Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1497/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Krunoslava Barana kao predsjednika vijeća, sutkinje Biserke Trstenjak-Opačak kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Vesne Bjelousov kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Jure Grbavac, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Privredne Banke Zagreb d.d. Zagreb, [osobni identifikacijski broj], Radnička cesta 50, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Matulić i Bilić d.o.o sa sjedištem u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4557/22-17 od 5. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4557/22-17 od 5. srpnja 2024. u pobijano dijelu toč. I. i II. izreke te odluka o troškovima postupka sadržana u toč. III. izreke u dosuđujućem dijelu.

II. Žalba tužitelja se uvažava kao djelomično osnovana pa se preinačava rješenje o troškovima parničnog postupka sadržano u toč. III. izreke presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4557/22-17 od 5. srpnja 2024. u dijelu kojim nije priznat zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka tako da preinačeno glasi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi daljnji trošak parničnog postupka (pored dosuđenog iznosa od 1.628,28 eur ) u iznosu od 125,00 eura, u roku od 15 dana, a u preostalom iznosu zahtjev se odbija.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove sastava žalbe u iznosu od 16,00 eur, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka u preostalom dijelu, te zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I.Utvrđuje se da je djelomično ništav Ugovor o kreditu od 25. svibnja 2006. g. broj [broj kredita] (solemniziran pred Aljošom Gojanovićem, javnim bilježnikom u [adresa], broj: OU-104/06), sklopljen između tužitelja JŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, [osobni identifikacijski broj], kao kreditora, i to u dijelu (naročito odredbe sadržane u članku 1., 4., 5., 6., 7. i 11. Ugovora) u kojem se ugovora valutna klauzula u CHF-u, točnije u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (dospijeća).

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 2.624,42 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja:

-na iznos od 2,44 EUR teče od 31. listopada 2008. g. do isplate,

-na iznos od 10,37 EUR teče od 31. prosinca 2008. g. do isplate,

-na iznos od 14,64 EUR teče od 31. siječnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 9,66 EUR teče od 28. veljače 2009. g. do isplate,

-na iznos od 9,90 EUR teče od 31. ožujka 2009. g. do isplate,

-na iznos od 10,62 EUR teče od 30. travnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 7,42 EUR teče od 31. svibnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 7,74 EUR teče od 30. lipnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 5,52 EUR teče od 31. srpnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 8,65 EUR teče od 31. kolovoza 2009. g. do isplate,

-na iznos od 5,90 EUR teče od 30. rujna 2009. g. do isplate,

-na iznos od 7,70 EUR teče od 31. listopada 2009. g. do isplate,

-na iznos od 7,31 EUR teče od 30. studenog 2009. g. do isplate,

-na iznos od 13,03 EUR teče od 31. prosinca 2009. g. do isplate,

-na iznos od 14,96 EUR teče od 31. siječnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 15,93 EUR teče od 28. veljače 2010. g. do isplate,

-na iznos od 19,42 EUR teče od 31. ožujka 2010. g. do isplate,

-na iznos od 24,82 EUR teče od 30. travnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 34,24 EUR teče od 31. svibnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 41,70 EUR teče od 30. lipnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 42,88 EUR teče od 31. srpnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 37,99 EUR teče od 31. kolovoza 2010. g. do isplate,

-na iznos od 37,99 EUR teče od 30. rujna 2010. g. do isplate,

-na iznos od 39,64 EUR teče od 31. listopada 2010. g. do isplate,

-na iznos od 53,89 EUR teče od 30. studenog 2010. g. do isplate,

-na iznos od 51,55 EUR teče od 31. prosinca 2010. g. do isplate,

-na iznos od 48,06 EUR teče od 31. siječnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 53,32 EUR teče od 28. veljače 2011. g. do isplate,

-na iznos od 51,29 EUR teče od 31. ožujka 2011. g. do isplate,

-na iznos od 58,70 EUR teče od 30. travnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 72,58 EUR teče od 31. svibnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 84,13 EUR teče od 30. lipnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 114,02 EUR teče od 31. srpnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 71,09 EUR teče od 31. kolovoza 2011. g. do isplate,

-na iznos od 66,72 EUR teče od 30. rujna 2011. g. do isplate,

-na iznos od 66,82 EUR teče od 31. listopada 2011. g. do isplate,

-na iznos od 72,14 EUR teče od 30. studenog 2011. g. do isplate,

-na iznos od 75,45 EUR teče od 31. prosinca 2011. g. do isplate,

-na iznos od 76,97 EUR teče od 31. siječnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 76,76 EUR teče od 29. veljače 2012. g. do isplate,

-na iznos od 74,68 EUR teče od 31. ožujka 2012. g. do isplate,

-na iznos od 77,79 EUR teče od 30. travnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 76,98 EUR teče od 31. svibnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 75,74 EUR teče od 30. lipnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 73,91 EUR teče od 31. srpnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 68,16 EUR teče od 31. kolovoza 2012. g. do isplate,

-na iznos od 75,46 EUR teče od 30. rujna 2012. g. do isplate,

-na iznos od 76,30 EUR teče od 31. listopada 2012. g. do isplate,

-na iznos od 75,81 EUR teče od 30. studenog 2012. g. do isplate,

-na iznos od 69,33 EUR teče od 31. prosinca 2012. g. do isplate,

-na iznos od 72,13 EUR teče od 31. siječnja 2013. g. do isplate,

-na iznos od 72,08 EUR teče od 28. veljače 2013. g. do isplate,

-na iznos od 76,88 EUR teče od 31. ožujka 2013. g. do isplate,

-na iznos od 67,70 EUR teče od 30. travnja 2013. g. do isplate,

-na iznos od 67,51 EUR teče od 31. svibnja 2013. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 14% godišnje u periodu od 31. listopada 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena i

-koja se od 1. siječnja 2024. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.628,28 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 5. srpnja 2024. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

2. Protiv navedene presude pravovremene žalbe podnijele su obje stranke.

2.1. Tužitelj žalbom pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u toč. III. izreke u dijelu kojim nije priznat zahtjev tužitelja za naknadnu troškova postupka. U žalbi tužitelj određeno ne navodi žalbene razloge zbog kojih podnosi žalbu, međutim, iz sadržaja žalbe proizlazi da žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijano rješenje o troškovima postupka preinačiti u dijelu s kojim je tužitelj odbijen te mu dosuditi troškove u cijelosti sukladno priloženom troškovniku, uvećane za trošak žalbe.

2.2. Tuženik žalbom predmetnu presudu pobija zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se preinači prvostupanjska presuda i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti a tužitelja obveže na plaćanje parničnog troška tuženiku uvećan za troškove žalbenog postupka, podredno da se ukine prvostupanjska presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje.

3. Odgovor na žalbu tužitelja nije dan.

4. Tužitelj je dao odgovor na žalbu tuženika u kojem u cijelosti osporava osnovanost žalbenih navoda tuženika i predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, žalbene navode tužitelja i tuženika i navode tužitelja u odgovoru na žalbu ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu broj: [broj kredita] (dalje: ugovor o kreditu), u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (dio toč. 1., 4., 5., 6., 7. i 11. ), kao i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

9. Nije sporno da je tuženik kao kreditor s tužiteljem kao korisnikom kredita sklopio ugovor o kreditu broj [broj kredita] od 5. srpnja 2006., za kupnju vozila, u kunskoj protuvrijednosti 23.896,59,CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Nije sporno ni da je tijekom otplate kredita rastao tečaj CHF.

10. Između stranaka je i dalje ostala sporna ništetnost ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula, visina preplaćenog iznosa te pitanje zastare tražbine.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je sud prvog stupanja zaključio da su ništetne odredbe govora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula, a radi se o dijelovima toč. 1., 4., 5., 6., 7. i 11. ugovora o kreditu. Pri tome prvostupanjski sud pravilno svoju odluku temelji na pravnim stavovima i utvrđenjima iz pravomoćnih odluka donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i to presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i Trgovačkog sud u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a sukladno čl. 502.c ZPP-a.

12. Tuženik je imao mogućnost dokazivati u ovom postupku da postoje okolnosti koje bi ukazivale da je njegovo postupanje prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenog u postupku po kolektivnoj tužbi.

13. U postupku je saslušan tužitelj koji je u svom iskazu naveo da je mislio da je CHF stabilna valuta i da mu je u banci ponuđen kredit u toj valuti, a nitko mu od djelatnika banke nije ništa govorio o stabilnosti te valute nit je imao mogućnost pregovarati o odredbama ponuđenog ugovora o kreditu.

14. Tuženik nije predlagao saslušanje djelatnika banke pa neosnovano sada u žalbi ukazuje da je trebalo izvesti dokaz suočavanja tužitelja i djelatnika banke.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuju se i na konkretan slučaj jer se navedene odredbe primjenjuju od 1. srpnja 2013., a tužba ju ovom predmetu podnesena 16. veljače 2022.

16. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da u smislu čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09) i čl. 502.c ZPP-a, presuda iz postupka kolektivne zaštite potrošača bi bila obvezujuća za sud da se radi o parnici radi naknade štete, a u konkretnom slučaju se radi o potraživanju s osnove stjecanja bez pravne osnove. Naime, to što se u konkretnom slučaju radi o potraživanju s osnove stjecanja bez pravne osnove, ne znači da se predmetne odredbe ne primjenjuje u konkretnom slučaju. Te se odredbe ne mogu doslovno tumačiti u smislu da se odnosi samo na postupke radi isplate s osnove naknade štete. Naknada štete, kao i obveza naknade ostvarene koristi su posljedice ništetnosti ugovorne obveze pa se pravila ugovorne odgovornosti trebaju primijeniti kako na štetu koju savjesna strana trpi zbog ništetnosti ugovora, tako i na druge postupke u kojima se zahtjeva vraćanje onoga što je druga strana primila po osnovi ništetnih odredbi. Tužitelj ne može biti doveden u neravnopravni položaj time što svoje potraživanje ostvaruje s druge pravne osnove, a ne s osnove naknade štete.

17. Neosnovana je tvrdnja tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima („ Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje – ZOO) jer je ugovor ispunjen, a sporni dio odredbi o valutnoj klauzuli sve i kad bi bio ništetan po svojem karakteru u odnosu na cijeli ugovor je manjeg značaja.

18. Prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi pa na to pravo ne utječe niti činjenica da je ugovor ispunjen. Ništetnost se ne može isticati samo u slučaju ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja (čl. 326. st. 2. ZOO-a). S obzirom da je presudama donesenim u postupcima kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da su banke, a među ostalima i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese potrošača tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je takva odredba ništavna, te je presudo Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena nedopuštenost valutne klauzule u ugovorima o kreditima, ne može se govoriti o zabrani manjeg značaja s obzirom na opseg i posljedice ništetnosti takvih odredbi. Stoga se može reći da se odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, štiti i javni interes, a na što upućuje i činjenica da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) dana mogućnost konverzije kao načina otklanjanja negativnih učinaka i posljedica kredita u CHF.

19. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO kada je prihvaćen tuženi zahtjev za isplatu iznosa od 2.624,42 eura sa zateznom kamatom od dana plaćanja pa do isplate.

20. Kako je tuženik dosuđeni iznos primio na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, neosnovano se poziva na poštenje. Dijelovi odredbi ugovora o kreditu koji su utvrđeni ništetnim, ništetni su od početka pa se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem. Stoga je pravilno sukladno čl. 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata od dana stjecanja.

21. Neosnovana je tvrdnja tuženika, da je sud trebao uzeti u obzir i anuitete kredita po kojima je tužitelj manje platio zbog smanjenja tečaja. Ukoliko tuženik ima potraživanje po navedenoj osnovi od tužitelja, tada je u tijeku postupka trebao postaviti određen zahtjev o kojem bi onda sud prvog stupnja odlučio (protutužbeni zahtjev ili prigovor prijeboja), a što je i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesen u presudi poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

22. Vještačenjem je utvrđena preplata koju je tužitelj izvršio u korist tuženika i upravo taj iznos tuženik treba platiti tužitelju temeljem pravnog instituta stjecanja bez pravne osnove, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a.

23. Vezano za žalbene navode da odredbe Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), nisu bile implementirane u nacionalno zakonodavstvo u vrijeme kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu pa se ne može primijeniti u ovom postupku, valja odgovoriti da na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije prijenosa Direktive 93/13 EEZ u pravni poredak Republike Hrvatske postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

24. Konačno, pravilno je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o prigovoru zastare primijenio odredbu čl. 241. ZOO jer prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022., pokretanje parničnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

25. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. zastara je počela teći ispočetka vezano za potraživanje preplaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula pa kako je tužbu u ovoj pravnoj stvari podnesena 16. veljače 2022. opći zastarni rok od 5 godina nije protekao.

26. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pravilno je prvostupanjski sud odlučio o troškovima parničnog postupka kada je tužitelju u cijelosti priznao troškove postupka, a primjenom odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a pa je u tom dijelu žalba tuženika neosnovana.

27. Osnovan međutim, tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada mu je za zastupanje na ročištu održanom 20. travnja 2023. dosudio troška u iznosu od 100,00 eura (50 bodova). Naime iz sadržaja zapisnika sa tog ročišta proizlazi da je održano pripremno ročište te je nastavljeno s održavanjem glavne rasprave koja je istog dana i zaključena pa je nesporno da se raspravljalo o glavnoj stvari. Stoga, tužitelju za zastupanje na tom ročištu pripada trošak prema Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) u iznosu od 200,00 eura (100 bodova). Kako je tužitelju ranije dosuđeno 100,00 eura pripada mu razlika od daljnjih 100,00 eura i PDV 25,00 eura ili ukupno 125,00 eura.

28. Suprotno žalbeni navodima tužitelja pravilno je prvostupanjski sud za zastupanje na ročištu održanom 20. veljače 2024. odmjerio nagradu prema Tbr. 9. t. 5. Tarife (25%nagrade) te pravilno nije priznat trošak sastava podnesaka od 12. lipnja 2023. i 8. prosinca 2023., a primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

29. Prema sadržaju zapisnika sa ročišta održanog 20. veljače 2024. proizlazi da glavna rasprava nije održana već je sud samo konstatirao da je strankama dostavljen nalaz i mišljenje vještaka te razmjenu podnesaka stranka pa se na istom nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi. Nadalje, podneskom od 12. lipnja 2023. tužitelj se očituje vezano za protivljenje tuženika preinaci tužbe na pripremnom ročištu održanom 20. travnja 2023. Međutim, tužitelj se na tu okolnost očitovao već na samom ročištu stoga sastav predmetnog podneska i po ocjeni ovog suda nije bio nužan. Također trošak sastav podneska od 8. prosinca 2023. nije bio nužan za vođenje parnice. Naime, tim podneskom tužitelj se očituje na prigovor tuženika iz podneska od 24. studenog 2023. u kojem tuženik u najvećem dijelu ponavlja prigovore iz odgovora na tužbu, na što se tužitelj već očitovao u podnesku od 9. siječnja 2023., a u odnosu na novo istaknuto o ne primjeni Direktive 93/13, tužitelj se mogao očitovati na ročištu održanom 20. veljače 2024.

30. S obzirom na navedeno valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u točki I. izreke ove presude, a žalbu tužitelja protiv odbijajućeg dijela odluke od troškovima postupka djelomično uvažiti i tužitelju dosuditi daljnji trošak postupka u iznosu od 125,00 eura (toč. II. izreke).

31. Tužitelj je žalbom pobijao odbijajući dio zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 973,83 eura (razliku između dosuđenog iznosa 1.628,28 eura i zatraženog 2.602,11 eura), a uspio je sa 125,00 eura (12,8%) pa su mu razmjerno uspjehu dosuđeni troškovi sastava žalbe u iznosu od 12,8 eura prema Tbr. 10. toč. 4. Tarife i PDV 3,2 eura ili ukupno 16,00 eura.

32. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava odgovora na žalbu tuženika jer se ne radi o troškovima nužnim za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

33. Kako tuženik sa žalbom nije uspio ne ostvaruje pravo na naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

34. Slijedom navedenog, a temeljem čl. 368. st. 1. i 380. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

Osijek, 14. studenog 2024.

Predsjednik vijeća

mr. sc. Krunoslav Baran