Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-689/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Miha Mratovića kao predsjednika vijeća, te Nediljke Radić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ĐF (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa]., kojeg zastupa punomoćnik Ana Posavčić odvjetnica iz Kutine protiv tuženika Nove hrvatske banke d.d. Zagreb, Varšavska 9., (OIB 78427478595), kojeg zastupa punomoćnik OD Žurić i partneri d.o.o. Zagreb, Savska cesta 32., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, Stalna služba u Novskoj, poslovni broj P-89/23 od 5. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 14. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, Stalna služba u Novskoj, poslovni broj P-89/23 od 5. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:

"I Utvrđuje se da je ništetan članak 2. ugovora o kreditu broj 791225 koji su 10. studenog 2005. sklopili tužitelj ĐF i prednik tuženika Nova hrvatska banka d.d. Zagreb, a kojim je prednica tuženika povrijedila interese i prava tužitelja tako što je koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

II Utvrđuje se da su ništetni članak 4. i članak 8. ugovora o kreditu broj 791225 koji su 10. studenog 2005. sklopili tužitelj ĐF i prednik tuženika Nova hrvatska banka d.d. Zagreb a kojima je prednik tuženika povrijedio interese i prava tužitelja tako što je koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

III Nalaže se tuženiku Nova hrvatska banka d.d. Zagreb da tužitelju ĐF isplati iznos od 2.001,28 eura uz zakonsku zateznu kamatu koja teče

- na iznos od 11,69 eura od 2. travnja 2008.,

- na iznos od 15,62 eura od 2. svibnja 2008.,

- na iznos od 12,67 eura od 2. lipnja 2008.,

- na iznos od 10,08 eura od 2. srpnja 2008.,

- na iznos od 12,20 eura od 2. kolovoza 2008.,

- na iznos od 12,05 eura od 2. rujna 2008.,

- na iznos od 12,04 eura od 2. listopada 2008.,

- na iznos od 18,09 eura od 2. studenog 2008.,

- na iznos od 7,12 eura od 2. prosinca 2008.,

- na iznos od 22,79 eura od 2. siječnja 2009,

- na iznos od 19,86 eura od 2. veljače 2009.,

- na iznos od 19,60 eura od 2. ožujka 2009.,

- na iznos od 16,43 eura od 2. travnja 2009.,

- na iznos od 21,25 eura od 2. svibnja 2009.,

- na iznos od 15,56 eura od 2. lipnja 2009.,

- na iznos od 17,42 eura od 2. srpnja 2009.,

- na iznos od 17,16 eura od 2. kolovoza 2009.,

- na iznos od 16,99 eura od 2. rujna 2009.,

- na iznos od 23,61 eura od 2. listopada 2009.,

- na iznos od 25,38 eura od 2. studenog 2009.,

- na iznos od 20,38 eura od 2. prosinca 2009.,

- na iznos od 24,89 eura od 2. siječnja 2010.,

- na iznos od 19,97 eura od 2. veljače 2010.,

- na iznos od 21,66 eura od 2. ožujka 2010.,

- na iznos od 21,59 eura od 2. travnja 2010.,

- na iznos od 25,26 eura od 2. svibnja 2010.,

- na iznos od 16,30 eura od 2. lipnja 2010.,

- na iznos od 21,21 eura od 2. srpnja 2010.,

- na iznos od 22,41 eura od 2. kolovoza 2010.,

- na iznos od 18,55 eura od 2. rujna 2010.,

- na iznos od 19,49 eura od 2. listopada 2010.,

- na iznos od 20,37 eura od 2. studenog 2010.,

- na iznos od 16,97 eura od 2. prosinca 2010.,

- na iznos od 22,72 eura od 2. siječnja 2011.,

- na iznos od 14,07 eura od 2. veljače 2011.,

- na iznos od 17,01 eur od 2. ožujka 2011.,

- na iznos od 15,98 eura od 2. travnja 2011.,

- na iznos od 12,15 eur od 30. travnja 2011.,

- na iznos od 22,06 eura od 2. veljače 2011.,

- na iznos od 71,35 eura od 2. ožujka 2011.,

- na iznos od 63,81 eur od 2. travnja 2011. i

- na iznos od 1.165,47 eura od 30. travnja 2011. do isplate po stopi do

31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

IV Utvrđuje se da je ništetan članak 6. točka 1. ugovora o kreditu broj 791225 koji su 10. studenog 2005. sklopili tužitelj ĐF i prednik tuženika Nove hrvatske banke d.d. Zagreb, a kojom odredbom je prednik tuženika povrijedio interese i prava tužitelja tako što je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita.

V Nalaže se tuženiku Nova hrvatska banka d.d. Zagreb da tužitelju ĐF isplati iznos od 240,79 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 12. studenog 2005. do 31. prosinca 2007. prema članku 1. Uredba o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

VI Nalaže se tuženiku Nova hrvatska banka d.d. Zagreb da tužitelju ĐF naknadi troškove postupka u iznosu od 830,44 eura uz zakonsku zateznu kamatu koja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine teče od 5. siječnja 2024. do isplate, a sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda."

2. Tuženik pobija presudu, zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. točka 2. i 3. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23, dalje u tekstu: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i naloži tužitelju da naknadi trošak parničnog postupka, podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, jer prema odredbi članka 120. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke (stavak I.), a sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (stavak II.), čime nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, na koju upućuje tuženik tvrdnjom da prvostupanjski sud nije odlučio o svim dokaznim prijedlozima.

7. Sud prvog stupnja odlučujući o osnovanosti zahtjeva tužitelja rukovodio se postavljenim tužbenim zahtjevom, a predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa s osnove više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF i za jednokratne naknadu za obradu kredita.

8. U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 10. studenog 2005. Ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 37.951,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da se tužitelj obvezao iznos vratiti s pripadajućim kamatama od 5,10% u vrijeme i na način utvrđen ugovorom u 84 mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan dospijeća a prema otplatnom planu, s tim da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da prije korištenja kredita tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanja kredita u iznosu od 1,00% iznosa kredita,

- da tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju , odnosno o uslugama koje se njome plaćaju,

- da tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev jer se u konkretnom slučaju radi o ugovornim odredbama kojim su potvrđuju prava potrošača, što je utvrđeno u postupku koji se vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a što ima za posljedicu ništetnost navedenih ugovornih odredbi.

10. Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da se radilo o tipskom Ugovoru kakav je tuženik u to vrijeme sklapao s većim brojem korisnika kredita, te da je ugovoreno da će tužitelj plaćati redovnu kamatu koja je tijekom obveze i po Ugovoru promjenjiva, a na temelju odluke o kamatnim stopama tuženika, koja kamatna stopa je u vrijeme sklapanja Ugovora iznosila 5,10% godišnje.

11. Korisnik kredita, ovdje tužitelj obvezao se kredit vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama za vrijeme i na način utvrđen Ugovorom.

12. Za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03), za razdoblje do 6. kolovoza 2007. do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07), odnosno članak 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14). Odredbom članka 84. ZZP/03, kao i kasnije odredbom članka 99. ZZP/07, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijena poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

13. O tome da je u potrošačkom Ugovoru o kreditu nepoštena odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva bez ugovornih parametara u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, zauzeto je pravno shvaćanje u presudi Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja je donesena po tužbi radi zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, kojom je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnih presuda u kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i kasnije u presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

14. S druge strane, presudom Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. (potvrđenom presudom VS RH broj Rev-2221/18) utvrđeno je da je između ostalog i tuženik od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima, koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali, osim posebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

15. Naime, što se tiče valutne klauzule VS RH u presudi pod poslovnim brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u potpunosti je prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u kojoj je odlučivao o revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz Ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik sklapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima, a kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njima povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne, utvrđujući da su tužene banke među kojima ovdje tuženik u razdoblju od 1.listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditu koristeći njima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu koje je imalo za posljedicu neravnotežu o pravima i obvezama postupile suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 6. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članka 96. i 97. ZZP/09, što nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu s tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu i to na način da je dogovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

16. Sud u svakom pojedinom postupku dužan je raspraviti osnovanost navoda tužbe s aspekta ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli. Prema odredbi članka 502.a ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa Zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisano određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom i izrijekom predviđene uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povrjeđuju ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe koje mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici, u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

17. Sukladno odredbi članka 138. ZZP/03 presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoje ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja propisano člankom 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 153/23 dalje: ZOO), općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužni međusobno postupati obzirno uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni, iskreni i spremni na potpuno i na valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od promjene određene norme kako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda.

19. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Stoga je sud pravilno utvrdio da je ništetan dio predmetnog Ugovora o kreditu, koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF.

20. S druge strane utvrđujući da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa zbog valutne klauzule.

21. Navedeno, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 1111. ZOO-a u svezi s odredbom članka 323. ZOO-a kada je tuženiku naložio da tužitelju isplati utuženi iznos plaćen zbog valutne klauzule.

22. Sudu u načelu nije dopušteno revidirati nedopuštenu ugovornu odredbu. Naprotiv, stranke su nepoštenu ugovornu odredbu same mogle izmijeniti, pri čemu ni takva izmjena ni tada ne smije ukloniti prava potrošača koja mu pripadaju na temelju neobvezujuće prirode zamjene (stare) odredbe kao što je podnošenje zahtjeva za povrat novca.

23. Kako se pak imovina tuženika bez osnove povećala a čiju visinu tuženik nije osporio, to je isti dužan tužitelju vratiti utuženi iznos zajedno sa kamatama u skladu sa člankom 1115. ZOO-a, koji teče na svaki pojedini mjesečni pretplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja (plaćanja pojedinog anuiteta) kao što je to navedeno u pobijanoj presudi.

24. Kako je donošenjem presude poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi na temelju valutne klauzule prekinut tijek zastare, a kako je predmetna tužba podnesena dana 6. ožujka 2023. to nije protekao zastarni rok od 5 godina iz članka 371. ZOO-a.

25. Nadalje, prema pravnom shvaćanju pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Jednako pravno shvaćanje zauzeto je u presudi Vrhovnog suda poslovni broj Rev-2245/17, Rev-3142/18, Rev-1404/18, kao i u pravnom shvaćanju prihvaćenom na sjednici Građanskog dijela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. Na navedenoj sjednici, prema objedinjenom pravnom shvaćanju, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

26. Nije sporno da je tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12 podnesena 4. travnja 2012. čime je došlo do prekida zastare, te je zastara ponovno počela teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača vezana uz valutnu klauzulu postala pravomoćna, a tužba u ovom predmetu je podnesena 6. ožujka 2023., slijedom čega nije došlo do zastare, budući da nije protekao rok zastare od pet godina propisane odredbom članka 225. ZOO-a, slijedom čega je tuženik dužan platiti tužitelju iznos od 2.001,28 Eur sa zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog iznosa.

27. Tuženiku se ukazuje da je u kolektivnom sporu razmatrano da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF izuzete od ispitivanja poštenosti pa je utvrđeno da prema tumačenju članka 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske Unije (u presudi broj C-26/13 od 30. travnja 2014.) i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa ona podliježu testu poštenosti.

28. Prigovor svojstva potrošača tužitelja nije doveden u pitanje ni tijekom postupka, a budući se radi o činjeničnim okolnostima to teret dokaza da suprotno pisanoj ispravi iz koje proizlazi da je između stranaka sklopljen Ugovor o potrošačkom kreditu sukladno odredbi članka 219. stavak 1. ZPP-a leži na tuženiku kao kreditoru.

29. Za navesti ja da tuženik nije potrošač i da se na njega ne mogu primijeniti odluke koje se primjenjuju na tuženik kao potrošača, te se na istog ne može odnositi kolektivna zaštita, pa ukoliko je tijekom otplate kredita došlo do pretplate u korist tužitelja u odnosu na početni tečaj CHF-a, za to ne postoji odgovornost tužitelja.

30. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imao troškove zbog rješavanja zahtjeva tužitelja za naknadu za obradu zahtjeva i odobravanja kredita, pa u tom smislu tuženik nije dokazao ni visinu troškova koju je eventualno imao. S obzirom da iz sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanja kredita u skladu s Odlukom o tarifi naknada banke, a kako Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade niti podatak o tome hoće li se primjenjivati Odluka koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa, ili neka promijenjena odluka tuženika, pravilno je sud zaključio da bi takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.

31. Iako tuženik zasigurno ima određene troškove kod obrade kredita, a isto se naplaćuju u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalno određenom iznosu, kao stvarni trošak, to prema mišljenju ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 6. točka 1. Ugovora o kreditu od 10. studenog 2005.

32. Pri obračunu troškova postupka sud prvog stupnja je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. i članak 155. ZPP-a, vrijednosti predmeta spora, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), pravilno obračunao troškove postupka.

33. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP- a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, potvrditi presudu u pobijanom dijelu i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Splitu, 14. studenog 2024.

Predsjednik vijeća

Miho Mratović