Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-424/2022-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Lane Petö Kujundžić, predsjednice vijeća te mr. sc. Zorislava Kaleba i mr. sc. Ljiljane Stipišić, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Danijele Jažić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ABC, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavaka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17., dalje: KZ/11.) i drugih odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj K-15/2017. od 9. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 14. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Povodom žalbe optuženog ABC i državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženik djelima za koja je proglašen krivim u točkama 1. i 2. izreke pobijane presude počinio jedno kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., pa se na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11. optuženi ABC osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, time da se na temelju članka 56. KZ/11. optuženiku izriče uvjetna osuda na način da se kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti ako optuženi ABC u vremenu od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

II Žalbe optuženog ABC i državnog odvjetnika, odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj K- 15/2017. od 9. lipnja 2022. optuženi ABC proglašen je krivim zbog dva kaznena djela protiv gospodarstva, i to djelom opisanim pod točkom 1., zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju, iz članka 246. stavak 1. Kaznenog zakona KZ/11. i djelom pod točkom 2. zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju, iz članka 246. stavka 2.u vezi stavka 1. KZ/11., 246. stavak 2. KZ/11. te djelom pod točkom 5. kazneno djelo protiv radnih odnosa i socijalnog osiguranja, neisplata plaće, iz članka 132. stavak 1. KZ/11.

1.1. Optuženom ABC su za kaznena djela utvrđene sljedeće kazne zatvora, za kazneno djelo opisano u točki 1. na temelju članka 246. stavak 1. KZ/11. u trajanju od šest mjeseci, a za kazneno djelo opisano u točki 2. na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11. uz primjenu članka 48. stavak 1. i 2. KZ/11. u trajanju od deset mjeseci, pa je na temelju članka 51. KZ/11. optuženi ABC osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na temelju članka 56. KZ/11. prema optuženom ABC primijenjena je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako optuženi ABC u vremenu od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

1.2. Na temelju članka 132. stavak 5. KZ/11. optuženi ABC je za počinjeno kazneno djelo protiv radnih odnosa i socijalnog osiguranja, neisplata plaće, opisano pod točkom 5. iz članka 132. stavak 1. KZ/11. oslobođen od kazne.

1.3. Na temelju članka 77. stavak 1. KZ/11. u svezi članka 560. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.

– odluka Ustavni sud Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 130/20., dalje: ZKP/08.) utvrđeno je da novčani iznos od 19.428,00 kuna (sada 2.578,54 eura) predstavlja imovinsku korist koju je optuženi ABC ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavak 1. KZ/11. opisanim pod točkom 1., a da novčani iznos od 10.000,00 kuna (sada 1.327,29 eura) predstavlja imovinsku korist koju je AĐG, osoba na koju je imovinska korist prenesena, ostvarila kaznenim djelom iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. opisanim pod točkom 2. te da su isti novčani iznosi postali imovina Republike Hrvatske. Optuženom ABC je naloženo da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 19.428,00 kuna (sada 2.578,54 eura), dok je AĐG osobi na koju je imovinska korist prenesena, naloženo da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 10.000,00 kuna (sada 1.327,29 eura) u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

1.4. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi sa člankom 145. ZKP/08. optuženi ABC obvezan je naknaditi troškove kaznenog postupka i to: trošak svjedoka u iznosu od 448,00 kuna (59,46 eura), trošak vještačenja u iznosu od 22.870,60 kuna (3.035,45 eura) kao i paušal u iznosu od 1.000,00 kuna (132,72 eura), dok će o ostalim troškovima i to branitelja po službenoj dužnosti na temelju članka 148. stavak 4. ZKP/08. sud odlučiti naknadno posebnim rješenjem kada se ti podaci pribave.

1.5. Na temelju članka 453. točka 3. ZKP/08. optuženi ABC oslobođen je optužbe da počinio kaznena djela protiv gospodarstva i to kaznenim djelom opisanim pod točkom 3. zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju, opisanom u članku 246. stavak 2. u vezi stavka 1., a kažnjivo po članku 246. stavak 2. KZ/11. i djelom opisanim pod točkom 4. kaznenom djelom prijevarom u gospodarskom poslovanju, opisano i kažnjivo po članku 247. stavak 1. KZ/11.

1.6. Na temelju članka 158. stavak 3. ZKP/08. oštećeni društvo Prepirung grupa j.d.o.o. i društvo Dias Gradnja d.o.o. sa imovinskopravnim zahtjevima su upućeni u parnicu.

1.7. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka u odnosu na oslobađajući dio presude padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv pobijane presude žalbu je pravodobno podnio optuženi ABC po branitelju Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku u zajedničkom odvjetničkom uredu Krunoslav Markovinović i Matko Pavičić u Bjelovaru zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona s prijedlogom da se "usvoji žalba u cijelosti, na način da se optuženika osłobodi krivnje za djela koja mu se stavljaju na teret pod točkama 1. i 2. izreke pobijane presude ili podredno predmet vrati na ponovno suđenje Županijskom sudu".

2.1. Protiv pobijane presude žali se i državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom "da se žalba uvaži te preinači pobijana presuda na način da optuženiku izrekne primjerenu strožu kaznu zatvora".

3. Odgovor na žalbu podnio je optuženik po branitelju odvjetniku Krunoslavu Markovinoviću, u kojem predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu.

4. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je uz podnesak vratilo na nadležni postupak.

5. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

6. Iako se optuženik žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iste žalbene razloge posebno ne obrazlaže niti konkretizira, već iz sadržaja žalbe proizlazi kako se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalitelj smatra da provedena vještačenja su manjkava i paušalna te ne daju dovoljnu snagu dokaza da bi sud mogao donijeti zaključak da bez ikakve sumnje treba otkloniti presumpciju nevinosti i primijeniti maksimu in dubio pro reo, u korist optuženika, odnosno da bi sud mogao donijeti osuđujuću presudu iz točke 1. pobijane presude.

6.1. Nasuprot žalbenim navodima to što je tijekom postupka u odnosu na točku 1. iznos nepripadne materijalne koristi nakon dopuna nalaza sudskih vještaka za računovodstvo i financije smanjen na iznos od 19.428,00 kuna, ne predstavlja povredu, jer se radi o usklađenju optužbe s nalazom vještaka u koju državni odvjetnik može intervenirati do završetka dokaznog postupka. Logično je da je ono što je optuženik uspio dokumentirati vještak odbio od ukupnog iznosa, a državni odvjetnik poslije uskladio činjenični opis djela s nalazom i mišljenjem vještaka. Na temelju članka 449. ZKP/08. presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici, što je ovdje jasno i prvostupanjski sud učinio. 6.2. Stoga nije osnovan žalbeni navod optuženika da je financijsko-vještačenje manjkavo te da nalaz vještaka mora biti jasan i precizan te da je vještak morao precizno utvrditi s koliko dobiti je društvo optuženika poslovalo jer od toga ovisi potencijalna šteta i da je društvo optuženika moglo poslovati bez dobiti, samo pokrivajući troškove repromaterijala, plaća i režija. O tome kako je poslovalo društvo optuženika ukazuje to da su uplate i isplate uglavnom bile u gotovini na ruke bez evidencije i poreza. To što vještačenje ne ide u prilog žalitelju te nije zadovoljan s njim, ne znači da je nestručno i manjkavo, jer su po mišljenju i ovog drugostupanjskog suda vještaci u dovoljnoj mjeri odgovorili na sva potrebna pitanja i razjasnili sve sporne okolnosti.

6.3. Nadalje pravilno sud nije primijenio pravilo in dubio pro reo (članak 3. stavka 3. ZKP/08.) s obzirom da nije ni imao dvojbu o postojanju činjenica koja čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona, jer je u obrazloženju presude sud dao jasne razloge o odlučnim činjenicama. Druga stvar je što optuženik subjektivno smatra da ti razlozi nisu valjani pa ih ne prihvaća. Stoga žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na točku 1. nije osnovana.

7. U odnosu na točku 2. pobijene presude žalitelj navodi da kod kupnje osobnog vozila marke VW Polo, nije oštetio svoju tvrtku za iznos od 60.000,00 kuna i istom iznosu pribavio nepripadnu imovinsku korist AĐG, supruzi optuženika. Smatra da je točka 2. pobijane presude kontradiktorna sama sebi i razlozima presude, jer prvostupanjski sud utvrđuje da iznos od 10.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je AĐG ostvarila temeljem opisanog kaznenog djela, te joj se nalaže da iznos od 10.000,00 kuna uplati u korist proračuna RH. Žalitelj navodi da je na ime svoje tvrtke kupio osobno vozilo VW Polo kao salonsko vozilo i platio ga 60.000,00 kuna, a koje je u trenutku kupnje imalo oko 5.000 prijeđenih kilometara. Vozilo se isključivo koristilo za potrebe tvrtke optuženika 7 mjeseci i sa njim se napravilo oko 100.000 km.

7.1. Nasuprot žalbenim navodima optuženika predmetno kazneno djelo optuženik je počinio 5. prosinca 2013. kada je u Auto kući Cupan d.o.o. potpisao izjavu kojom se društvo Prepirung grupa j.d.o.o. zastupano po direktoru ABC (bez ikakve pravne osnove) odriče uplate u iznosu od 60.000,00 kuna u korist AĐG, kojoj je u navedenom iznosu pribavio nepripadnu materijalnu korist, a time oštetio svoje društvo Prepirung grupa j.d.o.o. Stoga je prvostupanjski sud je pravilno AĐG naložio da uplati u korist proračuna RH samo iznos od 10.000,00 kuna, što predstavlja razliku između kupovne i prodajne cijene vozila, jer naknadna prodaje vozila nije obilježje djela, već se prodajom i isplata plaće djelatnicima umanjuje pribavljena imovinska korist koja se oduzima od osobe na koju je prenijeta, supruge optuženika AĐG.

8. Optuženik navodi da je vozilo korišteno za potrebe njegove tvrtke skoro sedam mjeseci, da je za to vrijeme napravilo 100.000 km, te da se takvo vozilo ne može prodati po istoj cijeni po kojoj je kupljeno jer se radi o rabljenom vozilu. Iako je obrana o svome trošku provela tzv. privatno prometno vještačenje po sudskom vještaku Zlatku Jarešu na okolnosti tržišne vrijednosti predmetnog vozila u trenutku prodaje čiji je nalaz i mišljenje priloženo u spis u kojem stoji da je vrijednost vozila u trenutku prodaje bila oko 50.000,00 kuna, za koliko ga je optuženik i prodao, prvostupanjski sud pravilno nije prihvatio isti nalaz kao dokaz.

8.1. Naime, radi se o tzv. privatnom nalazu i mišljenju vještaka koji je sačinjen na zahtjev optuženika i priložen je u spis bez prijedloga da se čita kao dokaz. S obzirom da se vještačenje određuje nalogom nadležno tijelo, ovisno o stadiju postupka te samo kao takvo može koristiti kao dokaz, pravilno prvostupanjski sud isto nije ni koristio, a niti je bilo prijedloga u tom smjeru.

8.2. Stoga nasuprot žalbenim navodima optuženika u vrijeme kupnje automobila u lipnju 2013. društvo optuženika Prepirung grupa j.d.o.o. je bilo likvidno i poslovalo je tako da je optuženik već tada mogao prenijeti automobil, a ne čekati poslovne poteškoće i tek šest mjeseci naknadno, odreći se uplate društva u iznosu od 60.000,00 kuna 5. prosinca 2013. i predmetni automobil koristiti i prodati tek dana 8. lipnja 2014.

9. Iz materijalne dokumentacije u spisu proizlazi da je punomoć za prodaju automobila izdana 6. lipnja 2014., dok je prema personalnim dokazima u spisu kao i obrane proizlazi da je automobil prodan 7. lipnja 2014., te da je isti novac dobiven u iznosu od 50.000,00 kuna iskorišten za isplatu plaća tri zaposlenika društva.

9.1. Svjedoci AĐ, TĐ i MĐ su potvrdili da im je optuženik isplatio novac u lipnju 2014., što je prvostupanjski sud prihvatio, tako da iznos od 50.000,00 kuna ne predstavlja imovinsku korist koju je AĐG stekla odricanjem uplate od 60.000,00 kuna, već samo iznos od 10.000,00 kuna, koji iznos predstavlja imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, te je isti iznos postao imovina Republike Hrvatske, te je pravilno sud naložio AĐG osobi na koju je imovinska korist prenesena da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 10.000,00 kn u korist Državnog proračuna RH u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe, koja se na to ni ne žali. Stoga žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na točku 2. nije osnovana.

10. Ispitujući pobijanu presudi po službenoj dužnosti, a povodom žalbe optuženika na povredu kaznenog zakona ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da postoji povreda kaznenog zakona u korist optuženika. Optuženi ABC je radnjama opisanim u točkama 1. i 2. izreke prvostupanjske presude, za koje je proglašen krivim počinio dva modaliteta istog kaznenog djela, tzv. zbirnog kaznenog djela koje se sastoji od više radnji, počinjenih u različito vrijeme, a koje su povezane zajedničkim obilježjima i to istom namjerom da se ošteti isto trgovačko društvo, isto svojstvo počinitelja (direktor društva) te pritom postoji i vremenska povezanost unutar nekoliko mjeseci. Također se pritom ne radi o produljenom, a ni realnom stjecaju kao što je presuđen prvostupanjskom presudom, dok je zbirno kazneno djelu povoljnije po počinitelja jer mu se izriče jedna kazna za kazneno djelo i pritom se ne primjenjuje članak 52. stavak 5. KZ/11. kao kod produljenog djela, koje predviđa mogućnost izricanja kazne za polovicu veće od gornje mjere kazne propisane za utvrđeno djelo. 10.1. Kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. činjenično je koncipirano kao zbirno kazneno djelo (gdje se poduzete radnje smatraju kao jedna po načelu jedinstva radnje), ostvareno na način da je namjera optuženika bila usmjerena na prisvajanje znatne imovinske koristi, na što upućuje sustavnost, sistematičnost, upornost i dugotrajnost počinjenja tog kaznenog djela. Ukupno kriminalno djelovanje optuženika ukazuje se kao jedan voljni akt i jedna radnja kojom ona u cjelini gledano, ne ostvaruje posebne štetne posljedice, nego svakom idućom radnjom kvantitativno povećavaju već povrijeđeno zaštićeno dobro - imovinu tog društva o čijim je imovinskim interesima kao direktor dužan brinuti. Zbog toga, optuženika sukcesivno opetuju obilježja istog kaznenog djela kojim povrjeđuju materijalno dobro istog oštećenika, a radi se o radnjama koje su obuhvaćene istom namjerom optuženika te bliskim vremenskim i prostornim kontinuitetom, te je ispravno primijeniti načelo o jedinstvu radnje, a ne produljenom kaznenom djelu ili realnom stjecaju. Pritom se radi o dva modaliteta djela počinjena u cilju pribavljanja protupravne imovinske koristi sebi i drugoj osobi. (npr. odluka VSRH broj I Kž 667/2019. od 24. veljače 2022.). Ovdje se radi o primjeru ponovljenog ostvarivanja jednog istog zakonskog bića djela, pa sve po optuženom poduzete radnje treba promatrati kao jednu radnju, neovisno o tomu što već svaka radnja iz takve serije znači puno ostvarivanje tog bića djela. Naime, za predmetnu inkriminaciju karakteristično je, kao i za tome slične situacije, da se tu radi samo o kvantitativnom povećanju unutar istog neprava, u odnosu na isto zaštićeno dobro, a radi se o dobrima materijalne prirode. (npr. odluka VSRH broj I Kž 694/2011. od 9. srpnja 2014.).

10.2. Stoga je povodom žalbe optuženog ABC valjao utvrditi da postoji povreda kaznenog zakona u korist optuženika te po službenoj dužnosti preinačiti prvostupanjsku presudu u odnosu na točke 1. i 2. izreke pobijane presude te izreći da je optuženik radnjama opisanim u točkama 1. i 2. izreke presude za koje je optuženi ABC proglašen krivim počinio jedno kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11.

11. Državni odvjetnik se žali na odluku o kazni te smatra da je izrečena uvjetna osuda preblaga kaznena sankcija te da nije bilo mjesta, bez obzira na odredbu stavka 5. članka 132. KZ/11. koja je fakultativna kad sud optuženika osloboditi kazne. Državni odvjetnik smatra da se utvrđene olakotne okolnosti nisu mogle dovesti do tako blage kazne, jer je sud trebao posebno cijeniti kao otegotnu okolnost činjenicu da optuženik zaposlenicima svoga trgovačkog društva, iako je mogao, nije isplatio mjesečne plaće, što je svakako dovelo do financijskih problema zbog čega su trpjele obitelji njegovih zaposlenika. Stoga predlaže pobijanu presudu preinačiti tako da se optuženiku izrekne stroža kazna zatvora.

11.1. S obzirom da je optuženik u međuvremenu isplatio zaposlenicima plaće i da isti prema njemu nemaju nikakvih potraživanja, sud je pravilno primijenio članak 132. stavak 5. KZ/11. te optuženika oslobodio od kazne za kazneno djelo pod točkom 5. optužnice. Državni odvjetnik neosnovano smatra da je prvostupanjski sud kao otegotnu okolnost trebao cijeniti činjenicu da je optuženik zaposlenicima svoga trgovačkog društva, nije pravovremeno isplatio mjesečne plaće, iako je mogao, jer to predstavlja samo obilježje kaznenog djela iz članka 132. stavak 1. KZ/11.

12. Iako se optuženi ABC ne žali i na odluku o kazni, žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona sukladno članku 478. ZKP/08. podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu na odluku o kazni, uvjetnoj osudi i oduzimanju imovinske koristi te je sud po službenoj dužnosti ispitao iste odluke o kazni.

12.1. Sud je optuženiku kao olakotne okolnosti cijenio dosadašnju neosuđivanost, da je obiteljski čovjek, otac jednog djeteta, protek vremena od počinjenja djela, njegovo ponašanje nakon počinjenja djela, činjenicu da je ušao u financijske poteškoće, da je svojim zaposlenicima naknadno isplatio plaće i korektno držanje na sudu, dok otegotnih okolnosti sud optuženiku nije našao.

12.2. Sukladno navedenoj preinaci u pravnoj oznaci djela optuženi ABC osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, a pritom mu je na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora u trajanju od 1 godine neće izvršiti ako optuženi ABC u vremenu od 3 godine ne počini novo kazneno djelo.

12.3. Stoga, nasuprot žalbenim navodima državnog odvjetnika prvostupanjski sud je pravilno cijenio navedene olakotne okolnosti, te utvrdio da ne postoje otegotne okolnosti zbog kojih bi se optuženiku utvrdila kazna u većoj mjeri od izrečene.

12.4. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra da je utvrđena kazna zatvora te rok kušnje primjerena kaznenoj odgovornosti optuženika te će time, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, doći do izražaja načelo opće i posebne prevencije te individualizacije u kažnjavanju i pozitivno utjecati na optuženika da shvati štetnost svog djela i preispita svoje dosadašnje ponašanje, a i druge da se ubuduće suzdrže izvršenja takvih i sličnih kaznenih djela.

13. Razmatrajući po službenoj dužnosti odluku o oduzimanju imovinske koristi od optuženika, a na temelju članka 478. ZKP/08., a obzirom da nitko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom, prvostupanjski sud je pravilno na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. i članka 560. stavka 1. i 2. ZKP/08. oduzeo imovinsku korist u iznosu od 19.428,00 kuna (sada 2.578,54 eura), koju je optuženi ABC ostvario sada kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11.

14. Slijedom iznijetog, kako optuženik i državni odvjetnik žalbama nisu doveli u sumnju ispravnost i zakonitost pobijane presude, a ispitivanjem iste po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., nisu nađene druge povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, osim one otklonjene preinačenjem prvostupanjske presude odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju članka 486. stavak 1. i 482. ZKP/08.

U Zagrebu 14. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

dr.sc. Lana Petö Kujundžić