Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2668/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Ankice Matić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vesne Kuzmičić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE & STEIRMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 1062/2023 od 18. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 14. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, a prihvaća žalba tužiteljice, te pobijana prvostupanjska presuda preinačuje na način da ista sada glasi:

"Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 3.843,09 Eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 0,23 EUR od dana 02.12.2006. pa do isplate

- na iznos od 1,47 EUR od dana 02.04.2008. pa do isplate

- na iznos od 17,71 EUR od dana 02.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 0,09 EUR od dana 02.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 20,95 EUR od dana 02.01.2009 pa do isplate

- na iznos od 22,27 EUR od dana 02.02.2009 pa do isplate

- na iznos od 23,61 EUR od dana 02.03.2009 pa do isplate

- na iznos od 19,63 EUR od dana 02.04.2009 pa do isplate

- na iznos od 19,49 EUR od dana 02.05.2009 pa do isplate

- na iznos od 15,11 EUR od dana 02.06.2009 pa do isplate

- na iznos od 9,97 EUR od dana 02.07.2009 pa do isplate

- na iznos od 12,08 EUR od dana 02.08.2009 pa do isplate

- na iznos od 15,80 EUR od dana 02.09.2009 pa do isplate

- na iznos od 12,18 EUR od dana 02.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 11,83 EUR od dana 02.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 16,13 EUR od dana 02.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 19,59 EUR od dana 02.01.2010 pa do isplate

- na iznos od 24,11 EUR od dana 02.02.2010 pa do isplate

- na iznos od 23,01 EUR od dana 02.03.2010 pa do isplate

- na iznos od 30,79 EUR od dana 02.04.2010 pa do isplate

- na iznos od 29,10 EUR od dana 02.05.2010 pa do isplate

- na iznos od 30,95 EUR od dana 02.06.2010 pa do isplate

- na iznos od 51,63 EUR od dana 02.07.2010 pa do isplate

- na iznos od 47,05 EUR od dana 02.08.2010 pa do isplate

- na iznos od 63,88 EUR od dana 02.09.2010 pa do isplate

- na iznos od 55,54 EUR od dana 02.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 48,33 EUR od dana 02.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 69,85 EUR od dana 02.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 80,82 EUR od dana 02.01.2011 pa do isplate

- na iznos od 72,61 EUR od dana 02.02.2011 pa do isplate

- na iznos od 75,14 EUR od dana 02.03.2011 pa do isplate

- na iznos od 68,26 EUR od dana 02.04.2011 pa do isplate

- na iznos od 69,03 EUR od dana 02.05.2011 pa do isplate

- na iznos od 90,83 EUR od dana 02.06.2011 pa do isplate

- na iznos od 94,44 EUR od dana 02.07.2011 pa do isplate

- na iznos od 2.579,58 EUR od dana 08.07.2011 pa do isplate

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.700,00 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 18. lipnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude dok se za više zatraženi trošak zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan."

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 3.674,51 Eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče na način kako je to određeno u izreci prvostupanjske presude kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.370,00 Eur zajedno sa zateznom kamatom kako je navedeno u izreci s tim da je prihvaćen prigovor prijeboja.

2. Žali se tužiteljica i probija odbijajući dio pod točkom V. izreke, kao i odluku o troškovima postupka sve s prijedlogom da se postupi u skladu sa žalbenim navodima.

3. Protiv citirane presude pravovremeno se žali tuženik, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) predlažući ovom sudu pobijanu odluku preinačiti sukladno žalbenim razlozima.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana, dok je osnovana žalba tužiteljice.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice spram tuženika za isplatu utuženog iznosa zajedno sa pripadajućim kamatama na ime pretplaćenih iznosa kredita od 16. studenog 2006. sklopljenog uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

7. U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv - ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja.

8. Nesporno je među strankama da su 16. studenog 2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.940,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te da je tim ugovorom ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

9. Sporna je osnovanost potraživanja i prijeboj.

10. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka radi ugovorene valutne klauzule u CHF u utuženom razdoblju utvrđena tečajna razlika od 3.843,09 Eur odnosno po prigovoru prijeboja zbog pada tečaja tuženika pripada iznos od 168,58 Eur,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF, a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti,

- da je odredbom članka 81. stavak 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca, te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,

- da tuženik nije prednika tužiteljice upozorio na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF,

- da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF,

- da je primjena valutne klauzule CHF uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

11. Na temelju navedenog prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, te je obvezao tuženika isplatiti tužiteljici preplaćene iznose s osnova tih ništetnih odredaba, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka u ukupnom utvrđenom sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od kada su plaćeni pa do isplate.

12. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično tanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točka 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

14. Presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod točka 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

15. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a stavak 1. ZPP-a.

17. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

18. Prema odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje:ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članak 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

19. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženiku dosuđeni iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužiteljici pripadaju kamate upravo kako je i postavljeno tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci pobijane presude.

20. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članak 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Kako do trenutka podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastara dosuđenih tražbina u ovom postupku nije nastupila, a pravomoćnošću odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 14. lipnja 2018. zastara je počela teći iznova, to u trenutku podnošenja predmetne tužbe – 4. lipnja 2023. zastara glavnice, niti zateznih kamata kao akcesornog potraživanja, evidentno nije nastupila.

21. Međutim u odnosu na prigovor prijeboja potrebno je navesti da u ovom dijelu odluka suda prvog stupnja nije zakonita jer prigovor radi prebijanja mora biti istaknut tako da nema nikakve dvojbe da je istaknut, samo navođenje činjenica da i tuženik ima tražbinu prema tužitelju ne znači da se radi o takvom prigovoru. Prigovor radi prebijanja mora biti kvantitativno određen i naznačena osnova tuženikove tražbine, jer se u protivnom po njemu ne može postupati. Razlika građanskopravnog prijeboja od procesno pravnog očituje se u tome što je bit prigovora građanskopravnog prijeboja negiranje postojanja uzajamne tražbine, a kod procesno pravnog prigovora tražbine i nakon istaknutog prigovora još uvijek postoje i među njima nije došlo do prijeboja, on će nastupiti pravomoćnošću sudske odluke.

22. Kako se procesno pravni prigovor može staviti do zaključenja prethodnog postupka (kao Vrhovni sud RH – Rev-549/2023) a prema stanju u spisu prigovor prijeboja je postavljen po zaključenju prethodnog postupka (list 193 i 227 spisa), to je valjalo odlučiti kao u izreci te sukladno odredbi članka 373.a ZPP-a preinačiti prvostupanjsku odluku.

23. U odnosu na odluku o troškovima postupka žalbeni sud, s obzirom na žalbene navode tužitelja i naprijed izneseno, prihvaća žalbene navode glede troškova podneska od 25. ožujka 2024. i ročišta od 30. siječnja 2024., tako da je osnovano potraživanje s naslova razlike troškova.

24. Kako sud mora suditi u granicama žalbenih navoda tužitelja, to je u ovom dijelu jer se radi o ročištu na kojem se raspravljalo i o obrazloženom podnesku radi uređenja tužbenog zahtjeva, prihvaćajući već utvrđeni trošak od strane suda prvog stupnja (za sastav tužbe, podneska od 17. studenog 2023. i pristup na ročište od 17. svibnja 2024 uvećan za PDV i troškove vještačenja) valjalo odlučiti kao u izreci – članak 380. točka 3. ZPP-a i priznati tužitelju ukupni trošak od 1.700,00 Eur – članak 154. ZPP-a.

U Splitu, 21. studenog 2024.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić