugroziti egzistenciju okrivljenika niti osoba koje je eventualno dužan uzdržavati.

10. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 15. studenog 2024.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Đakovu, u 4 otpravka: za spis, okrivljenika, žrtvu i tužitelja