Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-1369/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MA OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po odvjetnicima iz ZOU „Rikardo Perković & Sanja Perković“ sa sjedištem ureda u Zadru, E. Kotromanić 11, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, sa sjedištem na adresi [adresa], zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj 5P- 1974/2019-38 od 19. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. studenog 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj 5P-1974/2019-38 od 19. siječnja 2024.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 17.629,99 Eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama za razdoblja i po stopi sve pobliže navedeno u točki I. izreke pobijane presude.
Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.214,53 Eur u roku od 15 dana.
2. Protiv navedene presude žali se tužena te presuda pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), predlažući pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora čini zahtjev tužitelja za isplatom ukupnog iznosa od 17.629,99 Eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos do isplate, sve temeljem ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka 16. svibnja 2005. na ime stečenog bez osnove.
6. Suprotno žalbenim prigovorima, donoseći pobijanu presudu i u postupku koji je istoj prethodio sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ista se može ispitati te ista nije nerazumljiva niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika.
7. Po provedenom postupku sud prvog stupnja, u bitnom, utvrđuje slijedeće relevantne činjenice:
- da su stranke 16. svibnja 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 138-50- 2834966, s namjenom kupnje stana (čl. 6. Ugovora), kojim Ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 80.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate;
- da je kredit odobren s rokom otplate od 300 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima čiju visinu utvrđuje banka planom otplate;
-da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke utvrđeno da je uslijed povećanja tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj, nastala preplata anuiteta u ukupnom iznosu od 17.034,84 eura, a da razlika po osnovi promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu iznosi 595,15 eura, odnosno ukupno da je preplaćeno 17.629,99 eura;
- da je na temelju iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu parnične stranke, na ročištu pred prvostupanjskim sudom dana 8. prosinca 2023., taj sud utvrdio da je tužitelj podigao kredit isključivo zbog osobnih potreba, odnosno da je u konkretnom odnosu nastupao kao potrošač. Nadalje je utvrđeno da mu je ženska osoba s kojom da je razgovarao o uvjetima kredita, ponudila kredit upravo vezan za valutu CHF sa povoljnom kamatnom stopom, koja da je bila promjenjiva. Nije mu objašnjavala način promjene kamatne stope. Nadalje, da je imao određenih sumnji s obzirom da je podigao kredit u „švicarcima“, da je postojala klauzula u eurima, a isplatili su mu kune. O tome da je službenica iskazala da je to tako i nije bilo biranja, a njemu da je trebao kredit za liječenje sina u Austriji. Djelatnicima banke da je bilo poznato sve o namjeni kredita jer su direktno novac slali u Beč;
- da iz iskaza saslušane svjedokinje ĐA, djelatnice tuženika, proizlazi da se o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka nije pojedinačno prigovaralo, kao i da se tužitelju nije pružilo dovoljno informacija i obavijesti o rizicima takvih ugovora. U takvoj situaciji da nije bilo realno očekivati ni da bi službenici koji su klijentima nudili ugovore o kreditu, pa tako ni službenik koji je s tužiteljem izravno dogovarao sporni kredit nije bilo poznato na koji način se mijenjala kamatna stopa. Iz tog razloga da se i na tužitelja kao potrošača odnose utvrđenja iz pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda te da su odredbe ugovora ništetne;
- da tužitelj tužbeni zahtjevom nije tražio utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora koji se tiču promjenjive kamatne stope odnosno valutne klauzule a kojeg su stranke sklopile 16. svibnja 2005., međutim, da se radi o prethodnom pitanju koje je sud u predmetnom postupku raspravio, odnosno utvrdio;
- da među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.
- da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
- da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
- da su citirane presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
- da je prema odredbi čl. 502.b ZPP propisan sadržaj tužbe iz čl. 502.a. ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, da su određeni postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
- da navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.
- da je u navedenom kolektivnom sporu odlučeno i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti previdjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojim a se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.
8. Kako je dakle, i taj ovaj sud vezan odlukama donesenima u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, to u konkretnom slučaju zaključuje da su odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednokratnoj odluci banke te one u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, nepoštene što ih čini ništetnima. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužitelja.
9. Međutim, ništetnost samih tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga Ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, a na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe. U konkretnom slučaju, tužitelj je u svakom slučaju, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu 16. svibnja 2005., nastupao u svojstvu potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
10. Iz gore navedenih razloga prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja, pri čemu je visina utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještakinje mr. sc. Martine Mate, stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.
11. U odnosu na prigovor zastare, sud utvrđuje da je isti prigovor neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. da je zauzeto shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05,41/08 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je predmet ovog postupka utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu valutna klauzula u CHF, to je tužba od 17. lipnja 2019. podnesena u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.
12. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja je prihvaćen na temelju odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO i naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznose koji predstavljaju razliku u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita, kao i zbog promjene kamatne stope, u ukupnom iznosu od 17.629,99 eura, kako je to određeno u izreci ove presude.
13. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a a sve u svezi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, u daljnjem tekstu: Tarifa ).
14. Gore navedena činjenična utvrđenja te pravne zaključke suda prvog stupnja prihvaća u cijelosti i ovaj žalbeni sud te se žalitelj u cijelosti upućuje na navode detaljno elaborirane prvostupanjske presude.
15. U odnosu na navode žalitelja prema kojima tužitelj nema svojstvo potrošača odgovoriti je da je taj prigovor prvostupanjski sud pravilno odbio kao neosnovan. Naime, iz njegovog iskaza nedvojbeno proizlazi da je tužitelj podigao kredit isključivo zbog osobnih potreba što proizlazi iz samog ugovora dok tuženik navedeno – da tužitelj nema svojstvo potrošača nije dokazao a na istom je teret dokaza.
16. Suprotno žalbenim navodima pravno shvaćanje izraženo u navedenim a gore citiranim presudama obavezuje prvostupanjski sud pa stoga nije ni trebao provoditi dokaze i utvrđivati jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne uzimajući u obzir odredbu članka 502.c ZPP-a na koju se poziva sud prvog stupnja kao i odredbu članka 118. ZZP-a jer je ništetnost tih odredbi raspravljena u tim odlukama donesenim u postupku u kojem je kao stranka sudjelovao i tuženik. Takav stav proizlazi iz obrazloženja presude VSRH broj Rev-3142/2019 od 18. ožujka 2019. u kojoj je navedeno da odredbe ZPP-a te ZZP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu te se mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a ZPP-a, te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u protivnom s obzirom na izneseno utvrđenje iz tog postupka iz citirane zakonske odredbe drugačije postupanje bilo neeokonomično i suprotno s navedenim odredbama ZPP-a iz ZZP-a.
17. Na temelju financijskog vještačenja, a koju visinu stranke nisu osporavale, prvostupanjski je sud utvrdio da je tijekom razdoblja otplate kredita korisnik uslijed promjena kamatnih stopa i promjene tečaja u CHF/HRK prema kojem je vršio otplatu ukupno preplatio iznos od 17.629,99 Eur, pa je za navedeni iznos prihvatio zahtjev, sve specificirano po datumima uplata koji su navedeni u izreci presude.
18. Što se tiče žalbenog prigovora tuženika glede zastare u odnosu na kamatnu stopu i valutnu klauzulu, odgovoriti je kako je isti neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
19. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO). Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju članka 502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi počinje teći od 13. lipnja 2014. a o valutnoj klauzuli počinje teći od 14. lipnja 2018.
20. Prema navedenom, a kako je tužbu u ovom postupku tužitelj podnio 13. lipnja 2019. utužena tražbina s osnova preplate temeljem ništetne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije u zastari jer je glede tog dijela tražbine zastara, u skladu sa naprijed izloženim, započela teći od 13. lipnja 2014. (kamata), odnosno od 14. lipnja 2018. (valuta), pa rok od pet godina nije istekao do pokretanja predmetne parnice.
21. Radi svega iznesenog sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto valjano primijenio materijalno pravo.
22. Radi iznesenog, valjalo je odbijanjem žalbe tuženika, a pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu a presudu suda prvog stupnja potvrditi, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a kao i odluku o troškovima postupka sukladno odredbi članka 380. točka 2. ZPP-a.
U Splitu 14. studenog 2024.
Predsjednica vijeća
Dragica Samardžić
