Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-3581/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Manueli Ostoić Čačinović, kao sucu pojedincu i Mariji Brcko, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja Coral Croatia d.o.o. (ranije APIOS d.o.o.), Zagreb, Budmanijeva 5, OIB: 72594208197, zastupanog po opunomoćeniku Hrvoju Petroviću, odvjetniku u Zagrebu, Budmanijeva 5, protiv tuženika Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske (ranije Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja), Zagreb, Vukovarska 78, OIB: 19370100881, radi utvrđivanja ispunjenja obveze stavljanja biogoriva na tržište, nakon objave presude, 14. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-310-02/18-01/08, URBROJ: 517-06-3-2-20-5 od 02. studenog 2020.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora, kao neosnovan, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, tada Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-310-02/18-01/08, URBROJ: 517-06-3-2-20- 5 od 02. studenog 2020., tužitelju, tada APIOS d.o.o., pod toč.1. izreke utvrđuje se da je tužitelj kao obveznik stavljanja biogoriva na tržište u 2017. godini dužan staviti na tržište 128.210,006 MJ potrebne energetske vrijednosti biogoriva; toč.2. utvrđuje se da je tužitelj u 2017. propustio staviti na tržište 128.210,000 MJ potrebne energetske vrijednosti biogoriva; toč.3. izreke utvrđuje se da je tužitelj dužan u 2018. povećati količinu goriva za 128.210.006 MJ energetske vrijednosti biogoriva koju količinu je propustio staviti na tržište u 2017.; pod toč. 4. izreke utvrđuje se da tužitelj nije izvršio obvezu iz toč.3. izreke rješenja, te je dužan platiti posebno naknadu za okoliš u iznosu od 3.846.300,00 kn po načelu onečišćivač plaća, za količinu iz točke 2. izreke; pod toč.5. izreke utvrđuje se da je tužitelj temeljem rješenja Tuženika Klasa: UP/I-310- 02/18-01/08, Ur.broj: 517-06-2-2-18-3 od 27. prosinca 2018. posebnu naknadu za okoliš od 3.846.300,00 kuna s popustom od 30% platio u korist Fonda za zaštitu okoliša i energetske učinkovitost, u iznosu od 2.692.410,00.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora pobija zakonitost osporavanog rješenja, zbog zakonom propisanih razloga radi ocjene zakonitosti te prava i pravnih interesa tužitelja.

2.1. Točkom I. tužbe tužitelj navodi da je osporavano rješenje doneseno izvan roka u ponovljenom postupku te je iz navedenog razloga nezakonito. Poziva se na Odluku Ustavnog suda RH U-III/2738/2019 od 10. lipnja 2020.

2.2. Dalje je naveo kako pobijano rješenje sadrži više točaka nego poništeno rješenje od 25. kolovoza 2018. te se pobijanim rješenjem odlučuje preko i iznad onoga o čemu se odlučivalo prvi puta i ulazi se u predmet rješenja od 27. prosinca 2018. Tužitelj je ustvrdio kako se dva puta odlučuje o istom. Tuženik je mogao i smio odlučiti jedino o onome o čemu je odlučivao u prvotno pokrenutom upravnom postupku, a ne donijeti novo nezakonito rješenje koje je sinteza dvaju ranije poništenih rješenja.

2.3. Tužitelj je prigovorio redoslijedu donošenja pobijanog rješenja i provođenju ispitnog postupka te utvrđivanju činjenica. Ustvrdio je kako tuženik nije mogao u pobijanom rješenju utvrditi nedostajuću količinu biogoriva u 2017. niti da ista nije ispunjena.

2.4. Istaknuo je i kako je obrazloženje pobijanog rješenja potpuno isto obrazloženju Rješenja o obvezi MZOE te se svodi na puko navođenje činjenica i citiranje pravnih normi. Tuženik se nije koristio jednakim kriterijima pri tumačenju propisa u odnosu na sve sudionike odnosa koji se pojavljuju prilikom primjene Zakona o biogorivima za prijevoz. Napomenuo je kako odgovor na tužbu ne može zamijeniti obrazloženje rješenja, a tuženik je u obrazloženju uz činjenično utvrđenje naveo i obrazložene razloge za svoju odluku.

2.5. Postupak koji je prethodio donošenju rješenja proveden je naknadno. Tuženik je prvo donio Pobijano rješenje, a zatim je provodio ispitni postupak u upravnom postupku i kao utvrđivao činjenice te dao pravo tužitelju da se očituje.

2.6. Naveo je da ukoliko se ustanovljuje obveza nakon poništenja prethodnog rješenja te se novim rješenjem konstituira obveze (iako to tuženik pokušava izvršiti deklaracijom) onda se tuženiku, uzimajući u obzir učinke poništavanja ranijeg rješenja mora dati mogućnost sukladno zakonu da u sljedećoj godini nakon utvrđivanja visine propuštene "obveze" ispuni tu obvezu kroz povećanje nedostajuće količine u idućoj godini (pri čemu je naglasio kako obveza uopće ne postoji). Naglasio je kako do dana 02. studenog 2020. i donošenja ovdje pobijanog rješenja tužitelj nije imao niti utvrđenu obvezu niti utvrđenu visinu obveze. Stoga tužitelj nije mogao niti teoretski postupiti po ZOBZP obzirom je logično da nije mogao retroaktivno u 2018. godini povećati bilo koju "nedostajuću količinu" ako je nedostajuća količina utvrđena tek u 2020. godini. Ne postoji niti jedan propis kojim bi visina obveze tužitelja bila propisana.

2.7. Napomenuo je kako postoje razlike u projiciranim ciljanim udjelima biogoriva za prijevoz u NAP/2011 i NAP/2013, a uopće se ne navodi koji se nacionalni plan primjenjuje. Samim ZOBZP-om propisano je u čl.7. da je to planski dokument. Planski dokumenti nisu propisi. Samim time što je neki planski dokument donijela Vlada RH ne znači automatski da je taj isti planski dokument i propis, jer bi onda i svaki politički plan značio propis što bi dovelo do apsurda.

2.8 . Tužitelj je istaknuo kako ne postoji "propisana" količina goriva koju je bilo tko, pa tako i tužitelj, bio dužan staviti na tržište u predmetnoj 2017. Ne postoji niti bilo koji pravno obvezujući propis Europske unije koji bi obveznike stavljanja biogoriva na tržište, pa tako i tužitelja, obvezivao da u 2017. godini stavi bilo koju količinu biogoriva na tržište. Temeljna i početna pretpostavka, a to je da postoji propis u kojem je propisano koju količinu biogoriva je tuženik uopće dužan staviti na tržište u 2017. je pogrešna, jer propisana količina ne postoji niti ikog može obvezivati.

2.9. Tužitelj smatra kako navedeno rješenje nije niti pravno niti činjenično osnovano te nije sukladno Zakonu koji je bi na snazi u promatranom periodu, a niti u skladu sa obvezama koje je RH preuzela kao članica EU. Materijalni propisi koji reguliraju navedenu materiju su: Zakon o biogorivima za prijevoz (NN 65/09, 145/10, 26/11, 144/12 i 14/14-dalje Zakon); Pravilnik o mjerama za poticanje korištenja biogoriva u prijevozu (Narodne novine, broj: 42/10 – dalje Pravilnik) i Uredba o poticanju proizvodnje biogoriva za prijevoz(Narodne novine, broj: 1/14-dalje Uredba). Navedeni Zakon se u pogledu obveza koje nameće i instrumenata za postizanje postavljenih ciljeva može promatrati samo kao jedna jedina cjelina.

2.10. Istaknuo je kako ne postoji niti jedan propis kojim bi visina obveze tužitelja bila propisana, niti predmetni zakon o biogorivima za prijevoz, koji je na snazi u promatranom periodu, ni mjerodavne uredbe, ni pravilnici, ni bilo koji drugi pravni akt ne propisuju udio biogoriva koje je potrebno staviti na tržište u 2017. godini. Naglasio je i kako tuženik nije naveo koji Nacionalni akcijski plan primjenjuje NAP/11 ili NAP/13. Samim time što je neki "planski dokument" donijela Vlada RH ne znači automatski i da je taj isti planski dokument i propis, jer bi onda i svaki politički akt značio propis.

2.11. Tužitelj je ponovno naglasio kako ne postoji "propisana" količina biogoriva koju je bilo tko, pa tako i tužitelj bio dužan staviti na tržište u predmetnoj 2017. godini. Jednako tako ne postoji niti bilo koji pravno obvezujući propis Europske unije koji bi obveznike stavljanja biogoriva na tržište, pa tako i tužitelja, obvezivao da u 2017. godini stavi bilo koju količinu biogoriva na tržište.

2.12. Tuženik nije omogućio tužitelju da kao obveznik postupi sukladno čl.23. ZOBZP- a na što je imao pravo, odnosno konkretno i jasno - Tuženik u 2017. godini nije imao pravo niti mogućnost kupiti biogorivo po tako "povlaštenoj" cijeni koju propisuje čl.23.st.3. ZOBZP-a, pa je slijedom toga RH kao tuženik time onemogućila tužitelja izvršavanje obveze stavljanja biogoriva na tržište.

2.13. Iz Zakona i podzakonskih akata vidljivo je da se ovdje ne radi o obvezi koja je propisana jednoj strani (obvezniku stavljanja biogoriva na tržište) bezuvjetno i to na tržište koje je uređeno i na kojem više nije potrebno poticati proizvodnju biogoriva, već se radi o implementaciji uredbe EU u kojoj sudjeluje RH i subjekti koji se bave energetskom djelatnošću.

2.14. Iz pozitivnih popisa na snazi u RH proizlazi da je implementacija povećanja udjela biogoriva na tržište RH bila uvjetovana i stvaranjem uvjeta za istu kroz poticanje proizvodnje, zatim propisivanjem obveze kupnje takvog goriva od strane krajnjih korisnika posebno u javnom sektoru, zatim omogućavanjem obvezniku stavljanja takvog goriva na tržište kupnje biogoriva po cijeni koja ne prelazi najvišu razinu prodajne cijene biogoriva koju utvrđuje i objavljuje Ministarstvo (sukladno formuli određenoj Uredbom o poticanju proizvodnje biogoriva za prijevoz Narodne novine, broj:1/2014), što se nije provelo niti omogućilo postupanje po pozitivnim zakonskim propisima u RH.

2.15. Naglasio je kako bi tužitelj ispunio svoju obvezu da je Zakon o biogorivima za prijevoz primijenjen od strane svih sudionika i obveznika postupanja po tom zakonu, posebno da mu je omogućeno postupanje po čl.23.st.3.ZOBZP-a. Tuženik smatra kako obveza koju je imao sukladno čl.23.st.3. ZOBZP-a nije obveza, iako zakon drugačije propisuje. Napomenuo je kako je čl.23.st.3 Zakona izbačen iz ZOBZP-a donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o biogorivima za prijevoz krajem 2018. (Narodne novine, 94/18, koji je stupio na snagu 01.studenog 2019.), tek nakon tužbi tužitelja u kojima je tužitelj upirao na navedeno.

2.16. Naveo je kako je Zakonom regulirano poticanje proizvodnje biogoriva na način da se dio prihoda od trošarina izdvaja za proizvodnju biogoriva, a visinu udjela iz prihoda od trošarina propisuje Vlada RH odlukom koju je dužna donijeti do kraja studenog tekuće godine, za iduću godinu (čl.18.Zakona). Ovo je pozitivna zakonska odredba koja je još uvijek na snazi, te je bila na snazi tijekom cijelog promatranog perioda (od 2011. do dana kada su donesene izmjene i dopune ZOBZP-a), a koje su nastupile nakon promatranog perioda). Vlada je slijedom navedenog dužna donijeti odluku kojom se određuje visina udjela iz prihoda od trošarina koji se izdvaja za proizvodnju biogoriva, a Vlada nema mogućnost ne donijeti odluku sukladno citiranoj zakonskoj odredbi; jedina diskrecijska ocjena koju Vlada može donijeti je ona o visini udjela iz trošarina koji se izdvaja za proizvodnju biogoriva. Navedeni sustav poticanja biogoriva konkretno je bio u primjeni od 01. kolovoza 2011. do 31. prosinca 2014. RH je kroz propise zadržavala sve do izmjena i dopuna ZOBZP-a (NN 94/18 koje su stupile na snagu 01. studenog 2018.) sustav izdvajanja prihoda od trošarina za poticanje proizvodnje biogoriva, iako se poticanje proizvodnje ugasilo 31.12.2014.

2.17. RH je zaključno sa 31. prosinca 2014. prestala udovoljavati svojim zakonskim obvezama, bez da je izmijenila Nacionalnu strategiju kroz navedene Nacionalne akcijske planove, te bez da je izmijenila Zakon i provedbene propise koji su u promatranom periodu, pa tako i 2017. i 2018. jednako regulirali istu materiju, sve do donošenja izmjena i dopuna NN 94/2018, a koje se ne odnose na promatrani period. 2.18. Počevši od 01. siječnja 2015. RH nije više prikupljala prihode od trošarina za proizvodnju biogoriva niti je poticala proizvodnju istog kroz isplatu novčanih poticaja, a u isto vrijeme iznos trošarina nije razmjerno smanjen, već je povećan. Prema Direktivi 2009/28/EZ RH je preuzela dužnost da ostvari cilj koji je zadan tom Direktivom, a to je korištenje 10% ukupne energije iz obnovljivih izvora u prijevozu 2020.

2.19. Tužitelj smatra da je pobijano rješenje nezakonito i doneseno pogrešnom primjenom materijalnog prava, a nije postojala obveza. Tužitelj bi svoju obvezu u cijelosti ispunio da je tuženik sukladno zakonu stvorio uvjete za ispunjenje navedene obveze.

2.20. Predlaže poništiti osporavano rješenje kao nezakonito, a podredno predmet vrati na ponovno odlučivanje tuženiku.

3. Tuženik se u cijelosti protivi tužbenom zahtjevu navodeći kako je nesporno da je tužitelj obveznik stavljanja biogoriva na tržište u smislu odredbe čl.4.st.1.toč.28. Zakona, kao i da je sukladno odredbi čl.23. Zakona dužan tijekom kalendarske godine staviti na tržište onu količinu biogoriva čija energetska vrijednost odgovara njegovoj obvezi stavljanja biogoriva utvrđenoj primjenom metodologije propisane Pravilnikom o mjerama za poticanje korištenja biogoriva u prijevozu.

3.1. Tuženik je istaknuo kako smatra da u ovom sporu nije sporna zakonska obveza stavljanja biogoriva na tržište, koju obvezu tužitelj sam izračunava temeljem propisane metodologije.

3.2. Dalje je naveo kako ukoliko je obveznik stavio na tržište manju količinu biogoriva u odnosu na količinu koju je obvezan, tada je dužan u godišnjem izvješću sukladno čl.26. Zakona naznačiti da će tu nedostajuću količinu staviti na tržište u tekućoj godini. Istaknuo je i kako obzirom tužitelj nije u 2017. stavio obveznu količinu biogoriva na tržište, temeljem čl.24.st.1.Zakona bio je dužan u 2018. godini povećati količinu biogoriva za količinu obveze koju je propustio staviti na tržište u prethodnoj 2017.

3.3. Naglasio je kako je tuženik uvidom u Izvješće za 2017. utvrdio da tužitelj nije ispunio svoju propisanu obvezu iz 2017., te je sukladno čl.27.st.3. Zakona 25. travnja 2018. donio rješenje kojim je u točki 1. izreke utvrđen iznos obveze za 2017. godinu kojom je tužitelj propustio staviti na tržište, u točki 2. utvrđeno je da je tužitelj u 2018. dužan povećati količinu energetske vrijednosti biogoriva koju količinu je propustio staviti na tržište u 2017. Navedenim rješenjem iz 2018. tužitelju je naloženo da u 2018. poveća količinu stavljanja biogoriva na tržište za obvezu iz 2017. te ukoliko isto ne ispuni da je dužan temeljem čl.29. Zakona platiti posebnu novčanu naknadu za okoliš.

3.4. Predmetno rješenje u obnovljenom postupku zamijenjeno je ovdje osporavanim rješenjem u kojem je obzirom na vremenski tijek, utvrđena i činjenica da tužitelj u 2018. godini nije povećao obvezu stavljanja biogoriva sukladno čl.24.st.1. Zakona te da je sukladno čl.22. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o biogorivima za prijevoz (NN 94/2018), a koje su stupile na snagu 01. studenog 2018. konzumirao svoje pravo na popust zbog nestavljanja biogoriva na tržište u 2017. te uplatio posebnu naknadu za okoliš u korist Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.

3.5. Vezano za tužbeni navod iz točke 1. tužbe da je osporavano rješenje doneseno izvan roka u ponovljenom postupku te da je stoga nezakonito tuženik se pozvao na odredbu ZUS-a i stav Ustavnog suda, te istaknuo kako rok od 60 dana nije prekluzivan rok te je nadležno upravno tijelo ovlašteno donijeti rješenje i nakon proteka navedenog roka, a tužitelj je ovlašten čl.81.st.3. ZUS-a podnijeti zahtjev prvostupanjskom tijelu za izvršenje presude po isteku roka.

3.6. Vezano za navode točke II/b tužbe tuženik je naveo kako je Rješenje o obvezi MZOE od 25. prosinca 2018. poništeno presudom Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Us I-1596/18 od 05. prosinca 2019., te je isto zamijenjeno ovdje osporavanim rješenjem, a iz obrazloženja pobijanog rješenja razvidno je da se rješenja od 25. travnja 2018. i 27. prosinca 2018. navode isključivo radi jasnog vremenskog prikaza osnove na temelju koje je tužitelj iskoristio svoje zakonsko pravo i platio posebnu naknadu za okoliš zbog nestavljanja biogoriva na tržište 2017.

3.7. Tuženik ja napomenuo kako je i sam tužitelj u elektroničkoj pošti od 12. listopada 2018. potvrdio da su samostalno izračunali iznos posebne naknade za okoliš u 2017. koji je zapravo i neznatno viši od iznosa utvrđenog u obrazloženju Rješenja o obvezi MZOE-a i osporavanog rješenja koje je predmet ovog upravnog spora.

3.8. Tuženik je ukazao da su tvrdnje tužitelja kako se višestruko dva puta odlučuje o istom neutemeljene jer se pobijanim rješenjem utvrđuje obveza tužitelja o stavljanju biogoriva na tržište u 2017, povećanju količine u 2018. zbog neispunjenja obveze za 2017., te utvrđuje da je tužitelj zbog neizvršenja obveze dužan platiti posebnu naknadu za okoliš u iznosu od 3.846.300,00 kn.

3.9. Napomenuo je kako tužitelj paušalno i bez dokaza tvrdi da tuženik nije mogao u pobijanom rješenju utvrditi nedostajuću količinu biogoriva u 2017., niti da ista nije ispunjena u 2018., jer iz izvješća za 2018. nesporno utvrđeno da tužitelj nije niti u 2017. niti u 2018. stavljao biogorivo na tržište, odnosno niti u jednom trenutku dvogodišnjeg razdoblja nije na tržište stavio ni jedan MJ energetske vrijednosti biogoriva.

3.10. Pojasnio je kako iz obrazloženja osporavanog rješenja jasno proizlazi da se tuženik nije samo formalno pozvao ili citirao određene propise kao mjerodavne, već je obrazložio njihovu primjenu na temelju utvrđenih činjenica i okolnosti koje su utvrđene u konkretnoj upravnoj stvari, odnosno da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke tih propisa.

3.11. U odnosu na navod iz točke II/e tužbe tuženi je naveo kako nije sporno da kada sud poništi rješenje tuženika tada se poništavaju sve pravne posljedice koje je proizvela. Riječ je o posljedicama koje je proizvela izreka poništenog rješenja. Međutim s obzirom na to da je tužitelj temeljem Rješenja o obvezi MZOE, koje je Upravni sud poništio, podnio zahtjev za umanjenje novčane naknade te utvrđenu novčanu naknadu platio u korist Fonda.

3.12. Tuženik je stava da se ne može smatrati da poništenje rješenja kojim je stranka stekla određeno pravo samo po sebi rezultira nezakonitošću svih radnji koje je u ostvarivanju tih prava tužitelj poduzeo u razdoblju do donošenja presude.

3.13. Tuženik je ukazao da je pobijano rješenje od 02. studenog 2020. kojim je zamijenjeno rješenje o obvezi MZOE doneseno radi utvrđivanja ispunjenja obveze stavljanja biogoriva na tržište tužitelja u 2017., s obzirom na to da je iz Izvješća za 2017. bilo razvidno kako tužitelj ne planira prenijeti obvezu iz 2017. u 2018. U obrazloženju Rješenja o obvezi MZOE naveden je iznos posebne naknade za okoliš zbog nestavljanja biogoriva na tržište u 2017. kako bi tužitelj imao pravovremenu informaciju o iznosu posebne naknade za okoliš.

3.14. Navode iz točke III. tužbe tuženik smatra neosnovanim. Pojasnio je kako je nesporno utvrđeno da je u pogledu NAP-a iz 2013. donesen akt Vlade RH kojim je isti prihvaćen. Pojam nacionalnog akcijskog plana odnosno nemogućnost pozivanja na isti u konkretnom slučaju kako to nastoji prikazati tužitelj, jer isti ne predstavlja opće normativni akt, ne može se tumačiti doslovno i jednoznačno. Naveo je kako u nekim situacijama nije potrebno donositi poseban podzakonski akt, već se neposredno primjenjuje akcijski plan.

3.15. Vezano za navode tužitelja pod točkom IV., tuženik je naveo kako su isti potpuno proizvoljni i nedokazani te se pozvao na odredbe Zakona kojim to obrazlaže. Ukazao je kako tuženik odredbu čl.23.st.3. Zakona tumači isključivo kako je i sam zakonodavac prilikom donošenja Zakona predvidio da se ista tumači te nema nikakve osnove da tuženik navedenu odredbu tumači nepravilno i promašeno.

3.16. Tuženik je istaknuo kako tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva niti je osporio zakonitost rješenja tuženika.

3.17. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. U ovom upravnom sporu provedena je usmena i javna rasprava čime je u skladu s odredbom čl.6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, 36/2024.) strankama dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Osporavanim rješenjem tuženika od 02. studenog 2020. tužitelju, tada APIOS d.o.o., pod toč.1. izreke utvrđuje se da je tužitelj kao obveznik stavljanja biogoriva na tržište u 2017. godini dužan staviti na tržište 128.210,006 MJ potrebne energetske vrijednosti biogoriva; toč.2. utvrđuje se da je tužitelju 2017. propustio staviti na tržište 128.210,000 MJ potrebne energetske vrijednosti biogoriva; toč.3. izreke utvrđuje se da je tužitelj dužan u 2018. povećati količinu goriva za 128.210.006 MJ energetske vrijednosti biogoriva koju količinu je propustio staviti na tržište u 2017.; pod toč.4. izreke utvrđuje se da tužitelj nije izvršio obvezu iz toč.3. izreke rješenja te je dužan platiti posebno naknadu za okoliš u iznosu od 3.846.300,00 kn po načelu onečišćivač plaća, za količinu iz točke 2. izreke; pod toč.5. izreke utvrđuje se da je tužitelj temeljem rješenja Tuženika Klasa: UP/I-310-02/18-01/08, Ur.broj: 517-06-2-2-18-3 od 27. prosinca 2018. posebnu naknadu za okoliš od 3.846.300,00 kuna s popustom od 30% platio u korist Fonda za zaštitu okoliša i energetske učinkovitost, u iznosu od 2.692.410,00.

5.1. Iz spisa predmeta razvidno je kako je rješenjem Ministarstva zaštite okoliša i energetika od 25. travnja 2018. trgovačkom društvu APIOS kao obvezniku stavljanja biogoriva na tržištu u 2017. po službenoj dužnosti utvrđena količina potrebne energetske vrijednosti biogoriva koju je obveznik bio dužan staviti na tržište u 2017., količina potrebne energetske vrijednosti biogoriva koju je obveznik propustio staviti na tržište u 2017., a za koju količinu je dužan povećati količinu biogoriva u 2018., kao i iznos posebne naknade za okoliš za količinu biogoriva koju je obveznik propustio staviti na tržište.

6. Uvodno se napominje kako je ovdje osporavano rješenje doneseno u izvršenju presude Upravnog suda u Zagrebu broj Us I-506/18 od 05. prosinca 2018. kojom se poništava rješenje od 25. travnja 2018., te nalaže donošenje novog rješenja s napomenom kako odgovor na tužbu ne može zamijeniti obrazloženje rješenja, budući obrazloženje osporavanog rješenja sadrži samo činjenična navođenja, uz puko citiranje zakonskih odredbi, a tuženiku je naloženo obrazložiti svoju odluku.

6.1. U ponovljenom postupku izvršen je uvid u dokumentaciju dostavljenu po tužitelju i spis predmeta dostavljen uz odgovor na tužbu.

7. Odredbom čl.4.st.1.toč.28. Zakona o biogorivima za prijevoz (Narodne novine, broj: 65/09., 145/10, 26/11,144/12 i 14/14, dalje-Zakon) propisano je kako je obveznik stavljanja biogoriva na tržište distributer koji stavlja na tržište dizelsko gorivo ili motorni benzin za pogon motornih vozila ili brodova koji se, po posebnim zakonu koji uređuje trošarine, smatra trošarinskim obveznikom.

7.1. Odredbom čl.23. Zakona propisana je obveza stavljanja biogoriva na tržište, odnosno kako je obveznik stavljanja biogoriva na tržište dužan tijekom kalendarske godine staviti na tržište onu količinu biogoriva čija energijska vrijednost odgovara njegovoj obvezi stavljanja biogoriva na tržište utvrđenoj primjenom metodologije propisane pravilnikom o mjerama za poticanja proizvodnje korištenja biogoriva u prijevozu.

7.2. Odredbom čl.24.st.1. Zakona propisano je kako obveznik stavljanja biogoriva na tržište koji je stavio na tržište manju količinu biogoriva u odnosu na količinu za koju je bio obvezan, dužan u tekućoj godini, povećati količinu biogoriva za tu godinu za onu količinu koju je propustio staviti na tržište u prethodnoj godini. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je prijenos obveze stavljanja biogoriva na tržište iz prethodne godine dozvoljen samo u tekuću godinu.

7.3. Odredbom čl.27.st.1. i 2. Zakona Ministarstvo utvrđuje ispunjenje obveze stavljanja biogoriva na tržište za prethodnu godinu najkasnije do kraja travnja tekuće godine na temelju izvješća obveznika, dokaza o ispunjenju zahtjeva održivosti i monitoringa količine biogoriva.

7.4. Stavkom 3. istog članka Zakona propisano je da ako obveznik stavljanja biogoriva na tržište nije ispunio propisanu obvezu, Ministarstvo donosi rješenje kojim utvrđuje količinu biogoriva koju obveznik stavljanja biogoriva na tržište prenosi u tekuću godinu, ako je ispunjen uvjet iz čl.24. st.2. Zakona.

7.5. Odredbom čl.29 st1. Zakona propisano je da ukoliko je obveznik stavljanja biogoriva na tržište u dvije kalendarske godine uzastopno propustio staviti na tržište propisanu količinu biogoriva dužan je platiti posebnu novčanu naknadu za okoliš, po načelu onečišćivač plaća, radi nestavljanja biogoriva na tržište.

7.6. Odredbom čl.10.st.1. Pravilnika o mjerama za poticanje korištenja biogoriva u prijevozu ("Narodne novine", broj:42/10-dalje Pravilnik) obveznik stavljanja biogoriva na tržište dužan je na temelju godišnjeg nacionalnog cilja utvrđenog u nacionalnom akcijskom planu izračunati svoju godišnju obvezu, planirati nabavu i provjeravati ispunjenje obveze na temelju metodologije propisane u Prilogu 1.t.3. ovog Pravilnika.

7.7. Odredbom čl.11.st. 1. i 2. Pravilnika propisano je kako je Plan obveznika stavljanja biogoriva na tržište planski dokument obveznika stavljanja biogoriva na tržište koji se donosi za razdoblje od jedne godine, a utvrđuje provedbu programa obveznika, a obveznik je dužan do kraja listopada tekuće godine dostaviti Ministarstvu u elektroničkom pisanom obliku na propisanom obrascu.

7.8. Odredbom čl.16.st.1. Pravilnika propisano je da obveznik stavljanja biogoriva na tržište izrađuje izvješće o provedbi godišnjeg plana obveznika koji sadrži podatke i analizu ispunjenja obveze stavljanja biogoriva na tržište u prethodnoj godini i buduće mjere. Ukoliko je obveznik stavio na tržište manju količinu biogoriva u odnosu na količinu za koju je obvezan, dužan je u godišnjem izvješću naznačiti da će tu nedostajuću količinu staviti na tržište u tekućoj godini. st.2.istog čl. Pravilnika propisano je da izvješće iz st.1.obveznik podnosi Ministarstvu zajedno s propisanom dokumentacijom u prilogu, do kraja veljače tekuće godine za prethodnu godinu, u elektroničkom i pisanom obliku na propisanom obrascu.

7.9. Odredbom čl.17. st.5. Pravilnika propisano je kako Ministarstvo utvrđuje ispunjenje obveze stavljanja na tržište temeljem izvješća o provedbi godišnjeg plana obveznika te propisane dokumentacije u prilogu st.7 istog čl. Pravilnika propisano je da ako obveznik nije ispunio propisane obveze za prethodnu godinu, Ministarstvo donosi rješenje kojim utvrđuje količinu biogoriva koju obveznik stavljanja biogoriva na tržište prenosi u slijedeću godinu kao neispunjenu obvezu za koju mora povećati svoju obvezu u tekućoj godini.

8. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja, polazeći pritom od sadržaja obrazloženja odluke tuženika, sud cijeni kako navodima tužbe i tijekom spora, pravilnost u postupku utvrđenog činjeničnog stanja i primjena prava nije dovedeno u pitanje.

9. Kao što je iz obrazloženja osporenog rješenja razvidno, tuženik je naveo razloge zbog kojih odbija žalbu kao i pravne propise koji s obzirom na iznesene razloge upućuju na rješenje koje je dano, te se očitovao na istaknute žalbene prigovore, čime je u cijelosti postupio sukladno odredbi članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09., 110/21) kojim je propisano što sve obrazloženje rješenja treba sadržavati. Stajalište tuženika izneseno u osporenom rješenju u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

10. Tužitelj u tužbi iznosi gotovo identične razloge kojima je već osporavao odluku tuženika.

11. U konkretnom slučaju tužitelj je kao obveznik stavljanja biogoriva na tržište Republike Hrvatske tijekom 2017. bio u obvezi staviti na tržište 5,89% energetske vrijednosti biogoriva od ukupne energetske vrijednosti benzinskih i dizelskih goriva koja je tvrtka stavila u promet u 2017. godini. Iz spisa predmeta razvidno je kako je tužitelj, kao obveznik propustio na tržište staviti biogoriva energetske vrijednosti 129.544.631,21 MJ za koji je propisana posebna naknada za okoliš u iznosu 3.886.338,94 HRK. Sud utvrđuje kako je ovo treća uzastopna godina u kojoj tužitelj nije ispunio zadane ciljeve.

12. Nadalje ovaj sud prihvaća utvrđenje i obrazloženje tuženika u kojem navodi kako je tužitelj obveznik stavljanja biogoriva na tržište u smislu odredbe čl.4. st.1. toč.28. Zakona, kao i da je sukladno odredbi čl.23. Zakona dužan tijekom kalendarske godine staviti na tržište onu količinu biogoriva čija energetska vrijednost odgovara njegovoj obvezi stavljanja biogoriva utvrđenoj primjenom metodologije propisanoj Pravilnikom o mjerama za poticanje korištenja biogoriva u prijevozu, a koju obvezu je tužitelj dužan sam izračunati.

13. Iz spisa predmeta razvidno je da je tužitelj dostavio Izvješće obveznika stavljanja biogoriva na tržište o provedbi plana za 2017. od 30. siječnja 2018., te je iz toč.2 Izvješća za 2017. utvrđeno da je tužitelj u 2017. obveznik u smislu čl.4. st.1. toč.28. Zakona. Dalje je razvidno da je uvidom u toč.3. 4. i 5 Izvješća za 2017. razvidno kako tužitelj u 2017. na tržište nije stavio čisto biogorivo niti umiješano biogorivo. Tužitelj nije naznačio niti jednu buduću mjeru niti iskazao namjeru da obvezu iz 2017. planira prenije ti u 2018., što je bio dužan naznačiti. Iz spisa je razvidno kako je tužitelj bio u obvezi staviti obveznu količinu biogoriva na tržište, što nije učinio.

14. U odnosu na tužbeni navod kako je osporavano rješenje doneseno izvan roka u ponovljenom postupku iz kojeg razloga je nezakonito sud navodi kako rok od 60 dana nije prekluzivni rok te je nadležno upravno tijelo ovlašteno donijeti rješenje i nakon proteka navedenog roka.

15. Ukazuje se i kako je i sam tužitelje elektroničkoj pošti od 12. listopada 2018. potvrdio da su samostalno izračunali iznos posebne naknade za okoliš u 2017. koji je zapravo i neznatno veći od iznosa utvrđenog u obrazloženju osporavanog rješenja. Tvrdnje tužitelja da se višestruko dva puta odlučuje o istom su neutemeljene jer se osporavanim rješenjem utvrđuje obveza tužitelja o stavljanju biogoriva na tržište u 2017., povećanju količine biogoriva u 2018. zbog neispunjenja obveza za 2017. te utvrđuje da je tužitelj zbog neizvršavanja obveze dužan platiti posebnu naknadu za okoliš, tužitelj je bio u poznat s obvezom stavljanja propisane količine biogoriva na tržište, te je priznao izračun iste.

16. Sud napominje kako tužitelj nije dokazao da tuženik nije mogao u osporavanom rješenju utvrditi nedostajuću količinu biogoriva u 2017., niti da ista nije ispunjena u 2018. jer je iz Izvješća za 2017. i Izvješća za 2018. utvrđeno da tužitelj nije niti u 2017. niti u 2018. stavljao biogorivo na tržište, odnosno niti u jednom trenutku dvogodišnjeg razdoblja nije na tržište stavio niti jedan MJ energetske vrijednosti biogoriva.

17. Sud ukazuje kako je iz obrazloženja osporavanog rješenja razvidno na temelju kojih pravnih propisa je riješena upravna stvar, odnosno navedene su materijalne odredbe pravnih propisa kao i njihova interpretacija u primjeni na utvrđeno činjenično stanje.

18. U konkretnom slučaju tuženik nije arbitrarno objedinio rješavanje potpuno različitih upravnih stvari u jednom upravnom postupku. Tuženik je donio osporavano rješenje sukladno naprijed navedenim propisima i to bez prilagođavanja činjenica i pravnih pripisa suprotno njihovoj svrsi.

19. Slijedom navedenog, Sud osporavano rješenje tuženika ne može ocijeniti nezakonitim, pri čemu su neosnovani prigovori koje tužitelj iznosi u tužbi i tijekom spora, te isti ne dovode do drukčije odluke u ovoj upravnoj stvari.

20. Valjalo je stoga, temeljem članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima presuditi kao u izreci presude.

21. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora odbijen je kao neosnovan na temelju odredbe članka 147. st.1 Zakona o upravnim sporovima budući da je izgubio spor u cijelosti.

U Zagrebu 14. studenog 2024.

Sutkinja:

Manuela Ostoić Čačinović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

Dna:

1. Odvj. Hrvoje Petrović, [adresa] Zagreb, Budmanijeva 5

2. Ministarstvo gospodarstva Republike Hrvatske, [adresa] Zagreb, Vukovarska 78

3. U spis