Posl. br. Gž 1180/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OS iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Azri Garankić odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika 1. CS iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. PS iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku KS odvjentiku iz Zagreba, 3. ISTO d.d., u stečaju, Varaždin, Augusta Šenoe br. 4. -6., zastupanog po stečajnom upravitelju Stanku Makaru, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbama 1. i 2. tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P 502/2023 od 17. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I.Uvažava se žalba tuženika 1. CS i 2. SS, preinačuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P 502/2023 od 17. svibnja 2024. u odnosu na 1. i 2. tuženike i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja OS u odnosu na 1. i 2. tuženike koji glasi:

„Proglašava se nedopuštenim postupak osiguranja zasnivanjem založnog prava određen Rješenjem o osiguranju Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Dugom Selu, posl.br. Ovr-5030/2015-3 od 19. svibnja 2015. na 4. etaži u 58/10000 suvlasničkog dijela nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zk.č.br. 1932/26, zgrada [adresa] i [adresa] i dvorište, površine 1124,4 hvati ili 4044 m2, povezano s vlasništvom poslovnog prostora – lokala L5 u prizemlju zgrade ([adresa]) površine 53,74 m2.

II. Nalaže se I-tuženiku i II-tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.934,50 Eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. svibnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

II.Nalaže se tužitelju OS da naknadi 1. i 2. tuženicima parnični trošak u iznosu od po 1.875,00 eur, te trošak žalbenog postupka u iznosu od 998,50 eur.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke proglašen je nedopuštenim postupak osiguranja zasnivanjem založnog prava, određenog rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Dugom Selu, poslovni broj Ovr 5030/2015 od 19. travnja 2015. na nekretnini - 4. etaži u 58/10000 suvlasničkog dijela nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zk.č.br. 1932/26, zgrada [adresa] i [adresa] i dvorište, površine 1124,4 hvati ili 4044 m2, povezano s vlasništvom poslovnog prostora – lokala L5 u prizemlju zgrade ([adresa]) površine 53,74 m2.

Točkom II. izreke naloženo je 1. i 2. tuženicima da naknade tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.393,40 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Prvostupanjsku presudu pobijaju 1. i 2. tuženici iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba 1. i 2. tuženika je osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga 1. i 2. tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

6.Osnovano 1. i 2. tuženici svojim navodima upiru na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne primjene materijalnog prava, u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke, iz razloga koji će se nastavno obrazložiti.

7.1.1.Sud prvog stupnja temeljem rezultata dokaznog postupka u bitnome utvrđuje nespornim:

-da u trenutku kada su 1. i 2. tuženici kao predlagatelji pokrenuli postupak osiguranja, kao i u trenutku kada je u istome doneseno Rješenje o osiguranju poslovni broj Ovr 5030/2015 od 19. svibnja 2015., kojim je određeno osiguranje uknjižbom založnog prava u korist ovdje 1. i 2. tuženika, a radi osiguranja novčane tražbine prema protivniku osiguranja Industrogradnja grupa d.d. (pravnom predniku društva Isto d.d. u stečaju) u iznosu od 17.080,09 eur kao i troškova postupka u iznosu od 5.267,30 eur, na nekretninama protivnika osiguranja, ovdje 3. tuženika, da je na spornoj nekretnini u zemljišnim knjigama je kao vlasnik bilo upisano trgovačko društvo INDUSTROGRADNJA d.d. Zagreb prednik 3. tuženika,

-da je tada tužitelj, bio izvanknjižni vlasnik sporne nekretnine, jer je isti 29. prosinca 1988. s pravnim prednikom 3. tuženika sklopio kupoprodajni ugovor za kupnju predmetne nekretnine koja mu je predana u posjed i za koju je platio kupoprodajnu cijenu i izdana mu je tabularna isprava za upis prava vlasništva na navedenoj nekretnini, te je za istu platio i porez na promet,

-da je Darovnim ugovorom od **.**.1995. pok. ĆS darovao tužitelju svoju polovicu predmetnog poslovnog prostora.

7.1.2.Sukladno prednjem, te uz uvažavanje čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/1996, 68/1998, 137/1999 - odluka USRH, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 143/2012, 152/2014, 81/2015 - pročišćeni tekst i 94/2017 - ispravak pročišćenog teksta, dalje: ZV-a), prvostupanjski sud zaključuje da spomenuti Ugovor o kupoprodaji kao valjani pravni posao predstavlja pravni temelj za stjecanje prava vlasništva te osoba koja stupi u zakoniti, istiniti i pošteni posjed, ima valjani pravni temelj stjecanja i na njezinoj strani egzistira istinit način stjecanja nekretnine, da takvu osobu treba smatrati predmnijevanim vlasnikom te nekretnine, zbog čega da se u trenutku pokretanja postupka osiguranja tužitelja trebalo smatrati predmnijevanim vlasnikom.

U svezi toga, poziva se prvostupanjski sud i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 22. veljače 2018., br. Su-IV-4/18-4.

7.2.1.Osim toga, sud prvog stupnja vodi računa i o načelu zaštite povjerenja u zemljišne knjige sukladno čl. 122. i 130. ZV-a, odnosno čl. 8. ranije važećeg Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/1996, 68/1998, 137/1999, 114/2001, 100/2004, 107/2007, 152/2008, 126/2010, 55/2013, 60/2013 - ispravak i 108/2017, dalje: ZZK-a), posljedično čemu je držao bitnim da se utvrdi savjesnost predlagatelja osiguranja u vrijeme pokretanja postupka osiguranja.

U svezi prednjeg, prvostupanjski sud polazeći od toga da iz stanja u spisu proizlazi da se sporni poslovni prostor u vlasništvu tužitelja, prema Uporabnoj dozvoli od 16. travnja 1990. upotrebljavao kao poslovni prostor ugostiteljskog tipa Caffe bar; da se tužitelj prema svom iskazu u posjedu prijeporne nekretnine nalazio neprekidno od 1990. kada je otvorio obrt, te da je bio prvi stanar u zgradi, te i prvi posjednika lokala; da međutim nije mogao zatražiti uknjižbu svojeg prava vlasništva na predmetnoj nekretnini iz razloga jer Stambeno-poslovni objekt [adresa] u [adresa] i [adresa] nije bio upisan u zemljišnim knjigama, odnosno da tužitelj nije vlastitim nemarom i nebrigom oko vlastitog prava propustio zaštiti svoje pravo vlasništva, cijeneći sadržaj čl. 21. ZOVO-a, odnosno 129. i 130. ZV-a, uvjerenje je suda prvog stupnja da je tužitelj od 29. prosinca 1988. samostalni posjednik sporne nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, nastavno čemu da je stekao je vlasništvo te nekretnine protekom roka od 10 godina, dakle još 1999.

7.2.2.Prema stavu suda, za ocjenu savjesnosti tužitelja nije odlučna okolnost da se isti prije podnošenja predmetne tužbe nije ni na koji način obratio 3. tuženiku u svezi predmeta ove tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno da nije nakon otvaranja stečajnog postupka nad istim prijavio stečajnom upravitelju 3. tuženika postojanje izlučnog prava na nekretnini, te da je stečajni upravitelj prvu informaciju o polaganju prava tužitelja na vlasništvo predmetne nekretnine dobio tek 15. veljače 2023. kada je od tužitelja primio zahtjev za izlučenje nekretnine iz stečajne mase s dokumentacijom.

7.3.Nadalje, sud prvog stupnja temeljem provedenog postupka drži utvrđenim i da 1. i 2. tuženici imaju prebivalište na adresi [adresa], odnosno u neposrednoj blizini stambene zgrade [adresa]., zbog čega smatra da nije životno, a niti logično, da isti nisu znali da se poslovni prostori u zgradi koja se nalazi u neposrednoj blizini, na adresi [adresa]., nalaze u posjedu trećih osoba koje u istima obavljaju poslovnu djelatnost (Caffe bar) od 1990., te su u vrijeme pokretanja postupka osiguranja imali razloga za sumnju da je izvanknjižno stanje sporne nekretnine različito od zemljišnoknjižnog stanja odnosno da postoji mogućnost je pravni prednik 3. tuženika predmetni poslovni prostor prodao trećim osobama.

Pri tome sud drži da je činjenica da društvo Industrogradnja d.d. nikada nije bilo registrirano za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, bilo poznato 1. i 2. tuženicima, iz razloga jer da je 1. tuženik u svom iskazu naveo kako se nalazio u poslovnom odnosu s društvom Industrogradnja d.d., sa kojim je 1984. sklopio kupoprodajni ugovor za kupnju stana, te je upravo radi osiguranja novčane tražbine prema tom istom društvu, kao protivniku osiguranja pokrenuo postupak osiguranja radi namirenja tražbina u ranije navedenim iznosima, a za koji se u ovom postupku traži proglašenje nedopuštenim.

Isto tako, odlučnim drži prvostupanjski sud i navod 1. tuženika da sa automobilom prolazi pored spornih poslovnih prostora i da je vidljivo da se u nekima ne obavlja poslovna djelatnost, sukladno čemu je uvjerenje suda da je isti morao uočiti kako se u pojedinim poslovnim prostorima obavljala poslovna djelatnost.

7.4.Konačno, sud je prihvatio navod tužitelja da kako iz izvatka iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu, za društvo AVIZA d.o.o., proizlazi da isto na adresi prebivališta tuženika [adresa]., obavlja poslovnu djelatnost poslove revizije i računovodstva, da su prvotni osnivači, članovi i direktori upravo 1. i 2. tuženici, te da je spomenuto trgovačko društvo registrirano, između ostalog i za obavljanje većeg niza djelatnosti, da se radi o izrazito stručnim uslugama koje podrazumijevaju određena specifična znanja iz više oblasti, prvostupanjski sud zaključuje da su 1. i 2. tuženici kao vrlo stručne osobe koje se, pored ostalog, bave poslovanjem nekretninama, mogli pretpostaviti da su useljeni predmetni poslovi prostori prodani trećim osobama.

7.5.Nastavno tome, sud prvog stupnja nije poklonio vjeru iskazima 1. i 2. tuženih.

Shodno tome, sud je stajališta da 1. i 2. tuženici prilikom podnošenja predmetnog prijedloga radi osiguranja prisilnim zasnivanjem založnog prava na poslovnom prostoru u stambenoj zgradi [adresa]., u kojem se od 1990. kontinuirano obavlja poslovna djelatnost, a i kasnije, nisu postupali u dobroj vjeri, zbog čega njihovo povjerenje u zemljišne knjige ne uživa zaštitu, budući su s obzirom na okolnosti imali dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišne knjige nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja.

Polazeći od tog zaključka, sud prvog stupnja smatra da se donošenjem rješenja o osiguranju protiv protivnika osiguranja, pravnog prednika 3. tuženika, koji je samo formalni vlasnik sporne nekretnine, a u korist 1. i 2. tuženika, zadiralo u pravo na mirno uživanje dobara tužitelja kao treće osobe pa stoga sukladno čl. 1. Protokola 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006 i 2/2010), da tužitelj ima pravo na zaštitu tog svog prava protiv predlagatelja osiguranja i upisanog vlasnika sporne nekretnine.

Kako prema utvrđenju prvostupanjskog suda, tužitelj ima takvo pravo koje sprječava provedbu postupka osiguranja, to sud drži da se 1. i 2. tuženik u takvoj situaciji ne mogu pozivati na načelo povjerenja u zemljišne knjige, pa slijedom toga udovoljava tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti.

8.1.Protivno uvjerenju prvostupanjskog suda, ovome sudu nisu prihvatljivi razlozi kojima se rukovodio isti kada je zaključio da 1. i 2. tuženici u pravno relevantnim trenucima u smislu čl. 122. ZV-a, nisu bili u dobroj vjeri, zbog čega da njihovo povjerenje u zemljišne knjige ne uživa zaštitu.

Sumirajući te razloge, isti se svode u bitnome na to:

-da se predmetni poslovni prostor nalazi u blizini adrese prebivališta 1. i 2. tuženika, zbog čega da nije životno, a niti logično, da isti nisu znali da se poslovni prostori koji se nalaze u neposrednoj blizini, nalaze u posjedu u posjedu trećih osoba,

-da je činjenica da društvo Industrogradnja d.d. nikada nije bilo registrirano za obavljanje ugostiteljske djelatnosti 1. tuženiku morala biti poznata jer je s istim 1984. sklopio kupoprodajni ugovor za kupnju stana,

-da su 1. i 2. tuženici bili osnivači i direktori društva AVIZA d.o.o., koje je obavljalo poslove revizije i računovodstva, zbog čega da su isti bile stručne osobe koje su mogle pretpostaviti da su useljeni predmetni poslovi prostori prodani trećim osobama,

-da je sam 1. tuženik iskazao da sa automobilom prolazi pored spornih poslovnih prostora i da je vidljivo da se u nekima ne obavlja poslovna djelatnost.

8.2.Međutim, suprotno tumačenju suda prvog stupnja, kada se detaljno analizira obrazloženje pobijane presude, može se uočiti da su prednje spomenuti razlozi temeljem kojih je sud prvog stupnja donio prednje spomenuti zaključak, sadržani i vrlo detaljno obrazloženi u historijatu tužbe tužitelja i u podnesku istog od 20. siječnja 2024., te da je sud donoseći pobijanu odluku, u cijelosti prihvatio sve te navode tužitelja.

No, istodobno sud nije prihvatio iskaz 1. tuženika jer ga nije smatrao logičnim i životnim, a posljedično tome nije ulazio ni u analizu tvrdnji koje su 1. i 2. tuženici iznosili u svojim očitovanjima, osporavajući navode tužitelja u cijelosti.

Za razliku od suda prvog stupnja, uvjerenje je ovog suda da ni iz raspoložive dokumentacije, ali isto tako ni iz iskaza tužitelja i 1. tuženika, ne proizlazi da isti nisu imali nikakvih saznanja o tome u čijem je uopće vlasništvu sporni poslovni prostor, odnosno da vlasnik tog prostora nije ovdje 3. tuženik, a ni njegov pravni prednik, već upravo tužitelj.

8.3.Naime, činjenica da 1. i 2. tuženici imaju adresu prebivališta u blizini spornog poslovnog prostora, kojeg je tužitelj kupio pred čitav niz godina (sada već više od 30), u situaciji kada se radi o strankama koje se ne poznaju, koje se nikada nisu srele, niti su ikada bili ni u poslovnom ni bilo kakvom drugom odnosu, prema stajalištu ovog suda, ne može se tumačiti na način da su 1. i 2. tuženik trebali voditi računa o poslovnim prostorima u blizini njihova stana, dakle da li je netko u posjedu prostora ili ne.

Nadalje, što se tiče djelatnosti za čije je obavljanje bio odnosno nije bio registriran pravni prednik 3. tuženika, uključujući i obavljanje ugostiteljske djelatnosti, po ocjeni ovog suda nije niti može biti u bilo kakvoj vezi sa činjenicom da je sa tim društvom 1984. sklopio kupoprodajni ugovor za kupnju svog stana. Drugim riječima, prema prosudbi ovog suda, prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora o kupnji nekretnine od pravne osobe (trgovačkog društva), nije uobičajeno proučavati podatke takvog društva sadržane u sudskom registru, pa tako ni sve registrirane djelatnosti tog društva.

8.4.Suprotno uvjerenju prvostupanjskog suda, ni podatak da su 1. i 2. tuženici bili osnivači i direktori društva AVIZA d.o.o., koje je obavljalo poslove revizije i računovodstva, ali i neke druge djelatnosti, te time posjedovali određena specifična znanja i iskustva, po ocjeni ovog suda ne može predstavljati valjani uporište za zaključak da su isti stoga mogli pretpostaviti da su useljeni predmetni poslovi prostori prodani trećim osobama. To obzirom na činjenicu da iz provedenog dokaznog postupka nije vidljivo da su 1. i 2. tuženici sudjelovali u toj prodaji, u kojem bi slučaju eventualno bilo logično da su imali konkretnih saznanja, no tako nešto ne proizlazi iz spisa.

Konačno, u odnosu na navod samog 1. tuženika da prolazi sa automobilom pored spornih poslovnih prostora i da je vidljivo da se u nekima ne obavlja poslovna djelatnost, protivno stavu prvostupanjskog suda, može se tumačiti jedino na način kako je to 1. tuženik i iskazao i nikako drugačije. Nastavno tome, taj navod po ocjeni ovog suda ne može predstavljati jedan od ključnih dokaza nepostojanja dobre vjere na strani 1. i 2 tuženika, budući da iz stanja u spisu nije razvidno da bi 1. i 2. tuženici uopće znali gdje se faktično nalazi upravo onaj prostor kojeg je tužitelj kupio i u čijem je posjedu. Na ovu se okolnost upire u kontekstu činjenice da su 1. i 2. tuženici postupak za zasnivanje založnog prava pokrenuli na više nekretnina, a ne samo na onoj koju je kupio tužitelj.

9.Sagledavajući prethodno izloženo, kao i činjenicu da je za osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, u smislu čl. 122. ZV-a, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja, bilo potrebno razjasniti da li su 1. i 2. tuženici u smislu čl. 122. ZV-a u trenutku podnošenja prijedloga za prisilno zasnivanje založnog prava radi ostvarenja svoje tražbine na više nekretnine, uključujući i onu u vlasništvu tužitelja, bili u dobroj vjeri i postupali po načelu povjerenja u zemljišne knjige ili ne, prosudba je ovog suda da u konkretnoj pravnoj situaciji nisu bile ispunjene pretpostavke iz spomenute odredbe. Drugim riječima, uvjerenje je ovog suda da tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazao potrebne pretpostavke, temeljem kojih se moglo udovoljiti tužbenom zahtjevu tužitelja, zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužitelja sa njegovim tužbenim zahtjevom.

10.1.Kako je uvažavanjem žalbe 1. i 2. tuženika, preinačena prvostupanjska presuda, na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, to je primjenom čl. 166. st.2. ZPP-a, valjalo odlučiti o parničnim troškovima istih, uz primjenu čl. 154. st.1. ZPP-a.

10.2.Dosuđeni trošak 1. tuženika i 2. tuženice, odnosi se na nagradu za rad odvjetnika prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012 i dr., dalje: tarife), a odnosi se na nagradu za sastave odgovora na tužbu u iznosima od po 500,00 eur, nagrade za pristupe na 2 ročišta u iznosu od po 1.000,00 eur (od 13.02.2024. i 12.04.2024. u iznosu od po 500,00 eur), odnosno po 1.500,00 eur, uz uvećanje za PDV, u ukupnim iznosima od po 1.875,00 eur.

Osim toga, valjalo je 1. i 2. tuženicima dosuditi i trošak žalbenog postupka i to na ime nagrade za sastav žalbe iznos od 625,00 eur, uz uvećanje za PDV, te trošak sudske pristojbe na žalbe, ukupni iznos od 998,50 eur.

11.Zbog svih do sada iznesenih razloga valjalo je uvažiti žalbe 1. i 2. tuženika, te preinačiti prvostupanjsku presudu primjenom čl. 373. t.3. ZPP-a, na način pobliže naveden u točki I. izreke ove presude.

U Rijeci, 14. studenog 2024.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković