Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-60/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Stipčića, predsjednika vijeća, Marijanke Salopek, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Renate Košir Skračić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice REPUBLIKE HRVATSKE, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko - upravni odjel, OIB: 52634238587, protiv tuženika-protutužitelja NF iz [adresa], Iv. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Zoran Kralj, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice-protutuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 2194/2018-24 od 27. studenoga 2020., u sjednici vijeća održanoj 14. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužiteljice-protutuženice Republike Hrvatske i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2194/2018-24 od 27. studenoga 2020. pod točkama I i II izreke presude te pod točkom III izreke presude za dosuđeni trošak u iznosu od 11.500,00 kn /1.526,31 eura.

II. Djelomično se uvažava žalba tužiteljice-protutuženice Republike Hrvatske i preinačuje se odluka o troškovima postupka u točki III izreke presude i sudi:

Odbija se zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 11.500,00 kn /1.526,31 eura do dosuđenog iznosa od 14.000 kuna /1.858,12 eura kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice-protuženice Republike Hrvatske za naknadu troška u povodu žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

"I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku DF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju REPUBLICI HRVATSKOJ, OIB: 52634238587, iznos od 12.294,06 kn sa zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2013. po stopi koja se određuje, za razdoblje do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i da Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 nadoknadi trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana."

II Utvrđuje se ništetnim odredba tč. 3 st. 1 i 2 te 4 Dodatka ugovoru o stručnom usavršavanju, klasa 131-01/11-01/116, ur. broj: 513-03/11-26 sklopljen dana 08.12.2011. između Ministarstva financija RH i NF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koje govore o produljenju roka završetka studija do 31.12.2012. te se u preostalom dijelu protutužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti Dodatka cit. ugovoru o stručnom usavršavanju tuženika- protutužitelja odbija.

III Nalaže se tužitelju-protutuženiku Republici Hrvatskoj da naknadi tuženikuprotutužitelju NF parnični trošak u iznosu od 14.000,00 kn u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude pravovremenu žalbu je podnijela tužiteljica- protutuženica Republika Hrvatska (dalje: tužiteljica) zbog svih žalbenih razloga predviđenih u članku 353. stavku 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) predlažući drugostupanjskom sudu presudu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev usvoji, a odbije protutužbeni zahtjev, podredno da se presuda ukine i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ali u rad drugom sudu.

Potražuje trošak za sastav žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tuženik-protutužitelj (dalje: tuženik) je osporio žalbene navode kao neosnovane i predložio žalbu odbiti i potvrditi pobijanu presudu.

4. Žalba tužiteljice je djelomično neosnovana, a djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinom donošenju nije utvrđeno da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje je ovaj sud dužan paziti po službenoj dužnosti po osnovi članka 365. stavka 2. ZPP, pa niti povredu iz točke 11. članka 354. ZPP, koju ističe žaliteljica i na koju povredu ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti. Protivno navodima žalbe, pobijana odluka nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa niti onih na koje neosnovano ukazuje tuženik u žalbi. Presuda ima jasne, neproturječne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, a izreka je razumljiva i neproturječi sama sebi ili razlozima presude.

6. Prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na kojem je utemeljio pobijanu presudu. Izvedeni su svi predloženi dokazi, koji su pravilno ocijenjeni. Navodima žalbe nije dovedeno u sumnju utvrđeno činjenično stanje.

7. Stoga je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na koji se također ukazuje u žalbi.

8. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u dijelu odluke o troškovima postupka pod točkom III izreke presude.

9. Predmet spora u ovom postupku predstavlja zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 12.294,06 kuna /1.631,70 eura koji je plaćen za školovanje tuženika na poslijediplomskom stručnom sigurnosti na Visokoj Visokoj školi za sigurnost na radu u Zagrebu, kao i protutužbeni zahtjev tuženika za utvrđenje ništetnim Dodatka ugovora o stručnom usavršavanju od 8. prosinca 2011., u dijelu kako je to navedeno pod točkom II izreke pobijane odluke.

10. Na temelju utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i uvidom u spis proizlazi da su Ministarstvo financija Republike Hrvatske i tuženik sklopili ugovor o stručnom usavršavanju 25. ožujka 2003., kojim su regulirali međusobna prava i obveze u vezi usavršavanja tuženika na poslijediplomskom stručnom studiju sigurnosti na Visokoj školi za sigurnost u Zagrebu. Ugovorom se Ministarstvo financija Republike Hrvatske obvezalo snositi dio troškova školovanja tuženika u iznosu od 12.294,06 kuna, što odgovara protuvrijednosti iznosa od 1.640,00 eura. Tuženik se obvezao redovito pohađati poslijediplomski studij i u roku ga završiti i o tome dostaviti dokaz, te nakon završetka poslijediplomskog studija ostati u državnoj službi u Ministarstvu financija najmanje dvostruko vremena koliko je trajao taj studij. U slučaju da mu služba u Ministarstvu financija prestane prije isteka prednje navedenog roka, ako samovoljno ili bez opravdanog razloga prekine poslijediplomski studij i ako ga ne završi u roku, dužan je vratiti cjelokupno uplaćeni iznos.

11. Nadalje, proizlazi da su Ministarstvo financija Republike Hrvatske i tuženik sklopili 8. prosinca 2011. Dodatak Ugovoru o stručnom usavršavanju od 25. ožujka 2023., u kojem suglasno utvrđuju da su sklopile Ugovor o stručnom usavršavanju 25. ožujka 2003. i da je Ministarstvo financija uplatilo dio troškova studija u iznosu od 1.640,00 eura. Tuženik iz opravdanih razloga, zbog potrebe obavljanja povećanog opsega posla i obavljanja poslova nepopunjenih radnih mjesta u tajništvu Ministarstva, nije u cijelosti izvršio svoje obveze i preostala mu je izrada i obrana magistarskog rada. Navedenim Dodatkom tuženiku se produžuje rok za završetak poslijediplomskog studija te se isti obvezuje završiti ga do 31. prosinca 2012., a u protivnom vratiti plaćene troškove ako ne završi studij do 31. prosinca 2012., ako mu državna služba prestane prije završetka studija ili mu prestane prije ispunjenja obveze ostanka u službi nakon završetka studija najmanje dvostruko vremena koliko je trajao studij, s time da rok za ispunjenje obveze je 30 dana od nastanka okolnosti zbog kojih nastaje obveza vraćanja troškova poslijediplomskog studija. Navedenim Dodatkom prava i obveze u vezi pohađanja poslijediplomskog studije koji nisi izmijenjeni ostaju na snazi.

12. Nadalje, iz uvjerenja Visoke škole za sigurnost na radu od 25. ožujka 2003. proizlazi da je tuženik-protutužitelj upisan u prvi i drugi semestar poslijediplomskog studija školske godine 2001./2022. te su uplaćeni troškovi školarine u iznosu od 12.294,06 kuna, a ostaje za platiti trošak 3. semestra u iznosu od 820,00 eura i trošak ocjene i obrane magistarskog rada od 300,00 eura.

13. Nadalje, iz dopisa Visoke škole za sigurnost na radu od 12. studenoga 2018. proizlazi da je Stručno vijeće u okviru svojih nadležnosti te u skladu sa zakonom i općim aktima ograničilo trajanja prava na završetak poslijediplomskog stručnog studija sigurnosti i na sjednici od 19. ožujka 2007. donijelo odluku o produženju roka za predaju magistarskih radova najkasnije do 1. rujna 2007., a za obranu radova do 1. listopada 2007. Studentima koji su položili sve ispite produžen je rok za odobrenje tema radova do 6. travnja 2007. i svim studentima koji su upisali navedeni studijski program je bilo omogućeno da u tom roku završe studij po programu i na način koji je vrijedio kada su ga upisali.

14. Nadalje, u dopisu Visoke škole za sigurnost od 2. veljače 2019., potpisan po dekanu dr. sc. ŽF, se navodi da je ovdje tuženik podnio zamolbu Stručnom vijeću za produženje roka za završetak poslijediplomskog stručnog studija sigurnosti nakon što su istekli svi rokovi, s time da bi Stručno vijeće teoretski moglo odobriti zamolbu uvažavajući izvanredne okolnosti ili opravdane osobne razloge, vodeći računa da odluka ide u korist studenta, ako nije u suprotnosti sa zakonom.

15. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja utvrdio da mu je bio poznat tekst Ugovora o stručnom usavršavanju i da ga je potpisao, kao i Dodatak od 25. ožujka 2003. tom Ugovoru kojeg je i pročitao, a poslijediplomski stručni studij je trebao završiti do kraja 2012. Nije ga završio jer mu je u na Visokoj školi za sigurnost s pravom javnosti rečeno da je škola izgubila dopusnicu za rad i da nije mogao tražiti produženje roka za završetak poslijediplomskog koji je bio do kraja semestra 2007.

16. Uzimajući u obzir sve navedeno i po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda tuženik je u dovoljnoj mjeri dokazao da nije završio poslijediplomski stručni studij kako se obvezao, tj. nije magistrirao i to iz objektivnih razloga jer na temelju provedenih dokaza proizlazi, kako to i navodi prvostupanjski sud, da je izvođenje predmetnog studija bilo zaustavljeno po sili zakona.

17. Kako se tuženik Dodatkom Ugovoru o stručnom usavršavanju od 8. prosinca 2011. pod točkom III. stavkom 2. obvezao da će poslijediplomski stručni studij završiti do 31. prosinca 2012., to se radi o preuzetoj obvezi koju nije bilo moguće izvršiti jer je, kako to i utvrđuje prvostupanjski sud, tužitelju već odavno protekao zakonski rok za završetak poslijediplomskog stručnog studija.

18. Kako je tuženik preuzeo činidbu koja nije bila moguća, to je prvostupanjski sud osnovano utvrdio ništetnim odredbe predmetnog Dodatka u dijelu koji se odnosi na produljenje roka i završetak studija, a sve sukladno članku 270. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 144/22., 156/22., 155/23.) u kojem je u stavku 1. propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

19. Stoga u odnosu na žalbene navode tužiteljice da je tuženik mogao prije sklapanja navedenog Dodatka, odnosno nakon potpisivanja istog, podnijeti molbu Visokoj školi za sigurnost za produženje roka za završetak poslijediplomskog studija, a pozivajući se na očitovanje iste od 2. prosinca 2019. u kojem se navodi da bi to bilo moguće samo teoretski, a pri tome se ne navodi koje bi to kod tuženika teoretski mogle biti izvanredne okolnosti ili opravdani osobni razlozi.

20. Pri tome prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da sklapanjem predmetnog Dodatka tuženik nije priznao dug, već se radilo o institutu naknadnog ispunjenja obveze.

21. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice pozivajući se na opći zastarni rok od 5 godina koji je istekao 2009.

22. Po ocjeni ovoga suda pravilnom primjenom članka 131. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03. – dalje u tekstu: ZR) u kojem je propisano da ako tim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za tri godine, tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan jer je nastupila zastara potraživanja.

23. Neosnovano se tuženica u žalbi poziva na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći o dana kada je ustanovljena ništetnost ugovora jer se to shvaćanje ne može primijeniti u konkretnom slučaju, kao i da zastara nije počela teći prije 31. prosinca 2012.

24. Odlučujući o troškovima postupka po ocjeni ovoga suda u slučaju zajedničkog raspravljanja o tužbi i protutužbi vrijednost za odmjeravanja visine troškova postupak je zbroj vrijednosti predmeta spora i to tužbe 12.294,06 kuna/1.631.70 eura i protutužbe 50.000,00 kuna /6.636,14 eura.

25. Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15.) kada je priznao trošak tuženiku trošak u visini od 100 bodova računajući vrijednost boda 10,00 kuna /1,33 eura za sastav odgovora na tužbu, jednako kao i za sastav podneska od 31. kolovoza 2018., za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora od 16. studenoga 2018., za sastav protutužbe, za sastav podneska od 30 listopada 2019. te za zastupanje za tri ročišta 27. rujna 2018., 18. kolovoza 2019. i 20. studenoga 2019. i što ukupno iznosi 8.000,00 kuna /1.061,78 eura, odnosno s uvećanjem za pripadajući PDV 10.000,00 kuna/1.327,23 eura. Tom trošku prvostupanjski sud je pribrojio trošak sudskih pristojbi u iznosu od 1.500,00 kuna /199,08 eura, pa trošak koji pripada tuženiku ukupno iznosi 11.500,00 kuna /1.526,31 eura.

26. Stoga tuženiku ne pripada trošak za sastav podneska od 30. listopada 2019. u odnosu na protutužbu u visini od 100 bodova, jednako kao i trošak zastupanja na ročištu od 20. studenoga 2019., jer se radilo o zajedničkom raspravljanju o tužbi i protutužbi.

27. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom članaka 368. i 373. točke 3. ZPP odlučiti kao pod točkama I. i II. izreke ove presude, a pod točkom III. primjenom članka 166. ZPP, jer je sa žalbom tužiteljica uspjela u neznatnom dijelu.

U Sisku 14. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Stipčić