Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-290/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Hrstiću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda Rijeci poslovni broj: P-45/2022-32 od 31. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 14. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se presuda Općinskog suda Rijeci poslovni broj: P-45/2022-32 od 31. siječnja 2023. potvrđuje pod točkom I. izreke te u dosuđujućem dijelu pod točkom II. izreke.

II. U nepobijanom odbijajućom dijelu pod točkom II. izreke navedena presuda ostaje neizmijenjana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.696,77 EURA/42.922,35 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preziranom kao u izreci, a počevši od dospijeća svakog naznačenog pojedinačnog iznosa pa do isplate, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.414,91 EURA/18.195,15 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2023. pa do isplate, te je tužitelj ujedno odbijen s ostatkom zatraženog parničnog troška.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu usvoji, pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka, a podredno da usvoji žalbu tuženika, ukine navedenu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud navodi da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojim je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu boj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima nepoštene i ništene ugovorne odredbe, tako da je u ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora nisu trgovci potrošače informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Tvrdi da je to bitno zbog toga što potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćene iznose jer je zbog promjena tečaja CHF i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta, obzirom je plaćanje bilo vezano uz valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i vrijednost anuiteta u kunama. Kako je cilj valutne klauzule zaštitni, a ne profitni, pa ista ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika, prvostupanjski sud ukazuje da je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da je zaštitna klauzula "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta jer su kreditne institucije primanjem ispunjenja isplate obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne novčane valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka.

6. Smatrajući da tužitelj nije mogao pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost ugovora o kreditu koji je zaključen 28. lipnja 2007. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, budući mu je tuženik uskratio relevantne informacije o višekratno mogućem rastu tečaja CHF u odnosu na EURO i u odnosu na kune, a što se kasnije i dogodilo i to čak značajno više nego je prognozirano, prvostupanjski sud zaključuje, smatrajući da je iz sadržaja ugovora o kreditu evidentno da se radi o potrošačkom ugovoru, da su nepoštene ugovorne odredbe, da posljedice nepredviđenog "divljanja" tečaja moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove koje imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli istima, a obveza je u vrijeme zaključenja ugovora posebno rizična jer potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, pa da to uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da je to protivno načelu savjesnosti i poštenja, odbivši pritom istaknuti prigovor zastare.

7. U pogledu visine tužbenog zahtjeva sud tvrdi da je tužitelj bio dužan dokazati visinu preplaćenih anuiteta, odnosno razliku u anuitetima do koje je došlo zbog promjene tečaja valute CHF a što je tijekom postupka utvrđeno na temelju nalaza i mišljenja vještakinje za financije i bankarstvo jer je tuženik kao banka stekao određenu korist na temelju navedenih ništetnih odredbi, a što se tiče opsega vraćanja sud tvrdi da valja primijeniti odredbu čl. 1115. ZOO-a.

8. U žalbi tuženik ukazuje na počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 - dalje: ZPP), tvrdeći da pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati te da proturječi sama sebi, obzirom da sud nije uzeo u obzir saslušanje javnog bilježnika a tvrdi da tuženik nije na transparentan način tužitelju objasnio značajke valutne klauzule u CHF i odnos s drugim odredbama na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze. Osim toga, tvrdi da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer je neosnovano odbio sve prigovore tuženika na nalaz i mišljenje sudske vještakinje, bez da je na adekvatan način obrazložio razloge odbijanja, prigovarajući pritom posebno na dio vještačkog nalaza koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope. Brani tezu da se sud nije mogao automatizirano pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu obzirom da se svaki pojedinačni ugovor o kreditu ipak treba gledati zasebno, te da je potrebno bilo uvažiti prigovore tuženika za razdoblje kad su anuiteti po tečaju CHF bili niži od početno ugovorenih, ponavljajući pritom i istaknuti prigovor zastare te prigovor oko nepostojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenjem tužbe protiv tuženika. Ukazuje da je tužitelj imao mogućnost prilikom sklapanja ugovora odabrati kredit s fiksnom kamatnom stopom ili onom promjenjivom, a da je jednako tako imao mogućnost odabrati želi li uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima ili pak valutnom klauzulom u CHF, te da je samostalno odlučio što je za njega najprihvatljivija odluka, a da je tuženik tužitelja upoznao o svim mogućnostima kreditiranja pa mu je jasno objasnio sve značajke ugovora, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju volju te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Napominje da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena i da sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, a da do 2009. nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, pa da nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega tuženik izvodi zaključak da nije postupao nepošteno i nesavjesno. U odnosu na dosuđene zatezne kamate tuženik smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo prilikom dosude tijeka kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, obzirom da bi dan od kad teku zakonske zatezne kamate trebao biti dan podnošenja tužbe.

9. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima valja istaći da prvostupanjski sud u istoj nije počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer ista nema nikakvih nedostataka ni manjkavosti zbog kojih ovih sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno određeni te bez proturječja sa stanjem spisa. Osim toga potpuno pogrešno ukazuje tuženik da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer nije na okolnost njegovih tvrdnji proveo dokaze koje je predložio. Naime, ukazuje se tuženiku da je tijekom postupka saslušan tužitelj, svjedokinja, zaposlenica tuženika LA, koju je on predložio, a čak je po prijedlogu tuženika saslušana i javna bilježnica Marija Grozdanić Dekleva, iako već postoji stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda Republike Hrvatske o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (isti stav izražen je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022. i odluke broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.), slijedom čega su ti žalbeni navodi potpuno promašeni. Osim toga sud je na okolnost utvrđivanja visine, a primjenom odredbe čl. 258. - 260. ZOO-a, zakonito proveo dokaz vještačenjem slijedom čega su žalbeni navodi tuženika i na te okolnosti također neosnovani, tim više što tuženik u pogledu vještačkog nalaza uglavnom prigovora oko izračuna vezanog za ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu što uopće nije predmet tužbenog zahtjeva.

10. Osim toga i prema mišljenju ovog suda, zakoniti su i pravilni zaključci prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbi navedenog ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, jer iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika, o postojanju uvjeta za izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora radi zaštite prava i interesa potrošača prihvaća i ovaj sud, jer je teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o zadovoljenju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi na tuženiku sukladno čl. 81. st. 2. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 - dalje: ZZP/03), dok iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik te saslušanja djelatnice tuženika LA i javne bilježnice Marije Grozdanić Dekleva, ne proizlazi osnovanost prigovora tuženika da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni, osnovano pritom odbivši prigovor zastare sukladno Objedinjenom pravnom shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog dana 1. ožujka 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF. Ujedno je zbog naprijed navedenog neosnovan i istaknuti prigovor tuženika o nepostojanju pravnog interesa tužitelja za vođenje postupka protiv tuženika u ovom predmetu sve primjenom odredbe čl.118. u svezi s čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15 i 14/19) i odredbi čl. 502.c ZPP-a.

11. Stoga, kako ništetnost navedenih odredbi ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo, utvrđenjem ugovornih odredaba ništetnim kao o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku s osnova tečajne razlike u odnosu na početni tečaj iznos od 5.696,77 EURA/42.229,35 kn, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos, dok je zakonska zatezna kamata pravilno dosuđena primjenom čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada je tužitelj tuženiku plaćao mjesečne anuitete, jer tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, mora se smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

12. Isto tako nije osnovan prigovor tuženika da je valjalo uzeti u obzir kod odluke o visini tužbenog zahtjeva anuitete koji su manje plaćeni u odnosu na početno ugovorene u odnosu na valutu prilikom sklapanja ugovora o kreditu, jer tuženik nije u postupku postavio protutužbeni zahtjev za isplatu eventualne negativne razlike ili prigovor prijeboja, pa se taj prigovor ukazuje potpuno neosnovanim (isto pravnom shvaćanje proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.)

13. Što se tiče žalbenih navoda tuženika u odnosu na odluku o troškovima postupka valja istači da pogrešno smatra tuženik da nije bilo zakonskih uvjeta da se sav trošak tužitelju obračuna sukladno Izmjeni Tarife o nagradama iz naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine„ broj: 126/22) pa da je za sve radnje prije toga valjalo obračunati trošak po tarifi koja je vrijedila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, jer valja primijeniti Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa tužitelju valja dosuditi parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna (1,99 eura) i za radnje koje su poduzete prije izmjene vrijednosti boda 5. studenog 2022., a ne prema vrijednosti boda od 10,00 kuna (1,33 eura) kako to pogrešno smatra tuženik. Osim toga, taj stav izražen je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-562/24 od 7. svibnja 2024. Nadalje, kako tuženik nije uspio u postupku, pogrešno smatra u žalbi da je prvostupanjski sud postupio kao da nije podnio zahtjev za trošak, jer tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega nije od utjecaja propust prvostupanjskog suda što nije odlučio o zahtjevu istog za naknadu parničnog troška.

14. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženika potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke i u dosuđujućem dijelu pod točkom II. izreke, dok je u nepobijanom odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke navedena presuda ostala neizmijenjena.

15. Trošak žalbe tuženiku nije dosuđen jer isti nije uspio u žalbenom postupku.

U Varaždinu 14. studenog 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun