REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-438/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Gorani Žurić Juretić, u pravnoj stvari tužitelja DZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Mihovil Granić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 7. listopada 2024., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Stipe Vuletića, odvjetnika i punomoćnika tuženika Jakova Hadžije, odvjetnika, 14. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 9.11. Ugovora o kreditu br. 320522 o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige od 19. siječnja 2007. zaključenog između tužitelja DZ kao korisnik kredita i prednika tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., a koja glasi: ''Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Bankom, sukladno odluci o kamatama i naknadama Banke'' pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. isplatiti tužitelju DZ iznos od 2.305,25 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 11. srpnja 2012. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. isplatiti tužitelju DZ parnični trošak u iznosu od 1.704,25 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 14. studenog 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. za naknadu parničnog troška u iznosu od 750,00 EUR.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 23. siječnja 2023. tužitelj navodi kako je s prednikom tuženika 19. siječnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu br. 320522 sa osiguranjem novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, na iznos od 564.000,00 kn. Navodi kako je sukladno odredbi čl. 9.11. Ugovora o kreditu 10. srpnja 2012. izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik mu je tom prilikom zaračunao i naplatio izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 17.368,87 kn. Navodi kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu sukladno čl. 3. toč. 1. u vezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. Ističe da je odredba čl. 9.11 predmetnog ugovora o kreditu ništetna u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, budući da se radi o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavio tuženik i o tipiziranoj odredbi u takvom ugovoru o kojoj se nije posebno pregovaralo te je tuženik ostavio sebi na dispoziciju određivanje visine naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Navodi kako nije mogao ishoditi brisanje upisanog založnog prava bez uplate navedene naknade, a uslijed čega ista odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Navedena odredba suprotna je prisilnim propisima sukladno čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl. 1024. st. 4. i čl. 6. istog zakona. U odredbi čl. 9.11. Ugovora o kreditu govori se o „naknadi“, a ne o „šteti“ koju bi tuženik eventualno trpio prijevremenom otplatom kredita. Nije jasno na koji bi način tuženik u trenutku zaključenja ugovora mogao znati kolika će mu biti "šteta" pa da bi istu mogao propisati Odlukom o kamatama i naknadama banke za usluge koja se primjenjuje na sve korisnike kredita. Smatra kako se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Upućuje na odredbe čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 64. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača te odredbu čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima. Navodi kako odredba čl. 9.11. Ugovora o kreditu nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru time što je za izračun naknade ugovoreno da će se izvršiti prema Odluci o naknadama tuženika. Visina iste naknade nije bila ili mogla biti poznata tužitelju, kao potrošaču, jer u ugovoru nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji izračuna naknade za prijevremenu otplatu, tako da tužitelj ne zna što mora platiti u slučaju prijevremene otplate i na koji način se izračun vrši. Smatra da je navedena odredba nepoštena, a posljedično i ništetna u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Navodi i kako od strane tuženika opće nije informiran o rizicima navedene odredbe, tužitelju nisu prezentirani uvjeti pod kojima i kako dolazi do utvrđenja visine naknade za prijevremenu otplatu, tužitelj nije informiran, niti je pregovarao s tuženikom o navedenoj odredbi, već je ista ostala u tipiziranom ugovoru, u kojem tužitelj kao potrošač nije mogao sudjelovati, a niti utjecati na promjenu istog na niti jedan način. Predlaže donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.305,25 EUR sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 13. ožujka 2023. ističe kako je potraživanje tužitelja u zastari. Nadalje navodi kako naknada za prijevremenu otplatu Ugovora o kreditu nije ništetna. Upućuje na sadržaj odredbi čl. 342. st. 1. i čl. 1021. ZOO-a. Smatra da iz navedenih zakonski odredbi proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 342. -346. ZOO koju bi zbog toga pretrpjela. Zabrana iz čl. 1024. st. 4. ZOO-a ne znači da Banka ne bi imala pravo potraživati naknadu štete koja bi joj nastala. Trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja, čime se izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. Posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate je činjenica da tuženik u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban za kreditiranje tužitelja, dok istovremeno gubi kamatne prihode prijevremenom otplatom. Tuženik kada je Ugovor sklapan, nije mogao znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ukoliko se ona dogodi. Tuženik prigovara osnovu i visini tužbenog zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Kako je tijekom postupka društvo Nova hrvatska banka d.d. (ranije Sberbank d.d. tvrtka društva promijenjena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-22/18434-2 od 14. travnja 2022., ranije Volksbank d.d. – tvrtka društva promijenjena rješenjem Trgovačkog suda u zagrebu broj Tt-13/1253-2 od 18. siječnja 2013.) prestalo postojati jer je pripojeno društvu Hrvatska poštanska banka d.d., to je na ročištu održanom 14. rujna 2024. sud utvrdio prekid postupka, pozvao pravnog sljednika Nove hrvatske banke d.d. – Hrvatsku poštansku banku d.d. da preuzme postupak te je postupak nastavljen.

4. Tijekom postupka izvršen je uvid u dopis prednika tuženika upućen tužitelju od 15. veljače 2022. (list 14), otplatnu tablicu (list 15-16), plan otplate (list 17-20), prometnu karticu po kreditu (list 22-29), Ugovor o kreditu br. 320522 sa osiguranjem novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama (list 30-36), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Petri Blašković (list 64-67) te saslušanjem tužitelja zamolbeno putem Općinskog suda u Makarskoj (list 80-81).

5. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu br. 320522 sa osiguranjem novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 19. siječnja 2007. na iznos 564.000,00 kn (dalje: Ugovor o kreditu).

7. Sporno je, je li odredba čl. 9.11. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se kredit može vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Bankom sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke, ništetna te s tim u vezi pripada li tužitelju pravo na povrat naknade koju je platio tuženiku za prijevremenu otplatu kredita.

8. Iz dopisa prednika tuženika upućenog punomoćniku tužitelja od 15. veljače 2022. proizlazi da je po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 17.368,87 kn.

9. U svom iskazu tužitelj navodi da mu je kredit trebao za privatne svrhe, nije bio namijenjen poslovnoj ili poduzetničkoj aktivnosti. Nije bio klijent ove banke, ali u to vrijeme nije bilo previše izbora za ovakvu vrstu kredita. Službenik banke mu je u razgovoru predložio ovu vrstu kredita. Za sadržaj čl. 9.11. Ugovora o kreditu saznao je tek kad je došao u banku radi prijevremene otplate i tada je upoznat da će morati platiti naknadu u iznosu od 17.000,00 kn. To ga je iznenadilo i tražio je od banke da taj iznos smanje ili ga oslobode plaćanja naknade jer je bio uredni platiša kredita, no naknadno su ga izvijestili da to nije moguće i da naknadu mora platiti. Ne zna zbog čega se plaćala ta naknada. Nije mu rečeno na što se odnosi. Nije nikad radio u financijskom sektoru niti ima stručnih znanja u oblasti bankarstva. Taj Ugovor o kreditu je bio tipski ugovor koji je potpisao. Banka je uvjetovala zatvaranje kredita plaćanjem te naknade.

9.1. Sud je iskaz tužitelja prihvatio jer je isti uvjerljiv, životan i logičan te nije u suprotnosti s drugim izvedenim dokazima.

10. Prema odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05 - dalje: ZOO) korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

11. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. ZOO-a, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. ZOO- a. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja.

12. Odredbe čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO-a predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

13. Dakle, tuženik bi eventualno imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali tuženik tijekom postupka niti ne tvrdi da bi pretrpio konkretnu štetu i u kojoj visini.

14. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koju je to štetu izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita, opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavljaju nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

15. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi (tako i VSRH u odluci broj Rev 112/2018. i dr.).

16. Također, sukladno odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o odredbi čl. 9.11. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. U odredbi nije jasno naznačeno koliko iznosi naknada za prijevremenu otplatu kredita jer odredba samo upućuje na Odluku o kamatama i naknadama Kreditora, a ne proizlazi ni da je navedena Odluka predana tužitelju prilikom zaključenja Ugovora. Također, na temelju iskaza tužitelja da se radilo o tipskom ugovoru, sud utvrđuje da je navedena ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika (trgovca) te stoga tužitelj (potrošač) nije imao utjecaja na njezin sadržaj.

17. Sud smatra da tužitelj, sve da mu je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima Ugovora, ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju očiglednu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.

18. Plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita uz navođenje da će visina iste biti određena aktima tuženika, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio ništetnom odredbu čl. 9.11 Ugovora o kreditu o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita.

20. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Petri Blašković. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da ukupan iznos obračunate i naplaćene naknade kod konačne otplate kredita prijevremenom otplatnom kredita dana 10. srpnja 2012. iznosi ukupno 2.305,25 EUR (17.368,87 kn).

21. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje Petre Blašković prihvatio jer je isti jasan i neproturječan, u skladu s ostalom dokumentacijom u spisu osobito dopisom tuženika od 15. veljače 2022., a stranke nalazu i mišljenju vještakinje nisu prigovarale.

22. S obzirom na utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještakinje sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 2.305,25 EUR te je obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

23. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju. Ugovaranje obveze plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, protivno kogentnim zakonskim odredbama, ocijenjeno je nepoštenim pa je zatezna kamata na plaćeni iznos naknade tužitelju dosuđena od slijedećeg dana od dana plaćanja odnosno od 11. srpnja 2012.

25. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08 i 125/11), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. siječnja 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22.) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 156/2022), a od 1. siječnja 2014. do isplate sukladno čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine' br. 155/23).

26. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Naime potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO-a. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV- 47/20). Kako je tek ovom presudom i to nepravomoćno, odredba čl. 9.11. Ugovora o kreditu utvrđena ništetnom, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od 5 godina nije niti počeo teći pa stoga istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

27. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o nenamjenskom kreditu, a sklopio ga je tužitelj kao fizička osoba. Niti iz jednog izvedenog dokaza ne proizlazi da bi kredit bio korišten u svrhu obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti, a da nije korišten u svrhu obavljanja poslovne ili poduzetničke djelatnosti iskazao je i tužitelj. Stoga sud zaključuje da tužitelj ima svojstvo potrošača, a da je predmetni ugovor potrošački ugovor.

28. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 - dalje: Tarifa), prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 17. ožujka 2023. i 25. listopada 2023. u visini od 100 bodova za svaki podnesak (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanim 14. rujna 2023., 28. ožujka 2024. i 7. listopada 2024. u visini od 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), odnosno 600 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR prema Tbr. 54. Tarife (1.200,00 EUR), uvećano za 25% PDV-a (300,00 EUR) iznosi 1.500,00 EUR. Navedenom iznosu valja pribrojiti i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 34,75 EUR (Tar. br. 1. t. 1. Tarife sudskih pristojbi, ''Narodne novine'' br. 37/23) i na presudu u iznosu od 69,50 EUR (Tar. br. 2. t. 1. Tarife sudskih pristojbi) te trošak vještačenja u iznosu od 100,00 EUR.

29. Na ukupno dosuđeni trošak od 1.704,25 EUR tužitelju su dosuđene zatezne kamate koje teku od 14. studenog 2024. do isplate, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

30. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku to je odbijen i njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 750,00 EUR.

31. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 14. studenog 2024.

Sutkinja

Gorana Žurić Juretić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku